REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-3170/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ani Kuzmanić, u pravnoj stvari tužitelja NO, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Marini Mrklić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mrklić & Partneri j.t.d. u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marine Mrklić, odvjetnice te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika RO, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na ročištu za objavu presude, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212402451, kreditna partija: 7104025721, sklopljen dana 12.02.2008. godine solemniziran pred Javnim bilježnikom Pero Džankić u Zagrebu, pod posl.br. OV-2901/2008 dana 15.08.2008. godine sklopljenog između Tužitelja, kao korisnika kredita i Tuženika u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1. i članku 7. Ugovora) kojima je ugovoren povrat obveza iz Ugovora uz valutnu klauzulu, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važeće na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju NO, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 6.312,29 Eur uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 01. siječnja 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate kako slijedi:

- 3,45 EUR od 05.03.2008

- 19.31 EUR od 11.04.2008.

- 32,58 EUR od 11.10.2008.

- 95,33 EUR od 11.11.2008.

- 36,21 EUR od 11.12.2008.

- 148,39 EUR od 11.01.2009.

- 165,08 EUR od 11.02.2009.

- 220,04 EUR od 11.03.2009.

- 140,16 EUR od 11.04.2009.

- 138,78 EUR od 11.05.2009.

- 124,63 EUR od 11.06.2009.

- 132,74 EUR od 11.07.2009.

- 112,70 EUR od 11.08.2009.

- 126,98 EUR od 11.09.2009.

- 4.815,91 EUR od 17.09.2009.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naspram tužitelja NO, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] istaknuta prigovorom radi prebijanja u iznosu od 101,90 eura zajedno sa zateznim kamatama.

IV Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.420,52 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 17. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je za više zatraženi iznos parničnog troška zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate. U tužbi se navodi da su stranke 12. veljače 2008. sklopile Ugovor o nenamjenskom kreditu, broj: 3212402451, kreditna partija: 7104025721, solemniziran pred Javnim bilježnikom Pero Džankić u Zagrebu, pod posl.br. OV- 2901/2008 dana 15.08.2008. godine. Temeljem tog ugovora tužena je odobrila kredit u iznosu od 163.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB- a na dan isplate. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen 16.09.2009.

1.2. Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja.

1.3. Člankom 21. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu središta Kreditora. Međutim, pozivom na odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, te članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, odredba članka 12. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena isključiva mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, o kojoj nije bilo posebno pregovarano, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, ništetna te je, na temelju odredbe članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 ) kojom je propisano pravo potrošača da spor u vezi s ugovorom o kreditu pokrene pred sudom mjesta njegovog prebivališta, a obzirom da je mjesto prebivališta Tužitelja [adresa]- isti je ustao tužbom pred ovim Sudom.

1.4. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio Presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je Tuženik (kao tuženik ad. 1.) u razdoblju od 01. 04. 2005. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. 9. 2003. godine, odnosno od 6. 8 2007. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedena prvostupanjska odluka je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom su odbijene, sukladno pravnim stajalištima i uputama danima u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/15 i dr. od 13. prosinca 2016. godine i Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017. godine, žalbe svih utuženih banaka, pa tako i tuženikova žalba.

1.5. Dakle, pravomoćnom presudom u naprijed opisanom postupku utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud je vezan za potonja utvrđenja iz navedenog postupka. Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava.

1.6. U tužbi se tužitelj poziva i na presudu Europskog suda u predmetu C-186/16, NOČ i dr./ ZO SA.

1.7. Kao što je već naprijed navedeno u tužbi, u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju, u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače (pa tako i tužitelja) u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj, kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan predmetni Ugovor nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je trebao biti o tome obaviješten, a navedena činjenica je bitna za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora. Zbog toga tužitelju kao prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu razumljive. Tuženik je tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja da je za njega povoljno i sigurno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima uz navođenje da je švicarski franak sigurna valuta. Međutim banke, pa tako i tuženik, nisu potrošačima objasnile pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, te ih nisu istinito informirale da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. Banke su međutim, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i to na način da su reklamirale niske kamatne stope za takve kredite, a istovremeno propuštale davati informacije koliko su zapravo oni rizični.

S obzirom da je tužitelj kao potrošač taj koji svoj kredit otplaćuje u kunama jer u toj valuti zarađuje, a nije zarađivao u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisila glavnica koju je otplaćivao u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo tužitelj i to NE ZNAJUĆI za opisani rizik.

Slijedom navedenoga, pozivom na odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 /, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine, predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule su nerazumljive, a samim time i nepoštene, te ništetne jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja.

1.8. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos od 47.596,84 kuna odnosno 6.317,19 EUR / fiksni tečaj konverzije/, a na koje iznose tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu, sukladno članku 1115. ZOO-a u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda, budući da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema sjedištu Banke, osporava osnovanost i visinu zahtjeva te ističe prigovor zastare.

2.2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužitelju status potrošača, ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13.06.2023. godine nastupila zastara.

2.4. Tuženik ističe da smatra da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.

2.5. Nadalje tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

2.6. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. Podneskom od 28. travnja 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja, ukoliko sud utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, i to prebijanjem svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 101,90 eura, sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog nižeg anuiteta do isplate.

4. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 3. studenog 2025. uredio tužbeni zahtjev na način kako glasi u izreci presude.

5. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212402451 od 12. veljače 2008., (list 9-19 spisa), Otplatni plan (list 21-23 spisa spisa), Prometi po kreditu-Specifikacija uplata. (list 24-25 spisa), Izračun pretplate (list 26 spisa), saslušanjem tužitelja (list 162-163 spisa) te čitanjem pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 21. listopada 2025. (list 169-174 spisa).

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212402451 od 12. veljače 2008. u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli te za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog primjene valutne klauzule i tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju otplate kredita.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. veljače 2008. sklopili Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212402451 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 163.000,00 CHF te da je ugovor o kreditu prestao otplatom kredita 16. rujna 2009.

9. Među strankama sporna je ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a posljedično i pravo na isplatu te zastara zahtjeva tužitelja.

10. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212402451 od 12. veljače 2008.. sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o kreditu 12. veljače 2008. na iznos od 163.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate te da tužitelj kao korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i način određen ugovorom (čl. 1. Ugovora). Člankom 7. Ugovora korisnik kredita se obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi iznos anuiteta iznosi 3.072,29 CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora.

11.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelj se ispravno na temelju odredbe članka 502. c ZPP-a poziva na utvrđenja presuda donesenih u predmetu "Franak", pa je neosnovan prigovor tuženika o zakonskoj dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule, jer tužitelj ne tvrdi da su iste nezakonite, već ništetne prema Zakonu o zašiti potrošača. U konkretnom slučaju nisu primjenljive presude Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20 na koje se tuženik poziva, budući da se iste odnose na klauzule koje su propisane zakonom (čija se nepoštenost ne može utvrđivati), dok je u kolektivnom sporu utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzule određivale autonomno banke, a ne zakon koji samo dopušta ugovaranje valutne klauzule, ali ju ne propisuje.

11.2.1. Kolektivnu tužbu u predmetu "Franak" podnio je 4. travnja 2012. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-

III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

11.2.2. Tom presudom utvrđena je ništetnost valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008., odnosno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

11.2.3. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11.2.4. Navedena utvrđenja pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa u predmetu "Franak" obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite potrošača, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, na koji način su proširene subjektivne granice pravomoćnosti, kako je obrazloženo u presudi Pž-7129/13.

11.3.1. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.3.2. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je će se ta osoba na njih pozvati.

11.4.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

11.4.2. U ovom postupku utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljen 12. veljače 2008., dakle, u relevantnom razdoblju prema presudama u predmetu "Franak". Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podigao radi kupnje stana u [adresa] za privatne svrhe te ga nikada nije iznajmljivao. Banka koja je tužitelju osporila status potrošača, bila je dužna u postupku to i dokazati. S obzirom da banka nije predložila izvođenje bilo kakvog dokaza kojim bi osporila navode tužitelja, sud je utvrdio da je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu izvan poslovne odnosno profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača definiran odredbom članka 4. točka 21. ZZP-a.

11.4.3. Tuženik, na kome je teret dokaza, nije dokazao da je na odgovarajući način informirao tužitelja kao prosječnog potrošača o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao ni istodobno s klauzulom o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je tužitelja o tim činjenicama mogao informirati javni bilježnik koji je ugovor potvrdio. Tužitelj je u svom iskazu izrijekom naveo da ga djelatnici banke nisu informirali o bilo kakvom riziku ugovaranja kredita u švicarskim francima.

11.5. S obzirom na navedeno, ovaj sud je utvrdio da su ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212402451 od 12. veljače 2008. o valutnoj klauzuli zbog čega je odlučeno kao u točki I izreke presude.

12. Tužitelj je pored zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, o čemu je odlučeno točkom I izreke presude, uređenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu razlike pretplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 6.312,29 eura, pri čemu je potrebno prvo odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

13. Tužiteljev zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi je restitucijski zahtjev za isplatu stečenog bez osnove, koji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 225. ZOO-a, a ne tri godine koliko iznosi zastarni rok za naknadu štete prema odredbi članka 230. ZOO-a, kako pogrešno smatra tuženik.

14.1. U pogledu zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. iznio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, u odnosu na sporna pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022. objavljeno na Internet stranici VSRH (www.vsrh.hr) Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju uz zaključak ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.2. U skladu s navedenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje prihvaća ovaj sud, zastara zahtjeva u pogledu isplaćenog po osnovi ništetnosti valutne klauzule nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle, 14. lipnja 2023., a tužba u ovom predmetu podnesena je 13. lipnja 2023., dakle, unutar zastarnog roka.

15.1. Čitanjem pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marijana Jovića sud je utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate kredita platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu 6.312,29 eura. Prikaz pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa je predočen je u tablici (list 171 spisa).

15.2. Na predmetno vještačenje (matematički izračun) stranke nisu imale primjedbi, a budući da su iz pisanog nalaza i mišljenja vidljivi i obrazloženi iznosi pretplaćenih anutiteta, sud ga je prihvatio kao logičan, uvjerljiv i izrađen po pravilima struke.

16.1. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanjem stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a.

16.2. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik, sukladno odredbi čl. 11154. ZOO-a, dužan vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime ugovorene ništetne valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

16.3. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela.

17. Slijedom navedenog, kondemnatorni zahtjev prihvaćen je u cijelosti, kako je odlučeno točkom II izreke presude.

18.1. Odlučujući sukladno odredbi članka 333. stavka 3. ZPP-a o prigovoru radi prebijanja tražbine tuženika u iznosu od 101,90 eura, koji se odnosi na tzv. „negativne razlike“, sud nalazi da tuženik nema pravnu osnovu zahtijevati od korisnika kredita isplatu razlike između iznosa plaćenog prema otplatnom planu i iznosa koji bi bio plaćen primjenom početnog tečaja CHF na dan isplate kredita. Naime, prihvaćanjem takvog zahtjeva došlo bi do zasnivanja nove obveze na strani korisnika kredita, i to na temelju valutne klauzule koja je pravomoćno utvrđena ništetnom, a ne do povrata stečenog bez osnove.

18.2. S obzirom da ništetnost valutne klauzule djeluje ex tunc, smatra se da nikada nije bila ugovorena, slijedom čega se početni tečaj CHF može koristiti isključivo u svrhu obračuna eventualne pretplate anuiteta radi otklanjanja posljedica ništetnosti, ali ne i kao osnova za konstituiranje nove obveze na strani korisnika kredita. Suprotno tumačenje bilo bi protivno pravnim učincima utvrđene ništetnosti.

18.3. Tuženik, kao nesavjesni ugovaratelj koji je koristio nepoštenu ugovornu odredbu, snosi sve pravne posljedice njezine ništetnosti, te nije ovlašten zahtijevati isplatu od korisnika kredita putem instituta prijeboja.

18.4.. Stoga je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika naspram tužitelja u zatraženom iznosu od 101,90 eura (vještačenjem utvrđen iznos od 100,32 eura), zajedno sa zateznim kamatama od plaćanja pojedinog nižeg anuiteta, zbog čega je odlučeno kao u točki III izreke presude.

19.1. Na ročištu glavne rasprave 26. kolovoza 2025. odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Naime, odredbom članka 21. Ugovora o nenamjenskom kreditu ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a u iskazu je naveo da bi ga pokretanje postupka pred sudom u Zagrebu odvratilo od podnošenja tužbe.

19.2. Budući da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a radi se o odredbi koja je formulirana u tipskom ugovoru od strane banke, te predstavlja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, jer potrošač ima prebivalište u [adresa], to sud utvrđuje da je ta odredba o sporazumu nadležnosti za slučaj spora sadržana u odredbi članka 21. Ugovora o nenamjenskom kreditu nepoštena, time i ništetna na temelju odredbi članka 53. i 59. ZZP-a..

19.3. Nadalje, sukladno odredbi članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Ova odredba uvedena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) radi usklađivanja s pravom Europske unije i jačanja procesne zaštite potrošača, te se primjenjuje na sve postupke pokrenute nakon njezina stupanja na snagu (30. rujna 2015.).

19.4. Slijedom navedenog, budući da je sud utvrdio da ugovorna odredba o sudskoj nadležnosti nepoštena i ništetna, zbog čega ne može proizvoditi pravne učinke, a postupak je pokrenut pred ovim sudom kao sudom prebivališta potrošača, prema izaberivoj nadležnosti propisanoj odredbom članka 19.l stavak 1. ZPK-a, koja odredba je lex specialis u odnosu na odredbe o mjesnoj nadležnosti ZPP-a, to je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbijen kao neosnovan.

20.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i 155. ZPP- a, jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Tužitelu je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., dalje:Tarifa).

20.2. Tužitelju je priznat kao osnovan trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 100 bodova, zastupanje na 3 ročišta (15. svibnja 2025., 26. kolovoza 2025. i 16. ožujka 2026.) prema Tbr. 9/1 po 100 bodova, za sastav 3 obrazložena podneska (29. siječnja 2025, 1. lipnja 2025. i 3. studenog 2025., 18.10.2023 i 29.3.2024.) prema Tbr. 8/1 po 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova, pomnoženo s vrijednosti boda od 2 eura 1.400,00 eura, što s PDV-om iznosi 1.750,00 eura. Tom iznosu pridodan je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura što sveukupno iznosi 2.150,00 eura.

20.3. Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a.

20.4. Slijedom navedenog, o trošku parničnog postupka odlučeno je u točki IV izreke presude.

U Splitu, 17. travnja 2026.

SUTKINJA:

Ana Kuzmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis