Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-654/2019-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ireni Pikija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mihalić&Pikija d.o.o. iz Zagreba, Pisarnica u Varaždinu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 24. ožujka 2026., održane u nazočnosti tužiteljice uz z. punomoćnice OŽ, odvjetničku vježbenicu u OD Mihalić&Pikija iz Varaždina te z. punomoćnika tuženika NŽ, odvjetničkog vježbenika u OD Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, na ročištu za objavu i uručenje presude 17. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 4.899,21 eura (četiritisućeosamstodevedesetdevet eura i dvadesetjedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotna poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na sljedeće iznose:
na iznos od 6,30 eura sa kamatom od 31.03.2008. do plaćanja;
na iznos od 4,93 eura sa kamatom od 30.04.2008. do plaćanja;
na iznos od 3,86 eura sa kamatom od 31.05.2008. do plaćanja;
na iznos od 3,63 eura sa kamatom od 30.06.2008. do plaćanja;
na iznos od 1,40 eura sa kamatom od 31.07.2008. do plaćanja;
na iznos od 0,70 eura sa kamatom od 31.08.2008. do plaćanja;
na iznos od 3,08 eura sa kamatom od 30.09.2008. do plaćanja;
na iznos od 31,06 eura sa kamatom od 31.10.2008. do plaćanja;
na iznos od 25,37 eura sa kamatom od 30.11.2008. do plaćanja;
na iznos od 24,82 eura sa kamatom od 31.12.2008. do plaćanja;
na iznos od 34,61 eura sa kamatom od 31.01.2009. do plaćanja;
na iznos od 38,46 eura sa kamatom od 28.02.2009. do plaćanja;
na iznos od 36,14 eura sa kamatom od 31.03.2009. do plaćanja;
na iznos od 37,14 eura sa kamatom od 30.04.2009. do plaćanja;
na iznos od 32,31 eura sa kamatom od 31.05.2009. do plaćanja;
na iznos od 33,15 eura sa kamatom od 30.06.2009. do plaćanja;
na iznos od 30,93 eura sa kamatom od 31.07.2009. do plaćanja;
na iznos od 31,99 eura sa kamatom od 31.08.2009. do plaćanja;
na iznos od 30,64 eura sa kamatom od 30.09.2009. do plaćanja;
na iznos od 29,58 eura sa kamatom od 31.10.2009. do plaćanja;
na iznos od 32,96 eura sa kamatom od 30.11.2009. do plaćanja;
na iznos od 35,71 eura sa kamatom od 31.12.2009. do plaćanja;
na iznos od 39,51 eura sa kamatom od 31.01.2010. do plaćanja;
na iznos od 40,37 eura sa kamatom od 28.02.2010. do plaćanja;
na iznos od 46,43 eura sa kamatom od 31.03.2010. do plaćanja;
na iznos od 45,04 eura sa kamatom od 30.04.2010. do plaćanja;
na iznos od 44,53 eura sa kamatom od 31.05.2010. do plaćanja;
na iznos od 58,44 eura sa kamatom od 30.06.2010. do plaćanja;
na iznos od 62,10 eura sa kamatom od 31.07.2010. do plaćanja;
na iznos od 70,73 eura sa kamatom od 31.08.2010. do plaćanja;
na iznos od 71,32 eura sa kamatom od 30.09.2010. do plaćanja;
na iznos od 65,07 eura sa kamatom od 31.10.2010. do plaćanja;
na iznos od 73,85 eura sa kamatom od 30.11.2010. do plaćanja;
na iznos od 89,23 eura sa kamatom od 31.12.2010. do plaćanja;
na iznos od 80,16 eura sa kamatom od 31.01.2011. do plaćanja;
na iznos od 86,44 eura sa kamatom od 28.02.2011. do plaćanja;
na iznos od 82,91 eura sa kamatom od 31.03.2011. do plaćanja;
na iznos od 81,06 eura sa kamatom od 30.04.2011. do plaćanja;
na iznos od 95,45 eura sa kamatom od 31.05.2011. do plaćanja;
na iznos od 107,67 eura sa kamatom od 30.06.2011. do plaćanja;
na iznos od 114,30 eura sa kamatom od 31.07.2011. do plaćanja;
na iznos od 128,40 eura sa kamatom od 31.08.2011. do plaćanja;
na iznos od 104,53 eura sa kamatom od 30.09.2011. do plaćanja;
na iznos od 102,25 eura sa kamatom od 31.10.2011. do plaćanja;
na iznos od 102,51 eura sa kamatom od 30.11.2011. do plaćanja;
na iznos od 105,36 eura sa kamatom od 31.12.2011. do plaćanja;
na iznos od 112,60 eura sa kamatom od 31.01.2012. do plaćanja;
na iznos od 100,44 eura sa kamatom od 29.02.2012. do plaćanja;
na iznos od 111,03 eura sa kamatom od 31.03.2012. do plaćanja;
na iznos od 111,70 eura sa kamatom od 30.04.2012. do plaćanja;
na iznos od 114,01 eura sa kamatom od 31.05.2012. do plaćanja;
na iznos od 112,85 eura sa kamatom od 30.06.2012. do plaćanja;
na iznos od 110,67 eura sa kamatom od 31.07.2012. do plaćanja;
na iznos od 110,59 eura sa kamatom od 31.08.2012. do plaćanja;
na iznos od 103,62 eura sa kamatom od 30.09.2012. do plaćanja;
na iznos od 111,32 eura sa kamatom od 31.10.2012. do plaćanja;
na iznos od 112,51 eura sa kamatom od 30.11.2012. do plaćanja;
na iznos od 110,65 eura sa kamatom od 31.12.2012. do plaćanja;
na iznos od 103,67 eura sa kamatom od 31.01.2013. do plaćanja;
na iznos od 106,53 eura sa kamatom od 28.02.2013. do plaćanja;
na iznos od 109,07 eura sa kamatom od 31.03.2013. do plaćanja;
na iznos od 106,84 eura sa kamatom od 30.04.2013. do plaćanja;
na iznos od 100,69 eura sa kamatom od 31.05.2013. do plaćanja;
na iznos od 103,52 eura sa kamatom od 30.06.2013. do plaćanja;
na iznos od 100,55 eura sa kamatom od 31.07.2013. do plaćanja;
na iznos od 102,95 eura sa kamatom od 31.08.2013. do plaćanja;
na iznos od 107,94 eura sa kamatom od 30.09.2013. do plaćanja;
na iznos od 107,89 eura sa kamatom od 31.10.2013. do plaćanja;
na iznos od 109,41 eura sa kamatom od 30.11.2013. do plaćanja;
na iznos od 11,73 eura sa kamatom od 31.12.2013. do plaćanja,
sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.488,34 eura (dvijetisućečetristoosamdesetosam eura i tridesetčetiri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude 17. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je, po punomoćnici, protiv tuženika, podnijela tužbu radi isplate, navodeći da su stranke dana 22. 12. 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj: 320-50-3854830 te isti solemnizirale po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek 27. 12. 2006. pod poslovni brojem OU-1616/2006, temeljem kojeg ugovora je tuženik tužiteljici plasirao kunsku protuvrijednost iznosa od 27.504,64 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja uz ugovornu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, kamate se obračunavaju mjesečno i uključene su u anuitete, kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize banka na dan dospijeća, da je svoje obveze tužiteljica ispunjavala uredno te je otplatila u cijelosti. Tužiteljica je navela da predmetni Ugovor sadrži nepoštene odredbe u smislu čl.96. Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, da je u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, nakon sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, bez da bi prethodno o istome pregovarao sa tužiteljicom, već je samoinicijativno izmijenio kamatnu stopu, a o tome samo uz kratak dopis, obavijestila tužiteljicu, a uz takvu obavijest nije tužiteljici dostavila niti Odluku na koju se poziva niti dala objašnjenje za isto, posebno je tužiteljica istaknula da je predmetna odredba Ugovora o promjenjivosti kamatne stope u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužiteljica prilikom ugovaranja nije imala baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula, da je ista ugovorna odredba sadržana u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, odnosno da nitko od klijenata banke-fizičkih osoba nije mogao utjecati i ugovoriti bilo što drugačije pa da se obveza tužiteljice povećavala i tužiteljica je plaćala više nego je prvotno bilo ugovoreno. Tužiteljica se pozivala na odredbu čl.97. Zakona o zaštiti potrošača, na odredbu čl.102., a i na odredbu čl.272. (u vezi s čl.270.) Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se pozivala na sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i presudu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je pravomoćno utvrđeno da su tuženici, od kojih je jedan i ovdje tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača u razdoblju koje obuhvaća i predmetni Ugovor o kreditu, da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj: Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Tužiteljica je navela da je sukladno čl.502.c ZPP-a i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna, odnosno nepoštena odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o CHF valutnoj klauzuli, a koji stav dijeli i sudska praksa Suda Europske unije (C-154/15, D) koja također potvrđuje kako sustav kolektivne pravne zaštite nije uspostavljen da bi bio svrha samom sebi, već da bi imao konkretne pravne i činjenične učinke. Tužiteljica je navela da je spomenutom presudom Trgovačkog suda u zagrebu utvrđen značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima obzirom prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka te je značaj još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu smatrala u cijelosti ništetnim te zahtijevala povrat svih uplaćenih sredstava po predmetnom ugovoru koje je uplatila tuženiku zajedno sa zateznim kamatama.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 28-39 spisa), tuženik je uvodno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, osporavao je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, u bitnome, smatrajući da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljičin ugovor o kreditu, kao i da, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost da nije predložila nikakve dokaze; u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, tuženik je isticao da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pozivajući se i na činjenicu da, osim što je tuženik tužiteljici prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika pa da je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, osim toga, da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice, a kako bi se utvrdilo da li ista imala pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što da upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt -575/16; u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik je smatrao i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva jer da je sadržana već u čl.2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik nije smatrao spornim, da su metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s tekstom istih općih akata upoznata, a pored svega navedenog, da razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužiteljici ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika pa da slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, a u protivnom, ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužiteljici promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik je istaknuo kako tužiteljica neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njezin kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom, navodeći da je obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13 jasno naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope pa da tužiteljica u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužiteljici nastala šteta jer da promjena kamatne stope tužiteljici nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, to da tužiteljica ne može zahtijevati da joj se vrate iznosi koje je platila kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom, u tom smislu tuženik je smatrao potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužiteljice kao potrošača. Tuženik je prigovorio visini tužbenog zahtjeva. Istaknuo je i prigovor zastare. Slijedom navedenog, predlagao je tužbeni zahtjev odbiti, uz obvezu tužitelja da mu naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
3. U dokaznom postupku, izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj: 320-50-3854830 22. 12. 2006., uz solemnizaciju pod poslovni brojem OU-1616/2006-1 (list 8-13 spisa), obavijesti tuženika tužiteljici od 11. 2. 2009., 19. 11. 2007., 15. 6. 2011. i 15. 9. 2011. (list 15-18 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 7. 2. 2014. (list 19-22 spisa), obavijest od 8. 2. 2014. (list 23 spisa), dokumentaciju tuženika, predanu uz odgovor na tužbu (list 52-62 spisa), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, mag. oec. iz Čakovca, čiji pisani nalaz prileži u spisu na listu 226-237 spisa te je saslušao tužiteljicu, kao stranku u svrhu dokazivanja.
4. Tužiteljica je tužbom tražila isplatu iznosa od tada 35.000,00 kuna, a što je iznos od 4.645,30 eura, primjenom Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22 i 88/22).
5. Prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je sredila u podnesku od 3. listopada 2025. (list 243 -245 spisa), tražeći isplatu iznosa od 4.899,21 euro, sa zateznim kamatama od dospijeća pa do plaćanja pojedinog mjesečnog iznosa.
6. Prije svega, valja reći da je tuženik prigovorio mjesnoj nenadležnosti ovog suda, a koji prigovor je odbijen kao neosnovan rješenjem Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj: P-654/2019-18 od 8. ožujka 2024., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj: Gž- 455/2024-3 od 24. srpnja 2024.
7. Dalje, nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj: 320-50-3854830 22. 12. 2006. te isti solemnizirale po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek 27. 12. 2006. pod poslovni brojem OU-1616/2006-1, temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužiteljici plasirao kunsku protuvrijednost iznosa od 27.504,64 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz ugovornu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca, radi kupnje vozila, koji kredit je otplaćen 7. 2. 2014. (obavijest od 8. 2. 2014. na listu 23 spisa).
8. Glede tužbenog zahtjeva tužitelja, valja reći da je odredbom čl.81. st.2. i 3. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13. 06. 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 04. 07. 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, IV. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., u razdoblju od 10. 09. 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09. 04. 2015., a i Vrhovni sud RH je 20. 03. 2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev- 2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13. 06. 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. 06. 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. 07. 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih IV tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Konačno, odlukom Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2868/18 zauzet je stav da i potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgubili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora i postavljanje zahtjeva za povrat cjelokupnih preplaćenih rata kredita, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane, da potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti, čime je Vrhovni sud RH nedvojbeno potvrdio potrošači imaju pravo utvrđivati svoja prava na temelju prava EU, a to posebice ako se uzme u obzir Presuda Suda EU u predmetu C-118/17.
10. Dakle, u postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva te da nije bila razumljiva, a niti poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.
11. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25-dalje:ZPP-a), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate, pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st.1. (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odluke obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava, te do odluke iz zaštite kolektivnih interesa i prava po odredbi čl.502. c. ZPP i čl.118. ZZP ("Narodne novine" broj 41/14) u ovoj parnici imaju direktan učinak i u pojedinačnim sporovima.
12. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).
13. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom članka 3. u kojoj je navedeno da se:
- ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);
- uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).
14. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP- a/2007).
15. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.
16. U presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021) u dijelu glede valutne klauzule u CHF je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja presuda je potvrđena 3. rujna 2019. presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018.
17. Dakle, u navedenom postupku za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača, u kojem je i tuženik stranka, pravomoćno je presuđeno da su i odredbe ugovora kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i svjesno su propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-4178/2023-3).
18. Konačno, tužiteljica je iskazu na ročištu 24. ožujka 2026. iskazala o relevantnim činjenicama, predmetnom kreditu, kojim je kupila automobil potreban za svakodnevni dolazak na posao, činjenici da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu već unaprijed bile pripremljene od strane tuženika i da nije imala mogućnosti mijenjati niti pregovarati o bilo kojoj odredbi, da joj prilikom ponude za sklapanje ugovora o kreditu nisu bili pojašnjeni rizici sklapanja u CHF, značaj promjenjive kamatne stope, a na posebno pitanje z. punomoćnice je li se tužiteljica prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu susretala s pojmovima koji se tiču financijskog tržišta bankarskog poslovanja valutne klauzule, tužiteljica je odgovorila da nije te da su joj i ekonomija i bankarstvo te financije nepoznati.
19. Imajući u vidu da je u naprijed navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tužen ik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tuženik je nepošteni stjecatelj pa je, primjenom odredbe čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO) u vezi sa čl.1111. i čl.1115. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici novčani iznos, visinu kojeg je sud utvrdio prihvaćanjem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Natalije Jambrečić, mag. oec. iz Čakovca, čiji pisani nalaz prileži u spisu na listu 226-237 spisa. U podnesku od 26. 11. 2025. (list 246-248 spisa), tuženik je naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, a njegov prigovor da isti ne pridonosi rješenju ovog spora, obzirom da je nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a predmetni kredit nesporno je vezan uz valutu CHF, uvažavajući utvrđenja u ovom postupku, irelevantan je.
20. Tužiteljica je, prema vještačkom nalazu i mišljenju, tužbeni zahtjev sredila u podnesku od 3. listopada 2025. (list 243-245 spisa), tražeći isplatu iznosa od 4.899,21 euro, sa zateznim kamatama od dospijeća pa do plaćanja pojedinog mjesečnog iznosa.
21. U podnesku od 24. 2. 2026. (list 250-252 spisa), tuženik se protivio preinaci tužbe, a koja je dopuštena rješenjem na ročištu 24. ožujka 2026., obzirom da je, primjenom čl.190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25-dalje:ZPP-a), sud smatrao da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, tuženik se u podnesku od 26. 11. 2025. (list 246-248 spisa), upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se protivio preinaci pa se, u smislu naprijed navedene zakonske odredbe, smatra da postoji njegov pristanak na preinaku tužbe.
22. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, a koji je neosnovan.
23. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tako je zaključio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto tako i Ustavni sud navodi u odluci poslovni broj U -III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž - 6632/2017-10 od 14. 06. 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. 07. 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih IV tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.
24. Osim toga, u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio je da se odbija kao neosnovana i revizija tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su navedene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl.81., čl.82. i čl.90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl.96. i čl.97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP).
25. U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut tužbom podnesenom 06. 06. 2019., tako da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
26. Slijedom svega navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 4.899,21 euro, koji je, sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačno utvrđene preplaćene iznose u skladu s odredbom čl.29. st.2., a u vezi čl.1115. ZOO-a, tužiteljici dosuđen.
27. Valja dodati da je tuženik u podnesku od 1. 9. 2020. (list 75 -78 spisa), istaknuo prigovor radi prebijanja, predlažući da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 126.241,24 kune, uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 29. 12. 2006. do isplate u visini stope određene čl.29. ZOO-a (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
28. Međutim, tuženik nije obrazložio prigovor, a niti je tijekom postupka uskladio zatraženi iznos u važećoj valuti, a nije se niti očitovao ostaje li kod tog prigovora pa o istom u smislu odredbe čl.333 st. 3 i čl. 338 st. 3 ZPP-a, sud nije odlučivao.
29. Odluku o naknadi troškova ovog postupka, sud je donio sukladno čl.154. st.1. ZPP- a, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 i 107/25).
30. Sud je tužiteljici, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl.155. ZPP-a, priznao trošak sastava tužbe, po punomoćnici, u iznosu od 250,00 eura, prema Tbr. 7.1. Tarife, trošak zastupanja tužiteljice, po punomoćnici, na ročištima 3. 9. 2020., 14. 12. 2023., 21. 1. 2025. i 24. 3. 2026., svaki u iznosu od 250,00 eura, prema Tbr.9.1. Tarife, trošak sastava obrazložen ih podnesaka od 27. 08. 2020., 3. 10. 2025. i 12. 3. 2026., svaki u iznosu od 250,00 eura, prema Tbr. 8.1. Tarife, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak knjigovodstveno financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,90 eura i na presudu u iznosu od 95,44 eura, a što čini trošak tužiteljice u ukupnom iznosu od 2.488,34 eura koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužiteljici i platež naložen tuženiku.
30.1.Tužiteljici nije priznat traženi trošak sastava podneska od 23. 4. 2020., 21. 12. 2021., 7. 3. 2022., 24. 1. 2025. i 2. 2. 2026., svaki u iznosu od 62,50 eura jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.
Ivanec, 17. travnja 2026.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Irena Pikija, odvjetnica iz OD Mihalić & Pikija iz Zagreba, Pisarnica Varaždin
2. Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba
