REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5707/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Maržić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 5. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 12. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012329901, zaključenog između tužitelja i tuženika 10. ožujka 2007., u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužitelju UĐ iznos od 273,33 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 1. srpnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 479,71 EUR, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 10. ožujka 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012329901, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 90.600,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. U čl. 12. 3. predmetnog Ugovora ugovorena je obveza plaćanja naknade za obradu kredita u visini 0,50% od iznosa kredita, tzv. ulazna naknada, koju je tuženik tužitelju 27. ožujka 2007. i naplatio u iznosu od 273,33 EUR. Smatra da je predmetna odredba čl. 12.3. nepoštena, jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, sve sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj navodi i kako mu je prilikom sklapanja ugovornog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu te da mu tom prilikom, a i naknadno tijekom otplate kredita, nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu tih troškova, koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi opravdavali naplaćivanje naknade od korisnika kredita. Tuženik je paušalno odredio da je korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini od 0,50% od odobrenog kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, na čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Navodi i da, uslijed takvog postupanja tuženika, nije imao mogućnost donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Smatra da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane te tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nema pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa je protivna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Smatra da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, jer se radi o neodređenoj i neodredivoj obvezi. Slijedom navedenog, s obzirom da se radi i ništetnoj ugovornoj odredbi, tužitelj je zatražio da sud istu utvrdi takvom i naloži tuženiku da mu isplati iznos od 273,33 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2025. do isplate te je zatražio na ime obračunatih zateznih kamata na isti iznos tekućih od dana naplate, tj. 27.ožujka 2007., do 30. lipnja 2025. iznos od 479,71 EUR, a zatražio je i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te istaknuo prigovor zastare, jer je tužba podnesena 8. rujna 2025., a s obzirom da se na tražbinu isplate temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Nadalje, ustvrdio je da je tužitelj već u trenutku sklapanja Ugovora bio upoznat s predmetnom ugovornom odredbom, koja je bila jasno istaknuta i nedvojbeno određivala obvezu plaćanja predmetne naknade, kao i da je presudom ovog suda poslovni broj P-1516/2021-20 od 6. lipnja 2022., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1660/2022-2 od 12. siječnja 2023., odlučeno o restitucijskom zahtjevu tužitelja temeljem utvrđenja o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, koja tražbina se temeljila na pravomoćnim presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i to presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dok je presudom ovog suda poslovni broj P-3363/2024-10 od 7. svibnja 2025., potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1504/2025-3 od 2. srpnja 2025., utvrđena ništetnom odredba predmetnog Ugovora, u dijelu u kojem su ugovorene odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita. Smatra da je, s obzirom na to da se tužitelj u postupku poslovni broj P-1516/2021 pozivao na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., nedvojbeno znao, odnosno mogao znati, za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbe o naknadi i to u trenutku koji se dogodio ranije od petogodišnjeg razdoblja prije dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Tuženik navodi i da, s obzirom da je u odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara, tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, sve s obzirom da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu. Ustvrdio je i da tužitelj nije dokazao status potrošača, zatim da nije ovlašten isticati ništetnost odredbi o nakadi za obradu kredita, s obzirom na odredbu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i da ne navodi određeno u čemu bi se sastojala nepoštenost, odnosno ništetnost sporne odredbe. Smatra i da sporna odredba Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi nije nepošteno ugovorena niti posljedično ništetna, jer ugovaranje sporne naknade nije protivno propisima, te da je Ministarstvo financija donijelo Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite kojim se detaljnije razrađuju vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača, pa tako i naknade za obradu kreditnog zahtjeva, naknade za prijevremenu otplatu kredita, i sl. Navodi i kako su korisniku kredita stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu te da je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB, slijedom čega se nije radilo o postupanju protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naknada je jasno i nedvosmisleno ugovorena, njezin iznos i svrha unaprijed su bili poznati tužitelju te je bila ugovorena i naplaćena razmjerno tada pružanim uslugama tužitelju. Iznos koji je određen u postotku od iznosa kredita od 0,50%, odnosno 1.278,40 kn, ne predstavlja obvezu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prilikom provođenja testa nepoštenosti smatra da je potrebno uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva, odnosno zahtjev transparentnosti, te druge okolnosti u smislu čl. 81. st. 1. u svezi čl. 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom na sadržaj sporne odredbe tužitelj je jednostavnim matematičkim izračunom mogao predvidjeti iznos naknade koji se potpisivanjem ugovora obvezao platiti banci prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita te je mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a čime je udovoljeno zahtjevu transparentnosti. Dodao je i da nisu postojale nikakve otegotne okolnosti koje bi ograničavale tužitelja u razumijevanju ili prihvaćanju predmetne odredbe. Potrošačima su bile dostupne različite opcije kreditnih proizvoda s različitim visinama naknada, pa ne može biti riječi o unaprijed nametnutoj odredbi bez mogućnosti izbora, već o komercijalnom uvjetu o kojem se u okviru ugovaranja pregovaralo. Tuženik tvrdi da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, no zbog proteka vremena od gotovo 20 godina i obujma poslovanja jedne od pet vodećih banaka u Republici Hrvatskoj, praktično je nemoguće dokazivanje okolnosti svakog pojedinog poslovnog i ugovornog odnosa konkretnim dokazima o tijeku tih pregovora. Osporio je i dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na traženu isplatu kamata, s obzirom da u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe obveza na povrat može nastati tek kada sud pravomoćno naloži restituciju, a do tada postoji valjana pravna osnova na temelju koje je naknada uredno naplaćena. Slijedom navedenog, smatra da se kamate u takvom slučaju ne bi mogle zahtijevati od dana uplate, nego tek od dana kada banka dospije u zakašnjenje s izvršenjem svoje obveze, a to je od dana donošenja presude kojom bi povrat bio eventualno naložen. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u obračun zateznih kamata, u knjigovodstvenu karticu, e-mail korespondenciju, Ugovor o kreditu broj 9012329901 od 10. ožujka 2007. (dalje: Ugovor), presudu ovog suda poslovni broj P-1561/2021- 20 od 6. lipnja 2022. i Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1504/2025-3 od 2. srpnja 2025. te presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1660/2022-2 od 12. siječnja 2023. te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Osnovano je tuženik tijekom postupka prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od ukupno 1.753,04 EUR, jer iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa glavnice od 273,33 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, slijedom čega nije bilo potrebno odlučivati o prigovoru naznačenoj vrijednosti predmeta spora, već je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu odnosno iznos od 273,33 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.). Isto tako i iznos od 479,91 EUR, koji se odnosi na obračunate zatezne kamate za dio razdoblja za koje su iste zatražene, ne utječe na vrijednost predmeta spora, jer neovisno o tome što su zatezne kamate za dio razdoblja obračunate u apsolutnom iznosu, iste i dalje predstavljaju sporedni zahtjev i to sve dok postoji glavna tražbina, te je očito da su iste obračunate upravo s ciljem povišenja vrijednosti predmeta spora radi ishođenja naknade parničnog troška u višem iznosu, što se protivi i načelu ekonomičnosti iz čl. 10. ZPP.

