Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj P-252/2025-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dini Čekadi, odvjetniku u Puli, protiv tuženika: 1. KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], obje zastupane po punomoćniku Pavlu Palaversiću, odvjetniku u Puli, radi izdavanja tabularne isprave, nakon javne glavne rasprave zaključene 04. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženica, 17. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I. Tuženica KM, dužna je tužitelju DM, izdati tabularnu ispravu podobnu za upis njegova punopravnog prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana, od dana pravomoćnosti ove presude, a koju, u protivnom, ukoliko tuženica ne postupi na opisani način, zamjenjuje ova presuda.
II. Tuženica BM, dužna je tužitelju DM, izdati tabularnu ispravu podobnu za upis njegova punopravnog prava vlasništva na nekretninama označenim kao k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana, od dana pravomoćnosti ove presude, a koju, u protivnom, ukoliko tuženica ne postupi na opisani način, zamjenjuje ova presuda.
III. Tužitelj je nakon pravomoćnosti ove presude, ovlašten ishoditi uknjižbu prava vlasništva na nekretninama opisanim u toč. I. i toč. II. ove presude na svoje ime, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Stalna služna u Poreču-Parenzo, zk odjel Poreč, a što je navedeni zk odjel dužan provesti.
IV. Nalaže se tuženima da tužitelju nadoknade prouzročene parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos teku od dana donošenja presude suda prvog stupnja, pa sve do isplate."
II Nalaže se tužitelju da tuženicama naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 800,00 eura (osamsto eura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su tuženice u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču – [adresa], zk odjel [adresa], upisane kao vlasnice nekretnina i to prvotužena KM kao vlasnica nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i drugotužena UM kao vlasnica nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tvrdi da se radi o formalnim upisima, budući da su tuženice navedene nekretnine stekle od svojeg pravnog prednika IM, temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju koji se je pred Općinskim sudom u Poreču, vodio u predmetu pod poslovnim brojem O-12/09. Kasnije su, što da je vidljivo iz djelomičnog povijesnog lista, međusobnim ugovorom izvršite podjelu, odnosno razvrgnuće suvlasničke zajednice, očito i zajedno sa GM, u spisu Z-31980/17. Navodi da je predmetne nekretnine kupio od tadašnjeg vlasnika ŠM, temeljem Predugovora o kupoprodaji od 14. svibnja 2007. i Ugovora o kupoprodaji od 07. studenog 2007., kojeg je potpisao kao njegov punomoćnik s time da je u ugovor o kupoprodaji stavljena manja cijena, ali da je kasnije porez platio u punoj vrijednosti. Zbog objektivnih okolnosti, njegovo dulje odsustvo, a kasnije i smrt ZM, da su onemogućile uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, koje je uredno i u cijelosti platio, i koje su mu predane u posjed. Tvrdi da su tužene znale za prodaju nekretnina, te da su u nekoliko navrata, usmenim putem obećavale da će prenijeti pravo vlasništva, međutim, one to nisu učinile do današnjeg dana. Putem potpisanog punomoćnika obraćao im se je još u mjesecu rujnu 2015. , nakon čega da je uslijedilo čitav niz usmenih kontakata i telefonskih razgovora. Navodi da su sve činjenice koje se odnose na saznanje i nepoštenje tuženica utvrđene u ovosudnom predmetu poslovnog broja P-922/2022 u kojem je bila donesena presuda u njegovu korist, ali koja je preinačena na način da je odbijen njegov tužbeni zahtjev te je navedeno da je potrebno tražiti izdavanje tabularne isprave, što ovim putem sada čini. Nadalje navodi da je u spomenutom postupku pribavljena dokumentacija od javnog bilježnika Đordana Pahovića iz koje da je proizlazilo da je od pravnog prednika tuženica doista kupio predmetne nekretnine. Odnosno da je iz te dokumentacije utvrđeno da je pok. IM u predmetnom razdoblju i to dana 16. srpnja 2007. svoj potpis ovjerio na punomoći, kojom je kasnije sklopljen Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Napomenuo je da je ponašanje javnog bilježnika Đordana Pahovića bilo u krajnju ruku neprofesionalno budući je tek treći put dostavio traženo (upisnik o potvrdama i ovjerama). Tvrdi da ima saznanja da je navedeni bilježnik u srodstvu s tuženicama i njihovim pravnim prednikom (da je prilikom ovjere potpisa IM, u knjizi upisnika, konstatirao da mu je isti osobno poznat, što da znači da se od njega nije tražio uvid identifikacijske isprave) kao što da je s njima i u srodstvu TM kojeg je predložio za svjedoka, a koji se u više navrata ne odaziva na pozive suda. Ustvrđuje da je **.