REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-687/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetnik u Zagrebu, Vlaška 79, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 5. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, z. punomoćnika tužitelja JL – odvjetničke vježbenice te z. punomoćnika tuženika SL – odvjetničkog vježbenika, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje su ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl.3.st.1. Ugovora o kreditu broj 168-50-3299380 zaključenog 2. ožujka 2006. između tužitelja IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora u dijelu u kojim se navodi: „NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na osnovi ništetne odredbe iz toč.I. ove presude iznos od 614,48 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 7. ožujka 2006. do isplate, sve po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04) za razdoblje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba iz čl. 9. ugovora o kreditu broj 168-50-3299380 zaključenog 2. ožujka 2006. između tužitelja IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora u dijelu u kojim se navodi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na osnovi ništetne odredbe iz toč.III. ove presude iznos od 238,14 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11. kolovoza 2011. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 nadoknaditi tužitelju IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak postupka u iznosu 809,73 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 3. veljače 2025. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopio 2. ožujka 2006. ugovor kojim mu je odobren kredit u iznosu od 30.000,38 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita uz obročnu otplatu kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima te da mu je tuženik, prema čl.3. ugovora, naplatio „naknadu“ 6. ožujka 2006. u iznosu 614,48 EUR po osnovi troška obrade zahtjeva i administracije kredita, a prema čl.9. ugovora je 10. kolovoza 2011. naplatio i naknadu za prijevremenu isplatu kredita u iznosu 238,14 EUR, pa kako je tuženik navedene odredbe i visinu istih unio na unaprijed pripremljeni formulirani obrazac, bez da su stranke njima pregovarale, a iz ugovora, otplatnog plana ili bilo kojeg drugog dokumenta nije vidljivo na što se točno ti troškovi odnose nii mu je dano usmeno obrazloženje u tom pravcu, to tužitelj smatra da sporne odredbe nisu jasne, određene, niti odredive odnosno da su nepoštene i ništetne, slijedom čega predlaže odlučiti kao u izrekama presude.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da je odredba o plaćanju jednokratne naknade u čl.3. ugovora jasna, određena, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, a da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano i općim aktima te je primjena istih između stranaka ugovorena, da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, koji opći akt podliježe kontroli HNB-a i njegova zakonitost nije dovedena u pitanje da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže tzv. ulaznu naknadu te da je ugovor ispunjen i stoga se ništetnost ne može isticati ako se radi o zabrani manjeg značaja.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, naknade tuženika u poslovima kreditiranja građana i potvrdu te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 2. ožujka 2006. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 30.000,38 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl.1.), s namjenom kupnje vozila (čl.6.), uz rok otplate 84 mjeseca (čl.4.), promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl.2.) i valutnu klauzulu (čl.7.), time da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada

– 3,30% od iznosa kredita, jednokratno (čl.3.) i korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor (čl.9.), time da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti tuženika (čl.9.),

-da je tuženik u naknadi u poslovima kreditiranja građana od 6. lipnja 2011. propisao iznos naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita isplaćenih do 31. prosinca 2009. u iznosu 2,00% iznosa nedospjele glavnice, minimalno 50,00 kn, a konačnu otplatu u iznosu 3,00% od iznosa nedospjele glavnice, minimalno 300,00 kn,

-da je tužitelju 6. ožujka 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 4.629,78 kn, a 10. kolovoza 2011. naknada za otplatu kredita u iznosu 1.794, 29 kn.

6. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da su mu u autokući, koja je poslovala s tuženikom, predložili CHF kao najbolju opciju, da mu od strane tuženika nije nuđena druga valuta niti dana projekcija kretanja tečaja CHF, a isto tako nije objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, što je trošak obrade kredita, o čemu ovisi, kao niti nešto po pitanju prijevremene otplate, da je on bio prisiljen brzo izvršiti otplatu i rečeno je da banka ima politiku naplate prijevremenih otplata, da se nije mogao cjenkati, da je sredstvima kredita kupio automobil i vozio ga za osobne potrebe te da nema iskustva u bankarskom sektoru.

7. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarala o uvjetima - navedenim spornim odredbama o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija tih odredbi, koje su očito standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju spornih odredaba odnosno da bi tužitelj u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama istih.

7.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženika, kojim bi eventualno bila određena visina tih naknada, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija spornih odredbi sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbama koje su dale ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takvih naknada i troškova. Navedeno se posebice odnosi na tzv. izlaznu naknadu u čl.9. ugovora.

7.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba tzv. ulazne naknade - jer se određuje „naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ – može se zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, eventualno mogao steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

7.3. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba odredba o tzv. ulaznoj naknadi poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba čl.3. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.3.1. Navedeno se odnosi i na odredbu čl.9 ugovora o tzv. izlaznoj naknadi, koja odredba ne samo da nije dovoljno razumljiva i određena, već i daje ovlaštenje kreditoru da sam donese odluku o visini naknade za istu, što nikako ne može uputiti na zaključak da bi takva odredba bila poštena.

8. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da se isto ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe čl.3. terete potrošača (postotak od iznosa kredita), uz napomenu da u konkretnom slučaju nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna tzv. ulazna naknada odnosi. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena.

8.1. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita – tzv. ulazne naknade niti je to bilo predviđeno tada važećim Zakonom o bankama, a isto tako nije bilo zabranjeno niti ugovaranje tzv. izlazne naknade. Međutim, iako ugovaranje tzv. ulazne i izlazne naknade u trenutku sklapanja ugovora nije bilo zabranjeno ili ograničeno, ipak valja zaključiti da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača.

8.2. S obzirom da sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženik nije dokazao visinu i opravdanost troškova tzv. ulazne naknade (koji se čito odnose na njegove troškove poslovanja). Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog kredita upućuje na zaključak da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što pak upućuje na daljnji zaključak da tako ugovorenom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik eventualno imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita jer da je u pitanju pokrivenost stvarnih troškova tada bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

8.3. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već je na tužitelja spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužitelja i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna tzv. ulazna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8.4. Osim toga, odredba o tzv. izlaznoj naknadi, kako je formulirana u čl.9. ugovora, dala je ovlaštenje tuženiku da sam donese odluku o visini te naknade, pa kako se tom odredbom, u biti, nadoknađuje dio kamate koju je tuženik prema ugovoru trebao ostvariti do kraja njegovog trajanja, što je protivno odredbi čl.1024.st.4. ZOO-a, to sud nalazi da je i ta odredba nepovoljno utjecala na pravni položaj tužitelja kao potrošača.

9. Dakle, tuženik, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni ugovor kao tipski, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju, kao potrošaču, i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo tuženika je zasigurno superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju spornih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi te mu skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina istih, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

9.1. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik odnosno tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim odredbama koje se odnose na tzv. ulaznu i izlaznu naknadu nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi i plaćanju navedenih naknada, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu čl.81. i čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP) u vezi s čl.3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322. -323. ZOO-a te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavcima I. i III. izreke presude s tim u svezi.

10. Također valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o povredi u pravcu ništetnosti odredaba koje su bitan element ugovora - cijena - slijedom čega nema mjesta zaključku, kako to tuženik smatra, da bi se radilo o povredi manjeg značaja, a okolnost da je ugovor ispunjen sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1.ZOO.

11. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

11.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

12. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredaba pobliže opisanih u stavku I. i III. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. i IV. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a

13. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 31.3. 2025. te pristup na ročišta 10.7.2025. i 5.3.2026. po 150,00 Eur, uz pv u iznosu 150,00 Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 39,82 Eur i presudu u iznosu 19,91 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 809,73 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

13.1. Tužitelju nije priznat trošak ročišta 18.12.2025. jer je isto odgođeno zbog slučaja koji se na strani tužitelja dogodio (bolest).

13.2. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer je tužitelj uspio u parnici u cijelosti.

U Zagrebu, 17. travnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka