Zakon.hr

Poslovni broj: P-675/2023-32

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice RE iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] , koju zastupa punomoćnica Štefanija Čukman , odvjetnica iz Zagreba, Ilica 60/I protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici PE , Jurica Grbić i Josip Grošeta, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 2. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice te punomoćnika tuženika Jurice Grbića, odvjetnika iz Zagreba , dana 17. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I.Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice RE iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] od 6. veljače 2026.

II. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka dijelovi odredbe Ugovora o kreditu broj 078- 50-4190234 od 15. lipnja 2007., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 i tužiteljice RE iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] solemniziran po Javnom bilježniku Alemki Gajski iz Zagreba, Mandrovićeva 10 pod poslovnim brojem Ov-19723/2007 od 20. lipnja 2007., koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja, te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica uz švicarski franak.

III. Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužiteljici : RE iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 15.667,32 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od dana 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.

IV. Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužiteljici : RE iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice temeljem neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli dospjele do 30. rujna 2015. iznos od 3.283,24 EUR u roku od 15 dana.

V. Tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže da tužiteljici : RE iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.671,26 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. travnja 2026. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice : RE iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 32.170,29 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 1. listopada 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice : RE iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.825,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužiteljica RE u tužbi tvrdi da su ona , kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, kao davatelj kredita sklopili dana 15. lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj 078-50-4190234 , kojim Ugovorom je tužiteljici odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 198.100,00 CHF (slovima: stodevedesetosamtisućasto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,45%, a koja se mijenja u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, ovdje tuženika, a sukladno prvotnom Otplatnom planu od dana 15. lipnja 2007. za predmetni Ugovor o kreditu, tužiteljica je bila u obvezi plaćati mjesečni anuitet u iznosu od 1.095,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća i tijekom otplate kredita predmetni se anuitet uvećao radi kretanja tečaja švicarskog franka te temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, tuženik je jednostrano tijekom godina u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, odnosno cijenu kredita i visinu tužiteljičine obveze pa je tužiteljica stoga platila tuženiku znatno veće iznose od onih koji su utvrđeni prvotnim Otplatnim planom, temeljem jednostrane Odluke tuženika o povećanju kamatne stope i tužiteljica je plaćanjem svakog nezakonito povišenog mjesečnog anuiteta temeljem takve jednostrane odluke tuženika preplatila razliku između plaćenih kamata i kamata koje je zaista bio dužan platiti sukladno Ugovoru o kreditu i Otplatnom planu , a o promjenama kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika, tužiteljica je bila obavještena dopisom koji nije sadržavao razloge niti obrazloženje promjena kamatnih stopa i tužiteljica tvrdi da su ona i tuženik dana 11. ožujka 2016. sklopili Dodatak broj konv – 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 078-50-4190234 , kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita odnosno, promjena strane valute u odnosu na koju se izračunava vrijednost ugovorne obveze u kunama iz CHF u EUR u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 75/2009, 112/202, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015) i predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je: da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 119.784,74 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. prije provedene konverzije iznosi 71.455,85 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika (kreditora) na dan dospijeća, da ukupno utvrđen iznos anuiteta/obroka prema EUR otplatnom planu od 30. rujna 2015. iznosi 112.480,21 EUR i EUR otplatnom planu, koji je sastavni dio prihvaćenog izračuna konverzije primijenjene su kamatne stope promjenjive redovne kamate jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koje je tuženik (kreditor) primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, u kunama s valutnom klauzulom u EUR,da je ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR sukladno čl. 19.c st.1 toč. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju 30. rujna 2015. iznosio 117.175,98 EUR, da tražbina tužiteljice kao korisnika iznosi 4.695,77 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika (kreditora) na dan 30. rujna 2015. iznosi 35.838,51 kuna , da preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR, nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 44.392,64 EUR po srednjem tečaju tuženika (kreditora) na dan dospijeća, da utvrđena razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije. i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 27.063,21 EUR i nadalje tužiteljica tvrdi da je dana 23. ožujka 2016. u cijelosti otplatila predmetni iznos kredita i također tužiteljica ističe ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoren je švicarski franak , kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao kreditor nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a isto je suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/13) i to člancima 81, 82 i 90, a od 1. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te također tužiteljica ističe da je inicijalno u banci zatražila upravo kredit u EUR , ali su je u banci uvjerili da je kredit s valutnom klauzulom CHF puno povoljniji te je tužiteljica zato predmetni kredit i podigla pod navedenim uvjetima, s time da je inače ugovorna odredba, kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome i ništetna,a s obzirom da su banke, a među njima i tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu sa građanima propustile iste informirati o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, kao i o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EUR zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, jer tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji se na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke i navedeno pravno stajalište potvrdio je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Pž-6632/18 od dana 14. lipnja 2018. potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača vodio protiv osam banaka, a između ostalih i ovdje tuženika , a također tužiteljica tvrdi da je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uzglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III[1]2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. jasno je izraženo stajalište da su odredbe o ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koje odredbe nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava te se stoga radilo o nepoštenim odredbama, koje su samim time i ništetne, a predmetno pravno stajalište je u skladu i s pravnom stečevinom Europske unije , s presudama suda Europske unije C-119/17, C-126/17, C-186/16 i isto tako tužiteljica tvrdi da i nakon konverzije potrošači imaju pravo deklaratornim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti (promjenjive kamatne stope i tečaja CHF), a sukladno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/18, Rev-18/18, Rev-1805/20 te imaju nadaje i pravo kondemnatornim zahtjevima za isplatom utvrđivati i potraživati preplaćene iznose kamata i preplaćene iznose tečaja uz pripadajuće zatezne kamate, a Dodatkom ugovora reguliran je ugovorni odnos za period nakon provedene konverzije, a nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa kamata i tečajnih razlika do konverzije, što je predmet upravo i ovog tužbenog zahtjeva i osim toga Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj : Rev 2868/2018-2 od dana 12. veljače 2019 izrazio stajalište da provedena konverzija ugovora o kreditu ne utječe na pravo potrošača da utvrđuje ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, kao niti na pravo potrošača na obeštećenje temeljem ništetnosti takvih ugovornih odredbi: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne '' tako da tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom i osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen ) i stoga tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti te je stoga očito da potpisivanje Dodatka broj konv – 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 078- 50-4190234 između stranaka nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev (utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2 Ugovora o kreditu i predmetno je u skladu i sa pravnom stečevinom EU te je sud Europske unije svojim presudama poslovni broj: C-118/17 i C-260/18 nedvojbeno utvrdio da nakon zakonske konverzije nacionalni sud mora utvrditi je li konverzijom potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne odredbe te je li dobio sve nepripadajuće koristi koje je banka stekla primjenom nepoštenih odredaba, a sud Europske unije je utvrdio u nekoliko presuda pravo na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora s ništetnom valutnom klauzulom, prije svega to su presude poslovni broj: C- 118/17 i C-260/18 koje se izravno tiču konvertiranih kredita, ali i presude poslovni broj: C-70/17 i C-655/20 i iz tih presuda može se zaključiti da su ništetni svi ugovori koji imaju ništetnu samo promjenjivu kamatnu stopu dok hrvatski ugovori sadrže ništetnu i kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a Vrhovni sud Republike Hrvatske već je u svojoj presudi poslovni broj: Rev-2245/17 temeljem presude Europskog suda u predmetu REO i REOS protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima poslovni broj : C 154/15, C-307/15 i C-308/15, sumirao pravila o učincima ništetnosti ugovorne odredbe kod potrošačkih ugovora iz navedene presude Europskog suda na slijedeći način: „Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.“ i Europski sud za ljudska prava je također utvrdio u presudi Žulić protiv Hrvatske da nakon zakonske konverzije hrvatski potrošač ima pravo na preplaćene kamate pri čemu se ističe da je taj sud odlučivao o tužbi koja se odnosi samo na kamate, a ne i na tečaj svega navedenog i sukladno primjenjivim odredbama Zakona o obveznim odnosima i sudskoj praksi najviših sudova Republike Hrvatske, ugovorne odredbe te ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (čl.1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu) o kojoj potrošači kao korisnici kredita nisu bili adekvatno obaviješteni - nepoštene su, netransparentne, pa prema tome i ništetne i sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO) Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno i nadalje, sukladno čl. 1022. st. 2. ZOO Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita i prema tome, bitan sastojak svakog Ugovora o kreditu je njegova cijena, a iz gore navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima razvidno je kako je kreditor dužan prilikom sklapanja ugovora o kreditu transparentno i potpuno obavijestiti korisnika kredita o uvjetima davanja, korištenja i vraćanja kredita te sukladno navedenome, tuženik je kao kreditor bio dužan obavijestiti tužiteljicu o vrlo visokom riziku sklapanja predmetnog kredita obzirom na istodobno ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora te ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima te tužiteljica i tuženik nesporno su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati i u kojem se nikako nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama, posebice ne o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u kojem ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe samo tuženik svojom jednostranom odlukom, a uz to i valutna klauzula u švicarskim francima za koje je bilo izvjesno da će rasti u bliskoj budućnosti, o čemu tuženik također nije informirao tužiteljicu, a svaka banka pa i tuženik, temeljem primjene pažnje dobrog gospodarstvenika bio je dužan predmetno uočiti i o tome obavijestiti građane i s obzirom da tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma primjene kamatne stope i valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužiteljica na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice, koje iz toga za njega proizlaze, tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio, a sukladno i gore navedenim presudama, primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe ZOO –a , a iz svega navedenog proizlazi da odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope te odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile razumljive tužiteljici kao prosječnom potrošaču i prema tome, navedene odredbe su nepoštene iz čega proizlazi i da su iste ništetne, a sukladno čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora i sukladno st. 2 istog čl. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a tužiteljici je nedvojbeno nastala šteta u iznosima kako je to prikazano u priloženom sudskom vještačenju, za koju je neposredno odgovoran tuženik pa prema tome , a sukladno čl. 323. ZOO i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, tuženik je dužan naknaditi nastalu štetu tužiteljici pa od tuženika tužbom traži isplatu iznosa od 14.605,97 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je podneskom od dana 6. veljače 2026. nakon nalaza i mišljenja financijskog vještaka precizirala tužbene zahtjeve tako da traži da se utvrde ništetnima i bez pravnog učinka dijelovi odredbe Ugovora o kreditu broj 078- 50-4190234 od 15. lipnja 2007., sklopljenog između tuženika i tužiteljice solemniziran po Javnom bilježniku Alemki Gajski iz Zagreba, Mandrovićeva 10 pod poslovnim brojem Ov- 19723/2007 od 20. lipnja 2007., koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja, te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica uz švicarski franak zatim da se tuženiku naloži da tužiteljici s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 15.667,32 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. rujna 2015. , a tužiteljica također traži da joj tuženik s osnove zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice temeljem neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli dospjele do 30. rujna 2015. isplati iznos od 3.283,24 EUR, kao i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu uvodno ističe prigovor dvostruke litispendencije, jer je tužiteljica protiv tuženika već podnijela tužbu radi isplate po osnovi navodne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a na kojima se, između ostalog, temelji i tužbeni zahtjev u ovom postupku i navedeni se postupak vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-8059/2019 i tuženik predlaže da sud sukladno odredbi čl. 194. Zakona o parničnom postupku tužbu odbaci , a ako bi sud smatrao da se po tužbi može postupiti tuženik tvrdi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da tužiteljica neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa , koja je promjenjiva , a tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv- 01/2016 izvršena konverzija tužiteljičina kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK) i tuženik tvrdi da je postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tužiteljici ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužiteljica je dobrovoljno prihvatila i time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužiteljica izvršila prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana, a posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće: konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljičin ugovor izmijenjen kao da je zaključila ugovor s valutnom klauzulom u EUR, sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istog nije osnovano ,jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način , kao da nikada nisu niti bile ugovorene, sve uplate izvršene su po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora, provedbom konverzije tužiteljici je neotplaćena glavnica smanjena za ukupno 27.063,21 EUR, konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF po otplatnom planu u CHF, jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. , zatim tuženik navodi da Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona i sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani, kao što je predmetni tako da su neosnovani tužbeni zahtjevi , jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba , koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem oplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i to s danom zaključenja osnovnog Ugovora o kreditu a nadalje tuženik navodi da se tužiteljica poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/18 , kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti, međutim, ova odluka ima isključivo procesno značenje i odnosi se isključivo na pitanje dopuštenost takve tužbe za utvrđenje dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje, a u odnosu na očekivane navode tužiteljice da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati,tuženik ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci poslovni broj: Rev-1172/18 u kojoj kaže: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ te Vrhovni sud Republike Hrvatske , nadalje, navodi da se „radi o prisilnom propisu, pa su po prirodi stvari Banka i Korisnik nakon stupanja na snagu ZID ZoPK/12 mogli u ovom i sličnim slučajevima nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog čanka (...)“, a da je „Ustavni sud Republike Hrvatske ovakvo interveniranje zakonodavca u već postojeće ugovorne odnose sa sličnom pravnom problematikom ocijenio na način da ono nije protivno Ustavu RH“ i da je sud Europske unije ocijenio da takva intervencija zakonodavca nije suprotna pravu Europske unije te u konkretnom slučaju odredbe koje tužiteljica smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužiteljicu , drugim riječima, tužiteljica je slobodnom voljom pristala na ponudu konverzije, koju joj je tuženik bio obvezan dostaviti, dakle , sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene, kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji , kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR , a svi prethodno izneseni navodi tuženika potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod poslovnim brojem: Gos-1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija pa tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci potvrđuje da je tzv. zakon o konverziji, odnosno ZIDZPK „izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca“ propisana posebnim zakonom (lex specialis) i ujedno taj sud u odnosu na valjanost provedene konverzije i predmetnog Dodatka ukazuje kako isti „predstavlja novu pravnu osnovu , koja je nastala na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu“, dakle , ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR, međutim tužiteljica , unatoč navedenom, potražuje isplatu iznosa kojeg temelji na otplatnom planu u CHF te tuženik ističe da ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužiteljica i tuženik u tom smislu ukazuje i na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora da bi se o pravnom interesu i osnovanosti zahtjeva eventualno moglo raspravljati samo u slučajevima gdje konverzija nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK, ali u ovom predmetu nije sporno da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK te iako tužiteljica isto niti ne spori, tuženik dostavlja i izvješće ovlaštenog revizora iz kojeg proizlazi da je tuženik konverziju proveo u potpunosti sukladno prisilnim zakonskim odredbama i slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora poslovni broj: Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti, a nadalje tuženik tvrdi da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužiteljica stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali takav stav tužiteljice je neosnovan, jer u postupku kolektivne zaštite ,pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu i u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, ali u istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog ugovora o kreditu nepoštene i u tom smislu tuženik ukazuje na stavove Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izražene u presudi poslovni broj: Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“ tako da tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze, a sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive i ako isto ne bi dokazala , nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja ,tužiteljica mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja i identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. dok što se tiče odredbe o valutnoj klauzuli tuženik ističe da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču i kao što je tuženik već ukazao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF , temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača pa tako taj sud u presudi poslovni broj: Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“ te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“ dakle , taj sud je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu te ju tom smislu sud naveo : „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“tako da tuženik ističe kako je predmetna odredba tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja i tužiteljici su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužiteljica pristala i odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužiteljici je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, s time da je institut valutne klauzule u Republici Hrvatskoj uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača, a za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužiteljici prilikom sklapanja ugovora i u postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužiteljici , dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao i razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužiteljici nisu namjerno uskraćene, a nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ , a osim što je tuženik tužiteljici prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane Javnog bilježnika te je tako čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji i solemnizacijom ugovora Javni bilježnik je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju i na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari tuženik tvrdi da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice , a kako bi se utvrdilo da li ista ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače, kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-575/16 : „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili, odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“, a pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ pa je stoga u ovome postupku potrebno i ispitati savjesnost postupanja tužiteljice i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njezino postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja sud Europske unije, a obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate tako i o postupanju i zainteresiranosti same tužiteljice pa tuženik smatra da je tužiteljici, ako ju se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je tužiteljici bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice, koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja i u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužiteljici dao sve potrebne informacije kojima je i sama raspolagala pri čemu tuženik napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj i to ne mogu znati ni korisnik ni banka , jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati pa s obzirom da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena, međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo, koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka, kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena , odnosno ništetna, a glede pojedinačnog pregovaranja tuženik tvrdi da temeljem čl. 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe, drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti i u konkretnom slučaju, tužiteljica i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin ugovor o kreditu te je tužiteljica tako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR , s time da tužiteljičin ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“ već je tužiteljica tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila pa u tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske istaknutog u odluci poslovni broj:Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“ i obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužiteljici (a nije kako je gore obrazloženo) tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe, ali ako bi sud , unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik tvrdi da neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne postoji , jer ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice i tužiteljica je, osim toga, neovisno o ZIDZPK, od samog početka kreditnog odnosa imala ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, budući da čl. 9. Ugovora sadržava odredbu pod naslovom „Promjena valutne klauzule“ a koja glasi:,, Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ pa prema tome, sve i da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF postojala neravnoteža između ugovornih strana, tužiteljici je citiranom odredbom dana mogućnost kompenzacije navodne neravnoteže, a koju mogućnost tužiteljica nije iskoristila te tuženik posebno skreće pozornost na odredbu čl. 98. ZZP 2007 (čl. 83. ZZP 2003) sukladno kojoj se prilikom ocjene (ne)poštenosti ugovorne odredbe u obzir moraju uzeti sve okolnosti, kao i sve ostale odredbe ugovora koji sadrži spornu odredbu i valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera te tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu pa u tom smislu, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a 2007, prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužiteljica imala mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu, dobila nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu, dobila mogućnost konverzije, odnosno ugovorno pravo da tijekom trajanja ugovora po vlastitoj volji glavnicu kredita veže uz valutu EUR i ono što je objektivno tužiteljica, kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu no , s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti te s druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute, kojeg nitko nije mogao predvidjeti te slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika pa tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“, prema tome, tuženik je tužiteljicu informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača, jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane , koja na jednak način djeluje prema objema te tužiteljica u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz dok u odnosu na razliku glavnice tuženik navodi da tužiteljica ovaj zahtjev, kao uostalom i zahtjev za isplatu s osnove valutne klauzule u CHF, temelji na svom prijedlogu provedbe konverzije, a koji je u suprotnosti s izričitim zakonskim odredbama, a tužiteljica , naime, smatra kako je tuženik pogrešno utvrdio preostalu glavnicu na dan 30. rujna 2015., a iako je odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 8. Zakona o potrošačkom kreditiranju izričito propisano na koji se način ista ima utvrditi te tuženik u tom smislu ponavlja stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da korisnici eventualno mogu imati zahtjeve ako konverzija nije provedena u skladu sa strogim zakonom, a što ovdje nije slučaj te nadalje tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare, a osim toga tuženik ističe i prigovor radi prebijanja te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 32.170,29 EUR / 242.387,04 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1. listopada 2015. do isplate i iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije (35.838,51 kn) i iznosa za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica (27.063,21 EUR) iskazanog prema tečaju na dan provedbe konverzije 30. rujna 2015. (206.548,53 kn) i zbroj od 242.387,04 kn u protuvrijednosti EUR prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 32.170,29 EUR, a navedeni su iznosi nesporno utvrđeni među strankama u čl. 4. i 5. Dodatka br. Konv 01/2016 ugovoru o kreditu pa tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tužiteljica se protivi prigovoru tuženika o prijeboju tražbina navodeći da je isti u cijelosti neosnovan , jer tuženik nije pojasnio niti osnovu niti visinu potraživanja, a i također ističe i prigovor dvostruke litispendencije, jer je ista potraživanja tuženik već izrazio u prigovoru radi prebijanja u parničnom postupku koji se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu među strankama ovog postupka vodi pod poslovnim brojem: P-8059/2019, a osim toga tužiteljica ističe prigovor zastare potraživanja tuženika istaknutih u prigovoru radi prebijanja, jer se ne primjenjuju zastarni rokovi koji proizlaze iz kolektivne tužbe za zaštitu potrošača.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF ( list 15 do 19 spisa te list 98 do 102 spisa ), uvid u Izračun ( list 20 do 27 spisa ) , uvid u Ugovor o kreditu , broj: 078-50-4190234 od 15. lipnja 2007., uvid u Dodatak broj Konv -01/2016 Ugovoru o kreditu br. 078-50-4190234 od 4. ožujka 2016.,uvid u potvrdu tuženika od 10. travnja 2019., uvid u Obavijest tuženika tužiteljici ( list 38 i 112 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 39 do 43 spisa te list 54 do 64 spisa, kao i list 113 do 117 spisa ),uvid u prijepis knjigovodstvene kartice ( list 50 do 52 spisa ), uvid u Novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF ( list 103 do 107 spisa ), uvid u Pregled izvršenih uplata ( list 108 do 110 spisa ),uvid u Izjavu o prihvatu izračuna konverzije od 10. prosinca 2015.,uvid u Izvještaj ovlaštenog revizora od 13. siječnja 2016. , uvid u zahtjev za kredit od 4. lipnja 2007., uvid u Promotivne uvjete odobravanja RBA Flexi stambenih kredita u razdoblju od 01. 03. 2007. do 30. 09. 2007., uvid u Pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004. do prvog kvartala 2013. , uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušana tužiteljica RE u svrhu dokazivanja

