REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-632/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Kseniji Penić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupana po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđena ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 25. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice Ksenije Penić, odvjetnice, i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu broj 9012524519 od 22.05.2007. solemniziranog kod Javnog bilježnika Nade Kemec, OV- 7258/2007, sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb kao kreditora i tužiteljice NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, u dijelu u članku 11./Završne odredbe/ toč.11.3. Korisnika kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita...” te čl. 3 toč.3.3 u dijelu ”umanjen za iznos naknade iz točke 11.3 ovog Ugovora”.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 189,68 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. 05.2007. po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 188,28 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica sa dijelom troška postupka u iznosu od 25,00 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 22.05.2007. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9012524519, solemniziran kod Javnog bilježnika Nade Kemec, OV- 7258/2007, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.301,82 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja kredita od 84 mjeseca i s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.1 Tužiteljica prvenstveno napominje kako se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu te da je presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 01.03.2022. posl. br. P-566/2019, utvrđene ništetnima odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos naknade koju je na temelju ništetnih odredbi neosnovano naplatio tužitelju.

1.2. Nadalje navodi da je u tom tipskom ugovoru o kreditu, i to članku 11. toč.11.3. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 %, te da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.429,16 kuna, dana 24.05.2007.

1.3. Smatra da je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva tj bankarskih usluga po kreditnom zahtjevu nepoštena i ništetna.

1.4. Poziva se na presudu EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise, i to presude suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19.

1.5. Navodi da je financijska institucija ponudom tipskog ugovora pružila ali ničim nije dokazala ni objasnila da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a na sudu je da to provjeri. U ovom konkretnom slučaju tuženik nije tužiteljici iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala nadoknaditi. Nije mu objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je i da li je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada niti je precizirano kolika će uopće ona biti.

1.6. Poziva se i na članak 81 stavak 1 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

1.7. Zaključno, tužiteljica navodi, budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane tuženika na koji tužiteljica nije imala utjecaja, odnosno da se nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj odredbi, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza na način da joj je zaračunata naknada za kredit u visini 1.429,16 kuna odnosno 189,68 eura, što predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, ista je i ništetna.

1.8. Predlaže utvrditi ništetnost navedene ugovorne odredbe i naložiti tuženiku isplatu stečenog bez osnove skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate, kao i plaćanje parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

2.1. Prije svega, ističe prigovor zastare navodeći da osnove za fiksiranje dospijeća i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe nema, te da isto proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. 4.2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužitelj je mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe. Svijest je potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu.

2.2. Poziva se na odredbu članka 59. ZZP-a kojom je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.

2.3. Poziva se i na odredbu članka 2. ZOO-a kojom je propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom , potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu, tako da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Navodi da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača.

2.4. Poziva se i na Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ u kojoj se navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu.

2.5. Navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije i da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Slijedom osporava da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna, da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Da sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao, da je iznos naknade fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika.

2.6. Poziva se i na odluku Suda EU C-621/17 kojom je odlučeno da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora;

2.7. Navodi da činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža, i poziva se na presudu Suda EU C-415/11 N

2.8. Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku.

2.9. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu, a da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita koji je iznos tužitelj pristao platiti.

2.10. Osporava iskazanu vrijednost predmeta spora kao suviše visokom pozivom na odluke VSRH.

2.11. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U nastavku postupka stranke su u bitnome ostale kod svojih prvotnih navoda.

4. Tužiteljica se u podnesku od 10. prosinca 2025. očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu i istakla da se vezano uz prigovor zastare poziva na odredbu čl. 328. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje neograničeno isticanje ništetnosti i na stav sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednici odjela od 30. siječnja 2020. Smatra, da kako ništetnost konkretne odredbe o ulaznoj naknadi još nije utvrđena, nema govora ni o zastari.

4.1. Vezano uz daljnje navode navodi da je tužiteljica pojasnila osnovu na kojoj temelji svoju tražbinu u samoj tužbi. Poziva se tada važeći čl. 81. st. 1 i st.2. Zakona o zaštiti potrošača.

4.2. Istakla je kako joj tuženik uopće nije dao izbora da utvrdi za što joj se pored kamata koje vraća na kredit, naplaćuje još i trošak obrade kredita. Što taj trošak predstavlja, da tuženik navodi kako je to naknada za „sam proces odobravanja kredita” i da se ne zna što podrazumijeva taj proces odobravanja, da li je proces odobravanja skuplji ako je iznos kredita veći. Smatra da korisnik kredita kao ravnopravna ugovorna strana ima pravo znati što plaća banci, te nije u pravu tuženik kada se poziva na slobodu uređivanja obveznog odnosa i tvrdi kako je tužiteljica potpisala takav ugovor pa tu nema ništa sporno. Tužiteljica je ugovorna strana kojoj je ugovor ponuđen, kao standardizirani obrazac te ona nije imala mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama, nego ili prihvatiti kredit ili ne prihvatiti. Zbog svega navedenog, tužiteljica je bila u nepovoljnijem položaju nego li banka i nastala je značajnija neravnoteža na štetu tužiteljice.

4.3. Vezano uz prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora poziva se na čl. 37.st.1. ZPP-a.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012524519 od 22. svibnja 2007., te s tim u svezi isplata stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi.

6. Vezano uz istaknuti prigovor neosnovano postavljene vrijednosti predmeta spora ističe se da je prigovor tuženika osnovan. Člankom 19. Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) predviđeno je da u parnicama u kojim je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili ne postojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili neistinitost neke isprave, da se kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Člankom 35. ZPP je predviđeno da kada je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017. dao je pravno tumačenje ovakve situacije na način da kad je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu, isti treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje, te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog sud je kao vrijednost predmeta spora u ovom postupku odredio prema kondemnatornom zahtjevu u iznosu od 189,68 eura.

7. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 22. svibnja 2007. tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9012524519 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 32.301,82 CHF (članak 1.),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu, obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita (članak 11.3. ),

- da je kredit odobren za kupovinu vozila (članak 2.),

- da je naknada naplaćena 24. svibnja 2007. u iznosu od 1.429,16 HRK.

8. Sporno je da li je odredba kojima je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade sadržane u članku 11.3. ugovora o kreditu broj 9012524519 ništetna. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača i aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

9. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012524519 od 22. svibnja 2007. (str. 5-9 spisa), u knjigovodstvenu karticu za kredit (str. 10-20 spisa) te je proveden i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

11. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je u 2007. realizirala predmetni kredit u svrhu kupovine auta, da joj je vozilo trebalo za privatne potrebe i da nije imala nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Iskazala je da je kredit realizirala nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate, odnosno da joj je taj kredit preporučen kao najpovoljniji. Tvrdi da nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju je znala da će banka nešto ustegnuti, ali da joj nije pojašnjeno za što će se navedena naknada utrošiti. Posebno je istakla da je u posebnim postupcima realizirala pravo na naknadu na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Visinu štete odnosno stečenog bez osnova temelji na podacima iz knjigovodstvene kartice, tako da taj iznos i potražujem predmetnim tužbenim zahtjevom.

12. Iz iskaza tužiteljice je nesporno utvrđeno da je realizirala namjenski kredit za kupovinu vozila i da je isto koristila za osobne potrebne, odnosno da realizirani iznos kredita nije koristila u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu ima status potrošača.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je otplaćivala kredit tako da je i aktivno legitimirana za postavljanje tužbenog zahtjeva. Nesporno je da je ona osobno stranka u ugovornom odnosu sa bankom i kao takva bila obveznikom plaćanja obveza iz ugovora.

14. U postupku je nesporno utvrđeno i da tužiteljica ima pravni interes za postavljanje tužbenog zahtjeva.

15. Člankom 187. st. 1. ZPP-a predviđeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave a u st. 2. istoga članak navodi se da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

16. Nesporan je interes tužiteljice na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi jer isto predstavlja osnovu za postavljanje kondemnatornog zahtjeva za stjecanje bez osnova. Kako je tužiteljica stranka u ugovoru u kojem pojedine odredbe smatra ništetnim, nesporno je postojanje njezinog interesa za postavljanjem predmetnog tužbenog zahtjeva i s njim u svezi daljnjeg zahtjeva za isplatom.

17. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelj ice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz visinu kredita i period otplate, odnosno da joj je taj kredit preporučen kao najpovoljniji, da joj nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogla utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena na unaprijed sačinjenom tipskom ugovoru.

18. Temeljem provedenih dokaza u postupku, ovaj sud smatra da je sporna odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012524519 od 22. svibnja 2007. ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

20. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s odredbama o ugovornim naknadama, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

21. Uvidom u ugovor o kreditu nesporno je da u odredbi vezanoj uz naknadu ništa nije navedeno osim da će se naknada naplatiti kao trošak kredita u visini koja je navedena u postotku odobrenog kredita. Tužiteljica je takvom odredbom imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o njezinoj visini niti razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), odnosno nije imala informaciju o njenoj krajnjoj svrsi.

22. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

23. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

24. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

25. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade, nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ga je naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed.

26. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mog la sa njime ravnopravno razgovarati.

27. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl.11.3. Ugovora o kreditu broj 9012524519 od 22. svibnja 2007. u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

28. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer joj je predmetni ugovor ponuđeni kao takvi, iz čega se može zaključiti da je imala mogućnost ili prihvatiti takvi ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužiteljica bi bila onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

30. Kako se o odredbi o plaćanju naknada za obrade kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bile unaprijed formulirane od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelj ici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

31. Vezano uz visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz uvid u knjigovodstvenu karticu za kredit (str. 10-20 spisa) iz koje je vidljivo da je naknada naplaćena 24. svibnja 2007. u iznosu od 1.429,16 HRK (str. 13 spisa) tako da je nesporno da postavljena visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 189,68 eura predstavlja iznos koji je banka ustegnula. To potvrđuje i iskaz tužiteljice.

32. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

33. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

34. Tuženik je u postupku istakao i prigovor zastare postavljanja deklaratornog zahtjeva kao i zahtjeva za isplatom.

35. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO -a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužiteljici dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

38. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 200,00 eura i pripadajuće pristojbe na tužbu i presudu. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 50,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 25.3.2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podneska od 10. prosinca 2025. kao trošak očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura (Tbr.9/3 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 175,00 eura. Tužiteljici su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (6,64 eura i 6,64 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 188,28 eura.

39. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP -a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

41. Tužiteljica je odbijena s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 25,00 eura na ime troška pristupa na ročište za objavu presude koje je priznato po Tbr 9/3 Tarife u visini od 50% naknade.

42. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 17. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ksenija Penić, Slavonski Brod,

2. Odvj. Petra Vatavuk, Zagreb.