Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-630/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu toga suda Zoranu Šljivcu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tatjani Denisov, odvjetnici iz Slatine, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, te ročišta za objavu i dostavu presude održanog 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. U t v r đ u j e s e ništetnom odredba sadržana u čl. 7 st. 1. Ugovora o kreditu uz depozit, broj: 51400302250-63000120032/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenom dana 24. listopada 2006.g. između tužitelja ŽJ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kojom je ugovorena tužiteljeva obveza plaćanja naknade, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ŽJ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 584,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. listopada 2006.g. do 31. prosinca 2007.g. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope – kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 499,54 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja teče od 18.4.2026. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu navodeći da su tužitelj i tuženik dana 24.10.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim je tužitelju odobren iznos od 79.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a, što je na dan isplate kredita iznosilo 367.300,15 kn, a radi se o stambenom kreditu za kupnju i adaptaciju kuće sa ugovorenim rokom otplate od 20 godina.

2. Odredbom čl. 7. Ugovora tuženik je tužitelju nametnuo ugovornu odredbu kojom je tužitelj u obvezi platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed i na temelju navedene odredbe tužitelju je prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 948,00 CHF, tj. 4.407,60 kn što iznosi 584,99 eur.

3. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj u navedenoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovarao s tuženikom, kako u pogledu visine naknade, kao i opravdanosti plaćanja naknade, obzirom je tuženik istu jednostrano formulirao i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, već mu je sklapanje ugovora ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi". U navedenoj odredbi ugovora nije naveden iznos naknade, niti odredba sadrži druge parametre po kojem je tužitelj mogao zaključiti koji su to troškovi i naknade tuženika, te u kojem iznosu se naplaćuju naknadom, zbog čega navedena odredba nje jasna niti razumljiva. Obradom kredita tuženiku nije nastao nikakav trošak koji bi opravdao naplatu naknade, jer je tužitelj snosio sve javnobilježničke troškove i troškove sudskih pristojbi koji su povezani sa sklapanjem ugovora, što je također nametnuto odredbom čl. 7. Ugovora. Nametanjem navedene nejasne i nerazumljive, a time i nepoštene odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja ugovora, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega je navedena odredba ništetna, a sve u smislu čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), stoga je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kao u izreci.

4. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva i ističe da je po predmetnom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 26.10.2006. godine u iznosu od 4.407,60 kn. Nadalje, ističe prigovor zastare. Ističe da je kredit otplaćen u listopadu 2024. godine te da je tužitelj tim kreditom dobio na raspolaganje 79.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 584,99 eura, te da u slučaju ništetnosti sporne odredbe, riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik nadalje osporava tužitelju status potrošača. Navodi da je u čl. 7. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,20 % iznosa kredita unaprijed. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pri tom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade i to samo ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba odnosi. Onoga trenutka kada je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Čl. 7. Ugovora o kreditu je jasan, lako uočljiv i razumljiva odredba. Jasno je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva je, jer je navedeno u čl. 7. istim fontom i veličinom slova, kao što su i ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu.

5. Na navode tuženika tužitelj je istakao da zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti ugovora, kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na zakonske zatezne kamate. Navedeno proizlazi iz ustaljene sudske prakse i to pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj: Su-IV-47/2020 održane 30.1.2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, prema navedenom pravnom shvaćanju zastara još nije počela teći, već će početi teći tek po pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti ugovora. U odnosu na osporavanje nepoštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu k redita, određenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i opravdanosti naknade, tužitelj ukazuje da tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da se o naknadi nije pregovaralo, već samo navodi da je u ugovoru navedeno jednokratno odbijanje troškova u iznosu od 1,20 % od iznosa kredita, što je potpuno irelevantno, obzirom na činjenicu nemogućnosti pregovaranja o spornoj odredbi i stoga ništetnosti iste. Uvidom u Ugovor o kreditu vidljivo je da je tekst sastavljen u banci kao tipski formular koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za ubuduće sklapanje ugovora, potpisan i predan tužitelju radi ovjere, te da je bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora, a što se nije odnosilo samo po pitanju ugovaranja predmetne naknade. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kredita, njihove razloge i svrhe, te kako bi mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba imala za njegove financijske obveze. Tuženik je tužitelju trebao omogućiti aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne odredbe čine suštinski razumljivima, a što tuženik nije omogućio, jer je tužitelju predao na potpis sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati, ne bi realizirao kredit. Tuženik je u konkretnom slučaju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio drugi iznos umanjen za troškove obrade kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta zaposlenika banke koji je vršio obradu kredita. Tuženik je postupao protivno odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, a što je imalo za posljedicu ništetnost odredbe Ugovora o jednokratnoj ulaznoj naknadi po čl. 87. istog Zakona. Tužitelj ističe da je prema čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, a u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničko j djelatnosti, a čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju stoji da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja (list 183-184) te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list 5-14), u isplatni nalog (list 16), te u odluku o naknadama za usluge Hypo – Alpe – Adria – Bank d.d. (list 153-180).

7. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list 5-14), koji je potvrđen pred javnim bilježnikom Matom Krpačićem iz [adresa] pod brojem: OU-429/06 od 24.10.2006. godine utvrđeno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. zaključili Ugovor o stambenom kreditu za kupnji i adaptaciju kuće u iznosu od 79.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Kredit je odobren na rok vraćanja od 20 godina uz promjenjivu kamatu od 4,30 % godišnje dekurzivno. Kredit se je otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmirivao se u kunama. Prvi anuitet je dospio na naplatu 1.12.2006. godine. Prema čl. 7. navedenog Ugovora korisnik kredita je obvezan platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno unaprijed.

8. Prema iskazu tužitelja (list 183-184) kredit je podigao za kupovinu stambenog objekta i bio je stambeni kredit. Od sredstava kredita je kupio kuću u [adresa], te u toj kući sada stanuje s obitelji. U ugovoru je bila navedena naknada i to u postotku od kredita i ona je iznosila 1,20 % od iznosa kredita. Naknada je plaćena iz kredita i ona je oduzeta od iznosa kredita kojeg je primio. Misli da je ta naknada iznosila 4.407,60 kn. U vrijeme podizanja kredita nije bilo nikakvih pregovora u svezi toga kredita te nije mogao utjecati na kamatu, a niti na naknade po tome kreditu. Kredit je bio po principu "uzmi ili ostavi". Kada je sklapao Ugovor o kreditu u banci mu nisu rekli koja je opravdanost plaćanja te naknade za obradu kreditnog zahtjeva i u ugovoru nije pisan iznos naknade, već samo postotak. Nije mogao znati koji će biti iznos te naknade, jer je ta naknada bila u protuvrijednosti kuna, a u postotku. Naknada je bila utvrđena na dan isplate kredita prema tečaju CHF na taj dan. Naknada je naplaćena kada mu je isplaćen kredit i to od iznosa kojeg je dobio na ime tog kredita. Pročitao je ugovor, ali nije mogao utjecati na odredbe ugovora. Djelatnik banke mu nije ukazao na odredbe Ugovora o naknadi za obradu kredita. Iznos naknade za obradu kredita u nominalnom iznosu mu nije predočen.

9. Kako je prema navedenom Ugovoru i iskazu tužitelja kredit podigao za kupovinu kuće i koja je bila potrebna za stanovanje njega i njegove obitelji, ocjena je ovoga suda da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 47/07 i 70/09 – dalje: ZOZP), kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dakle, da je predmetni kredit zaključio kao potrošač te da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru.

10. Odredbe Ugovora gdje je ugovor već bio pripremljen za potpisivanje i gdje se o odredbama ugovora nije moglo pojedinačno pregovarati, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, gdje potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, temeljem čl. 81. i 82. ZOZP smatraju se nepoštenima, a temeljem čl. 87. st. 1.

ZOZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11. Kako se o odredbi Ugovora kojom je utvrđena visina naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je trenutačno iznosila 1,20 % jednokratno unaprijed (ulaznoj naknadi) nije posebno pregovaralo, te je ta odredba već bila utvrđena na unaprijed pripremljenom ugovoru, što proizlazi i iz iskaza tužitelja, a između stranaka nije sporno, a tijekom postupka tuženik nije obrazložio osnov za utvrđenje tih troškova, ista je nepoštena, a time i ništetna. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade utvrđene u čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama te je donio odluku kao pod točkom I. izreke presude.

12. Kako je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu utvrđenu u čl. 7. st. 1. Ugovora, a tužitelj je tuženiku temeljem te ništetne odredbe Ugovora dana 26.10.2006. godine isplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.407,60 kn što je prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR iznosilo 584,99 eura, tuženik je temeljem čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) u slučaju djelomične ništetnosti Ugovora dužan vratiti sve što je primio temeljem ništetne odredbe. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13. U ovome slučaju osnova plaćanja naknade za obradu zahtjeva temeljena na Ugovoru o kreditu je otpala utvrđenjem ništetnih tih odredbi Ugovora, te je tuženik temeljem čl. 1111. ZOO-a obvezan izvršiti povrat primljenih novčanih sredstava, sukladno čl. 1015. ZOO-a kao nepošten stjecatelj s zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

14. Između stranaka nije bila sporna visina plaćene naknade od 584,99 eura. Kako je naknada za obradu zahtjeva utvrđena ništetnom, sud je usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

15. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što je sukladno pravnom shvaćanju utvrđenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine. Prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek po pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost. Kako je ništetnost utvrđena ovom odlukom, potraživanje tužitelja nije moglo zastarjeti.

16. Parnični troškovi tužitelja u ovome postupku iznosili su 499,54 eura, a sastojali su se od troškova sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura, od troškova sastava jednog obrazloženog potrebnog podneska od 27.1.2026. u iznosu od 100,00 eura, od zastupanja na raspravama održanim 16.2.2026. i 23.3.2026. godine u iznosu od 200,00 eura, te od sudske pristoje na tužbu u iznosu od 33,18 eura i na presudu u iznosu od 66,36 eura. Kako je tužitelj uspio u sporu, tuženik mu je temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) dužan platiti navedene troškove zajedno s zakonskim zateznim kamatama počev od dana donošenja presude pa do isplate.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Slatini 17. travnja 2026.

Sudac:

Zoran Šljivac

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnici Tatjani Denisov, odvjetnici iz Slatine, Trg sv. Josipa 1, 2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54.