REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5931/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PZG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika te u odsutnosti tuženika, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu br. 016- 2136/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog 11. rujna 2006. između tužiteljice i prednika tuženika, potvrđenog 12. rujna 2006. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-2105/2006, u dijelu odredbe koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85% iznosa kredita.".

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.043,68 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor naznačenoj vrijednosti spora u iznosu od 1.340,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 11. rujna 2006. s prednikom tuženika, kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 016-2136/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, prema kojem joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 92.500,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 25 godina, u čl. 5. kojeg Ugovora je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, u visini od 0,85% od iznosa kredita. Prednik tuženika je 12. rujna 2006. naplatio tužiteljici na ime te naknade iznos od 3.663,75 kn, odnosno u protuvrijednosti u važećoj valuti iznos od 486,26 EUR. Tužiteljica tvrdi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista unaprijed formulirana i od strane prednika tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja, a niti je tužiteljici bio razjašnjen odnos između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba, tvrdi tužiteljica, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, zbog čega smatra da je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednik tuženika temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist te je, smatra tužiteljica, bio nepošteni stjecatelj, pa bi bio dužan naplaćeni iznos po toj osnovi vratiti tužiteljici zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, zatražila je da sud utvrdi ništetnom spornu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi i naloži tuženiku da joj naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio sve činjenične navode tužbe, osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, a osporio je i u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora. Nadalje, osporio je i pravni interes tužiteljici za postavljanje samo deklaratornog tužbenog zahtjeva, jer smatra da tužiteljica mora jasno navesti pravni interes da ostvari svoju pravnu zaštitu kroz tužbu na utvrđenje, a ne kroz tužbu na isplatu eventualno neplaćene sporne naknade, u kojem postupku bi se pitanje ništetnosti sporne ugovorne odredbe riješilo kao prethodno pitanje. Navodi da tužba ne sadrži navode o tome koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, slijedom čega se ne može niti napraviti test nepoštenosti. Tuženik tvrdi da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te da je sadržaj istog određen sukladno iskazanim voljama ugovornih strana. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila ispoštovana u cijelosti te je tužiteljici, kao potrošaču, tuženik predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete Ugovora, iz kojih su jasna prava i obveze ugovornih strana. Dodao je i da je sukladno, u to vrijeme važećim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, tvrdi tuženik, već upravo odražava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužiteljice. Tuženik je dodao i da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, koje je prethodno naznačila u Tarifi naknada, koja je odobrena od strane regulatora te koja je izvješena u poslovnicama. Ista se predočava svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, slijedom čega je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bila informirana, prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Nadalje, naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izdan od strane Ministarstva financija. Smatra zaključno da se radi o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu, slijedom čega ista nije ništetna niti protivna prisilnim propisima, a niti moralu društva, a dodao je i da nesporno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama, jer je iznos iste neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica. Tuženik je istaknuo i da je kredit otplaćen, pa se ništetnost više ne može isticati, a prigovorio je i statusu potrošača tužiteljice te je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 016- 2136/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. rujna 2006. (dalje: Ugovor), e-mail korespondenciju, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. i Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Neosnovano je tuženik osporio vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi u iznosu od 1.340,50 EUR. Ovo stoga što je kod tužbe na utvrđenje, sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, a iako je točno da sukladno st. 3. istog članka sud može na pripremnom ročištu odrediti vrijednost predmeta spora u drugom iznosu, ako utvrdi da je ista previsoko ili prenisko naznačena, u konkretnom slučaju sud nije utvrdio da bi se radilo o toj situaciji. Naime, vrijednost predmeta spora nije nužno vezati za visinu obveze koja proizlazi iz ugovora ili ugovorne odredbe koja je predmet utvrđenja ništetnom, a posebice bi to bilo nepravilno u konkretnom slučaju, imajući u vidu i odredbu čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23, dalje: ZSP), prema kojoj odredbi se kod tužbe na utvrđenje kao vrijednost predmeta spora uzima najmanje iznos od 1.327,22 EUR, pa bi utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u ovom postupku u iznosu manjem od toga dovelo tužitelja u nepovoljan položaj po kojem bi trebao platiti pristojbu po višoj vrijednosti predmeta spora, od one po kojoj bi imao pravo na naknadu parničnog troška u dijelu troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

6. Neosnovano smatra tuženik i da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe, u smislu čl. 187. ZPP, jer izostanak postavljanja kondemnatornog zahtjeva u ovom postupku, utemeljenog na pravilima o stjecanju bez osnove, ne znači da tužiteljica ne može naknadno takav zahtjev postaviti u novoj parnici, po pravomoćnom okončanju ovog postupka.

7. Među strankama nije sporno da su 11. rujna 2006. tužiteljica i prednik tuženika sklopili Ugovor kojim je prednik tuženika stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 92.500,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Iz čl. 2. Ugovora proizlazi da se radilo o kreditu za kupnju stana, a nije sporno niti da je predmetnim ugovorom ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85% od iznosa kredita, kako to i proizlazi iz čl. 5. st. 2. Ugovora. Nije sporno ni da je tužiteljici naplaćena sporna naknada u iznosu navedenom u tužbi.

8. Sporno je radi li se o nepoštenoj i kao takvoj ništetoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita, kao i ima li tužiteljica pravni interes za isticanje samo tuženog zahtjeva za utvrđenje ništetnom sporne odredbe, bez posljedičnog kondemnatornog zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove, a sporno je i radi li se o potrošačkom ugovoru.

9. Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa s obzirom da je tužiteljica Ugovor sklopila kao fizička osoba, u svrhu kupnje stana za potrebe stanovanja njene majke, koji je u tu svrhu i korišten i nikada nije bio predmetom najma, kako to proizlazi iz njezinog iskaza, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi i da je predmetni kredit podigla kod tuženika jer je to bio uvjet investitora stambene zgrade u kojoj je kupila stan te je, kada je došla radi potpisivanja ugovora, dobila gotov nacrt na potpis i nije imala puno vremena za čitanje. Vidjela je da je predviđeno plaćanje troškova vezanih za zaključenje ugovora, međutim, rečeno joj je da to tako mora biti i da je to standardni dio ugovora, s tim da joj nije rečeno koji su to troškovi i u kojoj će se visini naplatiti. Iskazala je i da nije bilo pregovaranja niti o jednoj ugovornoj odredbi, već je sve bilo unaprijed pripremljeno od strane tuženika na obrascu, a dodala je i da joj je naplaćena naknada u iznosu od 400,00 i nešto EUR, što joj je bio dodatni financijski teret.

10. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, koji je tužiteljica dobila tek kada je trebala potpisati ugovor, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora niti je tužiteljica mogla utjecati na odredbu o plaćanju i visini naknade, a niti je bila upoznata s konkretnom visinom i svrhom naplate iste, odnosno na koje troškove se ista odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez te ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

12. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je ista naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u pogledu razloga naplate iste, odnosno na koje se troškove ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje u određenom postotku od iznosa kredita, a nije utvrđeno niti da je to tužiteljici objašnjeno prilikom potpisivanja Ugovora, kada je prvi puta upoznata s tom odredbom. Imajući u vidu navedeno, kao i da se radi o standardiziranom, unaprijed pripremljenom ugovoru o kreditu, u kreiranju odredbi kojeg tužiteljica nije sudjelovala te da je spornom odredbom tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u relativno visokom iznosu od 0,85% od iznosa kredita (486,26 EUR), čime je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, kao potrošača, slijedi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak i da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik nije dokazao da korespondiraju s naplaćenim iznosom. Za dodati je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita- potrošača.

13. Konačno, imajući u vidu visinu naplaćene naknade i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi se o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

15. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to, trošak sastava dopisa protustranci po Tbr. 37. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podneska od 12. studenog 2025. po Tbr 8. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 5. ožujka 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (100 bodova), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 187,50 EUR, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR.

16. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.043,68 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

17. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 17. travnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika