REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj P-545/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 19. ožujka 2026. provedene u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika i rasprave održane 17. travnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz točke 12.st.3. Ugovor o kreditu br. 9011063303, sklopljenog 7. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita,...“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz točke 13.st.2. Ugovor o kreditu br. 9015445316, sklopljenog 21. listopada 2010. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90 % (slovima: nula cijelih devet posto) od iznosa kredita.“

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 60 da tužitelju EH iz [adresa] plati parnični trošak u iznosu od 1.029,64 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 17. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da su 7. ožujka 2006. tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 9011063303 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 17.000,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 144 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. 21. listopada 2010. tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 9015445316 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 11.000,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom o kreditu br. 9011063303 od 7. ožujka 2006. u točki 12. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 0,50 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita 15. ožujka 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 85,00 EUR. Predmetnim tipskim Ugovorom o kreditu br. 9015445316 od 21. listopada 2010. u točki 13. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 0,90 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 21. listopada10.2010.g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 99,00 EUR. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu, tuženik se očituje kako slijedi; Odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Odredbom članka.

1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; Tako je dana 31.1.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Također, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora. Tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ponovo ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas). Također, tuženik ukazuje Naslovnom sudu i na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora; Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Prema presudi Suda EU C-415/11 E proizlazi sljedeće: „Koncepcija pojma „značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. Dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Potvrdu tuženika iz koje je vidljivo da je tužitelju naplaćena naknada u svezi kredita broj 9015445316 i 9011063303 (str. 7 spisa). Uvidom u Ugovor o kreditu od 7. ožujka 2006. je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora na iznosu od 17.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti i da je u točki 12.st.3. Ugovor o kreditu navedeno : „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita,...“ (str. 12 do 13 spisa). Iz otplatne tablice je vidljiv da je tuženik naplatio iznos od 85,00 eura 7.03.2006. (str. 15 spisa). Uvidom u Ugovor o kreditu od 21. listopada 2010. koji je zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 11.000,00 eura (str. 18 do 22 spisa). U točki 13.st.2. Ugovora o kreditu je navedeno da „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90 % (slovima: nula cijelih deve posto) od iznosa kredita.“ Uvidom u otplatnu tablicu je vidljivo daje tuženik naplatio tužitelj naknadu u iznosu od 99,00 eura 21. listopada 2010. (str. 23 spisa). Sud nije posebno analizirao Opće uvjete poslovanja s građanima koje je dostavio tuženik jer nema dokaza da sud isti i dostavljeni tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu (str. 31 do 39 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

3.1. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je zaključio Ugovore o kreditu sa tuženikom, novac je iskorišten za gradnju kuće. Tu kuću nije nikada iznajmljivao niti je koristio za bilo kakve poslovne svrhe, koristio ju je samo za obiteljske potrebe. Pročitao je prije potpisivanja ugovor. Nije mogao utjecati ni na kakve odredbe ugovora u svezi naknade za obradu kredita, tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete, sam je vraćao sve rate kredita. Nitko mu nije ništa objašnjavao od strane djelatnika banke.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o kreditu 7. ožujka 2006. zaključili tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora na iznosu od 17.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti i da je u točki 12.st.3. Ugovor o kreditu navedeno : „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita,...“ (str. 12 do 13 spisa).

- je iz otplatne tablice je vidljiv da je tuženik naplatio naknadu u iznos od 85,00 eura 7.03.2006.

- su Ugovor o kreditu 21. listopada 2010. zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 11.000,00 eura i da je u točki 13.st.2. Ugovora o kreditu je navedeno „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90 % od iznosa kredita.“

- je iz otplatne tablicu vidljivo da je tuženik naplatio tužitelj naknadu u iznosu od 99,00 eura 21. listopada 2010.

- da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije dana mogućnost raspravljanja o predmetnoj ugovornoj odredbi, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza samog tužitelja kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv i da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika,

- tuženik, na kojemu je teret dokaza na okolnosti da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj spornoj ugovornoj odredbi, na te okolnosti nije predložio niti jedan dokaz.

6.1. Tijekom postupka je bio sporan osnov postavljenog zahtjeva u svezi istaknutih prigovora tuženika, kojima se tužitelj protivi.

7. Na temelju čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.; dalje – ZOO/05) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO/05 propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. ZOO/05 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a na temelju čl. 8. stavak 1. ZOO/5 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Na temelju čl. 322.st.1. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

8. U svezi navedenog i prema pravnim stavovima iz presude Suda Europske Unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, po ocjeni ovog suda, odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju predmetne naknade ugovorene na netransparentan način, tužitelju nije na valjan i razumljiv način objašnjeno koji je razlog ugovaranja naknade i zašto je njihova visina vezana uz iznos odobrenog kredita, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i takvim postupanjem tuženika povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe.

9. U svezi navedenog sud je i usvojio tužbeni zahtjev pod toč. I. i II. izreke presude i utvrđene su ništetnima odredba: - iz točke 12.st.3. Ugovor o kreditu br. 9011063303, sklopljenog dana 07.03.2006. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita,...“ i odredba: - iz točke 13.st.2. Ugovor o kreditu br. 9015445316, sklopljenog dana 21.10.2010. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90 % od iznosa kredita.“

10. Po ocjeni ovog suda tužitelj kao korisnik kredita, je morao znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničen uvjetima iz ponude tuženika. Nadalje tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

11. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužitelju jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

11.1. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu koja je uplaćena u iznosu od 26,55 eura, trošak pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Tužitelju je priznat i trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura 8tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje – OT), trošak sastava podneska od 12. studenog 2025. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak dopisa tuženiku, prije podnošenja tužbe, u iznosu od 50,00 eura (tbr. 32. t.1. OT), trošak zastupanja na ročištima održanim 10. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 19. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1. OT), na ročištu za objavu odluke 17. travnja 2026. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3.OT). Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.029,64 eura kao je to i navedeno pod točk. III. izreke presude.

13. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 17. travnja 2026. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

Slavonski Brod, 17. travnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.