Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-170/2026-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Martine Glavica, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog GU, zbog kaznenih djela iz čl. 140. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11.,144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., 36/24. i 136/25., dalje: KZ) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Kov-69/2026-25 od 24. ožujka 2026., u sjednici održanoj 17. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog GU.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem suda prvoga stupnja su u točki I. izreke na temelju čl. 351. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 120/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. , 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP) iz spisa predmeta kao nezakoniti dokazi izdvojeni: medij sa snimkom razgovora broj KU-1/2026 (str. 98) i DVD medij sa snimkom razgovora (str. 40), dok je u točki II. izreke na temelju čl. 351. st. 1. ZKP -a odbijen kao neosnovan prijedlog okrivljenog GU da se iz spisa kao nezakoniti dokazi izdvoje: ispis poruka između okrivljenog GU i žrtve FU (str. 23-32) i ispis poruka (str. 34-39).

2. Protiv odluke iz točke II. izreke tog rješenja je okrivljeni GU putem branitelja Josipa Pintarića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu „iz svih zakonom predviđenih razloga“, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijano rješenje „u toč. II izreke u korist okrivljenog“.

3. U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj KŽ-DO-200/2026 od 8. travnja 2026. vraćen ovom sudu drugog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Okrivljenik u žalbi u bitnome smatra da prvostupanjski sud pogrešno tumači pravnu narav komunikacije između dviju osoba, kao i opseg ustavne zaštite tajnosti dopisivanja, ističući da činjenica da je oštećenica (žrtva), kao primateljica poruka, iste dobrovoljno predala tijelu kaznenog progona ne znači da je time okrivljenik, kao pošiljatelj tih poruka, izgubio pravo na zaštitu privatnosti. Stav je žalitelja da je tajnost dopisivanja zajamčena svakom sudioniku komunikacije, a ne samo primatelju, te da se te tajnosti nijedna strana ne može jednostrano odreći na štetu druge. Okrivljenik ponavlja prigovor da u konkretnom slučaju nije bio izdan odgovarajući sudski nalog i da je izostao bilo kakav oblik druge zakonom propisane procedure kojom bi se zakonito pribavio konkretni sadržaj komunikacije između njega i oštećenice, slijedom čega smatra da je u pobijanom dijelu prvostupanjske odluke došlo do pogrešne primjene materijalnog prava te se u potkrjepu žalbenih razloga poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) poslovni broj: I Kž-1164/2004-3 od 16. prosinca 2004. u kojem slučaju su se oba, a ne samo jedan, sudionika uzajamne komunikacije, dakle, i okrivljenik i oštećenica, dobrovoljno odrekli prava na tajnost komunikacije.

6. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima prvostupanjski je sud pravilno i zakonito odlučio kada je u točki II. izreke pobijanog rješenja odbio prijedlog okrivljenika da se iz kaznenog spisa kao nezakoniti dokazi izdvoje ispisi poruka između okrivljenog GU i žrtve FU s listova 23-32 i ispisi poruka s listova 34- 39. Sud prvog stupnja je u pravu kada u osporenom rješenju ustvrđuje da su poruke iz mobitela koje je žrtva (oštećenica) dobrovoljno predala u spis prilikom podnošenja kaznene prijave zakoniti dokazi koji se kao takvi mogu koristiti u kaznenom postupku Riječ je o stavu koji proizlazi iz ustaljene sudske prakse u Republici Hrvatskoj koja potvrđuje da u takvom slučaju nije povrijeđeno pravo na privatnost okrivljenika, budući da je jedan od sudionika komunikacije, tj. žrtva, pristala na otkrivanje sadržaja određene vrste komunikacije. Naime, kada jedan od sudionika dopisivanja dobrovoljno odluči tu komunikaciju podijeliti s tijelima kaznenog progona, to ne predstavlja neovlaštenu povredu tajnosti dopisivanja u smislu čl. 36. Ustava Republike Hrvatske. Ovdje se radi o sadržaju poruka koje je žrtva već zaprimila na svoj uređaj te se za njihovo preuzimanje, u situaciji kada ih je žrtva sama ponudila tijelu kaznenog progona , ne traži sudski nalog, jer nije riječ o prisilnom oduzimanju mobitela. Dakle, drugim riječima, suprotno stajalištu žalitelja, za zakonitost, konkretno, SMS poruka ne traži se da se oba sudionika međusobne komunikacije, odnosno i okrivljenik i žrtva, odreknu prava na tajnost dopisivanja (što je bio slučaj iz odluke VSRH-a koja se spominje u žalbi).

6.1. Što pak se tiče žalbene primjedbe da je stav prvostupanjskog suda kojim se argumentira odluka iz točke II. izreke osporenog rješenja zapravo u proturječju s argumentacijom tog suda vezano za odluku iz točke I. istog dispozitiva, valja odgovoriti žalitelju da se ustvari radi o dvije različite situacije, pri čemu okrivljenik ispušta iz vida da je u slučaju iz točke I. izreke prvostupanjskog rješenja riječ o nedozvoljenom snimanju razgovora bez njegova znanja i odobrenja, dok je u drugom on svjesno i s jasnom namjerom uputio poruke žrtvi koja je, kao adresat, njima mogla dalje slobodno raspolagati.

7. Slijedom iznijetih razloga valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP-a donijeti odluku kao u izreci ovog rješenja s time da je osporeno rješenje ujedno ispitano u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP-a, pri čemu nisu uočene povrede zakona na koje se u žalbenom postupku protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti.

U Varaždinu 17. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic