P-584/2025-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NC, iz [adresa], otok Brač, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Jasminki Franić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društava Anić & Anić d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 10. veljače 2026 god. u nazočnosti pun. tužitelja, dne 17. studenoga 2026. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba , članak 1.Ugovora o kreditu broj:43372/06 od 25.05.2006. kojeg su zaključili NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i HVB SPLITSKA BANKA d.d. Split, / sada: OTP banka d.d. Split , Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 , u dijelu u kojem je , u članku 1, ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 30.365,00 CHF, po kupovnom tečaju za CHF tečajne liste Banke( tuženika ) važeće na dan korištenja kredita , kako se ovo naznačeno strano sredstvo plaćanja određuje kao valuta ugovora a korisnik kredita se obvezuje vratiti odobreni iznos kredita sa pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom , i članak 10., u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba , članak 4.Ugovora o kreditu broj:43372/06 od 25.05.2006.zaključenog između tužitelja i tuženika , u dijelu u kojem je ugovoreno , kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke ( tuženika ) o kreditiranju građana .

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana , isplati zbirni iznos pretplate anuiteta od ukupno 6.486,22 EUR I to s osnova valutne klauzule I promjene kamatne stope , sve sa pripadajućom zateznom kamatom , obračunatoj po stopi od 15 % do 31.12.2007.g., od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena , a od 01.08.2015.g. , obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , a od 01.01.2023a od 01.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena koje zatezne kamate teku na svaki dospjeli iznos , počev od:

- 09.06.2006.do isplate iznos od……………………………………………… ….7,72 EUR

-10.07.2006. do isplate iznos od ……………………………………………….6,05 EUR

-10.08.2006.do isplate iznos od……………………………………..……….....5,40 EUR - 08.09.2006.doisplateiznosod……………………………………………………6,83 EUR

-10.10.2006. do isplate iznos od ……………………………….... …………... 8,11 EUR

-10.11.2006. do isplate iznos od ……………………………………………... 3,82 EUR

-08.12.2006. do isplate iznos od……………………………………………… 5,23 EUR

-10.01.2007. do isplate iznos od ………………………………………………. 1,90 EUR

-09.02.2007. do isplate iznos od ………………………………………………. .1,05 EUR

-09.03.2007.do isplate iznos od …………………………………………….......4,40 EUR

-10.04.2007.do isplate iznos od ……………………………………………..….4,21 EUR -10.05.2007. do isplate iznos od………………………………………………..4,14 EUR

-08.06.2007 do isplate iznos …………………………………………………… 4,15 EUR

-10.07.2007.do isplate iznos.…………………………………………………... 4,10 EUR

-10.08.2007.do isplate iznos……………………………………………………. 4,15 EUR

-10.09.2007. do isplate iznos od……………………………………………..... 4,15 EUR

-10.10.2007. do isplate iznos od………………………………………………. 4,09 EUR

-14.12.2007. do isplate iznos od ……………………………………………...... 4,07 EUR

-10.01.2008.do isplate iznos od………………………………………….……. 4,19 EUR

-08.02.2008.do isplate iznos od ………………………………………..……......4,58 EUR -19.03.2008. do isplate iznos od ……………………………………………....11,02 EUR

-10.04.2008. do isplate iznos od……………………………………………….. 5,94 EUR

-28.04.2008. do isplate iznos od ………………………………………….……..4,18 EUR -09.05.2008. do isplate iznos od ………………………………………………..4,20 EUR -10.06.2008.do isplate iznos od …………………………………………..…… 4,20 EUR - -10.07.2008. do isplate iznos od …………………………………………….… 4,18 EUR -

-08.08.2008. do isplate iznos od ………………………………………………..4,16 EUR

-10.09.2008.do isplate iznos od…………………………………………………..4,17 EUR

-10.10.2008.do isplate iznos od ……………………………………………….16,71 EUR

-10.11.2008. do isplate iznos od ……………………………………………….23,61 EUR

-10.12.2008. do isplate iznos od ……………………………………… ……..21,04 EUR

-09.01.2009. do isplate iznos od ……………………………………………....35,69 EUR

-12.01.2009. do isplate iznos od ………………………..……………..……...41,27 EUR

-10.02.2009. do isplate iznos od …………………………………………..…..48,12 EUR

-10.04.2009. do isplate iznos od ……………………………………..………..36,10 EUR

-08.05.2009. do isplate iznos od ……………………………………………….33,96 EUR

-29.06.2009. do isplate iznos od………………………………….…...………. 29,38 EUR

-10.07.2009. do isplate iznos od ………………………………………..……...35,18 EUR

-10.08.2009.do isplate iznos od …………………………………………..…... 30,34 EUR

-10.09.2009. do isplate iznos od …………………………………………...….29,92 EUR

-17.12.2009. do isplate iznos od …………………………………..…………..28,76 EUR

-17.12.2009. do isplate iznos od.……………………………………………….30,89 EUR

-08.01.2010. do isplate iznos od …………………..………………………….37,09 EUR

-04.03.2010.do isplate iznos od ……………………………………………….50,04 EUR

-10.03.2010. do isplate iznos od ……………………..……………………….54,23 EUR

-09.04.2010. do isplate iznos od ……………………………………..………..59,58 EUR

-10.05.2010. do isplate iznos od …………………………….………………..65,26 EUR

-21.05.2010. do isplate iznos od ………………………………………… ….. 62,61 EUR

-10.06.2010.do isplate iznos od ……………………………………….……...71,07 EUR

-09.07.2010. do isplate iznos od ……………………….…………………….82,19 EUR

-10.08.2010. do isplate iznos od ……………………………………………...71,31 EUR

-10.09.2010. do isplate iznos od ……………………………………..……….98,94 EUR

-07.10.2010. do isplate iznos od……………………………………….……….84,44 EUR

-10.11.2010. do isplate iznos od ………………………………………………87,25 EUR

-10.12.2010. do isplate iznos od ……………………..………………………..99,28 EUR

-09.03.2011.do isplate iznos od ……………………..……………………….102,98 EUR

-10.03.2011. do isplate iznos od ………………………………………..…... 102,85 EUR

-10.05.2011. do isplate iznos od ……………………………..………..……. 112,76 EUR -10.06.2011. do isplate iznos od …………………………………………. … 124,94 EUR -29.06.2011. do isplate iznos od ………………………………………….. 133,99 EUR -

-29.06.2011. do isplate iznos od ……………………………… ……….…..133,99 EUR

-29.06.2011. do isplate iznos od ………………………………………….…..168,85 EUR

-11.08.2011. do isplate iznos od …………………………………………..……69,91 EUR

-09.02.2012. do isplate iznos od ……………………………………….……...5,23 EUR

-12.03.2012. do isplate iznos od ………………………….……………….…… 6,88 EUR

-10.04.2012.do isplate iznos od ………………….……………………………..2,76 EUR

-09.05.2012.do isplate iznos od ………………………………………………….5,06 EUR

-11.06.2012. do isplate iznos od ………………………………….……………..7,20 EUR

-09.07.2012.do isplate iznos od ……………………..…… …………………...3,99 EUR

-09.08.2012. do isplate iznos od………………………………………………..3,69 EUR

-13.11.2012.do isplate iznos od …………………….…………………………...4,20 EUR -10.12.2012. do isplate iznos od ………………………………………………..2,78 EUR

-10.01.2013. do isplate iznos od ……………….…………………… …………. 4,84 EUR

-10.04.2013. do isplate iznos od ……………………………………….………..3,18 EUR

-11.12.2013. do isplate iznos od ………………………………………………...2,98 EUR

-14.01.2014.do isplate iznos od …………………………….…………………...0,00 EUR

-14.02.2014. do isplate iznos od …………………..…………………………….4,66 EUR

-14.03.2014. do isplate iznos od ……………………………………………….7,15 EUR

-14.04.2014. do isplate iznos od …….……………………………….………….4,81 EUR

-15.05.2014.do isplate iznos od ……………………………………….……….. 1,67 EUR

-16.06.2014. do isplate iznos od …… ………………………………………...1,83 EUR

-15.07.2014. do isplate iznos od……………………………………………….. 4,70 EUR

-14.08.2014.do isplate iznos od ……………………………………………….6,04 EUR

-16.09.2014.do isplate iznos od ………………………………………………..7,05 EUR

-15.10.2014. do isplate iznos od ……………………………………………… 9,60 EUR

-17.11.2014. do isplate iznos od …………………………..………………….12,27 EUR

-15.12.2014.do isplate iznos od ………………………………………………..12,80 EUR

-15.01.2015. do isplate iznos od ……………….……………………………..98,30 EUR

-16.02.2015.do isplate iznos od ………………………….…………… ………..5,85 EUR

-16.03.2015. do isplate iznos od ………………………….……………………..5,85 EUR -01.04.2015. do isplate iznos od…………………………………………….3.801,93 EUR

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, u iznosu od 67,51 Eur.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.184,36 Eur sa zateznom kamatom koja teče od 17. travnja 2026. god. do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 29.05.2006.g. s tuženikom kao kreditorom, konkretno sa tuženiku pripojenom društvu Splitska banka d.d. (dalje: Banka ) zaključio Ugovor o kreditu br. 43372/06 010053 (dalje: ugovor) temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u ,valuti CHF obračunat u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita. Tuženik je, u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak ( CHF) te je otplatu kredita vezao uz ovu valutu te je u Ugovoru ugovorio promjenjivu kamatu na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj Odluci same banke , bez navođenja egzaktnih , jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je imalo posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , ( odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa , a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate , tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

1.1. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača , a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06.2014.g.odluöujuéi po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, u toč. II potvrdio presudu TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je SPLITSKA BANKA d.d. OlB:69326397242, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita , a time interese i prava tužitelja , tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo , a koja je ništetna , odnosno sud je svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g.potvrdio presudu TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, kojom je utvrđeno da je SPLITSKA BANKA d.d., OIB:69326397242 , (sada tuženik OTP BANKA d.d.) u razdoblju od 01.1istopada 2004.g. dc 31.prosinca 2008.g. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br.96/13) i to članicama 81.,82., i 90.a od 07.kolovoza 2007.g. do 31.prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 ) i to u člancima ) 6.i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano kamatnoj stopi ništetne od samog početka , tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti' ovaj postupak, odnosno , temeljem El. 138 a ) ZPP-a , él.502.c) ZPP-a, te povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes i predlaže da sud donese slijedeće.

1.3. Tužitelj predlaže donijeti presudu kojom bi se utvrdilo da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe čl. 1. predmetnog ugovora, u dijelu u kojemu je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 30.365,00 CHF, po kunskom tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, kako se naznačeno strano sredstvo plaćanja određuje kao valuta ugovora a korisnik kredita se obvezuje vratiti odobreni iznos kredita s pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen predmetnim ugovorom, i čl. 10.; u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu. Također da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 4. predmetnoga ugovora, u dijelu u kojemu je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke tuženika o kreditiranju građana. Uz to, da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos što ga je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi predmetnoga ugovora.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe, jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 2015. Ugovorena je valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK. Prema tome, tužitelj je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora, pa tako i valutne klauzule u CHF, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora.

2.1. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane, te unesene u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora o kreditu. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu u CHF. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište VSRH iz rješenja, posl. broj: Revt-575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik: „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. u kojoj revizijski sud ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, VSRH se u odluci, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli u CHF koje je dao VTS RH u svojoj odluci, posl. broj: Pž-7129/13 od 13.06.2015., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…”, pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja CHF i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja CHF, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Slijedom navedenog, tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule u CHF, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako ni tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

2.3. Tuženik napominje i da u vrijeme ugovaranja osporavanih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik u ovom ugovornom odnosu nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula u CHF prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja kao potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

2.4. S obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu (Pž- 7129/13 od 13.06.2014. i Pž6632/17 od 14.06.2018.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude, posl. broj: Pž- 7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS RH donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz te presude bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP-a.

2.5. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava, kako to nastoji iskonstruirati tužitelj. Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik i činio. Iz čl. 272. st. 1. ZOO-a nesporno proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, svojom odlukom. Tuženik upućuje na stav Vrhovnog suda RH koji je u svojoj odluci, posl. broj: Rev- 360/14 od 01.12.2015., istaknuo da: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi“. Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud RH zauzeo stav da je čl. 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne, a ne kogentne prirode.

2.6. Opreza radi, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, a ukoliko sud ipak prihvati dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, za istaknuti je da bi s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašlih iz Ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i tzv. negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Osim toga, čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno tome kad u nalazu i mišljenju ne bi iskazao tzv. negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.

3. U podnesku od 22. travnja 2025. god. tuženik je dodatno za slučaj prihvaćanja tužbenoga zahtjeva istaknuo prigovor radi prebijanja. U odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate istaknuo je prigovor radi prebijanja svoje tražbine, po osnovi preplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita u ukupnom iznosu od 67,51 Eur sa zateznim kamatama.

4.Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru radi prebijanja kao neosnovanom.

5. U podnesku od 29. siječnja 2026. god., a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži isplatu, te sada od tuženika potražuje iznos od 6.486,22 Eur sa zateznim kamatama koje teku kako je navedeno u toč. III. izreke presude.

6. Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu.

7. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 43372/06 od 25.05.2006. god., dodatka Ugovoru o kreditu broj 43372/06 od 13.06.2011.god., izračuna EKS-a i otplatnoga plana za Ugovor broj 43372/06 i Ugovor broj 125318, naloga za plaćanje od 13.06.2011. god., kreditne dokumentacije priložene spisu, nalaza i mišljenja stalnoga sudskoga vještaka za financije Marijana Jovića od 11. prosinca 2025. god. i preslušanjem tužitelja.

8. Stranke su zatražile trošak postupka.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Tuženikov prigovor prebijanja nije osnovan.

11. Predmet prijepora je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenoga između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosni na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te isplata iznosa koji je tužitelj preplatio na ime ništetnih odredbi ugovora.

12. U postupku je neprijeporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 25. svibnja 2006. god., zaključen Ugovor o kreditu broj 43372/06, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao tužitelju kredit u iznosu od 30.365,00 CHF (švicarski franak), s kamatnom stopom u visini od 6,49% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Otplata kredita vrši se u 84 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu utvrđuje banka Planom otplate.

13. Prijeporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

14. Tuženik je prigovorio zastari tužiteljeva potraživanja u odnosu na povrat mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

15. Prigovor tuženika nije osnovan.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

17. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 12. lipnja 2019. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

18. Tuženik je nadalje prigovarao da prijeporne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne.

19. Tužitelj je u iskazu danom sudu naveo da je predmetni ugovor sklopio s tuženikom u jednoj od njegovih poslovnica u Splitu. Kredit je podigao radi financiranja školovanja kćeri u Zagrebu. U banci su mu rekli da je najbolje podići kreditu u valuti CHF jer su najpovoljniji uvjeti za podizanje takvoga kredita. Prije potpisivanja ugovora površno ga je pročitao, a službenici tuženika nisu ga upozoravali na bilo kakve rizike vezano za valutnu klauzulu u kojoj je ugovor sklopljen. Kredi je u cijelosti vratio, ne sjeća se točno koje godine. Predmetni ugovor je sloemnizirao kod javnog bilježnika koji mu također o ugovoru ništa nije pojašnjavao niti mu je davao bilo kakva upozorenja. Cjelokupni iznos kredita iskorišten je za školovanje tužiteljeve kćeri.

20. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.

21. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određena. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. Nadalje, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

23. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

26. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

27. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

28. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

29. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dragovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.

30. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

31. Dakle, tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pozornost prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano je čl.4. ZOO-a.

32. Navedeno isto tako prouzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.

33. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

34. Razvidno je iz navedenoga kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

35. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

36. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

37. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

38. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

39. Na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću. Taj vještak je u svome nalazu i mišljenju od 11. prosinca 2025. god. naveo da je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu te je na osnovi podataka izvršio obračun i izradio nalaz. Tužitelj kao korisnik i tuženik kako kreditor sklopili su ugovor o kreditu broj 43372/06 i dodatak ugovora, a za plaćanje anuiteta korišten je prodajni tečaj kreditora važeći na dan dospijeća ili u slučaju kašnjenja na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenja kamatne stope u razdoblju od 12.03.2007. god. do 29.06.2011. god. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 944,16 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupni iznosu od 5.542,06 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta je 6.486,22 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 3 do 5 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.

40. Vještak je izračunao i tzv. negativne razlike. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižega tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 133,16 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 5 i 6 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.

41. Stranke nisu prigovarale nalazi i mišljenju vještaka Marijana Jovića.

42. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Jovića u cijelosti prihvatio kao logičnan, objektivan i dan u skladu s pravilima struke i znanosti. Tužitelj je prema nalazu i mišljenju precizirao tužbeni zahtjev, vještačenjem je sa sigurnošću utvrđen iznos pozitivne preplaćene razlike kao i negativne razlike, a osnovanost tužiteljeve tražbine utvrđena je kako je to navedeno naprijed u obrazloženju presude.

43. Sukladno izračunu vještaka, pozitivne tečajne razlike odnosno preplate anuiteta iznose s osnove primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate iznose 5.542,06 Eur, a razlike zbog primijenjene ugovorene kamatne stope iznose 944,16 Eur. Zbirni iznos preplata anuiteta iznosi 6.486,22 Eur. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev prema izračunu iz nalaza vještaka.

44. S obzirom na sve navedeno tužbeni zahtjev je prihvaćen te je suđeno kao u izreci presude.

45. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.

46. Negativne razlike, po izračunu vještaka iznose 133,16 Eur. Tuženik je prigovorom radi prebijanja tražio isplatu iznosa od 67,51 Eur.

47. Između parničnih stanaka nije prijeporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja odnosi na razdoblje od 10. travnja 2007. god. do 14. siječnja 2014. god. (to proizlazi i iz nalaza vještaka Jovića), dok je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u podnesku od 19. ožujka 2025. god. odnosno po proteku općega zastarnog roka od 5 godina od dospijeća, pa je očito da je potraživanje koje tuženik ističe prigovorom radi prebijanja u zastari.

48. Ovaj sud isto tako prihvaća i pravna stajališta sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. god. i posl. br. Rev-2624/15 od 23. siječnja 2019. god., da je onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, nesavjestan, zbog čega nema pravo na povrat danoga.

49. Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.

50. Slijedom navedenoga, prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan te je donijeta odluka o nepostojanju potraživanja tuženika spram tužitelja po osnovi potplaćenih anuiteta(tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja postavio za iznos od 67,51 Eur za taj iznos je i odbijen njegov prigovor.

51. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

52. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na četiri ročišta (23.04.2025., 12.06.2025., 02.10.2025., 10.02.2026.) i sastav dva podneska (10.04.2025., 29.01.2026.) po 100 bodova, ukupno 700 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za PDV, 400,00 Eur troškova vještačenja, 17,18 Eur troška pristojbe tužbe i 17,18 Eur troška pristojbe presude dobiven je dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju od 2.184,36 Eur.

U Splitu, dne 17. travnja 2026. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis