REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-390/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Andreju Garić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđena ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 25. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Andreja Garića, odvjetnika, i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 17. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 1.st. 4. Ugovor o kreditu br. 9367628295, sklopljenog dana 9.7.2005. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 3,00 % od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.“
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 59,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 1.09.2005. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 1.st.4. Ugovor o kreditu br. 9011838712, sklopljenog dana 29.8.2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 2,50 % od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.“
IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 116,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 1.10.2006. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
V. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 13.st.2. Ugovor o kreditu br. 9018322793, sklopljenog dana 16.5.2014. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30 % (slovima: jedno cijelih trideset posto) od iznosa kredita.“
VI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 119,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 22.05.2014. po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 264,82 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se tužitelj sa dijelom troškova postupka u iznosu od 13,28 EUR kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio tri ugovora o kreditu.
1.1. Navodi da je dana 9.7.2005. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9367628295 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.000,00 kn, na rok otplate kredita u trajanju od 12 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.
1.2. Navodi da je dana 19.8.2006. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011838712 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 35.000,00 kn, na rok otplate kredita u trajanju od 24 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.
1.3. Navodi da 16.5.2014. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9367628295 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.000,00 eura, protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita u trajanju od 120 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.
1.4. Nadalje, da je predmetnim tipskim Ugovorom o kreditu broj 9367628295 od 9.7.2005. u članku 1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,00%, koja se naplaćuje prilikom prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita te da je tuženik prilikom isplate kredita 31.8.2005. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 450,00 kn, a koja prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR iznosi 59,72 EUR.
1.5. Da je predmetnim tipskim Ugovorom o kreditu broj 9011838712 od 19.8.2006. u članku 1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 2.50%, koja se naplaćuje prilikom prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita te da je tuženik prilikom isplate kredita 30.9.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 875,00 kn, a koja prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR iznosi 116,13 EUR.
1.6. Da je predmetnim tipskim Ugovorom o kreditu broj 9018322793 od 16.5.2014. u članku 1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1.30%, koja se naplaćuje prilikom prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita te da je tuženik prilikom isplate kredita 21.5.2014. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 900,00 kn, a koja prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR iznosi 119,45 EUR.
1.7. Ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja i tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje.
1.8. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak.
1.9. Zaključno, tužitelj navodi da s obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
1.10. Predlaže da se u ovom postupku utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi i tuženik obaveže na plaćanje parničnog troška skupa sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Tuženik se u odgovor na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.
2.1. Osporava osnovanost potraživanja, te ističe prigovor zastare.
2.2. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, te se predlaže odrediti vrijednosti predmeta spora u skladu s postavljenim kondemnatornim zahtjevom, sukladno stavu VSRH.
2.3. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element.
2.4. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na isplatu naknada za koje se predlaže utvrđenje ništetnosti, a obzirom se radi o zastarjelim potraživanjima to ne postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti.
2.5. Ističe da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu te ugovorio naknadu za obradu kreditu u visini manjoj od uobičajenih naknada čega je evidentno da je pregovarao o ovdje spornim ugovorima i naknadama. Nije ugovorena naknada za osiguranje kredita, niti naknada za prijevremenu otplatu, slijedom čega je evidentno da se radi o pregovaranom ugovoru.
2.6. U odnosu na činjenicu da tužitelj nije potrošač prigovara se promašenoj aktivnoj legitimaciji.
2.7. Navodi da se ne radi o nejasnim i nerazumljivim odredbama, a naknade su plaćene prilikom dizanja kredita 2005., 2006. i 2014. godine te su danom pokretanja tužbe 3.7.2025 godine sva potraživanja u zastari. Ističe se prigovor zastare na potraživanja koja proizlaze iz odredbi o naknadama. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Obzirom su ugovori o kreditu zaključeni 2005., 2006. i 2014. godine te je izvršena isplata iznosa kredita, te je ugovoreno koliko će se platiti kao naknada te se o naknadama i odredbama ugovora pregovaralo i razgovaralo kada je tužitelj navedeno i platio, a ugovor nije utvrđen ništetnim, jasno je i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina.
2.8. Tuženi ističe da se u spornim ugovorima ne radi o odredbama o kojoj nije pojedinačno pregovarano, a čak i da nije da bi se radilo o odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja i da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita – navodnog potrošača. Kako se ne radi o značajnoj neravnoteži koju bi ove naknade uzrokovala, ne može se utvrđivati ništetnost ovih ovdje spornih ugovornih odredbi.
2.9. Nadalje, vezano uz navode tužbe da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za OBRADU KREDITA/ KREDITNOG ZAHTJEV i to iznosi koje nabraja i koji su u vrlo niskom postotku, ističe da ista naknada ne predstavljaju značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je isplaćen kredit i to iznosi koje je ugovarao u svakom pojedinačnom slučaju te su naplaćena sporne naknade za obradu kredita, no svi iznosi naknada od navedenih iznosa predstavlja neznatan iznos u odnosu na isplaćeni iznos kredita, te ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer su neznatni u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu (beznačajnom) u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana.
2.10. Ukazuje na naknade FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova, ovršnih i vjerodostojnih isprava. Nakade iz Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita.
2.11. Ukazuje na Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) kojim se propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. U članku 2. navedeni pravilnik određuje da vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. Pravilnik nadalje određuje da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Osim naknada koje su gore navedene, vjerovnik može naplatiti i drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora. Prema tome ugovaranje naknade koja je predmetom ovog postupka regulirana je i dozvoljena stavka ugovornog odnosa u potrošačkim kreditima, i regulirana je Pravilnikom ministarstva financija i to Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite. Dakle radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavu, prisilnim propisima niti moralu društva.
2.12. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o slobodno uređenom ugovornom odnosu u smislu čl.2 Zakona o obveznim odnosima. Ističe da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorne odredbe o naknadama su razumljive i jasne, pa ih je tužitelj mogao uočiti jednostavnim čitanjem te razumjeti i shvatiti, a što je potvrdio svojim vlastoručnim potpisom ugovora o kreditu. U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3.10.2019 u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade.
2.13. Ukazuje da bi suprotan stav doveo do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti. Samo zato što se o ugovornoj odredbi o naknadi nije posebno pojedinačno pregovarala ne može se smatrati da bi iste bile ništetne. Tužitelj u tužbi nije naveo niti jedan valjani razlog da je ta ugovorna odredba o naknadi protivna samoj svrsi ugovora, dobrim poslovnim običajima, da je inače nepravična ili pretjerano stroga prema njemu, pa time se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.
2.14. Navodi da u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja prvih Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl.1022 st.2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita. Članom 2. st.1 t.7 Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu.
2.15 Vezano uz prigovor zastare navodi da kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215 ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30.1.2020. je neprimjenjivo u predmetnom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Prema navedenom shvaćanju petogodišnji restitucijski zastrani rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, no temeljem Zakona i sudske prakse koja je bila na snazi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je stekao subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare. Slijedom čega u navedeno subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati niti naknadnim zakonskim izmjenama niti izmijenjenim pravnim shvaćanjem suda Republike Hrvatske (niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske) . U suprotnom bila bi osujećuju stečena prava tuženika. Za istači je također da sud nije utvrdio trenutak saznanja tužitelja za ništetnost ugovornih odredbi koje isti smatra ništetnim. Slijedom navedenog zastara počinje teći od njihova saznanja u odnosu na isplatu, jer je utvrđenje deklaratorne prirode, dok se isplata može tražiti u zastarnom roku. Jer, neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Prema tome isplate naknade odnosno restitucija plaćenih naknada su u zastari, što rezultira ne postojanjem interesa za deklaratone zahtjeve.
2.16. Ovdje sporne ugovorne odredbe nisu ništetna prema čl.322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a . Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO -a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive . Stranke su u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama.
2.17. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi ugovoru o kreditu bili nepošteni ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati.
2.18. Predlaže tužitelja odbiti s tužbom i tužbenim zahtjevom te potražuje troškove prouzročene predmetnim postupkom.
3. U nastavku postupka stranke su u bitnome ostale kod svojih prvotnih navoda.
4. Tužitelj se u podnesku od 2. rujna 2025. očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i istakao da vezano uz pogovor zastare tužiteljevog potraživanja, da je VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrdio kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, a da na to ukazuje i priopćenje objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja.
4.1. Nadalje tužitelj ukazuje kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obvezno pravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO -a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
4.2. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formulirani, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju se nije pojedinačno pregovaralo o odredbi o troškovima tzv ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovim odredbama obzirom da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njihov sadržaj. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenim odredbama rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora na štetu tužitelja, a radi čega se odredbe kojima se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju imaju se smatrati nepoštenima i posljedično ništetnima.
4.3. U odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ističe da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da: sukladno točki 67. Poziva se na presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.g. u kojima se navodi: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da- potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze.”
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba članka 1. ugovora o kreditu 9367628295 od 9.7.2005., broj 9011838712 od 19.8.2006. i broj 9018322793 od 16.5.2014., te s tim u svezi isplata stečenog bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredaba.
6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su 9. srpnja 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9367628295 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 15.000,00 kn (zaglavlje ugovora),
-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini od 3,000% od iznosa kredita (članak 1.), označenu pod D, u iznosu od 450,00 kn
- da je kredit odobren kao brzi gotovinski kredit - nenamjenski (naziv ugovora o kreditu),
- da je naknada naplaćena 31. kolovoza 2005. u iznosu od 450,00 HRK,
- da su 29. kolovoza 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9011838712 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 35.000,00 kn (zaglavlje ugovora),
-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,500% od iznosa kredita (članak 1 ), označenu pod D, u iznosu od 875,00 kn
- da je kredit odobren kao brzi gotovinski kredit - nenamjenski (naziv ugovora o kreditu),
- da je naknada naplaćena 30. rujna 2006. u iznosu od 875,00 HRK,
- da su 16. svibnja 2014. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9018322793 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 17.000 EUR protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste HNB važeće na dan korištenja (članak 1.),
-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini od 1,30% od iznosa kredita (članak 13.2. ),
- da je kredit odobren kao nenamjenski za plaćanje naknade i za plaćanje premije životnog osiguranja (članak 2.),
- da je naknada naplaćena 21. svibnja 2014. u iznosu od 900,00 HRK,
7. Sporno je da li su odredbe kojima je ugovoreno plaćanje jednokratnih naknada sadržane u člancima 1. ugovora o kreditu broj 9367628295 i broj 9011838712 te članku 12.3. ugovora o kreditu broj 9018322793, ništetne. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je da li je pravilno utvrđena vrijednost predmeta spora.
8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9367628295 od 9. srpnja 2005. (str. 36 spisa), u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9011838712 od 29. kolovoza 2006. (str. 40 spisa), u Ugovor o kreditu broj 9018322793 od 16. svibnja 2014. (str. 30-35 spisa), u knjigovodstvenu karticu za tužitelja za sva tri kredita (str. 9-29 spisa), u odgovor tuženika od 5. lipnja 2025. (str. 8 spisa), u podneske tužitelja od 29. travnja 2025. (str. 37-39 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.
10. Vezano uz istaknuti prigovor neosnovano postavljene vrijednosti predmeta spora ističe se da je prigovor tuženika osnovan. Člankom 19. Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) predviđeno je da u parnicama u kojim je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili ne postojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili neistinitost neke isprave, da se kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Člankom 35. ZPP je predviđeno da kada je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017. dao je pravno tumačenje ovakve situacije na način da kad je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu, isti treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje, te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog sud je kao vrijednost predmeta spora u ovom postupku odredio prema kondemnatornom zahtjevu kao zbroju zatraženih iznosa stečenog brz osnove, ukupno 295,30 eura.
11. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je u 2005., 2006. i 2014. realizirao predmetne kredite kao nenamjenske u svrhu dovršenja i adaptacije obiteljske kuće koju koristi za privatne potrebe i na sebi nije imao nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Kredit je realizirao nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate. Istakao je da nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju je znao da će banka nešto ustegnuti, ali mu nije pojašnjeno za što će se navedena naknada utrošiti. Visinu štete odnosno stečenog bez osnova temelji na potvrdi koju mu je izdala banka, kao i knjigovodstvenoj kartici kredita iz kojeg je jasno vidljivo kolike iznose po svakom od kredita je banka ustegla. Inače, po zanimanju je policajac na kojim poslovima je radio i u vrijeme realizacije sva tri kredita. Sva tri kredita sam je otplatio u cijelosti i koliko se mogao sjetiti za sva tri je dao trajni nalog na svojoj plaći. Nitko mu nije otplaćivao obveze po kreditima, a u vrijeme realizacije kredita 2005. i 2006. bio je oženjen a supruga nije radila i misli da je radila u 2014. kada je otplaćivao kredit koji je osobno zaključio i osobno vrati. Posebno je istakao da se prodajni razgovor svodio samo na prikupljanje dokumentacije potrebne za realizaciju kredit i s tim u svezi njegove kreditne sposobnosti. Ugovor je pročitao u dijelu u kojem ga je zanimao i znao je koji iznos realiziran i na koji rok ali nije bilo nikakvog pojašnjavanja i razgovora vezanog uz ugovorne odredbe a posebno ne uz odredbu o naknadi za obradu kredita.
12. Iz iskaza tužitelja je nesporno utvrđeno da je realizirao nenamjenske kredite koje je utrošio za dovršenje i adaptacije obiteljske kuće koju je koristio za osobne potrebne, odnosno da realizirani iznos kredita nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužitelj u predmetn im ugovornim odnosima imao status potrošača.
13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sam otplaćivao kredit od svoje plaće tako da je i aktivno legitimiran za postavljanje tužbenog zahtjeva. Činjenica da je bio oženjen i u vrijeme sklapanja jednog od ugovora o kreditu nije od utjecaja na njegovu aktivnu legitimaciju jer je nesporno da je on osobno stranka u ugovornom odnosu sa bankom i kao takav bio obveznikom plaćanja obveza iz ugovora. Uostalom, banka, ovdje tuženik, zasigurno zna (ili bi trebala znati) tko i kako je vratio kredit, odnosno sa čijeg računa su novčana sredstva zaprimana ili tko ih je donosio u banku.
14. Tuženik je osporio pravo tužitelja postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi koji prigovor je sud odbio kao neosnovan.
15. Člankom 187. st. 1. ZPP-a predviđeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave a u st. 2. istoga članak navodi se da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
16. Nesporan je interes tužitelja na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi jer isto predstavlja osnovu za postavljanje kondemnatornog zahtjeva za stjecanje bez osnova. Kako je tužitelj stranka u ugovoru u kojem pojedine odredbe smatra ništetnim, nesporno je postojanje njegovog interesa za postavljanjem predmetnog tužbenog zahtjeva i s njim u svezi daljnjeg zahtjeva za isplatama.
17. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o sporn im ugovornim odredbama o ulaznoj naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz visinu kredita i periodu otplate, uz potrebnu dokumentaciju za dokazivanje kreditne sposobnosti, da mu nije pojašnjeno na što će se naknade trošiti, da nije mogao utjecati na njezinu visinu i da su odredbe o naknadama bila predviđena na unaprijed sačinjenom tipskom ugovoru.
18. Temeljem provedenih dokaza u postupku, ovaj sud smatra da su sporne odredbe članka 1. ugovora o kreditu broj 9367628295 i broj 9011838712 te članka 13.2. ugovora o kreditu broj 9018322793, ništetne u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).
19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
20. Tuženik nije osporio navode tužbe tako da bi dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbama o ugovornim naknadama, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorn ih naknada u naznačenim visinama.
21. Navodi tuženika da je ugovor solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, nisu od utjecaja za donošenje odluke o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti ništa o ulaznoj naknadi, njezinoj namjeni a čak niti o visini, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Sve navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora
22. Uvidom u ugovore o kreditima nesporno je da u odredbama vezanim uz naknade ništa nije navedeno osim da će se naknade naplatiti kao trošak kredita u visini koja je navedena u postotku odobrenog kredita. Tužitelj je takvim odredbama imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o njezinim visinama niti razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), odnosno nije imao informaciju o njenoj krajnjoj svrsi.
23. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:
"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".
24. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).
25. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
26. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade, nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjima spornih Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ga je naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed.
27. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju policajac i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.
28. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl.1. ugovora o kreditu broj 9367628295 i broj 9011838712 te članka 12.3. ugovora o kreditu broj 9018322793 u dijelu ugovaranja naknade, prema mišljenju suda, predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.
29. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporn ih odredaba o naknadi za obradu kredita ni oko njegovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
30. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer su mu predmetni ugovori ponuđeni kao takvi, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takve ugovore koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetnih ugovornih odredaba tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.
31. Kako se o odredbama o plaćanju naknada za obrade kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe, iako jasne i uočljive, bile unaprijed formulirane od strane banke, jer na njih tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I., III. I V. izreke presude.
32. Vezano uz visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz uvidom u knjigovodstvenu karticu za tužitelja za sva tri kredita (str. 9 -29 spisa) iz koje dokumentacije tuženika je nedvojbeno da je po Ugovoru o kreditu broj 9367628295 naknada naplaćena 31. kolovoza 2005. u iznosu od 450,00 HRK, sada 59,72 eura, da je po Ugovoru o kreditu broj 9011838712 naknada naplaćena 30. rujna 2006. u iznosu od 875,00 HRK, sada 116,13 eura, i da je po Ugovor o kreditu broj 9018322793 naknada naplaćena 21. svibnja 2014. u iznosu od 900,00 HRK, sada 119,45 eura. To potvrđuje i iskaz tužitelja.
33. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).
34. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.
35. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.
36. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka i, 1. odnosno članka 13.2. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.
37. Ovaj sud ne prihvaća izdvojenu sudsku praksu na koju se poziva tuženik dostavljenu uz odgovor na tužbu jer je jasan stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi nastupanja zastare u ovakvim i sličnim situacijama, izražen kroz sudsku praksu i temeljen na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su -IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022.
38. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II., IV. i VI. izreke presude.
39. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.
40. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 278,10 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora , priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 50,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 25.3.2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podneska od 2. rujna 2025. kao trošak očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura (Tbr.9/3 Tarife) kao i trošak zahtjeva za dostavom dokumentacije u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 32. Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 225,00 eura. Tužitelju su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (26,55 eura i 13,27 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 264,82 eura.
41. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP -a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).
42. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod VII. izreke presude.
43. Tužitelj je odbijen sa dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 13,28 eura koji u naravi predstavlja trošak više zatražene pristojbe, koja je određena i priznata u skladu s vrijednosti predmeta spora.
44. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod VIII. izreke presude
Slavonski Brod, 17. travnja 2026.
Sudac
Jadranka Babić-Milberg
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Dna:
1. Odvj. Andrej Garić, Slavonski Brod,
2. Odvj. Maja Čuljak, Zagreb.
