REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-4/2026-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužiteljice TM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetnika Nine Šuka, te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika ŽM, na ročištu za objavu presude dana 17. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 20.10.2004. godine broj 016-1120/2004 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ilinka Lisonek iz Zagreba, sklopljen između pravnog prednika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora i TM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to:

- odredba čl. 2. „=u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.700,00 CHF (stotisuća sedamsto švicrskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…“

- dio odredbe čl. 4. „Iznos od 106,16 CHF (stošest švicarskih franaka i 16/100) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske Narodne banke važećem na dan uplate…“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2026. godine pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 100,00 €.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela sa tuženikom koji je tada poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., dana 25.10.2004. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 016-1120/2004, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 100.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita uz ulaganje u investicijski fond. Tužiteljica se sukladno čl. 3. Ugovora obvezala vratiti tuženiku glavnicu kredita u cijelosti na dan isteka trajanja kredita, a sve se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke.

Člankom 3.toč. V. Ugovora je definirano kako se tužiteljica obvezuje za cijelo vrijeme otplate kredita, uplaćivati na račun otvorenog investicijskog fonda HI- BALANCED iznos od 106,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan uplate kredita, za kupovinu udjela u navedenom fondu.

Ugovor o kreditu sklopljen je kao tipski te se o odredbama ugovora niti u jednom trenutku nije pregovaralo. Predmetnim ugovorom tuženik je ugovorio sa tužiteljicom odredbu u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF. Odredba ugovora o kreditu u kojoj se glavnica kredita veže za odredbu CHF je ništetna. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom.

Tuženik je propustio informirati tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, tužiteljica navodi kako je odredba ugovora o kreditu u kojoj se glavnica kredita veže za odredbu CHF ništetna. Tužiteljica ukazuje na činjenicu da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

U navedenom dijelu predmetne odluka i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 4. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

Tužiteljica napominje da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku

U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca.

Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužiteljica tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Slijedom svega navedenog tužiteljica je postavila prvotni tužbeni zahtjev za utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora, a u slučaju da sud nađe da taj zahtjev nije osnovan, eventualno kumulativno zatražila je da se presudom utvrdi da su ništetne odredbe članka 2. i 4. ugovora koje vežu glavnicu kredita i anuitete za tečaj CHF važeći na dan plaćanja, kako to stoji u stavku II izreke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu br. 016-1120/2004 dana 20. listopada 2004. (dalje: ugovor o kreditu), ali se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

Prvenstveno, tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača. Naime, ugovorom o kreditu tužiteljica se obvezala svaki mjesec uplaćivati iznos od 106,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI – balanced fond, i to tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

Navedeni špekulativni element ugovora o kreditu predstavlja okolnost zbog čega se tužiteljicu ne može smatrati potrošačem koji je ugovor o kreditu sklopila radi zadovoljenja isključivo svojih privatnih potrošačkih potreba. Iz tog razloga, neosnovano je pozivanje tužiteljice na Zakon o zaštiti potrošača kao i na presude donesene u kolektivnom sporu.

U svakom slučaju, tuženik ističe kako se tužiteljica ne može smatrati prosječnim potrošačem kojem je zaista u presudama iz kolektivnog spora priznata određena pravna zaštita na općenitoj razini. Kako proizlazi iz kreditne dokumentacije, tužiteljica je u vrijeme sklapanja ugovora bila upravo zaposlenik tuženika.

Kao takva, zasigurno je bila u mogućnosti pregovarati o sadržaju ugovora te razjasniti s tuženikom sve nedoumice koje je eventualno imala u pogledu sklapanja ugovora. Nema sumnje da je i ovdje tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, sklopila ugovor o kreditu s odredbama čiju ništetnost sada traži. Također, tuženik naglašava kako sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ne mogu predstavljati odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja te odredbe kojima bi se prouzrokovala značajna neravnoteža u ugovornom odnosu na štetu tužitelja. Naime, tužiteljica je za cijelo vrijeme otplate kredita vraćala samo kamatu dok ugovor predviđa da se glavnica kredita vraća istekom trajanja kredita. Tužiteljica je upravo zbog porasta tečaja CHF uplaćivala veći iznos na ime sredstava koja su korištena za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu te na taj način ostvarila veće prinose nego što bi ostvario da je tečaj CHF ostao na razini početnog. Stoga nije jasno u čemu bi se sastojalo nepošteno postupanje tuženika kada je valutna klauzula u CHF s jedne strane značila za tužitelja nešto veću mjesečnu obvezu na ime plaćanja redovne kamate, a s druge strane omogućila tužiteljici stjecanje većeg broja udjela u otvorenom investicijskom fondu.

Nadalje, tuženik smatra kako tužiteljica pogrešno tužiteljica tvrdi da je ugovor o kreditu ništetan, pri čemu uopće ne obrazlaže razloge za ništetnost čitavog ugovora. Naime, Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) razlikuje ništetnost pravnog posla od ništetnosti pojedinih odredbi. 3 Člankom 324. ZOO-a propisano je da ništetnosti pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora, ako bi isti mogao opstati i bez te, ništetne odredbe.

Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, dalje ZPK) kao lex specialis za uređenje odnosa vjerovnika i potrošača pri sklapanju potrošačkih ugovora o kreditu nije bio u primjeni 2005. godine kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Međutim, predmetni zakon ni danas ne navodi definiciju ugovora o kreditu, odnosno njegove bitne sastojke. S druge strane, člankom 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz gore citirane odredbe vidljivo je koji su bitni sastojci ugovora o kreditu, odnosno koje sve elemente neki pravni posao mora sadržavati da bi bilo riječi o ugovoru o kreditu.

Nadalje, da bi neki sastojak ugovora bio bitan, sudska praksa je zauzela stav da su bitni sastojci ugovora oni dijelovi ugovora koji ga čine određenim pravnim poslom, i bez kojih on ne bi mogao postojati. Oni mogu biti određeni propisom, po prirodi pravnog posla ili voljom stranaka. Dakle, mogućnost opstojnosti ugovora osnovni je kriterij kod određivanja bitnih sastojaka ugovora. Već je na prvi pogled razvidno da definicija ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO-a ne sadrži valutnu klauzulu kao bitan sastojak ugovora o kreditu. Dakle, ista nije propisana zakonom kao bitan element, niti su stranke ugovorom utvrdile istu kao bitnim elementom ugovora o kreditu. Kada je riječ o kamati kao sastojku ugovora o kreditu, valja istaknuti da ZOO kod ugovora o kreditu navodi obvezu korisnika kredita banci plaćati ugovorene kamate. Izuzetno je bitno razlikovati ugovorenu kamatu odnosno visinu kamatne stopu iz čl. 3. ugovora o kreditu od njezine naknadne promjenjivosti odnosno povećanja i sniženja iste koje je ugovoreno, u pravilu i najčešće, odredbama članka 6. ugovora o kreditu. Imajući gore navedeno na umu, vidljivo je da je pogrešan stav tužiteljice da bi zbog ništetnosti naknadnih, povećanja kamatne stope bio ništetan cijeli ugovor o kreditu. To iz razloga jer isti može, u skladu s odredbom članka 324. ZOO-a opstati i bez tog dijela promjenjivosti koji je utvrđen ništetnim.

Stav o isključivo djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu potvrđen je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, konkretno u presudi Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. gdje sud ističe primjenu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 105. st. 1. i čl. 1163. ZOO-a i to kako slijedi: „U ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi… …ovaj sud je protumačio i primijenio (navedene odredbe ZZP-a i ZOO-a, op. a) na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ U odnosu na valutnu klauzulu, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je zauzeo stav da se u istovrsnim predmetima ne može zauzeti stav o ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti, uz obrazloženje, kada je riječ o valutnoj klauzuli, kako slijedi: „Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.“ Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da predmetni ugovori o kreditu nisu ništetni u cijelosti.

Tuženik ističe kako je člankom 6. Ugovora o kreditu određeno: „…kamatna stopa je vezana za tromjesečni LIBOR za CHF, te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati.“ Dokaz: članak 6. Ugovora o kreditu Člankom 3. Ugovora određeno je kako je visina kamatne stope vezana za tromjesečni LIBOR CHF, sa dodatkom marže 1,5%.

Iz navedenog je vidljivo kako je obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva te se mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu, a slijedom čega je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako razumljiva i uočljiva te ne podliježe testu nepoštenosti.

Iako predmetna odredba ne podliježe testu nepoštenosti, tuženik opreza radi ističe kako da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim 5 uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača Tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogla izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica je, samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom vezanom uz LIBOR.

Nadalje, tuženik ističe da tužiteljica pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za promjenu iste i metode izračuna, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.

Tuženik osporava da bi Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1065. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Nejasno je zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužiteljicu u cijelosti informira o svim bitnim parametrima.

Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima.

Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužiteljica potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten.

Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Tuženik osobito napominje kako je čl. 6. st. 3. Ugovora predviđeno da korisnik kredita može zatražiti konverziju obveze po ovom Ugovoru izražene u CHF u neku drugu valutu sukladno koeficijentu konverzije na dan izvršenja konverzije, uz pismenu obavijest Banci 30 dana unaprijed. Dakle, predmetna odredba vrlo jasno ukazuje na to da je tuženik postupao u dobroj vjeri, objasnio sve rizike valutne klauzule tužiteljici i dao mu mogućnost da promijeni početno ugovorenu valutu u bilo koje doba trajanja Ugovora. Stoga su nejasne tvrdnje tužiteljice da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene, da banka nije postupala u dobroj vjeri i da su, u konačnici, ništetne. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu broj 016-1120/2004 od 20. listopada 2004. zaključen između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i tužiteljice, izjava TMF od 4. kolovoza 2020., zapisnik tuženika br. HBZG1-000801-2004. kreditni prijedlog od 21. 09. 2004. godine, stručno mišljenje tuženika od 16. 09. 2004. i podaci o nekretnini koja je dana u zalog od 21. 09. 2004., te je saslušana tužiteljica.

4. Ranijom presudom suda poslovni broj P-485/2023-13 od 9. kolovoza 2024. godine, odbijen je zahtjev za utvrđenje ništenim cijelog ugovora /stavak I izreke/ te je usvojen zahtjev za utvrđenje ništenim odredbi i dijelova odredbi predmetnog ugovora kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF /stavak II izreke/, a povodom žalbe tuženika, Županijski sud u Zagrebu, rješenjem poslovni broj Gž-4529/2024-3 od 29. listopada 2025. godine, ukinuo je prvostupanjsku presudu pod stavkom II i III izreke (odluka o troškovima postupka) te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nije sporno da su prednik tuženika kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita dana 25. listopada 2004. godine, sklopili Ugovor o kreditu broj 016-1120/2004, potvrđen kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU- 2291/2004 istog dana, temeljem kojeg ugovora je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos kredita od 100.700,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita.

Kredit je odobren kao stambeni uz ulaganje u investicijski fond.

Ugovoren je rok otplate od 30 godine tj. do 31. 10. 20234., a tužiteljica se obvezala da će mjesečno uplaćivati iznos od 106,16 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju BNB-a važećem na dan uplate, a koja sredstva že se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI-balanced fondu tokom cijelog razdoblja trajanja kredita počevši od 1. studenog 2004.

Nije sporno, da je tim ugovorom zasnovano založno pravo u korist Banke na nekretnini založnog dužnika DM, upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] što u naravi predstavlja k. č. br. [katastarska čestica]-b-2 oranica površine 454 hvate na k. č. br. [katastarska čestica]/3b-3 kuća br. 40 sa dvorištem površine 132 hvata.

Također nije sporno da tužiteljica još uvijek otplaćuje taj kredit.

7. Sporno je da li su ništetne odredbe članka 2. i 4. tog ugovora.

8. Tužiteljica u svom iskazu potvrđuje činjenicu da joj je kredit trebao za adaptaciju stambene kuće u kojoj je živjela sa suprugom i sinom, te su u istoj stanovali i njeni roditelji, time da je kuća bila u vlasništvu njenog oca sada pok. DM, te je nesporno da tužiteljica i nadalje sa svojom obitelji stanuje u toj kući. U vrijeme kada je podnijela zahtjev za kredit bila je zaposlenice kreditora i radila je sa završenom srednjom stručnom spremom za zanimanje ekonomist, kao osobni bankar, te je istovrsne kredite prodavala klijentima banke.

Prema njenim navodima ugovor je sastavljen od strane pravnika banke te ona nije mogla utjecati na odredbe tog ugovora, te ju kreditor ni na koji način nije upozoravao da bi ugovaranje valutne klauzule u CHF moglo biti rizično, odnosno da joj je rečeno da je CHF tada najstabilnija valuta.

Priznaje da se od ostalih ugovora taj ugovor razlikovao u pogledu načina otplate i kamatne stope, jer je ona kao zaposlenik banke imala mogućnost ugovoriti povoljniju kamatnu stopu, tj. stopu koja je bila nešto niža, a što se tiče otplate ona je manjim dijelom išla na račun investicijskog fonda (glavnica) koji je bio u vlasništvu banke, a većim dijelom na račun banke (kamata). Takav način otplate je bio uvjetovan od strane banke te da ona nije imala izbora, a dobila je informaciju da bi ovakvim način otplate pod pretpostavkom da će sredstva fonda narasti, moglo doći do ranije otplate cijelog iznosa kredita, time da ona sredstva uplaćena u taj investicijski fond može koristiti isključivo za zatvaranje kredita, odnosno konačnu otplatu te ih ne može koristiti u privatne svrhe. Pod istim uvjetima kredite su dizali i drugi djelatnici banke. Navela je da joj je to bio prvi i jedini stambeni kredit, te da se nije interesirala z mogućnost uzimanja kredita koji bi bio vezan uz drugu valutu, niti je postavljala pitanje zašto je kredit u CHF najpovoljniji.

9. Pitanje ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe kojom je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorena valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita, raspravljeno je i o tome je donijet pravni stav u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke, uključivo i ovdje tuženika u razdoblju od 1. 06. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu,

Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke ( i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 ; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Tuženik smatra da tužiteljica nije sklopila ugovor u svojstvu potrošača, međutim, prema odredbi članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), određuje da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Nesporno je da je tužiteljica sklopila ugovor u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njenoj poslovnoj aktivnosti, već su sredstva kredita utrošena u privatne svrhe radi adaptacije stamenog prostora.

12. Praksa suda Europske unije, a na što upućuje i viši sud, pojam potrošač definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenim Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta poduzeća ili profesije. Iz toga slijedi da je takav kriterij u skladu s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom Direktivom da se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluga, a vezano za pitanja koja se tiču mogućnosti pregovaranja, tako i razine informacija, nalazi u podređenom položaju, te da pristupa uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj usluga bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

13. Vodeći računa o okolnostima pod kojima je tužiteljica sklopila predmetni ugovor, a koje je opisala u svom iskazu, te prema objektivnom kriteriju – kriteriju svrhe u koju je ona sklopila taj ugovor, a to je pribava sredstava za adaptaciju privatnog stambenog prostora, te činjenici da su sredstva kredita utrošena upravo u tu svrhu, ovaj sud ne dvoji da je tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača.

14. Nadalje, činjenica što je tužiteljica u to vrijeme radila kod tuženika na mjestu osobnog bankara, te što je kredit dobila pod povoljnijim uvjetima, kao i ugovoreni način oplate kredita, kod kojeg je dio sredstava koje je tužiteljica vraćala tuženiku bio usmjeren na ulaganje u investicijski fond, po stavu ovog suda nisu relevantni jer isti nisu izmijenili osnovnu svrhu kredita.

Tuženik ne spori tvrdnju tužiteljice da se radi o tipskom ugovoru, koji sastavio kao trgovac, te nije ničim dokazao da je o spornoj ugovornoj odredbi koja se tiče ugovaranje valute CHF sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao, te da je da je tužiteljicu na valjan način objasnio posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi. Vezano za tvrdnje tuženika da je tužiteljica sama odabrala ugovor koji je vezan za valutu CHF, a ne neki drugi, treba reći da za zakonom predviđeno zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije bitno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao ili je mogao odabrati nešto drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja.

15. Izjava zaposlenice tuženika TMF od 24. 08. 2020. u kojem ista općenito opisuje način postupanja banke u predmetnom razdoblju, a što se tiče prezentacije i nuđenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u € i u CHF, ne govori ništa konkretno što se tiče sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te o tome ona nema saznanja.

16. Slijedom toga za ovaj je sud sporna odredba ugovora ništetna, a suprotna tumačenja odredbi ugovora i pravna argumentacija tuženika sudu nije prihvatljiva.

17. Zbog toga je postavljeni tužbeni zahtjev valjalo usvojiti.

18. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik je neosnovan, budući da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.

Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. pa nadalje, nisu bila u zastari.

Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. 16. lipnja 2023. a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao.

Zato je prigovor tuženika neosnovan.

20. Po stavu ovog suda tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe, budući da joj ova presuda po pravomoćnosti daje osnovu za restitucijski zahtjev u smislu članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a.

21. Rješenje o troškovima postupka iz točke III, temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

Trošak koji je tuženik, dužan naknaditi tužiteljici, odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 19. ožujka 2024. i 29. siječnja 2026., svaki u visini od 100 bodova, (Tbr. 8. t. 1. ) te zastupanja na ročištima 27. ožujka , 23. svibnja i 4. srpnja 2024. te 24. ožujka 2026., svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno 700 bodova.

Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 € tako da je riječ o naknadi u iznosu od 1.400,00 €, na što je po Tbr. 46 obračunat i porez na dodatnu vrijednost u iznosu od 25 %, tj. 350,00 €.

Zato je riješeno kao u stavku III izreke.

22. Preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka valjalo je odbiti kao neosnovan kako to stoji u točki IV. izreke.

U Zlataru, dana 17. travnja 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužiteljice

2. punomoćnik tuženika