Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-4773/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Maji Valušnig, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom sporu tužitelja PRAVI RITAM d.o.o., Zagreb, Vrhovec 42, OIB:51048373394, zastupanog po opunomoćenicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Remenar & Remenar j.t.d., Zagreb, Gajeva ulica 57, protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB:76767369197, radi naknade štete, nakon usmene i javne rasprave, 17. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane , KLASA: UP/I-322-02/24-01/33, URBROJ:525-09/551-24-3 od 09. listopada 2024. kao neosnovan.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan u cijelosti.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane, KLASA: UP/I-322- 02/24-01/33, URBROJ:525-09/551-24-3 od 09. listopada 2024. odbijen je zahtjev tužitelja na naknadu štete za 27.344 komada tovnih pilića, u dobi od 41 dan, ukupne mase 68.500 kilograma žive vage, izlučenih mjerom klanja u odobrenom objektu za klanje peradi.
2. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka pobija zakonitost osporavanog rješenja zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda pravila postupka. Navodi da je tužitelju i njegovim kooperantima naloženo hitno postupanje, pri čemu tužitelj nije bio u situaciji u kojoj radi sprječavanja zaraze i sanitarnog klanja može biti izbirljiv i tražiti najbolje komercijalne uvjete. Konačno, ističe da te uvjete ne bi niti mogao ostvariti, jer se tužitelj ne bavi niti klanjem niti prodajom mesa, a i kad bi se time htio baviti za to nema nikakve uvjete. Smatra da navedeno rješenje, odnosno postupanje državnih tijela sadrži neizdrživu kontradikciju kojom se tužitelju s jedne strane nalaže hitno poduzimanje radnji radi sprječavanja zaraze, a s druge strane se od njega očekuje da u takvim okolnostima poduzima radnje s najboljim komercijalnim učinkom koje niti u redovitim okolnostima ne bi mogao ostvariti. Tvrdi da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži niti pravnu osnovu– konkretan propis i odredbu na temelju kojih se odbija pravo na naknadu štete već se obrazloženje vrlo nejasno referira na „propise o higijeni hrane“ . Napominje da se tužitelj ne bavi klanjem, niti prodajom mesa ili mesnih prerađevina , već da posluje na način da kupuje tek izlegle piliće, starosti 1 dan te iste (putem kooperanata) tovi do razdoblja spremnosti za klanje (od 39 do 42 dana). Nakon toga iste prodaje klaonicama i mesnicama koje vrše klanje i prodaju svježeg mesa ili mesnih prerađevina. Navodi da je zbog pojave bolesti uslijedio inspekcijski nadzor na farmama kooperanata tužitelja te da je tužitelju rješenjem Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Ispostave u Čakovcu, Veterinarske inspekcije KLASA:UP/I-322- 07/24-04/23, URBROJ:443-02-04-14-24-5 od 16. ožujka 2024. i rješenjem Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Ispostave u Čakovcu, Veterinarske inspekcije KLASA:UP/I-322-07/24-04/24, URBROJ:443-02-04-14-24-1 od 16. ožujka 2024. zabranjeno premještanje svih tovnih pilića zatečenih na gospodarstvu s gospodarstva i dopreme tovnih pilića na gospodarstvo osim upućivanja tovnih pilića izravno na klanje u klaonicu. Obrazlaže da se radi o tzv. sanitarnom klanju koje su u Hrvatskoj ovlaštene provesti malobrojne klaonice, da je uputa nadležnih inspektora te djelatnika Ministarstva poljoprivrede bila da tužitelj sam mora ishoditi sanitarno klanje od za to ovlaštene i osposobljene klaonice. Ističe da je tužitelj, uz mnogo uloženog truda, uspio dogovoriti sanitarno klanje s društvom Koka d.o.o., Varaždin koje je 18. ožujka 2024. obavilo sanitarno klanje 27.344 komada pilića, odnosno ukupno 68.500 kg (od toga 4.943 komada/11.560 kg s farme Kranjčec te 22.401 komada/56.940 kg s obje farme Gosarić). Kako je tužitelj bio dužan postupiti po naređenim mjerama državnog tijela, navodi da je morao pristati na nisku cijenu za žive piliće koju je ponudila Koka d.o.o. od svega 0,30 eura + PDV/kg što za tužitelja predstavlja direktnu štetu, odnosno financijski gubitak. Tvrdi da redovna i dokaziva cijena koju tužitelj može ostvariti na tržištu iznosi oko 1,50 eura + PDV/kg, pa da je tužitelju nastala šteta od 1,20 eura + PDV/kg, što znači da je na ukupnih 68.500 kg tužitelj pretrpio štetu od 82.200,00 eura + PDV, odnosno umjesto očekivanih 68.500 kg x 1,50 eura + PDV/kg = 102.750 eura, tužitelj je uprihodio samo 68.500 kg x 0,30 eura + PDV/kg = 20.550 eura. Napominje da je jedino Koka d.o.o. pristala preuzeti žive piliće, sve u skladu s naređenim mjerama te da je tužitelju Kokino sanitarno klanje predstavljalo jedinu opciju za dužno provođenje mjera iz rješenja. Tužitelj nije imao objektivne mogućnosti prodati proizvode po uobičajenim cijenama pregovarati o cijeni za prodane piliće , sam preuzeti robu nakon klanja, prodavati robu nakon klanja, jer je po navedenim rješenjima bilo nužno odmah djelovati, što je i učinjeno od strane tužitelja, tj. kooperanta kao posjednika kojem je mjera naložena.
2.1. Predlaže sudu da poništi osporavane odluke i usvoji tužiteljev zahtjev.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja. Ističe da je samo u Republici Hrvatskoj odobreno 36 objekata za klanje peradi, pa da je stoga netočan navod tužitelja da je broj klaonica u Republici Hrvatskoj „izrazito malen“, da je podatak o navedenim objektima dostupan na internetskim stranicama tuženika, koji ih objavljuje u skladu sa zakonskim odredbama. Također, ističe da ne postoji zakonska obveza da tuženik naknađuje trošak hrane za perad, kao što je u tužbi navedeno. Navodi da je člankom 34. Zakona o veterinarstvu propisano pravo na naknadu štete posjednika životinje odnosno vlasnika proizvoda životinjskog podrijetla i predmeta na naknadu, u visini tržišne cijene na dan provođenja mjere, za životinju koja je usmrćena, zaklana ili uginula zbog provedbe naređene mjere, za uništene proizvode životinjskog podrijetla i predmete oštećene ili uništene zbog provedbe naređenih mjera iz članka 33. navedenoga Zakona. Međutim, ističe da u ovom slučaju nadležni veterinarski inspektor nije naredio klanje peradi, već da je isto izvršeno u odobrenoj klaonici koja je vlasniku isplatila ugovorenu cijenu, pri čemu se navodi tužitelja da je cijena nametnuta od KOKA d. o. o. ni na koji način ne odnosi na obveze tuženika iz Zakona o veterinarstvu. Ističe da rješenjima nadležne veterinarske inspekcije nije bila naređena mjera usmrćivanja ili klanja životinja iz članka 33. Zakona o veterinarstvu, već da je predmetna perad za koju se traži naknada štete zaklana u odobrenom objektu za klanje peradi , radi stavljanja na tržište, a da je meso u ovom slučaju bilo moguće staviti na tržište u svrhu prehrane ljudi ukoliko udovoljava uvjetima propisa o higijeni hrane i proizvoda na tržištu te je moguće ostvariti isti financijski učinak kao i proizvodi peradi kod kojih laboratorijski nije potvrđena salmoneloza.
3.1. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.
4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
5. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24).
6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika.
7. Uvidom u osporavano rješenje od 9. listopada 2024. utvrđeno je da je istim odbijen zahtjev tužitelja na naknadu štete za 27.344 komada tovnih pilića, u dobi od 41 dan, ukupne mase 68.500 kilograma žive vage, izlučenih mjerom klanja u odobrenom objektu za klanje peradi, s obrazloženjem da, budući da je perad, sukladno propisima, zaklana u odobrenom objektu za klanje peradi radi stavljanja na tržište, tužitelj nema pravo na naknadu štete jer se meso može staviti na tržište u svrhu prehrane ljudi ukoliko udovoljava uvjetima propisa o higijeni hrane i proizvodi na tržištu mogu ostvariti isti financijski učinak kao i proizvodi peradi kod kojih laboratorijski nije potvrđena salmoneloza.
8. Člankom 34. Zakona o veterinarstvu („Narodne novine", br. 82/13, 148/13, 115/18, 52/21, 83/22, 152/22 i 18/23) propisano je da za životinju koja je usmrćena, zaklana ili uginula zbog provedbe naređene mjere, kao i za uništene proizvode životinjskog podrijetla i predmete oštećene ili uništene zbog provedbe naređenih mjera iz članka 33. navedenoga Zakona, posjednik životinje odnosno vlasnik proizvoda životinjskog podrijetla i predmeta, ima pravo na naknadu, u visini tržišne cijene na dan provođenja mjere. Procjenu vrijednosti životinje odnosno proizvoda životinjskog podrijetla i predmeta iz stavka 1. navedenoga članka utvrđuje povjerenstvo koje osniva čelnik Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane, u čijem sastavu mora obvezno biti nadležni veterinarski inspektor. Rješenje o pravu na naknadu štete i visini štete donosi čelnik navedene Uprave na prijedlog povjerenstva iz stavka 2. navedenoga članka, u roku od 60 dana, a isplata mora uslijediti najkasnije u roku od 90 dana od dana provedene mjere.
9. Prema ocjeni suda, u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
10. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je u farmama kooperanta tužitelja utvrđena pojava bolesti salmoneloze uzrokovano bakterijom salmonella enteridis te je rješenjima državnog inspektorata od 16. ožujka 2024. naložena provedba propisanih mjera kontrole bolesti na farmama navedenih kooperanata, na način da se, između ostaloga, zabranjuje korištenje antimikrobnih sredstava u svrhu liječenja jata tovnih pilića, premještanje svih tovnih pilića zatečenih na gospodarstvu s gospodarstva i dopreme tovnih pilića na gospodarstvo osim upućivanja jata tovnih pilića zaraženih Salmonellom enterididis izravno u odobreni objekt za klanje peradi s mogućnošću termičke obrade, odnosno dozvoljeno je stavljanje na tržište proizvoda podrijetlom od pozitivnog jata u svrhu prehrane ljudi, ako isto udovoljava uvjetima određenim posebnim propisima. Nadalje, naređeno je: sprječavanje kontakta bolesne sa zdravom peradi, nakon pražnjenja objekta - čišćenje i dezinfekcija s provjerom učinkovitosti, dezinfekcija vozila, sanitarna obrada gnoja, pri slanju pozitivnih jata tovnih pilića na klanje poduzimanje svih mjera kako bi se rizik od mogućeg širenja bolesti sveo na najmanju moguću mjeru. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi o situaciji da je tužitelju naređeno usmrćenje odnosno klanje zaražene životinje, a u kojem slučaju mu je sukladno članku 34. osigurana naknada u upravnom postupku, u visini tržišne cijene na dan provođenja mjere
11. Budući da je predmetna perad, sukladno propisima, zaklana u odobrenom objektu za klanje peradi radi stavljanja na tržište, tužitelj nema pravo na naknadu štete jer se meso može staviti na tržište u svrhu prehrane ljudi ukoliko udovoljava uvjetima propisa o higijeni hrane i proizvodi na tržištu mogu ostvariti isti financijski učinak kao i proizvodi peradi kod kojih laboratorijski nije potvrđena salmoneloza.
12. Iz iznesenih razloga, sud ocjenjuje da osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, te tužbeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
13. Imajući u vidu sve navedeno sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja, za saslušanje direktora tužitelja, predloženih svjedoka i provođenje financijskog i veterinarskog vještačenja, budući da odlučne činjenice za donošenje odluke u ovome sporu proizlaze iz materijalne dokumentacije koja prileži spisu tuženika.
14. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
15. Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora kao neosnovan na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima budući da je izgubio spor u cijelosti.
U Zagrebu, 17. travnja 2026.
Sutkinja
Maja Valušnig
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. tužitelju putem e-komunikacije
2. tuženiku putem e-komunikacije
3. U spis
