REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-1252/2026-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Anite Burza, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŠR, državljanina Indije, smještenog u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko , zastupanog po opunomoćeniku Kristijanu Peharu, odvjetniku u Zagrebu, Braće Domany 4 , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigracije, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 355, OIB: 36162371878, kojeg zastupa ER, službena osoba, radi međunarodne zaštite, 17. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/26-06/398, URBROJ: 511-01-212-26-10 od 26. veljače 2026.
II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti odvjetniku Kristijanu Peharu troškove pružene pravne pomoći u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć, dok se odvjetnik Kristijan Pehar odbija s ostatkom zatraženog iznosa naknade troška za pružanje pravne pomoći.
r i j e š i o j e
Odbija se prijedlog za odgodni učinak tužbe.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, UP/I-216-03/26-06/398, URBROJ: 511-01-212-26-10 od 26. veljače 2026. odbijen je kao očito neosnovan zahtjev tužitelja za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.
2. Tužitelj u tužbi osporava rješenje tuženika, smatrajući da je tuženik pogrešno utvrdio da ne ispunjava uvjete za odobrenje međunarodne zaštite. Posebno naglašava da je zemlju podrijetla napustio zbog dugogodišnjeg sukoba sa stricem koji je vršio pritisak na njega i njegovog oca radi prisvajanja imovine, upućivao im je prijetnje i fizički ih napadao, a nadležna policijska tijela nisu mu pružila zaštitu . Smatra da tuženik nije utvrdio relevantne činjenice u pogledu dostupnosti policijske zaštite tužitelja kao žrtve u zemlji podrijetla u slučaju obiteljskog nasilja, a tužitelj nema mogućnost preseljenja u drugi dio Indije zbog siromaštva i straha da će ga pronaći stric ko ji je utjecajan i raspolaže novcem. Predlaže poništiti osporeno rješenje i riješiti upravnu stvar, podredno poništiti osporeno rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbene navode. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu 13. travnja 2026. na kojoj je saslušan tužitelj uz prevoditelja.
6. Sukladno članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 70/15, 127/17 i 33/23 i 17/25; dalje: ZMPZ) azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
Prema članku 21. stavku 1. ZMPZ-a supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ZMPZ-a ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
7. Uvažavajući podatke spisa tuženika i sudskog spisa, kao i izvedene dokaze, sud smatra pravilnim ocjenu tuženika da tužitelj ne ispunjava kriterije iz članka 20. i članka 21. stavka 1. ZMPZ-a za priznavanje azila, odnosno supsidijarne zaštite.
8. U odnosu na mogućnost priznavanja azila, sud smatra nedvojbenim da tužitelj ne ističe niti jednu od osnova iz članka 20. ZMPZ-a kao razlog progona. Naime, tužitelj kao razlog napuštanja zemlje podrijetla navodi izloženost prijetnjama i fizičkim napadima od strane strica, pri čemu isto ne povezuje s nekim od razloga progona koji bi se mogli podvesti pod članak 20. ZMPZ-a. Osim toga, prilikom saslušanja na raspravi, na izričiti upit, tužitelj nije naveo da bi (navodni) napadi i prijetnje od strane strica bili motivirani razlozima iz navedene zakonske osnove. Stoga, valja zaključiti da nema osnova za priznavanje međunarodne zaštite tužitelju.
9. U svezi mogućnosti priznavanja supsidijarne zaštite (članak 21. ZMPZ-a), sud prihvaća kao utemeljen zaključak tuženika da se ne mogu ocijeniti vjerodostojnim navodi tužitelja o izloženosti napadima i prijetnjama od strane strica u zemlji podrijetla . Tužitelj tijekom upravnog postupka i upravnog spora nije podnio niti jedan materijalni dokaz koji bi potkrijepio njegove navode, a sud ne nalazi opravdani razlog za izostanak takvog dokaza. Naime, prema navodima tužitelja, njegov stric je bio u više navrata prijavljivan nadležnim tijelima u zemlji podrijetla i pritvoren te se protiv strica vodi(o) postupak. Kad se uzme u obzir da je tužiteljeva obitelj i dalje prisutna u zemlji podrijetla i da je tužitelj s njom u kontaktu, to nije bilo zapreke da pribavi dokumentaciju koja bi mogla potvrditi takve navode, a tužitelj nije ukazao na neku teško premostivu zapreku koja bi ga u tome spriječila. Za napomenuti je da je tužitelj u upravnom postupku na poseban upit naveo da može donijeti dokaze o razlozima napuštanja zemlje podrijetla („Nemam ovdje ništa, imam doma. Mogu donijeti, ali nemam ovdje mobitel“), ali iste nije pridonio. Na poseban upit suda, utvrđeno je da takvim dokazima ne raspolaže ni njegov opunomoćenik. Nadalje, u konkretnom slučaju postoje i druge okolnosti koje ne govore u prilog vjerodostojnosti navoda tužitelja. Naime, tužitelj nakon napuštanja zemlje podrijetla (sredina 2024.) nije tražio međunarodnu ili supsidijarnu zaštitu u Italiji gdje je radio kao neprijavljeni radnik, nego je to učinio uz znatan protek vremena (početkom 2026.) i to tek nakon što je uhićen i procesuiran u Republici Hrvatskoj u svezi kaznenog djela krivotvorenja isprave i potom smješten u prihvatni centar u svrhu osiguranja provedbe mjere protjerivanja. Navedeni postupci tužitelja ne odgovaraju postupanju osobe koja bi bila izložena ozbiljnoj nepravdi i koja odlazi u drugu zemlju radi dobivanja zaštite od takve nepravde. Kod takvog stanja stvari, nisu uvjerljivi ni navodi tužitelja da je tjelesne ozljede pretrpio kao posljedicu napada od strane strica.
10. Uvažavajući izloženo, sud prihvaća zaključke tuženika iz osporenog rješenja, pri čemu se ukazuje da je tuženik u dostatnoj mjeri argumentirao svoj zaključak da tužitelju u slučaju povratka ne prijeti opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde . Stoga je sud ocijenio zakonitim osporeno rješenje tuženika i pod točkom I. izreke odbio tužbeni zahtjev, pozivom na članak 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS).
11. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj. Stoga je točkom II. izreke ove presude tužitelju odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15 i 155/22; dalje: Pravilnik). Pravnu pomoć je pružio odvjetnik Kristijan Pehar pa je točkom III. izreke ove presude naloženo tuženiku da mu po dostavi računa isplati iznos od 1.250,00 eura, uključujući PDV-e, sukladno članku 6. i 9. Pravilnika te Tbr. 27. toč. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) za sastav tužbe i pristup na raspravu. Odvjetnik Kristijan Pehar je odbijen s ostatkom zatraženog iznosa jer mu sukladno članku 9. Pravilnika po osnovi poduzete radnje pripada 50% nagrade iz Tarife, a ne puni iznos.
12. Budući da je sud otklonio navode tužitelja o tome da mu prijeti progon ili ozbiljna nepravda u slučaju izvršenja osporenog rješenja, odnosno povratka u zemlju podrijetla, to nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odgodnog učinka tužbe u smislu članka 42. stavka 2. ZUS-a, budući da mu ne prijeti nastanak teško nadoknadive štete niti je u javnom interesu odgađati izvršenje osporenog rješenja u takvoj situaciji. Stoga je odbijen prijedlog tužitelja.
U Zagrebu 17. travnja 2026.
Sudac
Tomislav Krušlin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. opunomoćenik tužitelja
2. tuženik
