Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-352/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R VA T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužiteljice LT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivana Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 11. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 17. travnja 2026. kao dana donošenja i objave presude

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7 Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51404627-5102501603 sklopljenog na temelju kreditnog zahtjeva broj 5044001740 i odluke banke broj 150605044000165, zaključenog dana 04.07.2005. godine, između tužitelja LT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao Kreditora, a kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate kredita vezan uz srednji tečaj Kreditora za CHF, važeći na dan plaćanja anuiteta, pa stoga ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici LT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike uzrokovane promjenom tečaja valute, temeljem Ugovora o kreditu 2402006 - 1031262160/51404627-5102501603 sklopljenog na temelju kreditnog zahtjeva broj 5044001740 i odluke banke broj 150605044000165, zaključenog 4.7.2005., isplati iznos od 3.924,62 EUR (tri tisuće devetsto dvadeset četiri eura i šezdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od datuma dosp ijeća pa do konačne isplate tužiteljice, i to od:

21.5.2012.godine na iznos od 294,19 EUR

12.6.2012. godine na iznos od 95,79 EUR

26.7.2012. godine na iznos od 95,39 EUR

29.8.2012. godine na iznos od 90,09 EUR

10.9.2012. godine na iznos od 90,84 EUR

10.10.2012. godine na iznos od 85,93 EUR

9.11.2012. godine na iznos od 85,93 EUR

7.12.2012. godine na iznos od 92,41 EUR

9.1.2013. godine na iznos od 92,63 EUR

8.2.2013. godine na iznos od 87,16 EUR

11.3.2013. godine na iznos od 89,44 EUR

10.4.2013. godine na iznos od 92,10 EUR

10.5.2013. godine na iznos od 89,21 EUR

10.6.2013. godine na iznos od 80,80 EUR

10.7.2013. godine na iznos od 79,92 EUR

9.8.2013. godine na iznos od 82,17 EUR

11.9.2013. godine na iznos od 85,53 EUR

10.10.2013. godine na iznos od 85,53 EUR

12.11.2013. godine na iznos od 88,14 EUR

20.12.2013. godine na iznos od 47,06 EUR

8.1.2014. godine na iznos od 90,36 EUR

10.2.2014. godine na iznos od 93,09 EUR

10.3.2014. godine na iznos od 94,63 EUR

10.4.2014. godine na iznos od 94,26 EUR

12.5.2014. godine na iznos od 94,26 EUR

12.6.2014. godine na iznos od 94,33 EUR

11.7.2014. godine na iznos od 94,33 EUR

7.8.2014. godine na iznos od 94,33 EUR

11.9.2014. godine na iznos od 94,33 EUR

10.10.2014. godine na iznos od 94,33 EUR

11.11.2014. godine na iznos od 94,33 EUR

11.12.2014. godine na iznos od 94,33 EUR

12.1.2015. godine na iznos od 94,36 EUR

10.2.2015. godine na iznos od 94,40 EUR

11.3.2015. godine na iznos od 94,40 EUR

24.3.2015. godine na iznos od 3,30 EUR

10.4.2015. godine na iznos od 95,08 EUR

27.4.2015. godine na iznos od 2,03 EUR

11.5.2015. godine na iznos od 95,03 EUR

10.6.2015. godine na iznos od 99,18 EUR

9.7.2015. godine na iznos od 94,94 EUR

7.8.2015. godine na iznos od 98,41 EUR

9.9.2015. godine na iznos od 96,32 EUR

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.055,32 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po osnovu preplate priznate u provedenoj konverziji te da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovu negativnih tečajnih razlika u iznosu od 268,11 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici LT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 EUR (tisuću osamsto eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 17. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

V. Zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev iz tužbe u podnesku tužiteljice od 3. prosinca 2025., kojim je postavljen konačni tužbeni zahtjev smanjen sa iznosa od 3.925,85 EUR na iznos od 3.924,62 EUR, da je dakle tužba djelomično povučena za iznos od 1,23 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 2. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u ugovoru o kreditu sklopljenim sa tuženikom te isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platila tuženik zbog primjene te ugovorne odredbe za koju navodi da je ništetna. U tužbi navodi da je kao korisnica kredita 4.7.2005. zaključila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102501603 temeljem kojeg joj je tuženik plasirao tužitelju kredit u iznosu od 38.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita uz redovnu kamatnu stopu od 7,99 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate kredita od 12 godina, a 4.7.2005. iz kredita je naplaćena naknada u visini 2,5% od kredita, CHF 965,00, odnosno kuna 4.511,18 kn. Tužiteljici je kredit isplaćen 5.7.2005. po tečaju 1 CHF= 4,6829 kn, a iz kredita je naplaćena ulazna naknada u visini od 2,5 % od kredita, odnosno u iznosu od 965,00 CHF te interkalarna kamata. Način otplate predmetnog kredita reguliran je odredbom čl 7. Ugovora pa tako korisnik kredita kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Navedenom odredbom ugovorena je valutna klauzula prema kojoj je isplata glavnica vezana za tečaj švicarskog franka. Promjenjivost kamatne stope koja se ima obračunati na plasirani kredit regulirana je odredbom čl. 8 Ugovora, i to na način da je banka ovlaštena izvršiti jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Dana 14.1.2016. tužiteljica je s tuženikom sklopila Dodatak- Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102501603, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR. Spomenute odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i odredba o valutnoj klauzuli te načinu promjene iste, sadržane u predmetnom potrošačkom Ugovoru o namjenskom kreditu su ništetne i nemaju učinak na obvezno pravni odnos stranaka. Iako je ugovorena odredba o promijenjivoj kamatnoj stopi sudskim odlukama u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, radi prihvaćenog pravnog stajališta o nastupanju zastare u odnosu na potraživanja s osnova razlike pretplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate, tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje samo isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, odnosno isplatu s osnove razlike uzrokovane promjenom tečaja valute, isplaćenih anuiteta od dana plasmana kredita pa do konverzije 30.9.2015., uz uračunavanje pretplate. Odredbom kojom je ugovorena vezanost samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti za koju se promjena veže, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovoratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Ništetnost ugovorne odredbe proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl.84 i čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03). Stranke u konkretnom slučaju nisu posebno pregovarale niti razgovarale o pojedinim odredbama ugovora, sklopljen je tvz. tipski ugovor, unaprijed sastavljen od strane tuženika te tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na promjene sadržaja pojedinih odredbi ugovora. Na dan plasmana predmetnog Ugovora, tečaj je iznosio 1 CHF =4,6829 kn , a koji tečaj je nakon godinu dana od plasmana kredita enormno rastao, odnosno došlo je do smanjenja vrijednosti domaće valute prema ugovorenoj stranoj valuti, a što je rezultiralo znatnim povećanjem mjesečnog anuiteta u domaćoj valuti. Prilikom ugovaranja kredita, tuženik ni na koji način nije informirao tužitelj icu o valuti CHF te rizicima ugovoranja kredita u toj valuti. Naprotiv, tuženik je tužitelju ponudio jedino opciju sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF uz napomenu kako je to za nju najpovoljnije rješenje. Tuženik je pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, isključivo i namjerno prikazivao tužiteljici samo pozitivnu stranu predmetnog kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a bez da je ukazao tužitelju na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju iako su postojale naznake na globalnom svjetskom planu kao i gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno utjecati na tečaj valute CHF prema domaćoj valuti u budućem razdoblju. Ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču, pa tako i tužiteljici je nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustilo informirati tužiteljicu kao potrošača o četiri bitne činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Predmetni Ugovor o kreditu nema navedene razloge niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem, mogla predvidjeti ekonomske posljedice. Da je tuženik informirao i na razumljiv način obavijestio tužiteljicu o svim bitnim razlozima i rizicima, kao što je činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, kao i činjenicu kako je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik “Valute utočišta”, koji rizik ne postoji kod valutne klauzule u eurima, ista zasigurno ne bi pristala na sklapanja takvog ugovora. Pri tome valja istaknuti da je u konkretnom slučaju ugovor o potrošačkom kreditu bio opterećeni s čak dva bitna promjenjiva elementa, valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik kao financijska ustanova te pošten i savjestan gospodarstvenik, trebao je uzeti u obzir i ocijeniti da li je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, bio svjestan svih ekonomskih posljedica takvog istodobnog, i po naravi stvari, (još) rizičnijeg ugovaranja, a što od strane tuženika nije bio učinjeno, budući da tužitelj ici prilikom sklapanja ugovora nisu bili priopćeni svi podaci koji su mogli utjecati na obim njezine obveze i na temelju kojih je mogao realno sagledati koliki će biti iznos njegova zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Jasno je da je tuženik kao banka, u odnosu na tužitelja kao klijenta, potrošača s kojim sklapa ugovor o kreditu u superiornijem položaju, zbog čega se od njega i očekuje savjesno i odgovorno ponašanje, a kojim će se pri sklapanju ugovora s klijentom izbjeći neravnoteža uzajamnih obveza koja iz takvih ugovora proizlazi. Tužen ik dakle nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, jer je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81 i čl.84. Spomenutom spornom odredbom Ugovora od 4.7.2005. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to čl. 81., 82., i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl.96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, Zakon o zaštiti potrošača ( NN br.79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, u daljnjem tekstu ZZP-a) odredbom čl.96.st.1 propisuje da se ugovorna obveza o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao i u ovom konkretnom slučaju, a sve to u skladu sa aktom Europske unije - Direktive Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koje su implementirane je u hrvatski pravni sustav (prvenstveno u ZZP, ali i u ZOO), pa tako pretpostavke za ništetnost (nepoštenost) u ZOO odgovaraju zahtjevima iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13. Zakon o potrošačkom kreditiranju propisana je obveza vjerovnika potrošaču pružiti odgovarajuća objašnjenja kako bi ga doveli u položaj koji mu omogućuje da sam procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, i kad je primjereno, pojašnjavanjem informacija koje se pružaju u razdoblju prije sklapanja ugovora, bitnih značajki predloženih proizvoda i posebnih učinaka koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice ako potrošač ne ispuni obvezu plaćanja. U konkretnom slučaju tuženik nije postupio sukladno odredbama čl. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno tužiteljici ni na koji način nije niti pružio informacije o kreditu niti mu dao odgovarajuća objašnjenja. Navedena pravna utvrđenja sadržana su i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/2017 od 14.06.2018., te VSRH, Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.godine, VSRH posl. br. Revt-575/16 od 3.10.2017, kao i Ustavnog suda RH, posl. br. U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, UIII- 2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13.12.2016., donesenima u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku. Tužitelj ica se stoga poziva na predmetna pravna utvrđenja u gore naznačenim presudama za koja je vezan i naslovni sud u ovom parničnom postupku temeljem odredaba čl. 118. ZZP/07 i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku-odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, tvz. kolektivna tužba (NN 53/91 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZPP). Kao što je uvodno navedeno, stranke su sklopile Dodatak-Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102501603 kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim su se odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu od dana 14.1.2006. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te postignutog sporazuma o raspolaganju pretplatom. Presudom Vrhovnog suda RH po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 od dana 12.02.2019. godine zauzeto je pravno shvaćanje da korisnici kredita u švicarskim francima, pa tako i tužitelj, a koji su kredite prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. konvertirali u Euro, bez obzira jesu li ti krediti još u otplati ili su zatvoreni, imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Budući da ništetnost nastupa po samom zakonu, i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen) tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Dodatkom od 1.2.2016. nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodataka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326 ZOO jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je prvotno oštećenje u valuti CHF. U prilog navedenom ukazuje se na odluku Europskog suda u predmetu C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju ako ona nije postignuta konverzijom. Tužitelj ica se sklapanjem Dodatka nije odrekla prava na punu restituciju te nije dala, a niti je mogla dati slobodan i informativan pristanak na to, te se dodatkom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istom sadržano, niti je prista la na isto, a čak i da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informativnom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla. To zato jer se u Dodatku uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak, on sadrži odredbu kojom bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Tužiteljica je osobnim izračunom utvrdila da ukoliko se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.9.2015. namire više uplaćeni iznosi u razdoblju od 1.8.2005. do 31.5.2012. ( datum iskorištenja preplate) djelomično u iznosu od 9.920,17 kn, i obračunata kamata na te iznose u visini od 5.565,62 kn, preplaćeni iznosi do konverzije, odnosno do 30.9.2015. iznose 29.579,31 kn. Zbog obrazloženih činjenica da je tužitelj ica bila u situaciji da nema utjecaj na sadržaj budućeg ugovora te se o pojedinim odredbama nije pregovaralo, da se nalazila u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako pregovarački tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora, kao i zbog činjenice da prije sklapanja Ugovora tuženik ni na koji način nije dao informacije ili obrazloženja koja bi joj kao prosječnom potrošaču dala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz istih proizlaze, jasno je da je tuženik postupao nepošteno, a što ima za posljedicu ništetnost sporne odredbe Ugovora. Opće je pravilo, propisano odredbom čl.1111. Zakona o obveznim odnosima, da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl.1115 istog Zakona propisana je obveza kod vraćanja stečenog bez osnove zajedno s plodovima i zateznim kamatama, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Slijedom svega prethodno navedenog, a posebno uzimajući u obzir presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž 6632/17 od 14.6.2018. te sva obvezujuća pravna utvrđenja iz navedene presude u postupku zaštite kolektivnih interesa u odnosu na postupke koje pokreću potrošači kao i konkretno tužitelj, kao i pravna shvaćanja svih citiranih presuda u ovoj tužbi, te posebno uzimajući u obzir i činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužiteljice kao potrošača te s obzirom na utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku zbog primjene od tuženika ništetnih ugovornih odredba, predlaže se naslovnom sudu, da primjenom odredbi čl.502 a st.1, čl.502 c Zakona o parničnom postupku, čl.81.i 84. Zakona o zaštiti potrošača, a u vezi čl.106.st.1 Zakona o zaštiti potrošača, čl.322. Zakona o obvezn im odnosima usvoji tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova . Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 14. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je 1. lipnja 2022. donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH je u oglednom postupku odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik, a u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. jednoglasno donio zaključak da potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti, cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C -567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može 8 legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Stoga su svi učinci konverzije, koji su usput rečeno nesporno retroaktivni, isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje na pojedine tužbene zahtjeve. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle , zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predme tna tužba podnesena dana 2. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u ko lektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi nač in dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca , isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od godina prije 2004 . Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne 12 klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici Banke. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF, po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj 13 EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Nudili su se krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izbora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj su bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. IT, voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji, koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugova ranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. IT je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. Banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF. Tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF- u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Zaključno Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenost i, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima 29/18) propisano je da 16 kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.155,68 / EUR 286,11, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja te predlaže sudu presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 2.155,68/EUR 286,11 zajedno sa zateznim kamatama te konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno 18 plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. II. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa, dakle na dan 14.1.2016. postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 15.485,79 a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa.

3. Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je u podnesku od 20. studenoga 2025. postavila svoj konačni tužbeni zahtjev utemeljen na izračunu vještakinje u kojem je izvršen prijeboj s negativnim tečajnim razlikama, kojim je potražuje isplatu iznosa od 3.924,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine preplate po mjesecima pa do isplate, a koji je u odnosu na prethodni manji za 1,23 eura, čime je tužba djelomično povučena za navedeni iznos. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao.

4. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev smanjen, sud je rješenjem sadržanim u ovoj odluci utvrdio da je tužba djelomično povučena za iznos od 1,23 eura.

5. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija predana uz tužbu (na stranicama 9-83 spisa), uz odgovor na tužbu (na stranicama 114-267 spisa), uz podnesak tuženika od 28. siječnja 2025. (na stranicama 284-293 spisa), uz podnesak tužitelja od 19. veljače 2025. (na stranicama 296 -315 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec, pročitani su nalaz i mišljenje vještakinje Danijele Podbojec od 23. kolovoza 2025. (na stranicama 333-358 spisa) te je saslušana i tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima.

7. Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica 4. srpnja 2005. s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102501603, kojim je tuženik kao kreditor i banka, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 38.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita

- da ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u CHF,

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je 14. siječnja 2016. između tužiteljice i tuženika sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita

8. Sporno je između stranaka da li je tužiteljica aktivno legitimirana ovom tužbom tražiti povrat stečenog bez osnova za sve što iznose koje je prema navodima tužbe više platila po osnovu promjene tečaja CFF, da li je nastupila zastara tražbine, da li je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj riješeno temeljem Dodatka sklopljenim između stranaka sukladno ZIDZPK. Nadalje, da li tužitelj ica ima pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje odredaba osnovnog ugovora o kreditu ništetnima, imajući u vidu činjenicu sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu te da li su sporne ugovorne odredbe ništetne.

9. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

10. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su 4. srpnja 2005. zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnica kredita, a tužiteljica ga je s tuženikom sklopila kao fizička osoba, potrošač, pa se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

14. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž - 7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž- 6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošen je valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

15. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

17. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

18. Valutna klauzula je zakonom dopuštena, ali ista ipak može biti utvrđena nepoštenom i slijedom toga ništetnom, ako nije bila transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nije bila transparentna, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u sm islu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti s trane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

19. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

21. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Tužitelj ica tužbom potražuje povrat stečenog bez osnova, a zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina i teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila 14. lipnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank (Volksbank), za koju zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., dok zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF nastupa za svih 8 osuđenih banaka u lipnju 2023. Tužiteljica u ovom slučaju ne potražuje preplatu po tom osnovu, već traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. S obzirom na to da je tužba podnesena 2. lipnja 2023., nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.

22. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Iz samog Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati. z provedenih dokaza dakle nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor s tuženikom sklopila kao potrošač, da je to dakle potrošački ugovor. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao.

24. Tuženik na kojem je teret dokaza da dokaže da se predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF predložio saslušanje tužiteljice te čitanje pisanog iskaza zaposlenice banke IT, a tužitelj je na te okolnosti predložio svoje saslušanje. U vezi s tim se napominje da pisana izjava IT iz koje proizlazi da ista nema neposredna saznanja o predmetu spora budući da nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, nije prihvaćena kao dokaz u ovom predmetu budući da se prema čl. 244. Zakona o parničnom postupku svjedok saslušava usmeno na sudu uz prethodnu opomenu da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a nakon toga će se upozoriti na posljedice davanja lažnog iskaza, a tuženik nije predložio i njezino saslušanje na sudu, već je kao dokaz priložio njezinu pisanu izjavu.

25. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2005. godine s tuženom bankom sklopila predmetni ugovor o kreditu kojim je zatvorila ranije sklopljene potrošačke ugovore o kreditu, a novac od ranijih i ovog kredita je koristila za potrebe svoje obitelji, da je imala potpuno povjerenje u Erste banku u kojoj joj je kao najpovoljniji ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF, pa je prihvatila ponudu i sklopila ugovor smatrajući da će sve biti u redu budući da joj je u banci rečeno da je to najpovoljniji kredit, da su se tijekom otplate rate kredita zbog porasta tečaja CHF povećale za 50% i zbog toga je imala velikih problema u životu, došlo je i do blokade računa, pa je kad se pojavila mogućnost konverzije to prihvatila, a o odredbama sklopljenog aneksa se nije moglo pregovarati jer je predan na potpis po principu "uzmi ili ostavi", da joj u banci nisu nudili kredite u nekoj drugoj valuti već isključivo u valuti CHF, nisu ju informirali o rizicima povezanim s ugovaranjem valutne klauzule u CHF i nisu joj rekli da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na kunu, a da štiti tečaj EUR u odnosu na kunu, da je ugovor pročitala prije potpisivanja, ali ne temeljito već je više pozornosti obraćala na bitne stavke kao što su iznos kredita, rate i vrijeme otplate, a nije ga čitala temeljito jer je imala veliko povjerenje u banku, da je razumjela pojam valutne klauzule te je pristala je na CHF valutnu klauzulu jer su ju u banci uvjeravali da je to najpovoljnije za nju i nije očekivala da bi se rate zbog porasta tečaja mogle tako jako povećati , da je na isti način kao i osnovni ugovor pročitala i aneks ugovora te je vidjela da su rate smanjene, a o odredbama aneksa se nije moglo pregovarati već ga se moglo samo prihvatiti ili ne , da je bila prinuđena potpisati ga jer više nije mogla financijski izdržati teret tako jako povećanih rata, a u to vrijeme je uzdržavala troje djece , da nije imala primjedbi na izračun konverzije jer ga je morala prihvatiti takvog kakav joj je predočen ili odustat i od sklapanja aneksa, a bitno joj je bilo da se rate smanje i da lakše diše.

26. Na temelju iskaza tužiteljice koji je prihvaćen kao vjerodostojan sud je utvrdio da da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu kojim joj je odobren namjenski kredit za kupnju stana, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, da joj je predmetni kredit od strane banke bio ponuđen kao najpovoljniji, da joj pojedine ugovorne odredbe nisu bile pojašnjene, da nije bila upozorena na rizike sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, da su sredstva kredita utrošena za kupnju stan za potrebe njezine obitelji te da se početna rata kredita tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF znatno povećala.

27. Ocjenom svih provedenih dokaza sud zaključuje da tužitelj ici od strane bankarskog službenika nije detaljno objašnjen predmetni kreditni odnos te da je tuženik propustio razjasniti joj odredbe o valuti obveze, da dakle nije postupao u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelj icu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama za koje tužitelj tvrdi da su ništetne te rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

28. S obzirom na to da je zbog primjene sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni nisu znali, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez te ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

29. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

30. S obzirom na ništetnost ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplati la na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, povrat razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, Takvo pravo tužitelj ice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

31. U ovom slučaju je 15. veljače 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK)), kojim je promijenjena ugovorena valutna klauzula u CHF u valutnu klauzulu u euru slijedom čega i to treba uzeti u obzir. U odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Iz Dodatka Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su stranke mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. Spomenuti Dodatak Ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

33. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelj ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

34. Sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom od 15. veljače 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

35. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 15. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, pa je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

36. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda izraženoj u predmetu C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelj ici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mog la shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

37. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

38. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ona nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 9.7.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

39. Slijedom svega navedenoga po stavu ovog suda tužitelj ica se sklapanjem Dodatka nije odrekla tih prava, nije dao, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se dodatkom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je prista la na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom, čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom, pa tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla. To zato jer se u Dodatku uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj prema stavu ovog suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

40. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

41. Po stavu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZOPK - a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR i utvrđen je iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, ali time tužiteljica nije u potpunosti obeštećena, nije joj vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku po osnovi promjene tečaja CHF.

42. Kao što je prethodno već rečeni i obrazloženo tužitelj ica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodatka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.9.2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos koji je u Dodatku nazvan pretplatom.

43. Korisnici kredita koji su proveli konverziju ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju tužiteljica kao potrošač ima prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom na potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Stoga je u pravu tužitelj ica kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Slijedom navedenog slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenom valutnom klauzulom na temelju koje se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, a to ne predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, već je i nadalje riječi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

44. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvan ugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se to osnovno pravo potrošača na potpunu restituciju ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebalo bi biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Kako to zakonodavac nije učinio, ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

45. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

46. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ŽT protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju tužitelj kao korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredb i, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

47. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - stjecanje bez osnove kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

48. U svrhu utvrđenja koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF do dana konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja predmetnog kredita sklopljenog između tužitelja i tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno provedena je konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je potrebno očitovati se i o tome da li je konverzija provedena sukladno navedenom zakonu, a nakon toga od prethodno izračunate preplate oduzeti iznos koji je tužiteljici priznat kao preplata u postupku konverzije iz CHF u EUR.

49. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje od 23. kolovoza 2025. proizlazi da je tužiteljica s osnova promjene tečaja preplatila ukupno 5.242,48 EUR/39.499,48 HRK, da je razlika radi promjene tečaja po danima uplate pozitivna u svim mjesecima otplate, pa dakle nema negativnih tečajnih razlika, da je konverzija izvršena temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) iz kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, 14. siječnja 2016. sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu, da je prema izračunu konverzije nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. iznosila 5.964,71 EUR, a preplata utvrđena konverzijom iznosi 15.485,79 HRK, da su preplatom utvrđenom u konverziji od 2.055,32 EUR/15.485,79 HRK zatvorene preplate u ukupnom iznosu 1.317,86 EUR/9.929,41 HRK i pripadajuća kamata na te preplate u iznosu 737,46 EUR/5.556,38 HRK (1.317,86 + 737,46 = 2.055,32) / (9.929,41 + 5.556,38 = 15.485,79) te da su preostali iznosi preplata od 3.924,62 EUR/29.570,07 HRK (5.242,48 - 1.317,86) / (39.499,48 -9.929,41) po danima dospijeća prikazani u tabeli pod. toč. III. Nalaza.

50. Tužiteljica je kao što je već rečeno konačni tužbeni zahtjev uskladi la s dopunjenim nalazom vještakinje te je u podnesku od 3. prosinca 2025. postavila svoj konačni tužbeni zahtjev koji je neznatno manji u odnosu na prvi iz tužbe, a tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

51. Stranke nisu istaknule primjedbe na Nalaz vještakinje, a tužiteljica je u skladu s njim postavila svoj konačni tužbeni zahtjev. Sud je nakon pomne analize Nalaza vještakinje, njezin Nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu. Iz Nalaza proizlazi da u izračunu na temelju kojeg je tužiteljica postavila svoj konačni tužbeni zahtjev nije izvršen prijeboj s negativnim tečajnim razlikama, budući da negativnih tečajnih razlika nema.

52. S obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Budući da je provedenim vještačenjem po vještakinji utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, dakle do 30.9.2015. ako se primjeni tečaj na dan korištenja kredita te obračunati iznos preplate umanji za iznos priznat konverzijom više uplatila ukupno 3.253,14 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, odnosno odlučeno je kao u izreci presude.

53. U pogledu tuženikovog prigovora radi prebijanja po osnovu preplate priznate tužitelju konverzijom te negativnih tečajnih i kamatnih razlika, valja reći da iz nalaza vještaka proizlazi kako je iznos preplate umanjen za preplatu priznatu konverzijom za koji iznose tuženik ističe prigovor, odnosno to je nalazu uključila u konačni izračun preplate te da nije uključila i negativne tečajne razlike budući da ih nema , slijedom čega navedene tražbine tuženika ne postoje, pa je odlučeno kao u toč. II. Izreke ove presude.

54. Napominje se da dokazi i dostavljena sudska praksa koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

55. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

56. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate teku od svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate kao što se navodi u Nalazu vještakinje, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

57. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje 3.924,62 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sud je tužiteljici dosudio sve zatražene troškove, iako je tužba povučena za iznos od 1,23 eura nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Sud je tužiteljici u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužiteljici je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava tri obrazložena podnesaka od 21.11.2024., 19.12.2025. i 3.12.2025., za svaki po 200,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 20.2.2025., 4.6.2025. i 11.3.2026., za svako ročište po 250,00 EUR na temelju Tbr 9/1 Tarife i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 400,00 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 1.800,00 EUR. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO -a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

58. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.

U Varaždinu 17. travnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu,

2. Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb