REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4806/2025-28.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikica Dalić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika AG iz [adresa], 8. Požarinje 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Jelić, Vuković i Vukšić, odvjetnici iz Zagreba, radi raskida ugovora, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 2. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tuženika i punomoćnika tuženika, dana 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju između RG (primatelja uzdržavanja) i AG (davatelja uzdržavanja) sklopljen dana 27.06.2017. god. ovjeren kod Javno bilježnika Željka Picukarića iz Zagreba, broj. OV- 1738/17 istog dana. Određuje se na osnovu ove presude brisanje zabilježbe tuženikovih prava upisanih temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju na tužiteljevom nekretninom 5. suvlasnički dio 32/56 dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čestica 1463 kuća u [adresa] i dvorište, površine 47 čhv odnosno 168 m2. Nalaže se tuženiku da tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnični trošak sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku AG iz [adresa], 8. Požarinje 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 5.625,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 27. lipnja 2017. sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je istoga dana ovjeren kod javnog bilježnika Željke Picukarić iz Zagreba pod brojem OV-1738/17, da navedenim ugovorom nije bila predviđena zajednica života između stranaka ali se tuženik, kao davatelj uzdržavanja obvezao brinuti o tužitelju, obavljati osobne kontakte s tužiteljem te u svemu sa njim lijepo i s osobitom pažnjom postupati, po potrebi osigurati mu i organizirati svakodnevnu prehranu i lijekove, liječničku pomoć, pomoć pri održavanju osobne higijene, redovno čišćenje i pospremanje prostorije koje primatelj uzdržavanja koristi, u slučaju bolesti pružati mu potpunu njegu i brigu te participirati u materijalnim troškovima. Dalje navodi da je tuženik na osnovi navedenog ugovora u zemljišnim knjigama ishodio zabilježbu prava na tužiteljevoj nekretnini - 5. suvlasnički dio 32/56 dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige ovog suda zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja se sastoji od z. k. č. br. [katastarska čestica] kuća u [adresa] i dvorište površine 47 čhv. odnosno 168 m2. Tužitelj tvrdi da tuženik ne ispunjava svoje ugovorne obveze, da ga ne posjećuje, da ne obavlja osobne kontakte sa posebnom pažnjom kako je to ugovorom predviđeno, da ne ispunjava niti svoju obvezu čišćenja i pospremanja prostora tj. kuće u kojoj tužitelj stanuje niti participira u troškovima koji se odnose na režije, prehranu i osobnu higijenu. Tužitelj ističe da je u poznim godinama, da ga tijekom bolničkog liječenja zbog COVID-a tužitelj nije kontaktirao niti pitao treba li mu što, odnosno nije mu pružio ugovorenu njegu i brigu kao ni potrebnu ljudsku pažnju. Također, navodi da je za vrijeme njegovog boravaka u bolnici tuženik promijenio brave na nekretnini u kojoj tužitelj stanuje. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom raskine predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju zbog toga što tuženik ne izvršava svoje ugovorne obveze, da odredi brisanje tuženikovih prava koja su temeljem tog ugovora zabilježena u zemljišnoj knjizi te da tuženiku naloži da tužitelju nadoknadi parnični trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako nije sporno da je dana 27. lipnja 2017. između stranaka zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju, potvrđen od strane javnog bilježnika Željke Picukarić, broj OV-1738/17. Dalje navodi kako su netočne i iskonstruirane tvrdnje tužitelja da se tuženik ne brine o njemu odnosno da ne izvršava svoje obveze iz predmetnog Ugovora. Tvrdi da su navodi tužitelja u potpunosti neosnovani i da je od trenutka sklapanja Ugovora tuženik redovito i u cijelosti izvršavao svoje obveze na način da je redovito kontaktirao tužitelja te po njegovom zahtjevu i sukladno njegovim potrebama osiguravao mu prehranu, lijekove, liječničku pomoć kao i sve ostalo što je tužitelju bilo potrebno. Ističe kako je i dalje u potpunosti spreman i pripravan izvršavati svoje obveze iz Ugovora, no u tome ga sada sprječava sam tužitelj obzirom da bez ikakvog valjanog razloga izbjegava bilo kakav kontakt s njim. Navodi kako je nakon sklapanja Ugovora tužitelja prvotno kontaktirao svaki dan, no nakon nekoliko mjeseci tužitelj mu je rekao da mu je to previše, pa ga je počeo kontaktirati nekoliko puta tjedno. Ističe kako je redovito posjećivao tužitelja sve do trenutka kada mu je to tužitelj zabranio zbog virusa Covid-19, navodi kako je tužitelj božićne i novogodišnje praznike redovito provodio kod njega, kako je do pandemije Covid-19 tužitelj redovito vikendom dolazio kod njega i njegove supruge na ručak, kako je tužitelja tijekom ljeta redovito pozivao i vodio na kupanje u Cerovac, kako bi tamo često proveli cijeli vikend, a troškove spavanja i prehrane plaćao bi on. Dalje navodi kako je u ljeto 2019. godine tužitelja vodio i na more kod svojih prijatelja u Pakoštane, gdje su proveli desetak dana, kako je za tužitelja obavljao i sve druge potrebne poslove s ciljem zadovoljenja tužiteljevih potreba pa je tako 2017. godine za korist tužitelja dogovorio spajanje priključka vode na njegovoj nekretninu na adresi [adresa], odnosno razdvajanja vodomjera, u koju svrhu je tražio ponude više izvođača, koordinirao radove i platio račun u iznosu od 3.500,00 kuna, kako je ranije redovito brinuo da susjedi tužitelja s kojima je dijelio vodomjer podmiruju svoj dio troškova budući da su do tada dobivali zajedničke račune, kako je sam osmislio, napravio i ugradio sustav protiv smrzavanja vode u cijevima koji je instalirao na tužiteljevoj nekretnini bez ikakve naknade, kako tržišna cijena takvih i sličnih uređaja iznosi oko 5.000,00 kn, kako je nakon potresa u ožujku 2020. godine popravio krov na tužiteljevoj nekretnini, kako je jednom osobno popravio rolete u tužiteljevoj kući, kako je radio sve potrebne poslove na tužiteljevoj nekretnini pa je tako svakog proljeća i jeseni obrađivao vrt, dovozio svježu zemlju i orezivao zelenu ogradu, kako se brinuo o svim potrebama tužitelja pa mu je tako jednom prilikom kupio novi madrac i televizor, kako je kod svog prijatelja urara JG popravio tužiteljev ručni sat, kako je tržišna cijena takvog popravka bila oko 1.500,00 kuna, kako je vodio brigu o tome da tužitelj redovito prima mirovinu iz Švicarske te je svake godine nadležnim tijelima slao potrebnu dokumentaciju. Tuženik tvrdi da je ispunjavao svoje ugovorne obveze sve do trenutka kada mu se tužitelj prestao javljati, odnosno kada ga je tužitelj počeo onemogućavati u ispunjenju obveza iz Ugovora. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovog postupka.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave te su saslušane stranke i svjedoci LG, BG i FG. Tužitelj je odustao od saslušanja svjedokinje OG, a tuženik je odustao od prijedloga da se kao svjedoci saslušaju GG i ĆG. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

3. Nije sporno da su tužitelj kao primatelj uzdržavanja i tuženik kao davatelj uzdržavanja, dana 27. lipnja 2017. sklopili Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Među strankama je sporno je li tuženik uredno izvršavao svoje obveze iz navedenog ugovora i jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za raskid navedenog ugovora.

4. Odredbom čl. 583. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da svaka stranka može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze.

5. Obveze tuženika kao davatelja uzdržavanja regulirane su odredbom čl. 3.1. Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Navedenom ugovornom odredbom tuženik se obvezao da će se brinuti za obavljanje osobnih kontakata s tužiteljem kako bi bio upoznat sa svim mogućim osobnim, zdravstvenim i drugim problemima tužitelja, da će u svemu sa njim lijepo i s pažnjom postupati, da će po zahtjevu tužitelja ili u slučaju očite potrebe osigurati i organizirati svakodnevnu prehranu i lijekove, liječničku pomoć, održavanje osobne higijene, redovno čišćenje i pospremanja prostorija koje tužitelj koristi za stanovanje, koje će biti u svemu prilagođeno zdravstvenom stanju i u skladu sa razumnim željama i potrebama tužitelja, da je dužan participirati u navedenim troškovima preko materijalnih mogućnosti tužitelja, da je dužan u slučaju trajne i teške bolesti tužitelja ili potpune iznemoglosti uslijed starosti i bolesti osigurati tužitelju potpunu njegu i brigu na najbolji mogući način, uvažavajući pri tome objektivne potrebe tužitelja i sukladno ocjeni stručne osobe te participirati u navedenim troškovima preko materijalnih mogućnosti tužitelja, kao i to da će izvršavati i ostale obveze koje dogovori sa tužiteljem, odnosno za koje bude postojala očita potreba.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da odnos stranaka narušen u vrijeme epidemije Covid-19 kada je i tužitelj bio zaražen tim virusom te je nakon povratka iz bolnice vidio da je tuženik promijenio bravu na ulaznim vratima njegovog stana zbog čega se naljutio na tuženika i od tada mu se više ne želi javljati. Tužitelj je iskazao da ga je do tada tuženik zvao svake večeri, da ga je uvijek pitao treba li mu nešto, ali njemu obično nije trebalo ništa, nije mu bila potrebna nikakva pomoć jer je mogao sam brinuti o sebi, svom stanu, pospremanju itd. Iskazao je kako nije zvao tuženika da ga vozi u bolnicu jer to nije htio, kako nije nikada ništa tražio od tuženika i kako mu nije bila potrebna nikakva pomoć od njega.

7. Tuženik je iskazao da je pomagao tužitelju vezano za održavanje kuće i okućnice, da je radio sve što je bilo potrebno, da mu je pomogao vezano za ugradnju vodovodnih instalacija i probleme koje je ranije zbog toga imao sa susjedima, da su problemi počeli kada je tužitelj bio zaražen virusom Covid-19, da mu je tužitelj javio da je bio na testiranju, da je on potom zvao tužiteljevu liječnicu koja mu je rekla da ga neće primiti u bolnicu i da ostane doma, da je on potom otišao kupiti namirnice za tužitelja, da mu se tužitelj sljedećeg dana više nije javljao na telefon pa je otišao do njegove kuće, da nije uspio otključati ulazna vrata s ključem koji je imao pa je pomislio da je brava u kvaru ili da se s druge strane nalazi ključ, da se uplašio da je tužitelj pao i da mu se nešto dogodilo te je nasilno otvorio ulazna vrata, a kada je vidio da tužitelj nije kod kuće zvao je policiju koja ga je kasnije obavijestila da je tužitelj u bolnici. Nadalje, iskazao je da je premjestio jednu od unutarnjih brava na ulazna vrata, tako da tužitelj može ući u stan, da nije imao namjeru onemogućiti ulazak tužitelja u njegov stan i da mu je objasnio zbog čega je to učinio, međutim, tužitelj se unatoč tome jako naljutio i od tada odbija svaki kontakt. Iskazao je da je tužitelj sam plaćao svoje režije, da su se prije promjene brave redovito čuli, da su se često viđali vikendima, odlazili zajedno na ručak, da ga je često vozio na groblje, da je tužitelj s tuženikovom obitelji puno puta putovao u Cerovac gdje živi njihova zajednička rodbina.

8. Iz iskaza svjedokinje BG, tužiteljeve nećakinje i tuženikove supruge, proizlazi da su se ona i tuženik često družili s tužiteljem (njenim ujakom) i pomagali mu kad god bi on to od njih tražio, da je tužitelj za sve što mu je bilo potrebno kontaktirao izravno tuženika koji se uvijek odazivao i rješavao sve što je tužitelj od njega tražio, a nakon pojave Covid-19 tužitelj je počeo odbijati kontakte i nije se javljao ni njoj ni tuženiku, a kada bi se javio samo bi vikao, vrijeđao ih ili bi prekinuo razgovor. Svjedokinja je potvrdila da je tuženik u vrijeme epidemije Covid-19 zvao tužiteljevu liječnicu jer se tužitelj nekoliko dana nije javljao pa su se zbog toga uplašili, zvali su policiju i bolnice, a kako nisu uspjeli doznati gdje je tužitelj, tuženik je provalio u njegov stan jer isti nije mogao otvoriti s ključem koji mu je tužitelj ranije dao. Iskazala je i to da su ona i tuženik redovito posjećivali tužitelja i nudili mu pomoć oko pospremanja stana, ali on je često odbijao pomoć pa bi tada zajedno odlazili u šetnju.

9. Svjedok FG iskazao je da je tužitelj općenito bio nezadovoljan predmetnim ugovorom o doživotnom uzdržavanju, a spomenuo mu je da nije zadovoljan kako je tuženik prao njegovo rublje. Potvrdio je da je presudni događaj zbog kojeg je odnos među strankama narušen bio kada je tuženik promijenio bravu na ulaznim vratima tužiteljevog stana tijekom njegovog boravka u bolnici što je tužitelja jako naljutilo jer je tuženik imao ključ od stana. Svjedok je iskazao da mu je tužitelj u bolnici dao sve ključeve od stana, da je on prije povratka tužitelja iz bolnica došao zagrijati stan i da je uspio otključati ulazna vrata s jednim od ključeva jer je na ulazna vrata bila premještena brava s jednih sobnih vrata.

10. Prema ocjeni ovog suda iskazi stranaka su uvjerljivi, životno logični i iskreni, pa je sud stoga prihvatio iste kao vjerodostojne i istinite. Iskazi stranaka u bitnome se podudaraju, kako međusobno tako i s iskazima saslušanih svjedoka te sa drugim izvedenim dokazima.

11. Sud je spornu činjenicu urednog izvršavanja ugovornih obveza davatelja uzdržavanja utvrdio prije svega na temelju iskaza samog tužitelja koji je među ostalim naveo to da mu se tuženik redovito javljao prije njegovog odlaska u bolnicu zbog Covid-19, da ga je svake večeri zvao, da ga je uvijek pitao je li mu nešto potrebno, ali da mu u pravilu nije bila potrebna tuženikova pomoć jer je mogao samostalno brinuti o sebi i svom kućanstvu. Iz svih izvedenih dokaza proizlazi zaključak da je stvarni razlog zbog kojeg tužitelj traži raskid ugovora taj što se naljutio na tuženika zbog promjene brave za vrijeme dok je bio u bolnici i da ne želi ostaviti svoju nekretninu tuženiku za kojeg drži da je loš čovjek i da je škrt. Dakle, prema kazivanju samog tužitelja stvarni razlog zbog kojeg traži raskid ugovora o uzdržavanju nije neizvršavanje obveza tuženika kao davatelja uzdržavanja, već poremećeni međuljudski odnosi i gubitak povjerenja, a što je kulminiralo kada je nakon povratka iz bolnice vidio da je tuženik bio u njegovom stanu i da je promijenio bravu na ulaznim vratima. Navedeni događaj, međutim, ne predstavlja kršenje ugovornih obveza niti upućuje na zaključak da tuženik do tog trenutka nije uredno ispunjavao svoje obveze ili da nije spreman i voljan činiti to i ubuduće. Tuženik je u svom iskazu dao logične i životne razloge zbog kojih je nasilno otvorio ulazna vrata stana i promijenio bravu na istima. I sam tužitelj je potvrdio da ima ključ od nove brave i da se nakon bolnice vratio u svoj stan. Iskazi stranaka i saslušanih svjedoka u odnosu na predmetni događaj međusobno su podudarni tako da je nesumnjivo utvrđeno da tuženik nije imao namjeru onemogućiti tužitelju ulazak u stan, već je samo premjestio bravu s unutarnjih vrata na ulazna tako da je tužitelj nakon povratka iz bolnice svojim ključevima mogao otvoriti ulazna vrata.

12. Sud nije pridao posebnu važnost činjenici da su u nekim detaljima stranke različito iskazivale, prvenstveno u odnosu na darovanje perilice rublje, plaćanje zajedničkih objeda te povremenih izvanrednih troškova kao što su putovanja u Cerovac i ljetovanje na moru. Naime, sukladno odredbi čl. 3. toč. 1. predmetnog ugovora, tuženik kao davatelj uzdržavanja dužan je osigurati i organizirati prehranu i lijekove, liječničku pomoć, održavanje osobne higijene, čišćenje i pospremanje tužiteljevog doma, kao i participirati u troškovima preko materijalnih mogućnosti tužitelja i po zahtjevu tužitelja te u skladu s njegovim željama i potrebama. Iz izvedenih dokaza proizlazi da su materijalne prilike tužitelja dobre i da je isti financijski situiran, a što je i sam potvrdio iskazavši da mu tuženikova pomoć do sada zapravo i nije bila neophodna niti je od tuženika u tom smislu nešto zahtijevao.

13. Treba naglasiti da sam tužitelj u svom iskazu ne navodi niti jedan primjer da bi tuženik od trenutka sklapanja predmetnog ugovora pa sve do hospitalizacije tužitelja zbog zaraze virusom Covid-19, odbio učiniti nešto što je tužitelj od njega tražio. Sud nije posebno analizirao dostavljene izvode iz prometa po računu tužitelja jer nije sporno da je tužitelj samostalno financirao režijske troškove, troškove prehrane, održavanja kućanstva, higijene i sl. Stranke nisu niti ugovorile da bi davatelj uzdržavanja bio dužan redovito snositi gore navedene troškove, već je ugovoreno to da će davatelj uzdržavanja participirati u tim troškovima samo na zahtjev primatelja uzdržavanja, odnosno ukoliko ti troškovi prelaze njegove financijske mogućnosti. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da u bilo kojem trenutku tijekom trajanja ugovora nije bio u mogućnosti samostalno financirati svoje životne potrebe ili da je od tuženika ikada tražio financijsku pomoć i da je mu je tuženik odbio pomoći. Budući da u predmetnim ugovorom stranke nisu ugovorile da će živjeti zajedno, poremećeni međusobni odnosi nisu razlog za raskid ugovora temeljem čl. 583. st. 2. ZOO.

14. Dopunskim saslušanjem tuženika potvrđeni su ranije izneseni zaključci da sam tužitelj odbijanjem kontakta onemogućava tuženika u redovnom izvršavanju svojih obveza kao davatelja uzdržavanja, odnosno da tuženik tužitelju svaki put kada on to traži i dalje pruža potrebnu pomoć, primjerice, vezano za čišćenje snijega, odlaske u nabavku, brigu o prehrani itd. Iz dostavljenih računa i potvrda o uplatama proizlazi da je i tijekom 2026. tuženik za tužitelja plaćao troškove režija, telefona, namirnica i sl. 15. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da je tuženik uredno i redovito izvršavao svoje ugovorne obveze sve do trenutka kada je tužitelj počeo odbijati svaki kontakt s tužiteljem, time ga onemogućivši da i nadalje izvršava svoje obveze. Budući da u konkretnom slučaju nisu ispunjenje zakonske pretpostavke za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju temeljem čl. 583. st. 3. ZOO, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Pri tome treba napomenuti da raskid ugovora ne može s uspjehom tražiti ona stranka koja sama sprječava drugu stranku u ispunjavanju njenih ugovornih obaveza. Tužitelj nije dokazao da mu je tuženik bilo kad uskratio traženu pomoć ili da nije ispunio neku od svojih ugovornih obveza kada je tužitelj to od njega tražio. Valja istaknuti i to da je tuženik svojim postupanjem iskazao volju da i dalje izvršava svoje obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, a to je u više navrata potvrdio i u ovom postupku.

16. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 17. veljače 2023. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 2. veljače 2023., 23. studenog 2023., 6. veljače 2024., 16. svibnja 2024., 11. rujna 2024., 15. siječnja 2026. i 2. veljače 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 500,00 EUR za svaku od navedenih radnji što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) ukupno iznosi 5.625,00 EUR.

17. Podnesak od 29. srpnja 2022. nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP jer je tuženik sve navode iz tog podneska mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu, a trošak podneska od 28. siječnja 2026. nije priznat jer u istom nisu izneseni navodi ili prijedlozi koji bi utjecali na tijek postupka i ishod spora.

U Zagrebu 17. travnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima