REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1995/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matija Potočnjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Potočnjak & Šušnjar d.o.o. u Zagrebu protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 4. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, odvjetničkog vježbenika UR i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika IR, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju PR iznos od 6.420,03 EUR (šesttisućačetristodvadeset eura i tri eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju PR iznos od 398,34 EUR (tristodevedesetosam eura i tridesetčetiri eurocenta), u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. prema tužitelju PR u iznosu 2.896,79 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. naknaditi tužitelju PR parnični trošak u iznosu od 3.162,50 EUR (tritisućestošezdesetdva eura i pedeset eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. za naknadom parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŽR podnio je 13. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita sa tuženikom 18. svibnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 koji je potvrđen kod javnog bilježnika, da je čl. 2. tog ugovora određen iznos kredita od 71.000,00 CHF koji mu je isplaćen po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja u kunskoj protuvrijednosti, a da se on taj iznos čl. 7. tog ugovora obvezao otplatiti u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji mu je uručen. Dalje je naveo da tužbom potražuje iznose koje je preplatio zbog rasta tečaja uslijed ništetne valutne klauzule vezane uz valutu CHF u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan korištenja kredita, da ukupan iznos ove preplate iznosi 6.092,29 EUR (45.902,33 HRK) te da su sudovi u RH utvrdili ovu ništetnost povodom kolektivne tužbe pa je slijedom svega navedenog predložio da sud presudom naloži tuženiku isplatiti mu ovaj iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknaditi mu trošak ovog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da spori osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, da smatra da je tužitelj dužan sudu dokazati svoj status potrošača te da smatra da je odlučna činjenica što su stranke 26. siječnja 2016. sklopile Aneks predmetnog ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju , da su time stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, da je time položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Još je naveo da su sudovi u RH odbili zahtjev potrošača za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno odlukama tuženika, a koji ugovor o kreditu je konvertiran kao i njegov te da smatra da se stajališta sudova zauzeta u odnosu na taj zahtjev mogu primijeniti i na ovdje predmetan zahtjev i to osobito stajalište da je Aneks ugovora koji su stranke sklopile valjan, da je stvorio ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca te da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnim odredaba osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli kao niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Još je naveo da je tužitelj konverzijom postao korisnik kredita u valuti EUR i da stoga smatra da se ne može pozivati na sudske odluke iz kolektivnog spora koji se odnosio na kredite u valuti CHF, a i da je i Sud EU utvrdio da potrošači ovakve Anekse nemaju pravo osporavati niti tražiti povrat navodnih koristi. Tuženik je u odgovoru na tužbu još naveo da ističe prigovor zastare tužbenog zahtjeva, da smatra da je predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila zakonita, jasna, lako uočljiva i razumljiva, da su ovdje tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora bile dostupne sve informacije vezane uz ovu odredbu i da je stoga mogao shvatiti ekonomske posljedice takvog ugovaranja te da je to i potvrdio svojim potpisom ugovora, a i da on na tečajnoj razlici nije mogao ostvariti ekstra profit te da je trpio isti tečajni rizik kao i tužitelj. Još je naveo kako osobito smatra neosnovanim zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih kako je navedeno u tužbi jer nije bio nesavjestan stjecatelj utuženog iznosa, a tužitelj je tek ovom tužbom od njega zahtijevao povrat stečenog bez osnove. Također je naveo da ističe da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio bez umanjenja preplate koju mu je on u konverziji priznao (12.555,15 HRK) i sa njim ugovorio da će se dio tog iznosa koristiti za podmirenje budućih anuiteta pa da bi usvajanje istog dovelo do nepripadajuće koristi za tužitelja i da stoga ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja kojim predlaže da sud utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju u iznosu od 1.666,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.014,61 EUR od 1. listopada 2015., a na iznos od 643,41 EUR od 27. siječnja 2016., sve do isplate i da izvrši prijeboj tražbina. Slijedom svega navedenog predložio je da sud presudom odbaci tužbu, a podredno tužbeni zahtjev odbije kao i da naloži tužitelju da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Tuženik je u nastavku prethodnog postupka još naveo da je predmetnim ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren depozit u visini od 10,00 % od iznosa kredita, da je ovaj depozit uplaćen i da je parcijalno korišten za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta te da on ističe prigovor radi prebijanja tražbine s osnove razlike u ovom depozitu koja je u razdobljima kada je isplaćivan iznosila 999,24 EUR obzirom na trenutak kada je zaključen Ugovor o kreditu i to sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a i da ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 235,73 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa je predložio da sud presudom utvrdi da ove njegove tražbine postoje i prebije ih sa utuženom.

4. Tužitelj je u nastavku prethodnog postupka još naveo da tražbine tuženika smatra neosnovanima, da u odnosu na prigovore tuženika radi prebijanja ističe prigovor zastare i da ih sve predlaže odbiti. Još je naveo ako smatra da se odluke sudova koje je naveo tuženik ne mogu primijeniti na ovaj spor, a i da njegov pravni interes za utvrđenje ništetnosti postoji unatoč konverziji. Još je naveo da je na konverziju bio prisiljen pristati upravo zbog predmetne ništetne ugovorne odredbe, a da konverzija tu ništetnost nije otklonila. Naveo je i da mu je konverzijom priznata preplata iznosa od 12.555,15 HRK, a da je stvarno do dana konverzije bio preplatio iznos od 45.902,33 HRK (6.092,29 EUR) pa da takvo obeštećenje od cca. 27 % preplaćenih iznosa nije gotovo nikakvo, a kamoli adekvatno.

5. Tuženik je u nastavku prethodnog postupka još naveo da prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja jer uplate na ime predmetnog kredita nije vršio samo on već i druge osobe.

6. Tužitelj je tijekom glavne rasprave, podneskom od 16. veljače 2026. naveo da obzirom na nalaz i mišljenje sudskog vještaka predlaže da sud presudom tuženiku naloži da mu na ime razlike anuiteta s osnove valutne klauzule isplati novčani iznos od 6.420,03 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u preslike ugovora (list 7 do 13, 109 do 115, 230 spisa), preslike izvatka (list 15, 117 i 118 spisa), preslike punomoći (list 16 i 17, 119 do 122 spisa), presliku plana (list 18 do 22 spisa), presliku tablice (list 23 do 29 spisa), preslike pregleda prometa (list 31 do 47, 166 do 174 spisa), preslike dopisa (list 74 do 76, 82 do 84 spisa), preslika pitanja i odgovora (list 85 spisa), presliku iskaza (list 87 spisa), presliku priopćenja (list 92 do 101 spisa), presliku aneksa (list 102 do 108 spisa), presliku potvrde (list 116 spisa), presliku informacije (list 199 do 203 spisa), presliku izvoda prometa (list 231 spisa), preslike članaka (list 289 do 337 spisa) i presliku sudske prakse (list 78 do 81, 89 do 91, 123 do 165, 175 do 198, 204 do 223, 338 do 340, 354 do 362 spisa), saslušao je tužitelja (list 364 spisa) te je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću (list 372 do 384 spisa).

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima prvenstveno sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima je određeno da je tužitelj obvezan kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF na dan dospijeća prema otplatnom planu te čiji je sadržaj među strankama nesporan, uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; u daljnjem tekstu: ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovački je sud u Zagrebu utvrdio nepoštenim i ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno dva bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

11. Ovdje predmetni ugovor zaključen je upravo u razdoblju na koje se odnosi navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj dok tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj predmetnog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda niti da je tužitelj stan koji je predmet ovog ugovora kupio u sklopu kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te stoga ne kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača dok je saslušan kao stranka tužitelj ŽR prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazao da je ovim kreditom kupio stan za svoje stanovanje sa suprugom pa tako upravo kao potrošač u smislu odredaba navedenog zakona.

12. Uvažavajući i daljnji iskaz tužitelja da su mu u banci ovaj kredit ponudili kao kredit sa stabilnijom valutom od EUR koji je sud također ocijenio kao jasan i životan te stoga vjerodostojan i na temelju istoga, a uvažavajući i da tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao suprotno, sud je nedvojbeno utvrdio da tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora od strane tuženika nije bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF pa stoga i da je ovaj ugovor u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud vezan utvrđenjima iz te presude odnosno utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetne.

13. Slijedom navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO -a odredbe ovdje predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ništetnim odredbama predmetnog ugovora isplatio. Pri tome valja reći da je prema stavu ovog suda na tuženiku u ovom postupku bio teret dokazati da mu je koji dio ovog iznosa isplatila osoba različita od tužitelja i to u svoje ime i za svoj račun odnosno na ime ispunjenja vlastite obveze, no da tuženik to ničim nije dokazao dok sam iskaz tužitelja kao stranke da je dio njegovog dugovanja prema tuženiku na ime ugovorenih anuiteta predmetnog kredita platio sudužnik tog kredita NR prema stavu suda ovo ne dokazuje obzirom na sasvim jasno propisanu obvezu tužitelja, a u čijem je isključivom interesu ovdje predmetna obveza zasnovana, što nedvojbeno proizlazi iz prethodno navedenog iskaza tužitelja kao stranke da je od iznosa predmetnog kredita kupio stan za svoje stanovanje, da tom sudužniku naknadi plaćeni iznos (čl. 53. st. 2. ZOO-a).

14. Valja reći i da je sudski vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio i da je tužitelj temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tuženiku na ime određenih mjesečnih anuiteta otplate kredita platio niže iznose od ugovorenih i to u ukupnom iznosu od 231,21 EUR te da je sa depozita koji mu je tužitelj položio, a koje je iskoristio na ime određenih mjesečnih anuiteta otplate kredita, obzirom na predmetnu promjenu tečaja valute iskoristio 999,23 EUR viška. Tuženikov je zahtjev, međutim, da se ovi iznosi kao njegova dospjela tražbina prema tužitelju prebiju sa tužiteljevim zahtjevom da mu isti vrati preplaćene iznose na ime ništetnih ugovornih odredaba zastario. Naime, odredbom čl. 226. st. 2. ZOO-a je propisano da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića proizlazi da je prethodno navedena tražbina tuženika prema tužitelju dospjela najkasnije 11. prosinca 2008. (negativne razlike) odnosno 26. lipnja 2012. (depozit) to je njegov zahtjev za prebijanjem ove tražbine postavljen tijekom ovog postupka, a koji je pokrenut tek 2023. godine, očito postavljen po isteku zakonom propisanog roka zastare. Pri tome još valja reći i da je izjava o prijeboju kakvu je u ovoj parnici dao tuženik (prigovor radi prebijanja) isključivo parnična radnja i to defenzivna parnična radnja koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalno-pravni učinak te nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji (tako i VSRH u Rev-x- 966/2015-3 od 23.9.2020.) pa se na istu ne mogu primijeniti niti odredbe čl. 198. ZOO- a (čl. 339. ZOO/91). Valja, međutim, reći i sljedeće. Ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao kakve koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka, a i ovdje predmetan depozit tuženik je iskoristio za otplatu predmetnog kredita po promijenjenom tečaju kojeg je primijenio sam. Stoga po tim osnovama tuženik kao trgovac ne može imati nikakva potraživanja prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

15. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužitelju neosnovano stečene dijelove plaćenih anuiteta, upravo uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja istih, zastarni je rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) u travnju 2012. godine, o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, prema stavu ovog suda prekinut u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je isti kako je propisano odredbom čl. 245. st. 1. i st. 3. ZOO-a, ponovno počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom presudom je ovaj spor okončan, a koja presuda svojim pravomoćnim utvrđenjem povrede tuženika propisa zaštite potrošača sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a veže i ovaj sud. Tužitelj je tako predmetnu tužbu podnesenu 13. lipnja 2023. podnio prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a.

16. Među strankama nema spora o činjenici da su 26. siječnja 2016. sklopili Aneks predmetnog Ugovora o kreditu kojim su izvršili konverziju tog kredita na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz valute CHF u valutu EUR pri čemu se na temelju Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) smatra da je konverzija izvršena sa danom 30. rujna 2015., no sporno je je li ta konverzija utjecala na postojanje prethodno utvrđene obveze tuženika vratiti tužitelju preplaćeni novčani iznos odnosno je li tužitelj tom konverzijom taj iznos već primio. Pri tome među strankama nema spora ni o činjenici da su stranke ovom konverzijom utvrdile da na dan te konverzije (30. rujna 2015.) postoji novčani iznos koji je tužitelj tuženiku preplatio na ime ovdje predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 11. prosinca 2025. jasno proizlazi te stranke tome nisu prigovorile, da tu preplatu predstavlja novčani iznos od 1.666,35 EUR.

17. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Aneks, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO-a pri čemu je konverzija bila obavezna za banke dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U-I-3685/2015 od 04.04.2017. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično , u pogledu valutne klauzule, ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos- 1/2019-36 od 04.03.2020.). Budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode i to odredbi ZID ZPK/15, sve odredbe Aneksa su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15; u daljnjem tekstu: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993.. Slijedom navedenoga ovdje predmetni Aneks od 26. siječnja 2016. kojim su tužitelj i tuženik izvršili konverziju je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi isti ne može smatrati ništetnim, a kako tužitelj u ovoj parnici niti ne osporava pravilnost ove konverzije, sud je utvrdio da je ista provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15.

18. Potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.). Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.). ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO). Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 (dostupno putem https://edoc.sabor.hr) ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14. lipnja 2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

19. Po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

20. Ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu rest ituciju (odluka Suda EU C-118/2017, Ž), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

21. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknadne (retroaktivne) izmjene valiometra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija sukladno čl. 145. st. 2. ZOO-a ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO -a koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

22. Slijedom svega navedenoga stav je ovog suda da potrošač i nakon što je prihvatio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, Ž).

23. Slijedom prethodno navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da ovdje tužitelj u skladu sa odredbama čl. 323. ZOO-a i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15, ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njemu nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženik nema pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

24. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO-a vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Aneksom od 26. siječnja 2016. na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile da je do 30. rujna 2015. preplaćen iznos od 1.666,35 EUR (12.555,15 HRK) koji predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužitelj faktično plaćao po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćao da je od početka imao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR. Međutim, uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužitelj ima pravo ne samo da mu se vrate svi iznosi do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR (što je ostvario kroz konverziju), već ima pravo da mu se vrate svi iznosi do razine onog što bi p latio da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do 30. rujna 2015. primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem mu je kredit isplaćen. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, a valutna klauzula u CHF je ništetna, pa tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a vrati te iznose. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik takve bespravno stečene iznose mogao zadržati.

25. Radi utvrđenja iznosa koji je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sud je na prijedlog tužitelja, a primjenom odredbe čl. 250 ZPP-a proveo financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Vještak je sačinio pisani nalaz od 11. lipnja 2025. (list 372 do 384 spisa) koji je prema ocjeni suda jasan, obrazložen i neproturječan pa je sud isti, uvažavajući i da je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke, a stranke mu u računskom dijelu nisu prigovorile te nisu zahtijevale da vještak isti i usmeno iznese, ocijenio vjerodostojnim.

26. Iz navedenog nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj od početka otplate kredita pa do dana konverzije 30. rujna 2015., isključivo uslijed rasta tečaja CHF, tuženiku platio 6.420,03 EUR više od onoga što bi mu bio dužan platiti da su mu se anuiteti računali po početnom tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen, a kako je već i prethodno bilo navedeno.

27. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznose ukupno 2.064,69 EUR. Sud je tako na temelju provedenog vještačenja nedvojbeno utvrdio da je tužitelj zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku platio 6.420,03 EUR više od onoga što mu je dio dužan platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta, dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 2.064,69 EUR. Od navedenoga, tužitelj je kroz konverziju namiren za 1.666,35 EUR što predstavlja preplatu priznatu konverzijom (do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

28. Prema odredbama čl. 172. ZOO-a ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. U skladu sa tom zakonskom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu. Polazeći od toga da obračunate zatezne kamate na stvarnu preplatu do 30. rujna 2015. iznose 2.064,69 EUR dok je kroz konverziju priznata preplata u iznosu 1.666,35 EUR, vještak je izračunao da je iznosom preplate iz konverzije namireno samo djelomično tužiteljevo potraživanje zateznih kamata na stvarnu preplatu do 30. rujna 2015. u iznosu 1.666,35 EUR, dok je to potraživanje ostalo nenamireno u iznosu 398,34 EUR te je u cijelosti ostala nenamirena glavnica stvarne preplate u iznosu 6.420,03 EUR.

29. Slijedom navedenoga sud je utvrdio da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati daljnjih 6.420,03 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 1. listopada 2015. do isplate kao i 398,34 EUR na ime obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do 30. rujna 2015.. Dakle stvarna preplata do konverzije iznosi 6.420,03 EUR, a na nju obračunate zatezne kamate do 30. rujna 2015. iznose 2.064,69 EUR pa su iznosom preplate koja je priznata konverzijom (1.666,35 EUR) namirene samo djelomično zatezne kamate u tom iznosu, zbog čega preostalo potraživanje tužitelja po osnovi stvarne preplate iznosi 6.420,03 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 1. listopada 2015. te dio obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do 30. rujna 2015. u iznosu 398,34 EUR (ostatak je namiren uračunavanjem) pri čemu valja reći da je prema stavu ovog suda, a primjenom odredaba čl. 1115. ZOO-a te uvažavajući prethodno navedeno nedvojbeno utvrđenje iz pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta, tuženik utužene iznose stekao nepošteno. I u odnosu na dio preplate koji predstavljaju obračunate zakonske zatezne kamate valja reći da taj zahtjev tužitelja nije zastario iz razloga kako su navedeni u toč. 15. ovog obrazloženja, a i da tuženik ni u odnosu na isti nema pravo na kakvo potraživanje prema tužitelju iz razloga navedenih u toč. 14. i 23. ovog obrazloženja. Stoga je u prethodno navedenom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke ove presude. Tužitelju su kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 29. st. 2. važećeg ZOO-a.

30. Iz prethodno izloženih razloga sud utvrđuje da tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan odnosno da ne postoje njegova potraživanja prema tužitelju zbog manje plaćenih anuiteta, iskorištenog depozita i u konverziji utvrđene preplate u ukupnom iznosu od 2.896,79 EUR (231,21 EUR, 999,23 EUR i 1.666,35 EUR) pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je, obzirom je u ovom sporu uspio u cijelosti, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podnesaka od 4.7.2024., 7.1.2025., 16.2.2026. i 3.3.2026. od po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1), sastava podneska od 4.6.2024. od 25 bodova (tbr. 8/4) i zastupanja na ročištima 5.7.2024., 15.1.2025., 11.9.2025., 4.11.2025. i 4.3.2026. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 1025 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 2.562,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR pa mu je sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.162,50 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova ovog postupka ocijenjen je neosnovanim jer isti u ovom sporu nije uspio. Stoga je odlučeno kao u toč. IV. i V. izreke ove presude.

U Zagrebu, 17. travnja 2026.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju PR po punomoćniku

2. Tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. po punomoćniku