**.2007. s IM sklopio Predugovor o kupoprodaji nekretnina, na kojem IM kao prodavatelj ovjerava svoj potpis kod javnog bilježnika Đordana Pahovića; da **.**.2007. IM izdaje punomoć tužitelju za sklapanja Ugovora o kupoprodaji, na kojoj svoj potpis ovjerava kod javnog bilježnika Đordana Pahovića; da 07. studenog 2007. tužitelj temeljem navedene punomoći sklapa Ugovor o kupoprodaji nekretnina s ovjerom potpisa kod javne bilježnice Snježane Nazarević u Bujama. Da je tome tako da proizlazi iz potvrde o uplati poreza na promet nekretnina jer da nitko ne bi plaćao porez da ne treba. Navodi da su iskazi tuženica bili prilagođeni ranijem postupku. Da se drugo tužena ponaša kao da joj ništa nije poznato, negira svako saznanje o predmetu postupka, ali priznaje da s djedom nije bila u nikakvom odnosu. Da je prvotužena u svojem iskazu potvrdila da sa svojim ocem – prodavateljem IM bila u dobrim odnosima, da je znala sve njegove poslove i da ju je on uvijek tražio savjet o važnim stvarima. To da svakako znači da je ona imala saznanja o poslovima koji su predmetom ovog postupka. Smatra da kad negira postojanje predmetnih pravnih poslova da očito ne govori istinu. Da je u svom iskazu navela da njen otac nije imao nikakvih dugovanja, a da je upravo 2007. prodao i kuću za 135.000,00 eura, ali da iza njega nije ostalo nikakvih novčanih sredstava. Smatra da ako ona zna za cijenu da je onda bila upoznata s pravnim poslovima pa tako i s predmetnim. Tvrdi da je prvo tužena kada je izjavila da njen otac nije imao nikakvih dugovanja dala lažan iskaz jer iz povijesnog vlasničkog lista nekretnina kojih je njen otac bio vlasnik (z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) proizlazi da je itekako bio dužan, da je protiv njega pokrenut ovršni postupak na čak 20 nekretnina i to upravo u veljači 2007. koji postupak je okončan nakon prodaja nekretnina, što da znači da su upravo u tom vremenskom intervalu pokojnom IM itekako bila potrebna sredstva, a teško je vjerovati da njegova kćer, koja kaže da je bila upoznata sa svim njegovim poslovima nije znala da su mu ovrhom putem suda blokirane sve nekretnine. Osim toga da je iz povijesnog vlasničkog lista vidljivo da je ovrha bila pokrenuta i protiv nje. Nadalje navodi da u neposrednoj blizini predmetnih nekretnina, je u isto vrijeme, Ugovorom o kupoprodaji, sklopljenim istoga dana, 07. studenog 2007. , kupio čitav niz drugih nekretnina, i to od EM: k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], koje se nalaze na istom području, a koje su uredno upisane na njega (tužitelja) kao punopravnog vlasnika. Prilikom upisa prava vlasništva na tim nekretninama da se je dogodila identična stvar, da je prodavatelj umro, pa je njegov sin TM, tabularnom ispravom prenio nekretnine na tužitelja, koji ima saznanja i o ostalim – predmetnim nekretninama koje je na području katastarske općine [katastarska općina] kupio. Također da je na istom području stekao pravo vlasništva temeljem kupoprodaje i nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], pri čemu upravo te dvije nekretnine „leže“, čitavom svojom južnom granicom na samom javnom putu, tako da su nekretnine kupovane planski, jedna do druge, kako bi se zaokružila cjelina. Te dvije nekretnine da su kupljene od FM. Zatim navodi da predmetne nekretnine nemaju samostalan pristup do javne ceste; do njih da se može pristupiti samo koristeći se nekretninama koje je uknjižio na svoje ime. Od svih kupljenih nekretnina da se samo dvije od njih (k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) ne nalaze u tom sklopu parcela. Navodi da je predmetne nekretnine, valjanim pravnim poslom stekao od vlasnika, uredno platio kupoprodajnu cijenu, te su mu iste predane u posjed. Citira odredbu iz čl. 268. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) kojom je propisano da predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora, dok je odredbom iz čl. 247. istog zakona propisano da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbom iz čl. 294. ZOO-a propisano je da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra valjanim da čak i da nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju. Tvrdi da tužene nisu mogle ni na koji način steći pravo vlasništvo nad predmetnim nekretninama, jer im ga pokojni IM nije niti mogao prenijeti, budući da on nije niti bio vlasnik nakon što je nekretnine prodao (tužitelju). Radi navedenog predložio je da sud donese presudu kojom bi tuženice bila dužne izdati tabularnu ispravu podobnu da upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama.
2. Tužene u svom odgovoru na tužbu u cijelosti se protive tužbi i tužbenom zahtjevu. U cilju ekonomičnosti predložile su da se ovom spisu priloži cjelokupan ovosudni spis poslovnog broja P-922/2022 s napomenom da ustraju kod svih navoda i prijedloga iz tog postupka. Nadodale su da nije sporno da su vlasnice predmetnih nekretnina i to prvotužena KM nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], blok, livada, šuma, 7660 m², zk. ul. [broj ZK uloška], a drugotužena BM nekretnina k.č. br. k. č. br. [katastarska čestica], podokosa, oranica, 1860 m², i k. č. br. [katastarska čestica], podokosa, oranica, vinograd, 3460 m², obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te da je točno da su na temelju pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju od 04. prosinca 2009. posl. broj: O -12/09-33 i djelomičnog Rješenja o nasljeđivanju od 28. svibnja 2009., posl. br. O-12/09; UPP-OS- 6/09-23, naslijedile predmetne nekretnine od svojeg pok. oca, odnosno djeda IM, kao i da su naknadno izvršile podjelu tako što su s GM rođ. IM sklopile Ugovor o razvrgnuću suvlasničke zajednice od 20. listopada 2017., koji je proveden u zemljišnim knjigama pod br. Z-31980/2017, čime je uspostavljeno zemljišnoknjižno stanje koje se nije mijenjalo do današnjeg dana. Shodno tome, osporavaju da se ''radi samo o formalnim upisima'', kao što tvrdi tužitelj. Tvrde da su punopravne vlasnice predmetnih nekretnina koje su na temelju više pravomoćno okončanih sudskih postupaka (ost. postupak O-12/09, zk. postupak Z-31980/17, parnica P-922/22 ) već dugi niz godina upisane u zemljišnim knjigama kao suvlasnice predmetnih nekretnina te im nitko nije osporio to pravo sve do prve tužbe tužitelja od 19. prosinca 2022. Tuženice u cijelosti osporavaju navode iz točke II. i III. tužbe iz razloga koje da su već opširno obrazložile i potkrijepile dokazima u prijašnjem postupku koji se između istih stranaka na temelju istovjetne činjenične osnove vodio pri naslovnom sudu pod posl. br. P-922/2022, s jedinom razlikom pravne naravi što je tužitelj u tom postupku formulirao tužbeni zahtjev na ime utvrđenja prava vlasništva, a podredno na utvrđenje osnove za stjecanje prava vlasništva, dok je novi tužbeni zahtjev postavio radi izdavanje tabularne isprave. Stoga tuženice ustraju na svim činjenica koje su istaknule u ranijem predmetu, kao i svim dokazima ko je su u tom predmetu dostavile u prilog istaknutim činjenicama, uz napomenu da ih po potrebi mogu ponovno dostaviti sudu u ovom postupku za slučaj da je pojedine dokaze koji su već faktički priloženi spisu predmeta posl. br. P-922/2022 (npr. priloge u sastavu podneska tuženica od 15. travnja 2024.) potrebno ponovno dostaviti u spis ovog predmeta prije zaključenja prethodnog postupka iz procesnopravnih razloga. Što se tiče navode iz točke III. i IV. tužbe ističe da su se o njima već očitovale u prijašnjem postupku. Pogotovo osporavaju kao neistinitu, obmanjujuću pa i apsurdnu tvrdnju tužitelja da su ''zbog objektivnih okolnosti, kao što su dulje odsustvo tužitelja, a kasnije i smrt IM, tužene onemogućile uknjižbu prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama''. Navode da se tužitelj nije nikad uknjižio jer nije nikad ispunio zakonom propisane pretpostavke za stjecanje vlasništva, a ako ga je itko u tome onemogućio u posljednje vrijeme onda je to Županijski sud u Zagrebu. Isto tako tuženice kategorički osporavaju tvrdnju tužitelja da su ''u nekoliko navrata usmenim putem obećavale da će prenijeti pravo vlasništva na tužitelja '', za koje navode da nisu niti životno uvjerljive – zašto bi itko na temelju poziva ili dopisa obećao nepoznatoj osobi ustupiti tisuće kvadrata zemljišta? Nadalje navode da je drugotuženica u vrijeme sklapanja spornih ugovora bila tinejdžerica koja prema vlastitom priznanju nije bila u bliskim odnosima sa svojim pok. djedom i bakom (sa strane pok. oca), dok je prvotuženica iznijela svoja uvjerenja, dojmove i saznanja o životu svojeg pok. oca onako kako ih se sjeća i to je njeno pravo. Sve da je tuženicama godinama nakon što su naslijedile predmetne nekretnine i uredno se upisale u zemljišne knjige pod istim okolnostima pristupila i osoba besprijekornog ugleda, izravno ili putem punomoćnika, najprije u obliku pisane opomene pod prijetnjom tužbe, a kasnije u parnici i pod salvom optužbi napisanih i izrečenih u agresivnom tonu, ali bez punomoći i dokaza o uplati i bez obzira što je prvostupanjski sud unatoč odsustvu tog ključnog dijela kupoproda jne dokumentacije odlučio ukazati povjerenje tužitelju, smatraju da to i dalje ne bi bio razlog za pokoravanje postavljenim zahtjevima niti je realno takvo što očekivati od njih. Navode da kao što je već nekoliko puta objašnjeno, porezna uprava razrezuje porez na temelju ovjere samog ugovora i vlastitih procjena vrijednosti nekretnina, neovisno o tome koliko je i je li išta uopće uplaćeno, a u nedostatku punomoći i dokaza o uplati tužitelj ostaje doslovno jedina osoba koja zna je li kupoprodaja doista provedena kao što tvrdi. To, međutim tvrde da nije dovoljno jer da su iskazi stranaka neovisno o kome se radi po logici stvari pristrani i subjektivni pa kao takvi predstavljaju notorno nepouzdano dokazno sredstvo. Osim toga, tuženice su već u podnesku od 15. travnja 2024. na temelju gore navedenih isprava iz zbirke isprava br. Z-15255/2018 ZKO Poreč kronologiji pravnih poslova koju je posložio tužitelj suprostavili kronologiju pravnih poslova prednika tuženica koja tužiteljevu kronologiju razotkriva kao proizvoljnu, pogotovo u pogledu tvrdnje da je pok. IM ovjerio punomoć nepoznatog sadržaja upravo za ovdje tužitelja i upravo za potrebe sporne kupoprodaje, a još više u pogledu tvrdnje da mu je isplatio kupovninu kako tvrdi tužitelj, bez ikakvog dokaza da je izvršio tu uplatu. Stoga smatraju da bi bilo dobro smiriti tenzije i odmaknuti se od nezdravih fiksacija na teorije zavjere, a posebno se kao kontraproduktivne otklanjaju ostrašćene optužbe na račun tuženica. Ovdje je, međutim, iz razloga koji se obrazlažu u nastavku ovog podneska, također bitno istaknuti da u spornom ugovoru o kupoprodaji predmetnih nekretnina – koji je tužitelj potpisao i kao kupac u vlastito ime i kao prodavatelj navodno po punomoći pok. IM – stoji da je sklopljen 7. studenog 2007. Kao što su u ranijem postupku istaknule u uvodnom dijelu prvog podneska koji su dostavile u navedenom predmetu (''Tužitelj se, doduše, poziva na odredbe obveznog prava, ali zatim postavlja tužbene zahtjeve stvarnopravne naravi.'' str. 1. podneska tuženica od 9. siječnja 2024.), navode da se tužitelj i u ovoj tužbi poziva na iste odredbe obveznog prava, ali ovaj put – sukladno shvaćanju drugostupanjskog suda iz presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž - 3697/2024-2, od 18. ožujka 2025. – ne postavlja tužbeni zahtjev stvarnopravne već obveznopravne forme. Ono što, međutim, nisu istaknule u tom ranijem predmetu jer da nije bilo potrebe ni osnove za takvo što s obzirom na stvarnopravni oblik tužbenog zahtjeva – koji je uz eventualno kumulirani tužbeni zahtjev bio podredno usmjeren na ''stjecanje osnove'', što je na kraju ispostavilo se bilo u službi skretanja pažnje, kao što je i sada u službi skretanja pažnje mehaničko recikliranje već iznesenih tvrdnji, dokaznih prijedloga i optužbi – a najvjerojatnije i razlog zašto tužitelj nije odmah u prvoj tužbi postavio tužbeni zahtjev obveznopravnog tipa već pokušao postići svoj cilj s tužbenim zahjevom stvarnopravnog tipa, jest prigovor zastare. U prilog osnovanosti istaknutog prigovora zastare u privitku dostavljaju primjere iz sudske prakse Vrhovnog suda pa čak i Županijskog suda u Zagrebu koji je meritorno okončao i prošli spor između stranaka, a iz kojih primjera slijedi da se na nenovčanu tražbinu radi izdavanja tabularne isprave primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina počev od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora. Stoga, opreza radi, tuženice podredno ističu prigovor zastare, kojeg već samog po sebi smatraju dovoljnim razlogom za odbijanje tužbenog zahtjeva i u ovom postupku. Nadalje navode da opisani nedostaci u strukturi tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno tužiteljeva svijest o istima također objašnjavaju zašto je tužitelj u prvoj tužbi isprva naznačio VPS od svega 11.000,00 KN, a u drugoj tužbi ponovno ciljano postavio VPS u iznosu od 12.000,00 eura, premda je po prigovoru prvotuženice u ranijem postupku posl. br. P-922/2022 naslovni sud već jednom na pripremnom ročištu za isti predmet spora odredio VPS u iznosu od 64.000.00 eura. Zaključno, navode da im nije cilj financijski oštetiti tužitelja više nego što se već sâm oštetio, jer bi u tom slučaju već sada istaknule prigovor protiv naznačenog VPS -a, a prigovor zastare sačuvale za kraj, ali ipak smatraju da bi određena doza samokritike, objektivnosti i sagledavanja stvari iz perspektive druge strane mogla biti u interesu rješavanja ovog spora, što neće biti moguće sve dok tužitelj nastoji vlastito tumačenje ovog spora jednostrano nametnuti ostalim sudionicima ovog postupka kao jedino ispravno tumačenje unatoč odsustvu ključnog dijela kupoprodajne dokumentacije te neotklonjivim nedostacima u svojim tužbama.
3.Tužitelj se očitovao na navode tuženica iz njihovog odgovora na tužbu na način da ih u cijelosti osporava. Ističe da je u ovosudnom postupku poslovnog broja P- 922/2022 utvrđeno da je u cijelosti ispunio sve svoje obveze prema pravnom predniku tuženica. Navodi da u ovom postupku kao i u prethodnom isključivo traži svoje vlasništvo, da se radi o stvarno-pravnom zahtjevu, kojim se nastoji stvarno stanje izjednačiti sa stanjem u zemljišnoj knjizi, pri čemu je potrebno uzeti u obzir pravne učinke dvostrano-obveznih pravnih poslova, ispunjenje obveze s jedne strane (tužiteljeve), te povećanje imovine tuženica s druge strane. Nadalje, navodi da je u razdoblju od 15. listopada 2009. do 24. rujna 2019. bio lišen slobode u Urugvaju kada je pušten na uvjetni otpust s time da mu je konačna zatvorska kazna istekla 10. kolovoza 2021. do kada nije smio napustiti Urugvaj. U isto vrijeme u Republici Hrvatskoj je bila raspisana tjeralica protiv njega koja je obustavljena tek 2022. Tvrdi da u tom vremenskom razdoblju objektivno nije mogao pokretati nikakve sudske sporove sve do prosinca 2022. kada je pokrenut prethodni sudski postupak i kada je mogao doći u Republiku Hrvatsku, tražiti i pribaviti dokumentaciju. Smatra da se radi o nesavladivim preprekama koje su ga onemogućavale u pokretanju bilo kakvih postupaka. Nadalje pojašnjava da za vrijeme boravka u Urugvaju, u ustanovi strogo zatvorenog tipa nije imao konkretnih mogućnosti za poduzimanje stvarnih radnji. Da su mu u tom vremenu istekli svi osobni dokumenti, da je protiv njega vođen kazneni postupak u odsutnosti u Republici Hrvatskoj pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu radi počinjenja kaznenog djela koje da nije počinio, a koji sud je donio rješenje o upućivanju na izdržavanje zatvorske kazne koje je konačno obustavljeno 25. veljače 2022. rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola koje mu osobno nikada nije dostavljeno tako da oko toga još uvijek postoji neizvjesnost. Nadalje, navodi da mu ne samo nije izdana putovnica već da je imao i zabranu izdavanja putovnice Republike Hrvatske, a za što da nije znao, pa da je jasno kako nije mogao pokretati nikakve postupke. Smatra da je bio potpuno blokiran na drugom kraju svijeta, u Južnoj Americi, te da se radi o nesavladivim preprekama koje su ga onemogućile da ranije podnese tužbu.
4.Na navode tužitelja iz naprijed navedenog podneska očitovale su se tuženice navodeći da je pitanje zastare jedini novi argument koji treba raščlaniti. Ističu da je ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina sklopljen 07. studenog 2007., te da zastara sukladno članku 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije što drugo propisano. Dakle u konkretnom slučaju navode da zastara počinje teći 08. studenog 2007. Nadalje, navode da je njihov pravni prednik IM umro krajem 2008./početkom 2009., tj. punih godinu dana nakon sklapanja spornog ugovora, u kojem razdoblju se tužitelj nije upisao u zemljišnu knjigu a niti je zahtijevao ništa od IM. Zatim da je tužitelj prema vlastitim navodima završio u zatvoru u listopadu 2009., tj. nešto manje od dvije godine nakon sklapanja spornog ugovora i jednu godinu nakon smrti IM u kojem razdoblju tužitelj se nije upisao u zemljišnu knjigu, a nije ništa ni zahtijevao od IM. Nadalje, se pozivaju na razne odluke viših sudova u kojima je navedeno da se zastara ne prekida zbog smrti, da ratno stanje može biti nesavladiva zapreka ali samo u slučaju kad sud zbog njega nije mogao raditi, da to što je netko bio u zatvoru ne predstavlja nesavladivu prepreku za podnošenje tužbe jer je sve potrebne radnje mogao poduzeti putem punomoćnika. S obzirom na navedeno drže da je došlo do zastare iz kojeg razloga tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, te su predložile da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja na naknadu prouzročenih parničnih troškova.
5.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: zk izvatke (8-9), predugovor (10-12), informacijski sustav porezne uprave (13), kupoprodajni ugovor (14-16), preslik-izvadak iz knjige upisnika javnog bilježnika Đordana Pahovića iz [adresa] (18-21), povijesni zk izvadak (22-28), dopis odvjetnika Dine Čekade VMS, drugo tuženoj i prvo tuženoj (29-31), ugovor o kupoprodaji između EM i tužitelja (32-35), zk izvatke (36-40), kopiju katastarskog plana (41), potvrdu o izdržavanju kazne u Urugvaju (74-76), rješenje Veleposlanstva RH (78), rješenje ŽS u Puli (79-80), rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (81-83), povijesni zk izvatci (139-146), predugovor o kupoprodaji između IM i tužitelja (149-151), raskid predugovora (152), predugovor o kupoprodaji između IM i OM (153- 155), ugovor o kupoprodaji između IM i OM (156 -158), sporazum između IM i OM (159), izjavu tuženica (161-162), izjavu VMS (163-164), podatke JRO za HM (165-166), saslušao je svjedoke CM (177-178) i RM (179), tužitelja (180-181), te je pročitao sve provedene dokaze iz priloženog ovosudnog spisa P-922/2022, i to zk izvadak (6, 8- 10), kopiju katastarskog plana (7), dopise punomoćnika tužitelja tuženicama i VMS (11-13), ugovor o kupoprodaji (14-17), zk izvatke (18-19), predugovor između PM i IM (24-26), ugovor o kupoprodaji između ĐM i EM (20-23), zk izvadak (27-28), uvid u stanje računa poreznih obveznika tužitelja (29), saslušao je svjedoke FM (70), LM (70-71), tužitelja (71-73), 2.tuženu (108-109), 1.tuženu (109-110), izvršio je uvid u zk izvatke (122-130, 133-136), povijesni zk izvadak za k. č. br. zgr. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], prvu stranicu predugovora između IM i Adventa d.o.o., te je izvršio uvid u priložene ovosudne spise O-12/09, Ovr-98/07 i Ovr-1091/11, te u knjige dostavljene po javnom bilježniku (ukupno 5).
6. U ovom postupku nije sporno da su tuženice nasljednice iza pok. IM koji je umro **.**.2008., koje su temeljem nasljeđivanja i sporazuma postale vlasnice i to 1. tužena KM nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i 2. tužena UM nekretnina oznaka k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ( u nastavku predmetne nekretnine), a što je vidljivo i iz priloženog ovosudnog spisa posl.br. Pu O -292/15.
7. Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je da li je tužitelj predmetne nekretnine kupio od IM prije njegove smrti, te da li su mu tuženice dužne izdati valjanu tabularnu ispravu za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišnoj knjizi.
8.Ovdje valja spomenuti da je kod ovoga suda bio vođen parnični postupak između istih parničnih stranaka, u istim ulogama, pod poslovnim brojem P-922/2022 a radi utvrđenja da je tužitelj stekao pravnu osnovu za stjecanje i upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama. U tom predmetu donesena je presuda poslovnog broja P-922/2022-46 dana 29. travnja 2024. kojom je u točci I izreke odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva predmetnih nekretnina temeljem kojeg se ovlašćuje tužitelj da se u zemljišnu knjigu upiše kao punopravni vlasnik. U točci II izreke utvrđeno je da je tužitelj stekao pravnu osnovu za stjecanje i upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi u odnosu na predmetne nekretnine te je ovlašten da se po pravomoćnosti presude u zemljišnoj knjizi upiše kao punopravni vlasnik tih nekretnina, što su tužene dužne trpjeti. Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovnog broja Gž-3679/2024-2 od 18. ožujka 2025. prihvatio žalbu tuženica te preinačio navedenu presudu u točci II, III i IV na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
9.Nakon toga tužitelj podnosi predmetnu tužbu i traži da sud donese presudu kojom bi mu tuženice bile dužne izdati valjanu tabularnu ispravu za upis prava vlasništva predmetnih nekretnina.
10.S obzirom da se radi o stjecanju prava vlasništva nekretnina na temelju pravnog posla, a predmet spora je zahtjev za izdavanje tabularne isprave, riječ je o parnici za ispunjenje ugovora, dakle o obvezno-pravnoj tužbi, a ne o vlasničkoj jer se vlasništvo nekretnine stječe upisom u zemljišnu knjigu, a kupoprodajni ugovor je samo osnov za stjecanje prava vlasništva.
11.Tuženice su prije svega istaknule prigovor zastare navodeći da se radi o obvezno-pravnom odnosu, odnosno o zahtjevu za izdavanje tabularne isprave koja tražbina da je zastarjela zbog proteka općeg zastarnog roka od pet godina.
12.Prigovor zastare je osnovan.
13.Odredba članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO) propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
14.Za konkretnu pravnu stvar zakonom nije određen neki drugi rok zastare te se u ovom slučaju na zahtjev/tražbinu tužitelja primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.
15.Tužitelj tvrdi da na njegovoj strani postoje objektivne nesavladive prepreke zbog kojih nije mogao sudskim putem tražiti ispunjenje tražbine iz kupoprodajnog ugovora od 07. studenog 2007. u preslici (14-17).
Iz tog ugovora proizlazi da su ga sklopili IM, [adresa] po punomoći ĐM, [adresa] , kao prodavatelj i PM, [adresa] kao kupac, a predmet kupoprodaje su predmetne nekretnine, za kupoprodajnu cijenu od 70.000,00 kn s naznakom da je kupac prodavatelju isplatio taj iznos. Prodavatelj je ovlastio kupca da bez bilo kakvog pitanja ili odobrenja može u zemljišnim knjigama ili drugim javnim očevidnicima ishoditi uknjižbu prava vlasništva kupljenih nekretnina. Kupac stupa u posjed kupljenih nekretnina odmah.
16. Odredba članka 215. stavak 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Znači, zastara je u konkretnom slučaju počela teći 08. studenog 2007.
17. Odredba članka 237. ZOO-a propisuje da zastara ne teče za vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze (zastoj zastare).
18. Tužitelj tvrdi da je u razdoblju od 15. listopada 2009. do 24. rujna 2019. bio lišen slobode u Urugvaju kada je pušten na uvjetni otpust s time da mu je konačna zatvorska kazna istekla 10. kolovoza 2021. do kada nije smio napustiti Urugvaj.
Tužitelj u svom iskazu (180-181) navodi da ranije nije mogao doći u Republiku Hrvatsku jer je bio u zatvoru u Urugvaju koji nema konzularnog predstavnika Republike Hrvatske, već je on u Argentini s kojim su kontakti bili ograničeni. Da je 2009. završio u zatvoru u Urugvaju, a prije toga da je kupio zemlju u [adresa] pa tako i predmetne nekretnine od IM. Zbog zatvora da uopće nije razmišljao o tim nekretninama sve do 2014. kada ga je nazvala sestra koja mu je rekla da postoji problem u vezi TM sina od EM nakon čega su ostale za rješavanje premetne nekretnine. Dobio je broj telefona od prvo tužene koju je 2015. nazvao i koja mu je odmah obećala da će mu zemlju prepisati. Dala mu je i broj od drugo tužene koju je isto kontaktirao i koja mu je rekla da će napraviti onako kako će njena teta (prvo tužena) odlučiti. Međutim, kako je prvo tužena živjela u [adresa] sve se je razvlačilo i nije se rješavalo. Zamolio je svoju sestru koja je kontaktirala prvo tuženu, a što se tiče njegovog oca izjavio je da je njemu dao punomoć i to čini mu se dvije, a dao je punomoć i odvjetniku Čekadi jer nije trebala biti ovjerena od strane konzularnog predstavništva ili ambasade. Pojasnio je da je za neke stvari punomoć prolazila, ali kod javnog bilježnika Đordana Pahovića da nije. Nadalje je izjavio da za vrijeme dok je bio u zatvoru u Urugvaju i u zatvoru u Italiji nije mogao voditi nikakve sudske postupke ovdje u Hrvatskoj, a niti je postojala mogućnost video konferencije. Izjavio je da nije mogao legalno telefonirati iz zatvora u Urugvaju, te to nije ni činio prvih godina, a počeo je negdje 2014. ili 2015., a kontaktirao je jedino sa sestrom. Nadalje je izjavio da je u zatvoru postojala mogućnost slanja i primanja pošte, ali isključivo preko ambasade što je i činio prema članovima svoje obitelji. Još je i izjavio da su predstavnici ambasade dolazili u zatvor, doduše rijetko, te je jednom prilikom tamo i potpisao punomoć svome ocu. Isto tako da je potpisao punomoć i odvjetniku Čekadi preko odvjetnice u Urugvaju. Kad mu je predočena punomoć na strani 5 priloženog ovosudnog spisa poslovni broj P-922/2022 potvrdio da je to punomoć koju je dao odvjetniku.
19. Iz ovakvog iskaza tužitelja proizlazi da mu je bila omogućena komunikacija sa članovima obitelji još 2014. putem telefona, da su mu u zatvoru u Urugvaj dolazili predstavnici ambasade (nije rekao kada), da je putem odvjetnice u Urugvaju potpisao punomoć odvjetniku Čekadi, koja punomoć se nalazi u priloženom ovosudnom spisu poslovni broj P-922/2022 na strani 5.
Iz navedene punomoći iz ovosudnog spisa poslovni broj P-922/2022 na strani 5 proizlazi da je ovdje tužitelj opunomoćio odvjetnika Dinu Čekadu iz Pule da ga zastupa u postupcima kod javnog bilježnika i na općinskim sudovima u vezi dostave dokumentacije i stjecanja prava vlasništva, a potpisana je u Montevideu 13. travnja 2016.
20. S obzirom na ovakav iskaz tužitelja sud zaključuje da je još 2014. tužitelju bilo omogućeno kontaktiranje sa svojom obitelji, da je imao kontakt sa predstavnicima ambasade Republike Hrvatske (nije rekao kada), da je odvjetniku Dini Čekadi za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Urugvaju potpisao punomoć 13. travnja 2016. temeljem koje je mogao u njegovo ime pokretati sudske poslove odnosno poduzimati pravne radnje radi rješavanja imovinsko-pravnih pitanja u vezi predmetnih nekretnina.
Osim toga, tužitelj je prema vlastitoj izjavi završio u zatvoru 15. listopada 2009., a predmetni kupoprodajni ugovor s prednikom tuženica je sklopio 07. studenog 2007., što znači da se u rok zastare računa vrijeme od sklapanja toga ugovora pa do zatvaranja u zatvor, što iznosi 1 godinu, 11 mjeseci i 8 dana. Punomoć odvjetniku Čekadi potpisao je 13. travnja 2016., a tužbu u ovosudnom postupku poslovni broj P - 922/2022 je podnio 22. prosinca 2022., što znači nakon više od 6 godina, a tužbu u ovom postupku je podnio 27. ožujka 2025., što znači nakon više od 8 godina.
21. Znači bez obzira na izvjesno vrijeme u kojem prema navodima tužitelja nije mogao poduzimati određene radnje, odnosno u kojem je imao nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obveze iz predmetnog kupoprodajnog ugovora, imao je mogućnosti za poduzimanje takvih radnji, najkasnije od 2014. , međutim nije ih poduzeo u zakonom propisanom vremenu od 5 godina.
22. S obzirom na sve navedeno prigovor zastare tuženica je osnovan iz kojeg razloga je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti i iz kojeg razloga nije bilo potrebno obrazlagati druge provedene dokaze.
23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23- u nastavku ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 12.000,00 eura, te s obzirom da tuženice zastupa punomoćnik koji je odvjetnik, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Sud je tuženicama priznao trošak sastava odgovora na tužbu, trošak sastava podneska od 25. rujna 2025., te trošak zastupanja na ročištima dana 07. listopada 2025. i 04. ožujka 2026. u iznosima od po 200,00 eura, ukupno 800,00 eura .
24. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo 17. travnja 2026.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
