REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-727/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužiteljice IŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica u Bujama, Istarska 22, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 27. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev:

„Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da isplati tužiteljici IŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 6.859,35 eura na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30. rujna 2015., uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, zajedno sa zateznim kamatama, od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku od 1. listopada 2015.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka isplatom iznosa od 875,00 (osamsto sedamdeset pet) eura sa zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka se odbija.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 1.301,21 eura sa zateznim kamatama.

1.1. U tužbi je navela da je s prednikom tuženika (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) sklopila ugovor o kreditu broj 356-38/2006 koji je 21. travnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Željka Krajine pod brojem OU-658/06. Navedenim ugovorom odobren joj je kredit u iznosu 150.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita, s kamatnom stopom 3,88 % godišnje, a koja je promjenjiva sukladno odluci banke. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita tuženik ju nije informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. U vrijeme ugovaranja kredita tečaj CHF se nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Dakle, tuženik je prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ne može se razumno očekivati da bi sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata s mogućnošću da joj anuitet toliko naraste. Od početka otplate kredita tečaj se drastično povećavao, a uz to je tuženik povećavao i kamatnu stopu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom na to da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a da ona kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, u skladu s pravomoćnim utvrđenjima iz navedene presude, i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF su ništetne.

1.2. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopljen je Aneks Ugovora o kreditu te je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima. Time nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, jer joj, unatoč provedenoj konverziji, nije vraćen cjelokupni iznos za koji je preplatila predmetni kredit. Utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj (4,638) i kamatnu stopu (3,88 %) jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje njezinih mjesečnih anuiteta. Ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

1.3. Sklapanjem Aneksa broj 1. ugovora o kreditu nije u cijelosti obeštećena, pa stoga i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. S obzirom na to da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, a kako bi zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvarila pravo na potpunu restituciju, u ovom postupku potražuje razliku između glavnica, kao i eventualni manjak koji je tuženik po predmetnom ugovoru neosnovano stekao.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te potrošačko svojstvo predmetnog ugovora o kreditu. Naveo je i da se između istih stranaka vodi spor i pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie pod posl. br. P-1976/2019. Stoga je istaknuo prigovor dvostruke litispendencije.

2.1. Pored navedenog, osporio je i da bi tužiteljica imala pravni interes za vođenje ovog postupka budući da traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu (sporazumom o konverziji) već u cijelosti ostvarila. Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužiteljica potražuje u ovom postupku iskorišten prilikom izračuna konverzije i za taj iznos umanjio obveze po konvertiranom kreditu u eurima. Tužiteljica se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014 u ovom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom na to da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.2. Istaknuo je i da je ozbiljno i potpuno informirao tužiteljicu o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF te je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imala mogućnost utjecati na njezin sadržaj i o njoj pregovarati. Osim toga, javni bilježnik je prilikom solemnizacije potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužiteljice, uvjerio se da tužiteljica ima poslovnu sposobnost i razumije značenje odredbi te je na potvrdi naveo kako je sudionicima pravnog posla ispravu pročitao te ih upozorio da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te je i banka preuzela kreditni rizik, a tužiteljica je u svakom trenutku imala mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili zatražiti izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Ugovaranje odredbe o valutnoj klauzuli nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, a porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti te odredbe jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora o kreditu. Predmetna odredba je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Stoga je tužiteljici, pod pretpostavkom da je postupala pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Istaknuo je da je i na primjeren način javno objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF, a i guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu CHF. U konkretnom slučaju upravo je tužiteljica tražila sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i već je bila korisnica kredita s valutnom klauzulom. Osim toga, ona je po struci ekonomist, pa je morala biti svjesna dosega odredbe o valutnoj klauzuli jer to predstavlja pitanje iz njezine struke.

2.3. Tuženik je, u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužiteljice, istaknuo i prigovor zastare s obzirom na to da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

3. Iz sadržaja tužbe, iako je navedeno da se potražuje i razlika glavnice, nije bilo u potpunosti jasno što je predmet tužbenog zahtjeva, odnosno potražuje li se pored razlike glavnice i pretplata anuiteta na ime promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Stoga je na pripremnom ročištu 4. prosinca 2025., a nakon izjašnjenja tužiteljice, utvrđeno da je predmet ovog postupka isključivo isplata na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj.

3.1. Sud je, radi odlučivanja o prigovoru dvostruke litispendencije, izvršio uvid u spis ovog suda, Općinskog suda u Bujama-Buie posl. br. P-1976/2019 te su iz navedenog spisa kopirane sljedeće isprave: tužba s prilozima (str. 207-221), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 5. ožujka 2025. (str. 181-248) te podnesak tužiteljice od 10. studenog 2025. (str. 249-255).

3.2. Vještačenjem koje je provedeno u tom predmetu po vještaku Tomislavu Prpiću utvrđeno je da preplata po osnovi rasta kamatne stope (da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu) iznosi 10.409,58 eura, a da preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 10.015,48 eura. Dakle, ukupan iznos pretplate na ime razlike između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu i mjesečnih anuiteta koje bi tužiteljica platila tuženiku da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj švicarskog franka iznosi 20.425,06 eura, a upravo taj iznos tužiteljica i potražuje u predmetu ovog suda, Općinskog suda u Bujama-Buie posl. br. P-1976/2019 (str. 249-255).

3.3. Istim vještačenjem je utvrđeno i da nepriznati iznosi umanjene glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnica) iznosi 6.859,35 eura. Iako je razlika glavnice bila vještačena u predmetu ovog suda, Općinskog suda u Bujama-Buie posl. br. P- 1976/2019, iz isprava iz tog spisa jasno proizlazi da to nije bio predmet tužbenih zahtjeva tužiteljice niti je taj sud o tom zahtjevu odlučivao.

3.4. Slijedom navedenog, kako u parnici koja se vodi kod ovog suda, Stalne službe u Bujama – Buie pod posl. br. P-1976/2019 i ovoj parnici nema objektivnog identiteta spora, prigovor tuženika da se radi o dvostrukoj litispendenciji nije osnovan.

4. Međutim, s obzirom na to da je u navedenom predmetu vještačena i razlika glavnice, tužiteljica je na ročištu od 4. prosinca 2025. predložila da se u ovom postupku koristi taj nalaz i mišljenje.

4.1. Stoga je sud raspravnim rješenjem pozvao tuženika da se u roku 15 dana očituje je li suglasan da se, iz razloga ekonomičnosti, koristi nalaz i mišljenje iz tog predmeta, a budući se taj predmet vodi između istih stranaka i budući je u tom predmetu vještačena i razlika glavnice koja je predmet ovog postupka. Tuženik se u podnesku od 19. prosinca 2025. (str. 185) suglasio da se u ovom predmetu koristi navedeni nalaz i mišljenje.

5. Tužiteljica je u podnesku od 20. studenog 2025. (str. 152-153) tužbeni zahtjev za isplatu uskladila s navedenim nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 6.859,35 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate.

5.1. Tuženik se u podnesku od 15. prosinca 2025. usprotivio preinaci tužbe navodeći da tužiteljica čini preinaku tužbe u nedopuštenoj fazi postupka s obzirom na to da je prethodni postupak zaključen, a da ne postoje iznimke zbog kojih bi joj bila dozvoljena preinaka u fazi glavne rasprave.

5.2. Nisu osnovani navodi tuženika da je tužba preinačena nakon zaključenja prethodnog postupka jer je prethodni postupak zaključen na ročištu 4. prosinca 2025. Stoga je sud, unatoč protivljenju tuženika, dopustio preinaku tužbe u skladu s čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u nastavku: ZPP) jer je navedeno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. U dokaznom postupku su, pored isprava iz spisa ovog suda, Stalne službe u Bujama-Buie posl. br. P-1976/2019, pročitane i sljedeće isprave: zahtjev za kredit (str. 25), izračun konverzije kredita (str. 26-28), simulirani otplatni plan u eurima (str. 30- 37), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršnih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (str. 38-43), nacrt aneksa uz ugovor o kreditu br. 356- 38/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. studenog 2015. (str. 44- 49), bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak (str. 50-51), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 52-55), specifikacija uplata (str. 56, 65-70, 77-80), obavijest o provedenoj konverziji (str. 57- 58), aneks uz ugovor o kreditu br. 356-38/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. travnja 2016. (str. 59-64), zapisnik kreditnog odbora (str. 81-82), kreditni prijedlog (str. 83-93), stručni članci (str. 100-108) i nalaz i mišljenje vještaka (str. 154-173). Osim toga, proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice (str. 190-191).

6.1. Nije izveden dokaz financijskim vještačenjem jer, zbog korištenja nalaza i mišljenja iz predmeta ovog suda, Stalne službe u Bujama-Buie posl. br. P-1976/2019, izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno. Nije izveden ni dokaz čitanjem pisanog iskaza IŠZ (str. 71-75) jer navedeni dokaz nije bio relevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući da ona nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Osim toga, svjedoci se u pravilu saslušavaju neposredno pred sudom (kako bi i sud i stranke svjedocima mogli postavljati pitanja), a tuženik uopće nije naveo zbog čega predlaže čitanje iskaza IŠZ, odnosno zbog čega se njezino saslušanje pred sudom ne bi moglo provesti.

6.2. Odbijen je i dokazni prijedlog tuženika da se sasluša njegov radnik na okolnost da je ozbiljno i potpuno informirao tužiteljicu o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, a kako je to predložio u odgovoru na tužbu. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu, a ni kasnije u tijeku postupka, nije u skladu s čl. 241. ZPP-a naveo ime, prezime i boravište osobe čije saslušanje predlaže.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj: 356- 38/2006 od 20. travnja 2006. (str. 213-218) kojim je tužiteljici odobren kredit za kupovinu kuće u iznosu 150.100,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita. Ugovor je sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a kamatna stopa na dan sklapanja ugovora je iznosila 3,88 % godišnje. Nije sporno ni da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka, kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

8.1. Nije sporno ni da su stranke 20. travnja 2016. sklopile Aneks uz ugovora o kreditu broj: 356-38/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 59-63), potvrđen od strane javnog bilježnika Željka Krajine iz [adresa] pod brojem OV-4030/16 od 21. travnja 2016., a kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema sačinjenom izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan 30. rujna 2015. iznosi 83.657,89 eura u kunskoj protuvrijednosti. Stranke su suglasno utvrdile da pretplata dan 30. rujna 2015. iznosi 0,00 kuna, a manjak na taj dan 779,24 eura u kunskoj protuvrijednosti.

9. Sporna je osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 6.859,35 eura na ime razlike u glavnici po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj.

10. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit podignula radi kupnje kuće jer su u to vrijeme ona, njezin suprug i njihovo dvoje maloljetne djece bili podstanari. Novce dobivene kreditom su i utrošili u kupnju kuće koju koriste za osobne potrebe i u kojoj i danas žive. U drugim bankama nije mogla dobiti kredit, a kod pravnog prednika tuženika su joj ponudili kredit za mlade do 40 godina s izuzetno povoljnim uvjetima i malom kamatnom stopom. Nisu joj nudili kredite u drugim valutama, već su joj nudili isključivo ugovor u valuti CHF te su joj rekli da je za njih taj ugovor najpovoljniji. Rata kredita joj je u početku iznosila oko 3.700,00 – 3.800,00 kuna, dok je kasnije porasla sve do 5.800,00-6.000,00 kuna. U banci su joj rekli da će kamata prve godine iznositi 3,8 %, a sljedeće 4,4 %, međutim nakon prve godine sve se promijenilo i rata im je enormno porasla. Našli su se u jako nezavidnoj situaciji i bilo im je jako teško otplaćivati kredit. Završila je srednju ekonomsku školu, ali nije svo vrijeme radila u struci. U struci je radila isključivo kao knjigovođa te ne raspolaže financijskim znanjima koji su potrebni za razumijevanje svih termina i svih parametara koji utječu na promjenu rata kredita. Znala je da se rata kredita može mijenjati, ali nije očekivala takav skok niti je na to bila upozorena od strane banke. Negdje 2015. su je nazvali iz pravne službe banke i rekli joj da hitno mora doći potpisati konverziju jer će joj u suprotnom otkazati ugovor o kreditu. Nije imala drugog izbora nego pristati na sklapanje ugovora o konverziji. Tom prilikom je pitala može li sada dobiti ugovor u kunama na što su joj odgovorili da može dobiti ugovor isključivo u valuti euro. Prilikom konverzije joj nije objašnjen izračun konverzije, već su joj svi izračuni pristigli poštom. Tom prilikom je morala platiti i nekakvu razliku od 780,00-790,00 eura. Nakon konverzije rata joj se smanjila, ali je kamatna stopa opet rasla i ispada da je kamatna stopa na euro kredite bila veća od kamatne stope na ugovore u valuti CHF. Navela je i da stvarno ne razumije cijeli taj proces i kako je do svega toga došlo. Jedino zna da joj je bilo jako teško otplaćivati ugovor o kreditu i da zaista nije očekivala da će se rata toliko mijenjati. Ugovor o kreditu, kao i aneks ugovora kojim je izvršena konverzija, je sastavila banka te se radilo o unaprijed pripremljenim obrascima, pa ona nije imala utjecaj na sadržaj tih ugovora niti je ugovorne odredbe mogla mijenjati. Nakon konverzije joj je ostalo za otplatiti 89.000,00 eura glavnice, pa ispada da je kroz deset godina otplatila jako mali dio. Stoga joj više ništa nije bilo jasno.

10.1. Iskaz tužiteljice je prihvaćen u cijelosti jer je iskazivala vjerodostojno, uvjerljivo i u skladu s predmetnim ugovorom o kreditu te njegovim aneksom.

11. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., u nastavku: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravni posao, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam „potrošač“ definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

11.1. U konkretnom slučaju tužiteljica je zaključila ugovor o kreditu kao fizička osoba radi kupnje nekretnine (kuće) za vlastite potrebe. Tuženik, na kojem je bio teret dokaza (tako i VSRH u odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), nije dokazao da je tužiteljica uzela kredit u svrhu bilo kakve poslovne ili poduzetničke djelatnosti ili radi obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja niti to proizlazi iz provedenih dokaza. Osim toga, nije sporno da je tuženik s tužiteljicom pristupio sklapanju aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., u nastavku: ZID ZPK/15), a čemu ne bi bilo mjesta da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Dakle, tuženik prije ovog spora nije dovodio u pitanje da bi se radilo o potrošačkom kreditiranju, iako je i ranije raspolagao svim ispravama na kojima sada osporava potrošačko svojstvo ugovora o kreditu. Stoga prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača nije osnovan.

12. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka (valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita), a između ugovornih strana je postignut sporazum o konverziji iz čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

12.1. U ZID ZPK/15, kao ni u aneksu ugovora o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

12.2. Prema pravnom shvaćanju Suda EU izraženom u presudi broj C-118/17 od **.**.2019. – ĆŠ protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke (anekse) ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

12.3. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12.4. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljici, unatoč sklopljenom aneksu ugovora kojim je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13. Međutim, prema mišljenju ovog suda, tužiteljica, pored navedenog, nema pravo i na isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, a koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 6.859,35 eura.

13.1. Iznos koji tužiteljica potražuje na ime razlike glavnica je posljedica sklapanja aneksa ugovora o kreditu, a tužiteljica nije dokazala da su neke odredbi tih aneksa nepostojeće ili ništetne niti ovaj sud, po službenoj dužnosti, može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti. Osim toga, sudski vještak je u nalazu i mišljenju potvrdio da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u eure u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

13.2. Tužiteljici je sklapanjem aneksa ugovora o kreditu smanjena preostala glavnica te je ona prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti euro i pristala na daljnju obvezu prema toj glavnici, pa nema pravo na bilo kakvu razliku po osnovi razlike glavnice.

14. Slijedom navedenog, odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 6.859,35 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate (t. I. izreke presude).

15. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

15.1. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tuženik uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove.

15.2. Tuženik je zatražio naknadu za zastupanje kod sastava odgovora na tužbu te podnesaka od 8. rujna 2025., 26. studenog 2025., 15. prosinca 2025., 19. prosinca 2025., 21. siječnja 2026., 18. veljače 2026. i 17. ožujka 2026. u iznosima od po 200,00 eura uvećano za PDV.

15.3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife) tuženiku su priznati troškovi zastupanja za sastav odgovora na tužbu, podneska od 8. rujna 2025. i 15. prosinca 2025. (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) u zatraženim iznosima od po 200,00 eura uvećano za PDV, a za sastav podnesaka od 19. prosinca 2025. (suglasnost za korištenje nalaza i mišljenja iz drugog predmeta, str. 185) i 17. ožujka 2026. (troškovnik, str. 202-203) u iznosu od 50,00 eura uvećano za PDV (Tbr. 8. t. 4. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife).

15.4. Tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 26. studenog 2025. (str. 174-176), 21. siječnja 2026. (str. 188-189) i 18. veljače 2026. (str. 198-199) jer se radi o sadržajno jednakim podnescima u kojima je tuženik ponovio navode iz podneska od 8. rujna 2025. za koji mu je priznat trošak zastupanja. Stoga ti troškovi nisu bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP-a.

15.5. Prema tome opravdani troškovi tuženika iznose 875,00 eura (700,00 eura uvećano za PDV). Na priznate troškove parničnog postupka tuženiku pripadaju i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

15.6. Slijedom navedenog, naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 875,00 eura sa zateznim kamatama (t. II. izreke presude), dok su odbijeni zahtjev tuženika u preostalom dijelu i zahtjev tužiteljice u cijelosti (t. III. i IV. izreke presude).

U Pazinu 17. travnja 2026.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

- tužiteljica p.p.,

- tuženik p.p.