6. Među strankama nije sporno da su 10. ožujka 2007. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 90.600,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora (čl. 1.), iz kojeg proizlazi i da je isti sklopljen radi izgradnje i dovršenja stambenog objekta te da je odredbom čl. 12.3. istog ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade, prije ili istovremeno s korištenjem kredita, u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Nije sporno niti da su između stranaka već vođeni postupci zbog ništetnosti drugih odredbi predmetnog Ugovora i to koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

7. Nije sporno niti da je tužitelju prilikom isplate kredita 27. ožujka 2007. naplaćena naknada u iznosu od 273,33 EUR, dok je sporno je li sporna ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa naplaćenog mu na ime ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi dovršetka obiteljske kuće u [adresa] u kojoj i danas živi te koja nikada nije korištena u poslovne svrhe. Radi realizacije kredita obratio se tuženiku jer je tamo imao tekući račun te je dogovorio kredit, odnosno visinu iznosa koja mu je bila potrebna i rok otplate kredita koji mu je odgovarao, dok je sve ostale ugovorne odredbe kreirao isključivo tuženik, a tužitelj je došao potpisati ugovor koji je u cijelosti bio pripremljen i nije bilo pregovaranja oko bilo koje ugovorne odredbe, a posebice ne o spornoj odredbi o naknadi. Ne sjeća se je li mu bilo što rečeno vezano za tu naknadu, odnosno nije mu nitko posebice objašnjavao zašto je mora platiti. Vidio je u Ugovoru da je ugovorena u nekom postotku od iznosa kredita, međutim, nije mu rečeno zašto se naplaćuje i zašto baš u toj visini. Iskazao je i da je, kada je došao potpisati Ugovor, letimice pogledao sadržaj istog te je priznao da je imao mogućnost postaviti pitanje djelatniku tuženika vezano za sadržaj ugovornih odredbi. Upitan zašto nije ranije pokrenuo postupak radi povrata naknade, iskazao je da je mislio da će banka sama vratiti taj iznos, a i nije bio svjestan da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nije posebno obraćao pažnju na iznos naknade koji mu je naplaćen prema otplatnom planu, a koji mu je uručen prilikom potpisivanja ugovora.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu dovršetka obiteljske kuće te da tuženik nije dokazao da bi tužitelj istu koristio u poslovne svrhe, već suprotno proizlazi iz njegovog iskaza. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, te da je u Ugovoru samo navedeno da se ista naplaćuje na ime obrade kredita i postotak u kojem se naplaćuje, kao i da se plaća od iznosa kredita te da se naplaćuje prije ili istovremeno s isplatom kredita. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj. Iz navedenog slijedi da tužitelj nije bio detaljnije upoznat sa spornom odredbom jer mu nije objašnjeno o kakvoj naknadi se radi i zašto se ista naplaćuje i zašto baš u ugovorenom postotku od iznosa kredita te koje troškove pokriva.

10. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača-korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 izravno ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

11. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe nije zastario, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, manje je jasna u dijelu visine te naknade, jer je navedeno samo u postotku koliko ista iznosi. Za dodati je da tužitelj nije upoznat s tom obvezom prilikom dogovaranja kredita, već tek kada je došao potpisati isti. Osim toga, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove ta naknada odnosi, niti je to tužitelju objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 273,33 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, imajući u vidu visinu iznosa i način ugovaranja sporne odredbe. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik ne dokazuje da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, stoga, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana naplate predmetne naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj tek u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena ta naknada, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva, jer nema zapreke da se ta dva tužbena zahtjeva prihvate istodobno. Isto tako, sukladno navedenom shvaćanju, nije od utjecaja na tijek zastare okolnost da je tužitelj ranije pokrenuo i ishodio odluke u svoju korist vezano za ništetnost drugih ugovornih odredbi istog Ugovora.

16. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 273,33 EUR. Tužitelju pripada pravo i na zatezne kamate, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, i to tekuće od dana kada je tužitelju ista naplaćena, tj. 27. ožujka 2007. do isplate. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njoj, ta ugovorna odredba ništetna. Kako je tužitelj za razdoblje od dana naplate naknade do 30. lipnja 2025. zatražio zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu od 479,71 EUR, koja visina proizlazi iz obračuna kamata i koju je tuženik učinio nespornom, tužitelju je isti iznos i dosuđen za to razdoblje, jer iako je pravilo da se zatezne kamate obračunavaju u apsolutnom iznosu tek po podmirenju iznosa glavnice, kada se i osamostaljuju u postaju glavna tražbina, nema zapreke da se i prije toga za pojedino razdoblje izraze na taj način. Dosuđene su mu i daljnje zatezne kamate na iznos glavnice od 273,33 EUR tekuće od 1. srpnja 2025. do isplate.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

18. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava podnesaka od 19. studenog 2025. i 14. siječnja 2026., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x25 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištu od 5. ožujka 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (25 bodova), te trošak PDV-a u iznosu od 50,00 EUR, kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.

19. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 276,54 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 17. travnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika