REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4010/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IA iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnice LA, odvjetničku vježbenicu, te punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice, dana 17. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012551504 sklopljenog 31. svibnja 2007. između tužitelja IA i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a koji glasi:
"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita (…)"
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju IA isplati iznos od 84,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 5. lipnja 2007. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju IA nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.142,14 eur zajedno sa zateznom kamatom od 17. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 31.5.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012551504 kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 14.406,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti s time da je temeljem odredbe čl.11.3. bio obvezan prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Stoga mu je ista i naplaćena u iznosu od 84,64 eur. Tužitelj smatra da je navedena odredba protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o navedenoj ugovornoj odredbi, već je ista sastavi dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika pa on nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ove odredbe te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača jer mu nije bio objašnjen odnos između iznosa ove naknade i pruženih usluga odnosno nije mu bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Stoga tužitelj predlaže navedenu odredbu utvrditi ništetnom te potražuje povrat isplaćenog iznosa od 84,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 5.6.2007. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te prije svega ističe prigovor zastare. Nadalje, ističe da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade pa se radi o slobodi ugovaranja sukladno tome zakonu s time da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu naplata ove naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja uz napomenu da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu toga zakona. Nadalje, tuženik smatra da navedena ugovorna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu te da ista nije nejasna/neodređena jer je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao pri čemu u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno ova naknada predstavlja jer to nije bila tuženikova obveza. Osim toga, činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža s time da je Općim uvjetima poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i ugovorom o kreditu, a važeće naknade su bile iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima i u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke. Nadalje, tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko s obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 84,64 eur. Slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti potražujući naknadu parničnog troška s time da je na ročištu 15.1.2026. (stranica 111) naveo da ne osporava da je predmetna naknada tužitelju naplaćena 4.6.2007. upravo u iznosu od 84,64 eur.
3. Vezano uz prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko s obzirom na to da je tužitelj postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 84,64 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) rješenjem na pripremnom ročištu održanom dana 15.1.2026. (stranica 111) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo u tužbi naznačen iznos od 1.330,00 eur imajući u vidu da je tužitelj pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.245,36 eur nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužitelj na glavnicu od 84,64 eur potražuje i zatezne kamate i to od 5.6.2007., dakle, za razdoblje od 18 godina.
4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 6- 25), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 113 i 114).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.
6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012551504 od 31.5.2007. (stranica 6-9, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 14.406,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da je u čl. 11.3. toga Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Nesporno je i to da je tužitelju ova naknada naplaćena 4.6.2007. upravo u iznosu od 84,64 eur.
7. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.
8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 113 i 114) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe. Navodi da mu je o uvjetima kreditiranja nešto rečeno u autokući u kojoj je odabrao vozilo te u poslovnici tužene banke u koju je potom otišao radi odobravanja kredita s time da mu je tamo samo rečeno koliki iznos kredita će mu odobriti i kolika će biti kamatna stopa uz napomenu da nije pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama te da je ovaj ugovor pročitao prije potpisivanja, ali se uopće ne sjeća odredbe prema kojoj je bio u obvezi tuženoj banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva pa se ne sjeća niti je li mu o toj odredbi od strane zaposlenika tuženika bilo nešto pojašnjeno u smislu zašto tu naknadu mora platiti i na što se ona točno odnosi. Konačno, tvrdi da mu je ova naknada naplaćena pri isplati odobrenog kredita.
9. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ovih troškova ili ih eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se isti zapravo odnose i zašto iznose baš 1,00% od sredstava koji su mu odobreni, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.
10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 6-9) također je utvrđeno da niti u istome nije navedeno od čega se sastoje ovi troškovi obrade i zašto su određeni upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 84,64 eur tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos je tužitelju priznato pravo na zatezne kamate od 5.6.2007. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.
11. Naime, tuženik je na ročištu 15.1.2026. (stranica 111) naveo da ne osporava da je tužitelju predmetna naknada naplaćena 4.6.2007. i to upravo u iznosu od 84,64 eur.
12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.
13. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 9.10.2025. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 4. za sastav podneska od 26.8.2025. u iznosu od 50,00 eur (25 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 15.1.2026. i 5.3.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 850,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 212,50 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi uplaćenih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.142,14 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 17.4.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
14. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.
U Zagrebu, 17. travnja 2026.
Sutkinja:
Ivanka Brletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
- punomoćnici tužitelja
- punomoćnici tuženika