6. Nesporno je da je dana 15. lipnja 2007. tužiteljica s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu , broj ugovora : 078-50-4190234, kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljici u iznosu od 198.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita ( čl. 1. Ugovora ) te se radilo o stambenom kreditu , s rokom otplate od 300 mjeseci , uz kamatnu stopu od 4,45 % , godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ( tuženika ) , a u čl. 9. ugovoreno je da kreditor može u tijeku redovite otplate kredita na pisani zahtjev korisnika kredita , koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu , izvršiti konverziju obveze korisnika kredita po ovom ugovoru izraženom u CHF u EUR primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije.

7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 4. ožujka 2016. zaključili Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 078-50-4190234, kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prema navedenom Ugovoru o kreditu prihvatilA konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. prije provedbe konverzije iznosi 71.455,85 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, s time da ukupno uplaćeni iznos tužiteljice na dan 30. rujna 2015. iznosi u valutnoj klauzuli 117.175,98 EUR , a da razlika između preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračuna utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 27.063,21 EUR pa u tom iznosu i prestaje obveza korisnika kredita ( tužiteljice ) prema kreditoru ( tuženiku ) tako da bi tužiteljica bila dužna platiti preostalu glavnicu od 44.392,64 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

8. Nesporno je da su Ugovor o kreditu , broj ugovora : 078-50-4190234 od 15. lipnja 2007. i Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 078-50-4190234 od 4. ožujka 2016. solemnizirani kod Javnog bilježnika.

9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na valutnu klauzulu i to čl.1. Ugovora o kreditu prema kojoj se radi o iznosu u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita i da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tuženika i tužiteljice i ako da u kojem iznosu , da li je nastupila zastara tražbine tuženika za koju traži prijeboj te je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice , kao i da li se radi o dvostrukoj litispendenciji.

10. Tužiteljica RE, saslušana u svrhu dokazivanja je izjavila da su 2007. suprug i ona odlučili uzeti kredit radi kupnje stana te su željeli uzeti kredit u eurima i u svezi s time su došli u banku , međutim, tamo im je rečeno na osnovu dokumentacije i prema podacima o plaći da njihova primanja nisu bila dovoljno velika da bi mogli dobiti kredit u eurima. Što se tiče traženja kredita u kunama tužiteljica ne zna da li je uopće u to vrijeme bila mogućnost uzeti kredit u kunama , a u banci su ponudili valutu CHF, kao jedino moguću valutu za dobivanje kredita. Tužiteljica tvrdi da su ona i suprug pitali u banci što zapravo to znači i rekli su im da ne brinu , jer i drugi ljudi, uključujući i kolege u banci uzimaju kredit u CHF. Tužiteljica navodi da u se ona i suprug dvoumili u svezi s tim te nisu zapravo niti znali što to znači te su željeli i odustati od kredita, ali s obzirom na nastup službenice banke , oni su joj povjerovali u svezi dobivanja kredita u CHF, ali im nije ništa u banci rečeno o stabilnosti te valute niti su suprug i ona osobe koje se bave takvim ekonomskim pitanjima i uzimanjima kredita te prije predmetnog kredita niti ona niti njen suprug nisu uzimali kredite niti su imali ,,minus" po tekućem računu, jer su vodili jako o tome računa da se ne zadužuju . Tužiteljica tvrdi da su ona i suprug zaključili Ugovor o kreditu u iznosu od 198.000,00 CHF i nakon toga su otišli iz banke, a što se tiče Ugovora o kreditu nisu tada u tom trenutku gledali detaljno taj ugovor već im je rečeno od službenice banke da taj iznos dižu i da će taj iznos vratiti računajući i glavnicu i kamatu, a isto tako upozoreni su na osiguranje kredita tako što je suprug bio jamac, a kao osiguranje kredita je i hipoteka na stan. Što se tiče samog kredita, tužiteljica tvrdi da se sjeća riječi službenice banke ,,nemojte brinuti i drugi dižu takve kredite", a također službenica banke im nije ništa rekla o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema euru, a da im je sve objasnila i rekla nikada ne bi uzeli kredit u CHF. Tužiteljica se sjeća da je išla kod Javnog bilježnika radi solemnizacije predmetnog ugovora, a Javni bilježnik im nije ništa objašnjavao u svezi tog ugovora i zapravo se sada ne sjeća da bi suprug i ona bili kod Javnog bilježnika, međutim ako su i bili kod Javnog bilježnika, nije dobila nikakvu informaciju u svezi kredita. Tužiteljica tvrdi da je njezin otac jedini ukazao na to da su zapravo suprug i ona pogriješili uzevši taj kredit, a njezin otac je sveučilišni profesor ekonomije, koji je tog dana znao da suprug i ona uzimaju kredit u eurima, ali kada su mu rekli da su uzeli kredit u CHF, on je samo zašutio i rekao ,,Kako" , a sve mu je objasnila što su joj rekli u banci da nema rizika i slično te se sjeća da joj je otac rekao: ,,Kredit u CHF je dobar za banku ali ne i za korisnika kredita i ne daj bože da se desi ono što bi se moglo desiti s obzirom na situaciju u svijetu." Tužiteljica tvrdi da se mjesečna rata nakon 10 mjeseci počela dizati i to se rata dizala zbog rasta tečaja valute CHF, a iako je njezin suprug bio zdrav nakon određenog vremena je obolio i umro. Tužiteljica navodi da je nakon povečanja mjesečne rate kredita tražila od banke objašnjenje, što da radi, a koliko se sjeća tada 2008. nisu ponudili nikakvu konverziju kredita,ali ,,puno '' godina nakon toga kada i svima drugima u Hrvatskoj, joj je ponuđeno da konvertira kredit iz valute CHF u Euro, te je to i učinila ,a nastojala i nakon toga , iako je bila u teškoj situaciji otplaćivati kredit i otplaćen je taj kredit u čemu joj je otac pomogao. Tužiteljica tvrdi da nije imala niti obrt niti tvrtku u vlasništvu u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita. Tužiteljica se ne sjeća da li je prilikom konverzije uzeta u obzir kakva preplata ili ne.Tužiteljica navodi da s obzirom na sve okolnosti kako je bilo nije mogla ne prihvatiti ponuđenu konverziju , a s obzirom na rast tečaja CHF.Tužiteljica tvrdi da nije znala što znači pojam valutna klauzula, jer nije imala nikakvih iskustava s dizanjem kredita i tražili su ona i suprug pojašnjenja u svezi s tim, a od strane banke im je rečeno ,,nemate druge uvjete i nemojte brinuti". Tužiteljica tvrdi da nije imala nikakvo dodatno osiguranje za uzimanje kredita na eure ili kune.Tužiteljica navodi da je ona plaćala rate kredita, a što se tiče pomoći roditelja, odnosno njezinog oca, tužiteljica navodi da je otac doznačio sredstva na njezin račun.Tužiteljica se ne sjeća da bi u razdoblju od 2007. do 2015. ona zahtijevala konverziju kredita sukladno čl. 9. Ugovora o kreditu.Tužiteljica navodi da nije mogla do konverzije ništa učiniti u svezi predmetnog ugovora o kreditu niti ga preoblikovati na bilo koji način.

11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

12. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužiteljici, kako to i proizlazi iz njezinog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najstabilniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutn e klau zule u švic a rs kim fra ncima je tim veći što pro sječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći v alutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka . a k to m e je i pr o mje njiv a u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

13.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

14. Prema tome , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice , njoj od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarsko m franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

15. Osim toga ,kao što to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužiteljica , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

16. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet GE protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

17. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke .

18. Prema tome ništetne su i bez pravnog učinka dijelovi odredbe Ugovora o kreditu broj 078- 50-4190234 od 15. lipnja 2007., sklopljenog između tuženika i tužiteljice solemniziran po Javnom bilježniku Alemki Gajski iz Zagreba, Mandrovićeva 10 pod poslovnim brojem Ov-19723/2007 od 20. lipnja 2007., koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica uz švicarski franak radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

19. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebala platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

20. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

21. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 4. ožujka 2016. Dodatka broj Konv -01/2016, Ugovoru o kreditu br. 078- 50-4190234, kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

22. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

23. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

24. Sud Europske unije je u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

25. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice , kao potrošača,jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice , a tužiteljica je osporila visinu tražbine tuženika čiji prijeboj traži, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti : izračuna naplaćenih anuiteta i tih istih anuiteta kakvi bi iznosili primjenom tečaja za realizaciju kredita (početno ugovorenog tečaja CHF prilikom isplate kredita), pojedinačno u svakom anuitetu po datumima kao i ukupan zbroj, izračuna ukupne zatezne kamate na sve pojedinačne iznose preplate do dana konverzije, izračuna razlike preplaćene glavnice prilikom konverzije (izračun razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi ona bila na dan konverzije kada se CHF glavnica pomnoži tečajem realizacije kredita), a da se kod izračuna uzme u obzir iznos preplate po konverziji i tzv. negativne tečajne razlike te umanjenje neotplaćene glavnice.

27. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit: ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita iznosi 15.677,27 EUR, zatim ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 9,95 EUR, a slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 15.667,32 EUR s time da je tuženik izračunom konverzije utvrdio glavnicu u iznosu 44.392,64 EUR što je preračunato iznosilo 338.808,09 kn i pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužiteljice prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi iznosila 345.036,24 kn pa je razvidno kako je glavnica po stvarnom otplatnom planu, a primjenom početnog tečaja na dan isplate kredita veća nego glavnica koju je tuženik utvrdio izračunom konverzije, stoga po osnovi izračuna razlika u priznatoj glavnici po konverziji i glavnice po stvarnom otplatnom planu ne proizlazi potraživanje tužiteljice i prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužiteljice te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio višak tužiteljice u iznosu 4.695,77 EUR pri čemu vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za rate u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužiteljice i tuženika, što predstavlja pravno pitanje te vještak navodi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita (30. rujna 2015.) iznose 7.979,01 EUR, a pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (red uračunavanja) tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana izračuna konverzije iznosio 3.283,24 EUR.

28. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

29. Tuženik je na nalaz i mišljenje financijskog vještaka naveo da je predmetni nalaz u cijelosti irelevantan za ovaj spor, a sukladno svim ranijim navodima tuženika, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom sporu i nalaz i mišljenje izrađeni su prema otplatnom planu u CHF, a koji je provedbom konverzije u cijelosti izmijenjen i to s učinkom od trenutka zaključenja predmetnog kredita pa je prema tome, predmetni nalaz vještaka, a u skladu s tužbenim navodima, izrađen prema otplatnom planu , koji kao takav više ne postoji te da i tužiteljica tvrdi kako ne osporava provedbu konverzije, nego smatra kako ista nema retroaktivni učinak, što je suprotno izričitim zakonskim odredbama i konverzija je na jednak način djelovala i unazad i unaprijed računajući od 30. rujna 2015., a s kojim je datumom, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, izračun izvršen.

30. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a vještak je dao varijante izračuna i to s pozitivnim tečajnim razlikama , kao i s negativnim tečajnim razlikama uzimajući u obzir i preplatu , to sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka, s time da se primjedbe tuženika odnose na pravna pitanja pa sud nije pozivao vještaka da se usmeno očituje na raspravi , s obzirom da je i činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke.

31. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

32. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja u iznosu tečajne razlike od 32.170,29 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015.

33. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd -4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .

34. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužiteljica ne preuzima nikakvu obveznopravnu odgovornost.

35. Što se tiče prigovora tužiteljice o zastari tražbine tuženika , čiji prijeboj tuženik traži , valja reći da se radi o tražbini vezanoj za institut stjecanja bez osnove i da se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina , a kako je prigovor prijeboja podnesen u odgovoru na tužbu dana 16. veljače 2024. , to je prošlo više od 5 godina od dospijeća 1. listopada 2015. tako da je nastupila zastara tražbine tuženika prema tužiteljici.

36. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač pa je valjalo odlučiti , kao u toč. IV. izreke presude.

37. Slijedom navedenog, a posebno prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka , sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice da joj je tuženik s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli dužan isplatiti iznos od 15.667,32 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

38. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate od trenutka konverzije dana 30. rujna 2015.

39. Također je sud sukladno nalazu i mišljenju vještaka prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice s osnove zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice temeljem neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli dospjele do 30. rujna 2015. u iznosu od 3.283,24 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

40. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.

41. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

42. Glede ništetnosti predmetnog Ugovora zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužiteljica podneskom podnijela tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice .

43. Tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

44. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( stambeni kredit za kupnju stana ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom iskazu navela tužiteljica, a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit.

45. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužiteljica potrošač budući da iz njezinog uvjerljivog iskaza proizlazi da u vrijeme i tijekom otplate kredita nije bila vlasnik obrta ili tvrtke.

46. Tuženik je podneskom od 16. veljače 2026. naveo da se protivi preinaci tužbe od 6. veljače 2026. , jer je tužiteljica povečala zahtjev za isplatu u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev i to na iznos od 15.667,32 EUR te je također uz postojeći tužbeni zahtjev istaknula novi zahtjev na iznos od 3.283,24 EUR s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli dospjele do 30. rujna 2015.

47. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

48. U konkretnom slučaju tužiteljica je podneskom od 6. veljače 2026. samo uskladila tužbene zahtjeve s nalazom i mišljenjem vještaka , a te iznose je tužiteljica mogla saznati tek po provedbi financijskog vještačenja tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

49. Tuženik je tijekom postupka stavio i prigovor aktivne legitimacije tužiteljice , jer da tužiteljica nije platila dio kredita.

50.

Prigovor tuženika nije osnovan, jer iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da je ona otplaćivala kredit , ali iako joj je prema njezinom iskazu u tome dijelom pomogao i njezin otac valja reči da je tužiteljica s tuženikom sklopila kredit i tužiteljica je bila obveznik plaćanja kredita prema tuženiku i kao takav je evidentiran u poslovnim knjigama tuženika i iznos mjesečne rate kredita uplačivan je na račun tužiteljice , a za tuženika je bilo bitno da tužiteljica plaća rate kredita te bi u slučaju neplaćanja kredita banka teretila tužiteljicu.

51. Tuženik je također stavio i prigovor dvostruke litispendencije, jer je tužiteljica protiv tuženika već podnijela tužbu radi isplate po osnovi navodne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a na kojima se, između ostalog, temelji i tužbeni zahtjev u ovom postupku i navedeni se postupak vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-8059/2019 i tuženik predlaže da sud sukladno odredbi čl. 194. Zakona o parničnom postupku tužbu odbaci.

52. Takav prigovor tuženika nije osnovan, jer iako je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu među strankama ovog postupka u tijeku parnični postupak poslovni broj: P-8059/2019 , tužiteljica tamo traži povrat iznosa preplaćenih temeljem ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu tuženika i tužiteljice o promjenjivoj kamatnoj stopi dok se u ovom postupku radi o povratu iznosa s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli , što predstavlja dva različita postupka pa ne postoje uvjeti da se tužba tužiteljice odbaci.

53. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 8. 3. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 15. 3. 2024. po tbr. 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 22. 5. 2024. po tbr. 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 16. 9. 2025. po tbr. 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 28. 10. 2025. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 4. 11. 2025. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 25. 11. 2025. po tbr. 8/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 30. 1. 2026. po tbr.8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 2. 3. 2026. po tbr 9/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 5.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 1.250,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 325,00 EUR i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 96,26 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 6.671,26 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 17. travnja 2026.

54. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 3.750,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

55. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.825,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 17. travnja 2026.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Štefanija Čukman , odvjetnica iz Zagreba, Ilica 60/I

2. Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava

fašizma 5

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte