Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-194/2025-13

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz ZOU Glavaš & Šutalo, Vinkovci, Duga ulica 10, protiv Addiko Bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug, Zagreb, kao tuženika, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 3. ožujka 2026. godine, u nazočnosti tužitelja GŠ uz punomoćnika Miru Glavaša, odvjetnika iz Vinkovaca i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 17. travnja 2026. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2008 od 14. kolovoza 2008. godine, sklopljenog između tužitelja GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) jednokratno, unaprijed.

Ujedno se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove“

II. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, da tužitelju GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 556,38 eur (petstotinapedesetšesteuraitridesetosamcenti), sa zateznim kamatama koje teku počevši od 25. kolovoza 2008. godine po kamatnoj stopi u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine pa nadalje do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, da tužitelju GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 776,54 eur (sedamstotinasedamdesetšesteura- ipedesetčetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2026. do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, kao kreditorom, dana 14. kolovoza 2008. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2008 a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 39.000,00 eur sa rokom otplate od 20 godina i kredit još uvijek nije otplaćen.

1.1. Člankom 7. predmetnog ugovora ugovoreno je: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) jednokratno, unaprijed. Ujedno se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove. “

2. O navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. " tipskom ugovoru ", po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja, korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke i na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

2.1. Naprijed navedena naknada suprotna je članku 4. Zakona o obveznim odnosima koji regulira načelo savjesnosti i poštenja, članku 6. Zakona o obveznim odnosima koji regulira zabranu zlouporabe prava, članku 7. Zakona o obveznim odnosima koji regulira načelo jednake vrijednosti činidaba i članku 8. Zakona o obveznim odnosima koji regulira zabranu prouzročenja štete te članku 81. Zakona o zaštiti potrošača, a osim navedenog tužitelj upire i na praksu Suda EU koji je odlučio u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C-252/19) da su " općenite " naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne.

2.2. Tuženik je tužitelju temeljem članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu naplatio naknadu u iznosu od 585,00 eur.

3. Ovakvo postupanje tužene protivno je prisilnim propisima a podredno i moralu društva o čemu se očitovao i Ustavni sud u Rješenjima broj: U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. i U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017, a valja uzeti u obzir i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/2023 od 13. veljače 2024., u kojoj je iznio pravno shvaćanje i zaključio da Direktivu suda EU 2008/48 te točku I Priloga I treba tumačiti na način da " ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču. " To znači da se ulazna naknada ne smije smatrati dijelom iznosa kredita.

4. Sukladno navedenom, tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa kojeg je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu, te da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tuženika na plaćanje troškova parničnog postupka tužitelju.

5. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava sve činjenične navode iz tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja i konačno osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, uz napomenu da je tužitelju naplaćena 25. kolovoza 2008. tzv. ulazna naknada u iznosu od 556,38 eura, te stoga tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u dijelu koji prelazi iznos naplaćene naknade od 556,38 eura.

5.1. U odnosu na tuženikov istaknuti prigovor zastare, isti smatra da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, što znači da je za sva potraživanja tužitelja s tog osnova a koja su nastala prije 22. travnja 2020. nastupila zastara potraživanja, a prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima to tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenja ništetnosti već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu na način kako to određuje Zakon o parničnom postupku u članku 187. stavku 2., što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Neprihvatljiva su tuženiku stajališta i tumačenja Vrhovnog suda RH jer ona predstavljaju povredu načela vladavine prava i zakonitosti. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti a kako je to potvrđeno u brojnim presudama Suda EU. Tuženik smatra da osnova ove tužbe mora biti institut stjecanja bez osnove na koji se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima i poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024.

5.2. Nadalje, tužba uopće ne sadrži koje su to konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode se moraju provesti.

5.3. Tuženik smatra da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu i sadržaj istog je određen sukladno iskazanim voljama ugovornih strana, s tim da su odredbe Ugovora o naknadi za obradu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive, te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštivana u cijelosti. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita i poznata je činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti bili vrlo česti i time su potrošači bili upoznati, tim više što su banke sukladno članku 173. Zakona o bankama bile dužne u svojim prostorijama učiniti dostupnim informacije o pružanju usluga potrošačima, a iste informacije se nalaze i na internetskim stranicama tuženika.

5.4. Nadalje, člankom 3. Zakona o javnom bilježništvu te člankom 230. Zakona o parničnom postupku propisano je da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je i stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravnu volju tužitelja, sve dok se ne dokaže neistinitost javne isprave, pa je očigledno da je tužitelj dobrovoljno pristao na sve odredbe ugovora i konačno na sklapanje predmetnog ugovora, s obzirom da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu bilo koje ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskid ugovora. Time je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti.

5.5. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti i naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

6. Tužitelj se svojim podneskom od 2. listopada 2025. u odnosu u odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima a u odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tužitelja, tuženik ukazuje na zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora na temelju članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost.

6.1. U odnosu na naknadu za obradu kredita tužitelj se poziva na sudsku praksu Suda EU koji je odlučio u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C-252/19) kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske i utvrđenja iz odluka broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. i Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024.

6.2. Vezano za visinu tužbenog zahtjeva i teret dokaza tužitelj predlaže saslušanje tužitelja kao parnične stranke, a kasnije je tužitelj svojim podneskom od 17. prosinca 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 556,38 eura, sa osnova naplaćene tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita.

7. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 4. prosinca 2025. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i kod predloženih dokaza, dok je tuženik ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih tijekom postupka, osporio visinu tužbenog zahtjeva koja prelazi iznos od 556,58 eura, te je i dalje ostao kod prigovora zastare potraživanja tužitelja.

8. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje ugovora o kreditu uz depozit, broj 25340034/2008 od 14. kolovoza 2008., zaključen s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, sa lista 6 do 14 spisa, u presliku izvatka iz knjige položenih ugovora, sa lista 15 spisa, u presliku ovjere javnog bilježnika Nikole Vulića, OV-10161/08 od 21. kolovoza 2008., sa lista 16. spisa, uvid u rješenja Ustavnog suda broj U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016 i U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., te praksa suda EU u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19, kao i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 673/2023 od 13. veljače 2024., te je saslušan tužitelj kao stranka u ovom postupku.

9. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovani.

10. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je da je to bio kredit za adaptaciju kuće, kredit se još uvijek isplaćuje i nije u cijelosti isplaćen. U vrijeme kada je podigao kredit nije imao otvorenu tvrtku, obrt, opg ili slično pa da bi mu kredit služio kao porezna olakšica. Kredit je podignuo kod banke tuženika budući je tamo imao otvoren tekući račun i preko njih je primao plaću i oni su mu ponudili najpovoljniju ratu a kredit je bio u eurima. Ugovor je bio tipski već otisnuti obrazac u koji su samo dodani tužiteljevi podatci. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, nije uočio pojam ulazne naknade i naknade za obradu kredita. O pojedinim stavkama ugovora nije mogao pregovarati, bilo je uzmi ili ostavi, nitko mu nije tumačio odredbe ugovora. Izvršio je ovjeru potpisa kod javnog bilježnika, koji mu ništa nije tumačio samo je ovjerio njegov potpis. Nekretninu koju je adaptirao sredstvima iz kredita nije iznajmljivao jer mu kuća služi za stanovanje, ne sjeća se je li ulaznu naknadu platio ili mu je ustegnuta od iznosa kredita, misli da je od kredita, jer mu je to bio veliki iznos i tada i sada. Iz medija je saznao da mu je naplaćena ulazna naknada, kada se to pokrenulo pogledao je u svoj ugovor i vidio je sam da je jedan od građana kojima je ta naknada naplaćena i nakon toga se obratio svom odvjetniku g. Glavašu. Nitko mu nije objasnio što znači ulazna naknada i na što se ona odnosi, a ne zna ni sada na što se ona odnosi, zna samo da mu je taj iznos ustegnut od iznosa kredita.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

12. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

13. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu uz depozit, broj 25340034/2008 od 14. kolovoza 2008., na iznos od 39.000,00 eur sa rokom otplate od 20 godina. Isto tako nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita jednokratno, koja je naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.

14. Između stranaka je sporno pitanje zastare potraživanja tužitelja, pitanje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te ima li tužitelj svojstvo potrošača ili nema u ovoj konkretnoj stvari a visina tužbenog zahtjeva je učinjena nespornom tuženikovim odgovorom na tužbu gdje je potvrdio da je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada 25. kolovoza 2008. godine, u iznosu od 556,38 eura.

15. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu ZZP 79/2007.) koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

15.1. Prema odredbi članka 96. stavak 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15.2. Odredbom stavka 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.3. Sukladno članku 102. stavak 1. i 2. ZZP/07, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

16. Analizirajući spornu odredbu članka 7. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je u ovom slučaju primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 – dalje ZZP/07) jer je isti bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom odnosno 14. kolovoza 2008.

16.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

16.2. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

17. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita (administrativna naknada) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ništetne.

17.1. Po stavu suda navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

18. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz točke 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati ni na koji način na sadržaj navedene odredbe, pa je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 102. stavka 1. i 2. ZZP/07.

19. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

20. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima).

21. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 14. kolovoza 2008. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja ( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

22. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

23. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 776,54 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7/1, sastava dva obrazložena podneska i to podneska od 2. listopada 2025. i od 17. prosinca 2025. svaki u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 8/1, za pristup na tri raspravna ročišta i to od 9. listopada 2025., od 4. prosinca 20025. i od 3. ožujka 2026., svako po 100,00 eura po Tbr. 9/1, što sveukupno iznosi 600,00 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23). Nadalje, na sve radnje treba dodati pripadajući pdv od 25 % u iznosu od 150,00 eura, što sveukupno iznosi 750,00 eura. Sud je tužitelju priznao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, što sveukupno iznosi 776,54 eura.

24. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 17. travnja 2026. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. ZOU Glavaš & Šutalo, Vinkovci

2. OD Ćurković i Šanjug, Zagreb