Poslovni broj: P-933/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja SS, OIB [osobni identifikacijski broj], BULET 16, 20235 Zaton zastupanog po punomoćniku IS, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Šime Petrić, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 27. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja JS, odvjetničke vježbenice i prisutnosti punomoćnika tuženika Šime Petrića, odvjetnika iz Zadra, radi utvrđenja i isplate, dana 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Odredba članka 7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 330628 od 5.7.2005. godine zaključenog između tužitelja SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. “, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 89,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6.7.2005. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka od 200,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. su dana 5.7.2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 330628 temeljem kojeg je prednik tuženika tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.300,00 CHF po po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja isplate, da je člankom 7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita predmetnog Ugovora tužiteljici je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 2,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita tzv. ulazna naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredi, te je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 89,50 EUR (2,00% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 7.1. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužiteljica navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, da je sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužiteljici nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita ni prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Smatra da je jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Predlaže istu utvrditi ništetnom isplatiti stečeno bez osnove kao I troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda zbog postojanja prorogacijske klauzule prema mjesu sjedišta tuženika iz čl. 12 točka 3. Ugovora o kreditu. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva jer je potraživanje u zastari jer je postupak pokrenut tek 05. studenog 2024. te u situaciji da se radi o naknadi štete koja zastarijeva u roku tri odnosno pet godina otkad je šteta nastala. Ako bi se radilo o zatsari povremenih tražbina iste zastarijevaju u roku od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ako bi se radilo o stjecanju bez osnove tražbina je zastarijela u roku od 5 godina od plaćanja. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita radi čega predmetrna naknada je lako uočljiva i razumljiva pa nije nepoštena odnosno ništetna. Navodi da su neosnovane tvrdnje tužitelja da je tužnik koristio nepoštenu poslovnu praksu odnosno da je time tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odgode. Smatra da je tužitelj nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja ugovora. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva istoj prigovara jer je obračunao sam tužitelj te smatra da se ista može utvrditi samo financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj u podnesku od 12. prosinca 2025. Ponavlja kao u tužbi da se radi o tipskom ugovoru otisnutom na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca jer čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da kao takva uzrokoje znatnu neravnotežu u pravima I obvezama ugovrnoih strana na štetu potrošača. Navodi da potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe te da je takva odredba nepoštena a slijedom toga i ništetna. Smatra da se ne radi o odredbi koja je jasno vidljiva i razumljiva te da su promašene tvrdnje tuženika da nije dopušteno ocijenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe. Navodi da je predmetna odredba uglavljenja u ugovor po principu uzmi ili ostavi, a da bi tužitelj dobio kredit morao je pristati na spornu odredbu te ga o toj odredbi nitko ništa nije pitao a novac je na ime tzv. ulazne naknade uzet već prilikom isplate kredita tj. za toliko manje novca je dobio prilikom isplate kredita. Smatra da su te odredbe protivne osnovnim načelima obveznog prava kao naćelo ravnopravnosti stranaka I načela dužnosti suradnje stranaka ugovornom odnosu i zabrana zlouporabe prava. Navodi da je banka ugovaranjem ovakvih odredbi narušila navedena načela iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu a da iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U odnosu na prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu da tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetenih odredbi, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi da zastara još nije niti počela teći.

4. Tuženik je na ročištu od 05. veljače 2026. godine prigovorio vrijednosti predmeta spora os 1.416,37 eura smatrajući da je suviše visoko postavljen te naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva već samo osnovu.

5. Sud na na ročištu od 05. veljače 2026. godine utvrdio vrijednost predmeta spora u visini od 89,50 EUR u situaciji kada imamo deklaratorni zahtjev na utvrđenje i kondemnatorni na isplatu prema visini kondemnatornog zahtjeva sukaldno čl.37. ZPP-a

6. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u:

-Ugovor o kreditu broj:330628 od 05. srpnja 2005. (l.s. 6-9)

-prometna kartica po kreditu broj 330628 na ime SS (l.s.10-23)

-dopis Raiffeisenbanke upućeni Karmeli Bjeloperi od 26. lipnja 2024. (l.s.24)

-sudska praksa (l.s.25-29)

7. Sud je saslušao tužiteljicu LS. Sud nije izvodio dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem jer je tužiteljica odustala od istog, a njegovo izvođenje je i nepotrebno jer je tuženik naveo da ne spori visinu.

8. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi, a što nije sporno ni među strankama da je tuženik kao kreditor tužitelju odobrio kredit u iznosu od 14.300,00 CHF, na rok otplate od 120 mjeseci, da je člb 7.1 .ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti banci naknadu za obradu zhatjeva i administraciju kredita jednokartno 2 % od iznosa kredita minimalno 200,00 kuna koje se naplaćuju prilkiom puštanja kredita u tečaj, a nesorno je da je plaćena naknada 200,00 kuna odnosno 89,50 eura koliko iznosi I visina ovog zahtjeva.

9. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva je li ugovorna odredba vezane za jednokratnu naknadu u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna, ima li tužiteljica pravo na vraćanje plaćenog i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

10. Sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv. Nadalje, temeljem odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

11. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

12. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Nadalje, čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

14. Čl. 83.ZZP-a je propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15. Nadalje je čl. 85. ZZP-a propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, da njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljiva.

16. Čl. 87.st.1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Čl. 270. st. 1. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

18. Nadalje, čl. 322. ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Čl. 323.st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

20. Čl. 323. st. 2.ZOO-a je propisano da Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

22. Saslušana tužiteljica SS u svom iskazu u bitnome iskazuje Iz iskaza tužiteljice SS u bitnome proizlazi da se radilo o nenamjenskom kreditu za popravak kuće. Iskazuje da su joj u banci rekli da se radi o naknadi za obradu kredit i da ništa drugo u vezi toga nisu rekli. Iskazuje da nije imala mogućnost pregovaranja u vezi te odredbe nego je mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Ona je platila sve što su joj u banci rekli, ali se ne sjeća konkretno o kojim se iznosima radilo. Iskazuje i da je banka pripremila ugovor i ona ga je mogla samo potpisati i u banci su joj samo rekli da se radi o troškovima obrade kredita.

23. Dakle, iz pregledanih isprava kao i iskaza tužiteljice zaključak je ovoga suda da se radi o odredbi o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati, da joj je ista nametnuta od strane banke. Sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a predemtna odredba je ništetna iz razloga jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, koja potrošač nije niti imala utjecaja na njezin sadržaj. Radi se o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, tim više što je naknada za korištenja kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, dakle tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao i nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Dakle, navedena odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedena odredba je ništetna i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

24. Čl. 1111. st. 1. ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

25. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, od 06. srpnja 2007. godine kao prvog dana nakon dana plaćanja naknade pa do isplate.

26. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, stoga je prigovor zastare neosnovan.

20. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući tuženik nije dokazao koji su to ljudski i materijalni resursi koje je angažirao za "obradu" i "administraciju" kredita uzimajući u obzir da je tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na sadržaj predmetnog ugovora, da je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštene, a time i ništetna, to je tuženik dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točkama I., II. i III. Izreke.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19,80/22,114/22 I 155/23 dalje: ZPP).Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom, te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) za sastav tužbe 25 bodova (Tbr. 7/1 OT-a), za obrazloženi podnesak od 12. prosinca 2025. 25 bodova, za zastupanje na ročištima 05. veljače 2026. i 27. ožujka 2026., za svako po 25 bodova (Tbr.9/1 OT-a) 100 bodova, uz vrijednost 1 boda 2,00 EUR ukupno 200,00 EUR eura. (točka III. izreke). Zatezne kamate na parnični trošak temelje se na čl.151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 17. travnja 2026. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika