REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Poslovni broj: P-4360/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, u pravnoj stvari tužitelja ŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Tomislav Biuk, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice RG iz [adresa], selo Svinišće, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Milaković, odvjetnik u Omišu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 3.ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 17.travnja 2026. na ročištu za objavu odluke,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I.Utvrđuje se da je tužitelj ŽG iz [adresa] Ž 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnine opisane i označene kao stan položen u zgradi sagrađenoj na kat. čest. [katastarska čestica], šifra zgrade 135. upisana u [broj poduloška], K. O. [katastarska općina], stan broj 20, položen na prvom katu zgrade, a koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice sa WC-om, lođe i drvarnice, ukupne površine 54,70 m2, a koje vlasništvo je stekao dosjelošću.
II.Nalaže se tuženoj RG iz [adresa], selo Svinišće, pošta 21208 Kučiće, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju izda ispravu podobnu za upis prava vlasništva na nekretnini iz toč. 1. ove presude, koju će za slučaj izostanka zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti.
III.Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak ukoliko se usprotivi tužbi, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR.
Obrazloženje
1.Tužbom podnesenom dana 12. studenog 2024. protiv tuženice tužitelj je tražio da sud utvrdi da je on vlasnik stana navedenog u izreci, te da mu tuženica izda ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva. Tužbu je zasnovao na sljedećim tvrdnjama: da mu je tuženica (majka) u proljeće 1995. usmenim darovanjem darovala predmetni stan u posjed kojeg je stupio po darovanju; da od tada boravi u stanu kao zakonit, istinit i pošten samostalni posjednik u neprekidnom trajanju duljem od 29 godina i da ga tuženica nije smetala u tome; da je u stan uložio iznos od 17.822,40 EUR u radove kompletne rekonstrukcije (keramika, instalacije, sanitarije, stolarija, hidroizolacija), koje je sam financirao; da tuženica do 2016. nije pokretala nikakav postupak glede te nekretnine; te da tuženica odbija izdati tabularnu ispravu za uknjižbu.
2.U odgovoru na tužbu tuženica je u cijelosti osporila tužbene navode i predložila odbijanje tužbenog zahtjeva uz dosudu parničnog troška. Istaknula je sljedeće: 1) pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj Ps-5/2016 od 13. srpnja 2018., tuženiku je naloženo iseliti iz predmetnog stana i predati ga u posjed tuženici; 2) temeljem navedene presude i pravomoćnog rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-3255/2021 provedena je ovrha dana 21. studenog 2024. te je stan vraćen u posjed tuženice; 3) u parnici br. Ps-5/2016 pravomoćno je utvrđeno da tužitelj nije bio pošteni posjednik nekretnine, već pomoćnik u posjedovanju koji se pokoravao nalozima majke; 4) tužiteljeva žalba na rješenje o ovrsi ne sadržava nikakav navod o vlasničkim pravima na stanu; 5) tuženica nikada tužitelju nije darovala predmetni stan; 6) vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi 10.000,00 EUR je preniska.
3.Ovaj sud je u dokaznom postupku izveo dokaz pregledom pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja.
Preostale dokaze (saslušanje stranaka, svjedoka) ovaj sud nije izvodio, ocijenivši da činjenično stanje, relevantno za donošenje odluke, je moguće pouzdano utvrditi temeljem pisane dokumentacije te bi izvođenje tih preostalih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti.
3.1.Tužbeni zahtjev nije osnovan.
4.Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva nekretnine i izdavanje tabularne isprave.
4.1.Među strankama nije sporno: da je tuženica upisana kao isključiva vlasnica predmetnog stana u zemljišnoj knjizi [broj poduloška] K. O. [katastarska općina]; da je tužitelj stanovao u predmetnom stanu od 1995. do provedbe ovrhe dana 21. studenog 2024. koja ovrha je provedena temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj Ps-5/2016 od 13. srpnja 2018. kojom je naloženo tužitelju iseliti iz predmetnog stana i predati ga u posjed tuženici.
4.2.Među strankama je sporno je li tuženica usmeno darovala predmetnu nekretninu tužitelju i predala mu ju u posjed.
4.3.U ovom postupku su mjerodavne niže citirane odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO).
5.U postupku je utvrđeno sljedeće:
U obrazloženju presude br. Ps-5/2016 izričito je navedeno: da je tuženica uknjižena vlasnica predmetnog stana; da tužitelj (tamo tuženik) nije pošteni posjednik u smislu čl. 18. st. 3. ZV, već pomoćnik u posjedovanju (čl. 12. ZV) koji je izvršavao posjedovnu vlast u korist i prema nalozima tuženice kao neposrednog posjednika; da je tužitelj (tamo tuženik) u iskazu izjavio da postoji dogovor među članovima obitelji da stan pripadne njemu.
5.1.Tužiteljeva žalba protiv rješenja o ovrsi od 13. svibnja 2022. ne sadržava ni jedan navod o vlasničkim pravima tužitelja na predmetnom stanu već sadrži jedino navod da su se stranke dogovorile da ovršenik (ovdje tužitelj) sa svojom obitelji koristi stan u [adresa], a da ovrhovoditeljica (ovdje tuženica) i brat ovršenika da koriste kuću u [adresa].
6.Temeljno pitanje koje prethodi ocjeni (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva jest pitanje materijalnog opsega pravomoćnosti presude br. Ps-5/2016 i njezinih obvezujućih učinaka u ovoj parnici. Sukladno načelima sadržanim u predmetu Europskog suda za ljudska prava Brletić protiv Republike Hrvatske (zahtjev br. 22933/14, osobito §§ 47–48), utvrđenja sadržana u obrazloženju presude koja se odnose na pravno pitanje, nužno potrebno za donošenje izreke, obvezuju stranke u kasnijem postupku kada je predmet toga kasnijeg postupka neposredno povezan s tim pitanjem i kada bi ponovna rasprava o njemu bila u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti i zabrane zlouporabe procesnih prava. Relevantna pitanja u ovom kontekstu jesu: je li ista stvar (pitanje vlasništva) između istih stranaka već pravomoćno riješena i je li utvrđenje prethodnog pravnog pitanja (vlasništva) bilo neophodno za sadržaj izreke.
6.1.U konkretnom slučaju, izreka presude Ps-5/2016, tj. nalog za iseljenje tužitelja i predaja stana tuženici, materijalno i logički pretpostavlja, kao jedinu pravno moguću osnovu, da je tuženica vlasnica predmetnog stana i da tužitelj nema vlasničko pravo na istome. Sud koji je donio tu presudu ne bi mogao naložiti iseljenje "nevlasnika" u korist "vlasnika", a da nije prethodno utvrdio upravo takav vlasnički odnos. To utvrđenje nije sporedna napomena u obrazloženju nego conditio sine qua non izreke. Upravo stoga ono ulazi u materijalni opseg pravomoćnosti te presude u odnosu između istih stranaka. Tužiteljev zahtjev u ovoj parnici da sud utvrdi da je on vlasnik istog stana direktno je suprotan tom pravomoćno utvrđenom stanju i predstavlja pokušaj ponovnog otvaranja pitanja koje je između istih stranaka i o istom pitanju već pravomoćno riješeno.
6.2.Navedeni zaključak dodatno potvrđuje i sljedeće. Tužitelj tvrdi da je vlasnik stana. Ako bi to bilo točno, tuženica kao nevlasnica ne bi imala ni aktivnu legitimaciju za reivindicijsku tužbu temeljem čl. 161. ZV jer navedenu tužbu može s uspjehom podnijeti samo vlasnik. Sama okolnost da je sud u parnici br. Ps-5/2016 prihvatio tužbeni zahtjev tuženice za iseljenje logički isključuje mogućnost da tužitelj u zasebnoj parnici između istih stranaka i o istoj nekretnini uspješno tvrdi da je on, a ne tuženica, vlasnik tog stana, a koje vlasništvo bi stekao prije donošenja te pravomoćne presude. Prihvatiti suprotno stajalište značilo bi dopustiti stranci da pravomoćnu presudu koja joj je nepovoljna zaobilazi podizanjem daljnje tužbe usmjerene na utvrđenje protivnog, što je nespojivo s institutom materijalne pravomoćnosti i načelom ne bis in idem.
6.3.Neovisno o gore navedenom, tužbeni zahtjev nije osnovan ni prema materijalno- pravnim pretpostavkama dosjelosti.
Naime, stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću uređeno je odredbama čl. 159. i 160. ZV. Nekretninu može dosjelošću steći osoba koja ju je savjesno (u dobroj vjeri) posjedovala kao svoju stvar neprekidno kroz rok od deset godina (čl. 159. st. 3. u vez. s čl. 160. st. 3. ZV). Poštenim posjednikom u smislu čl. 18. st. 3. ZV smatra se onaj koji ne zna i nema razloga znati da mu stvar ne pripada, tj. koji ima opravdanu vjeru da mu pripada pravo posjednika. Samo samostalni, zakoniti, istiniti i pošteni posjed može dovesti do dosjelosti.
6.4.Pravomoćno je utvrđeno da tužiteljev posjed predmetnog stana nikada nije bio samostalan u smislu čl. 10. i 12. ZV. Tužitelj je u stanu boravio kao pomoćnik u posjedovanju majke-tuženice, izvršavajući posjedovnu vlast po njezinim nalozima i u njezinu korist, a ne kao nositelj samostalnog posjedovnog prava. Pomoćnik u posjedovanju nema vlastiti posjed. Stoga tužiteljev boravak u stanu, ma kako dugotrajan bio, nije predstavljao posjed u smislu koji je neophodan za tijek roka dosjelosti. Ako ne postoji samostalan posjed, rok dosjelosti iz čl. 159. ZV nije ni mogao početi teći, pa pitanje trajanja tog boravka (je li kraći ili dulji od deset godina) postaje pravno irelevantno.
6.5.Glede navoda o usmenom izvršenom darovanju (čl.73.ZOO) predmetnog stana 1995., za reći je da je ta tvrdnja tužitelja u suprotnosti s njegovim ranijim izjavama. Naime, u parnici br. Ps-5/2016 pokrenutoj 2016. tužitelj je u iskazu izjavio da postoji dogovor među članovima obitelji da stan „pripadne“ njemu, a ne da mu je već pripao. Ova izjava upućuje na nekakvo obećanje darovanja, a ne već učinjeno darovanje. Također, u žalbi protiv rješenja o ovrsi je tužitelj isticao obiteljski dogovor o „korištenju“ predmetnog stana u [adresa] što implicira samo posjedovanje, a ne stečeno vlasništvo.
Dakle, ranije dane izjave tužitelja su proturječne njegovim navodima iz tužbe. Nedopustivo je da stranka/subjekt u sporu zauzme suprotan stav, odnosno dokazuje nešto suprotno onome što je prethodno sam dokazivao ili je izričito ili prešutno prihvatio.
6.6.Stoga, zbog svega navedenog, zaključak je ovog suda da je vlasnica predmetnog stana tuženica i da tužitelju stan nije usmeno darovan 1995. te je slijedom toga odbijen tužbeni zahtjev.
7.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT). Ovaj sud je na ročištu odbio prijedlog tuženika da se odredi drugačiju (viša) vrijednost predmeta spora jer iznos od 10.000,00 EUR nije neprimjereno nizak vrsti spora.
Tuženici je dosuđen sljedeći trošak: po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu i za ročište od 3.3.2026., 50 bodova za ročište za objavu, što zbrojeno i pretvoreno u EUR iznosi 500,00 EUR.
Zatezne kamate na trošak tuženica nije tražila.
U Splitu, 17.travnja 2026.
S U D A C
Joso Puljić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
-pun.tužitelja
-pun.tuženika
