Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-1019/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G O G L U H E

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Lidiji Jakšić, kao sucu pojedincu u građanskopravnom predmetu tužitelja HEP Elektre d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 43965974818, zastupano po Odvjetničkom uredu Mario Patača, protiv tuženika ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, 17. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, iznos od 445,53 eura u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, iznos od 208,08 eura računajući od 20.02.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 144,91 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.04.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim zatraženim, a nedosuđenim parničnim troškom, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačeni tužitelj je dana 05. studenog 2025. protiv uvodno naznačenog tuženika podnio tužbeni zahtjev radi isplate, pobliže opisane u izreci ove presude.

2. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke dana 10.10.2025. sklopile Ugovor o darovanju nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sesvetama, za k. o. [katastarska općina], u zk. ul. br. [broj ZK uloška], označene kao zk.čest.br. 3411, [adresa], DVORIŠTE (673 m2), KUĆA, [adresa] (213 m2), sveukupne površine 886 m2, a temeljem kojeg Ugovora je tužitelj – kao darovatelj, predmetnu nekretninu darovao tuženoj – kao daroprimatelju. Tužitelj je još uvijek upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, a sve stoga što je prijedlog tužene za uknjižbu prava vlasništva temeljem predmetnog Ugovora o darovanju od 10.10.2025., zemljišno-knjižni sud odbacio svojim rješenjem Z- 14067/2025, obzirom predmetni Ugovor o darovanju ne sadrži izričitu izjavu tužene, kao daroprimatelja, o prihvatu dara, a što darovni ugovor mora sadržavati sukladno odredbi članka 48. Zakona o zemljišnim knjigama (ZZK) kao i odredbi čl. 479. st.(1) Zakona o obveznim odnosima (ZOO). Obzirom predmetni Ugovor o darovanju ne sadrži Izjavu o darovanju tužene kojom tužena prihvaća darovanje, a čime onda predmetni Ugovor o darovanju nije mogao niti nastati. Tužena se više niti ne nalazi u neposrednom posjedu darovane nekretnine, te je sasvim sigurno da su okolnosti u trenutku darovanja i okolnosti koje postoje na današnji dan, apsolutno različite. Stoga je neupitno da predmetni Ugovor NIJE nastao, a niti je mogao nastati obzirom tužena sasvim sigurno do datuma ove tužbe nije dala ikakvu izjavu o tome da prihvaća predmetno darovanje. Tužitelj pojašnjava da je na dan sklapanja Ugovora o darovanju (10.10.2025.), bio u braku s tuženom, a koja ga je u tom periodu ˝nagovarala˝ da predmetnu nekretninu ˝prepiše na nju˝, radi ˝njene sigurnosti˝, a što je tužitelj u konačnici i pristao izvršiti, sve u pobudi i smatrajući kako će emotivni odnosi između stranaka biti bolji, skladniji i više harmonični, te da je zaista riječ o ˝formalnosti˝ koja će doprinijeti skladnijem zajedničkom životu parničnih stranaka. Kako god, tužitelj je predmetni Ugovor o darovanju sklopio u isključivoj pobudi i s uvjerenjem da će udovoljavajući zahtjevu tužene, kao njegove supruge, i to upravo radi ˝njene sigurnosti˝, bračni emotivni odnosi biti između stranaka biti bolji i skladniji, te da će sklapanjem takva ugovora o darovanju doprinijeti skladnijem zajedničkom životu stranaka. No vrlo brzo nakon sklapanja predmetna ugovora o darovanju, tužena je tužitelju komunicirala svoj zahtjev za razvodom braka, tražeći od tužitelja iseljenje iz darovane nekretnine. Tužitelj na navedeno nije pristao obzirom nema druge nekretnine za život, a u predmetnoj nekretnini živi i dvoje mldb. djece parničnih stranaka. Tužena je u međuvremenu odselila, te više ne stanuje u darovanoj nekretnini. Tužitelj je uvjerenja da je isključiva pobuda tužene bila nepripadno prisvojiti imovinu, a koja sasvim sigurno predstavlja bračnu stečevinu, a sve ne bi li za sebe ostvarila materijalnu korist. Tome valja nadodati da je u rujnu 2025. tužitelj tuženoj svojom zaradom kupio vrijedan automobil, a što opet tužitelju nije bilo sporno niti upitno obzirom je smatrao da to radi za svoju obitelj. Tužitelj ovime naglašava da nikada sa tuženom ne bi sklopio Ugovor o darovanju da su postojale okolnosti koje su danas prisutne. Naime, tužitelj je bio duboka uvjerenja da predmetni Ugovor o darovanju sklapa u isključivoj pobudi i s uvjerenjem da će udovoljavajući zahtjevu tužene, kao njegove supruge, bračni emotivni odnosi biti između stranaka biti bolji i skladniji, a ne da ugovor sklapa s osobom koja zapravo ne želi biti u braku s tužiteljem i koja će niti tjedan dana nakon potpisanog Ugovora o darovanju nekretnine, zatražiti od tužitelja razvod braka. Drugim riječima, tužitelj nije imao namjeru darovati predmetnu nekretninu tuženoj bez navedene pobude, a da je znao da takva pobuda neće biti ostvarena, ne bi nikada darovao predmetnu nekretninu. Uvažavajući navedeno, kao i činjenicu da je ovdje riječ o nenaplatnom pravnom poslu kojeg je tužitelj sklopio u isključivoj pobudi i s uvjerenjem da će udovoljavajući zahtjevu tužene, kao njegove supruge, i to upravo radi ˝njene sigurnosti˝, bračni emotivni odnosi biti između stranaka biti bolji i skladniji, te da će sklapanjem takva ugovora o darovanju doprinijeti skladnijem zajedničkom životu stranaka, očito je da je tužitelj bio u bitnoj zabludi o pobudi u smislu čl. 280. st.1., u svezi s čl. 281. ZOO-a, obzirom je upravo predmetna pobuda bitno utjecala na odluku tužitelja sklopiti takav Ugovor o darovanju s tuženom, a gdje bez te pobude tužitelj sasvim sigurno ne bi s tuženom takav ugovor i sklopio. Stoga ovom tužbom tužitelj traži poništaj predmetnog Ugovora o darovanju, a sve zbog postojanja bitne zablude o pobudi koja je bila odlučna za sklapanje ugovora i darovanje nekretnine tuženoj. Iako su parnične strane na dan sklapanja Ugovora o darovanju (10.10.2025.), zajedno sa svojom malodobnom djecom prebivali na lokaciji predmetne nekretnine na adresi [adresa], tužitelj je mišljenja da nikada nije došlo do stvarne predaje darovane nekretnine u neposredan posjed tuženoj. Naime, parnične stranke nisu predaju darovane nekretnine u neposredan posjed tuženoj, kao daroprimcu, predmetnim Ugovorom o darovanju odredile na način da je darovanje kao i predaja darovane nekretnine u neposredan posjed tuženoj kao daroprimcu, ˝izvršena odmah˝ u smislu odredbe čl. 482. st. (2) ZOO-a – i to upravo na dan sklapanja predmetnog ugovora, već je takva obveza, iako definirana riječju ˝odmah˝, zapravo postavljena apsolutno neodređeno, i pro futuro bez ikakva dodatna obrazloženja. Također, jednako tako nedostaje i ugovorna klauzula vezana uz predaju darovane nekretnine u posjed tuženoj, a kojom tužena, kao daroprimac, potvrđuje da je takva predaja darovane nekretnine ˝izvršena odmah˝ u smislu odredbe čl. 482. st. (2) ZOO-a i to upravo na dan sklapanja predmetna ugovora. Uvažavajući navedeno, između parničnih stranaka zapravo nikada nije došlo do predaje darovane nekretnine u neposredan posjed tuženoj, obzirom predmetni Ugovor ne sadrži valjanu izjavu ugovornih strana – ovdje tužitelja i tužene – o predaji tj. prijenosu posjeda darovane nekretnine i prihvatu tako predanog posjeda darovane nekretnine na dan sklapanja predmetnog Ugovora. Dodatno se ističe da se tužitelj nikada nije odrekao posjeda predmetne nekretnine, te u istoj zajedno sa svojom djecom, prebiva i dan danas, a što dodatno svjedoči da do stvarne predaje darovane nekretnine stvarno nije niti došlo. Tužitelj ističe da je člankom 482. stavkom (2) Zakona o obveznim odnosima (ZOO) propisano da Ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave, a što je i propisano člankom 53. st.(1) točkom 2. Zakona o javnom bilježništvu (ZJB) koji izrijekom propisuje da je javnobilježnički akt osobito potreban za pravnu valjanost darovnih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimcu.. To znači da je upravo ispunjenje propisane forme takvog ugovora – uvjet njegove pravne valjanosti. Riječ je o odredbama prisilne naravi koje ne trpe nikakve iznimke, a zbog čega je Ugovor o darovanju bez prave predaje u posjed, a koji nije sklopljen u obliku propisanom odredbom iz čl. 482. st. 2. Zakona o obveznim odnosima – ništetan1. Niz je odluka županijskih sudova koji potvrđuju prethodno citiran pravni stav i praksu Vrhovnog suda RH, koja jasno potvrđuje da ugovor o darovanju bez prave predaje stvari, mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, obzirom je riječ o strogom kogentnom propisu koji pravnu valjanost takvog ugovora o darovanju uvjetuje obveznom formom darovnog ugovora. Nepoštivanje tog navedenog oblika ugovora, zbog toga što je isti suprotan prisilnom propisu dovodi do njegove ništetnosti sukladno čl. 322. ZOO-a. Razumijevajući sve prethodno navedeno, to je tužitelj mišljenja da predmetni Ugovor o darovanju: (i) nije nastao obzirom predmetni Ugovor ne sadrži izričitu izjavu tužene, kao daroprimatelja, o prihvatu dara, a što darovni ugovor mora sadržavati sukladno odredbi čl. 479. st.(1) Zakona o obveznim odnosima i članka 48. Zakona o zemljišnim knjigama (ZZK); te da je isti (ii) ništetan obzirom nije sklopljen u za to propisanoj formi sukladno čl. 482. st. (2) ZOO-a i čl. 53. st. (1) točka 2. ZJB-a, a sve stoga što je ovdje riječ o Ugovoru o darovanju nekretnine bez prave predaje darovane stvari. Također, a sve obzirom na postojanje zablude o pobudi na strani tužitelja kao darovatelja, to tužitelj sukladno odredbi čl. 280 st. (2) ZOO-a, zahtjeva i poništaj ugovora o darovanju zbog bitne zablude. U odnosu na dokaze koje tužitelj predlaže izvesti tijekom postupka, a osim uvida u isprave koje se prilažu uz ovu tužbu, to tužitelj predlaže provesti dokaz saslušanjem stranaka vezano uz dokazivanje činjenica koje se odnose na posjedovanje nekretnine, kao i svih okolnosti opisanih u historijatu tužbe koje se odnose na postojanje zablude u pobudi. Tužitelj pridržava pravo nakon očitovanja tužene predložiti i dodatne dokaze. Ujedno, tužitelj je spreman u mirnom postupku pokušati riješiti predmetni prijepor, te ovime inicira postupak medijacije. Ukoliko tužena prihvati predmetni prijedlog, moli se sud predmet uputiti u medijaciju.

3. Tužena je dana 12. studenog 2025. pozvana da u roku od 30 dana od dostave tužbe i poziva za davanje odgovora na tužbu podnese ovome sudu odgovor na tužbu.

4. Dostava tužbe i poziva za podnošenje odgovora na tužbu uredno je izvršena tuženu 12. veljače 2026., a tužena u ostavljenom joj roku nije podnijela odgovor na tužbu.

5. Budući osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, niti s činjenicama koje su općepoznate, niti postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je tuženik spriječen da zbog opravdanog razloga podnese odgovor na tužbu, sud je temeljem odredbe čl. 331b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP), donio presudu zbog ogluhe.

6. Budući je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku, temeljem odredbe čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a dosuđen mu je opravdano zatraženi parnični trošak i to za sastav tužbe s obračunatim PDV-om od 25% u ukupnom iznosu od 125,00 eura prema Tbr. 7/9 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje: Tarifa), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, te troška sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 6,64 eura, odnosno sveukupno 144,91 eura, uz zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate.

7. Nije osnovan preostali zatraženi trošak tužitelja i to na ime pristojbe na presudu (13,27 eura), obzirom je sud donio presudu zbog ogluhe na koju se plaća pristojba u polovini dužne pristojbe, također nije osnovan trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, obzirom je isti dužnu pristojbu platio u umanjenom iznosu od 13,27 eura.

8. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 17. travnja 2026.

Sudac

Lidija Jakšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

DN-a:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. Presuda nepravomoćna