REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-861/2024-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, Stjepana Radića 14, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 5. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice, z. punomoćnika tužiteljice Ive Fejzagić, odvjetnice u Zagrebu te z. punomoćnice tuženice Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice u Zagrebu, 17. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe prema sadržaju podneska od 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kredita broj: 3210398438/07 sklopljenog 30. srpnja 2007. između tužiteljice ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 kako slijedi:

-u dijelu odredbe 2.st.1. koji glasi: “..u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...“,

-u dijelu odredbe čl.2.st.2. koji glasi: “..a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…“,

-u dijelu odredbe čl.7.st.1. koji glasi: “..po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“,

-u dijelu odredbe čl.7.st.2. koji glasi: “Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“.

II. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 26.799,73 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos 19.328,18 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

-na iznos 6.112,75 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

-na iznos 1.358,80 Eur od 19. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku o 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 nadoknaditi tužiteljici ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu sveukupno 3.968,67 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je s tuženicom, kao kreditorom, 30. srpnja 2007. zaključila predmetni ugovor u kreditu temeljem kojeg joj je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 169.142,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz obvezu vraćanja tog iznosa kroz 26 godina u mjesečnim anuitetima od po 911,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, da joj tuženica prilikom sklapanja ugovora nije pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu CHF, a tijekom otplate kredita je u više navrata redovnu kamatnu stopu s početnih 4,5% godišnje mijenjala na njezinu štetu, bez jasnih parametara i posebnog pregovaranja o istom te da je s tuženicom zaključila u konačnici i Dodatak tom ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15; dalje: ZIDZPK/15), pa kako prilikom konverzije nisu uzete u obzir okolnosti iz odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj: Pž-6632/2017 i 13. lipnja 2014. broj:Pž- 7129/2013, slijedom čega tuženica, unatoč konverziji, nije cijelosti vratila preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, to tužiteljica, pozivom na spomenute odluke Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske u vezi s čl.323., čl.1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), predlaže donošenje presude kojom se tuženici nalaže da joj isplati iznos od 101.500,00 kn sa zateznom kamatom od 15. listopada 2007. do isplate.

1.1. U tijeku postupka tužiteljica predlaže da vještak utvrdi, između ostalog, iznos zateznih kamata na pojedine iznose preplate s osnove promjene kamatne stope i povećanja tečaja CHF u odnosu na početno ugovorene za razdoblje do 30. rujna 2015., kao i razliku u preostaloj glavnici, čime preinačuje tužbu, dok u podnesku od 19. svibnja 2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja, preinačuje tužbu isticanjem novih zahtjeva uz postojeće te predlaže odlučiti kao u izrekama presude.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i navodi da je tužiteljica zatražila konverziju i sklopila dodatak ugovoru u skladu s odredbama ZIDZPK/15, čime je izjednačena s pravnim položajem potrošača koji je sklopio ugovor s valutom Eur i stoga nema pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz međusobnog odnosa stranaka koji je naknadno uređen sporazumom o konverziji, kao novom pravnom osnovom između istih.

2.1. U tijeku postupka tuženica navodi da je tužiteljica prvenstveno dužna dokazati status potrošača i da se kuća kupljena sredstvima kredita koriti samo za potrošačke svrhe, sve s obzirom da je na adresi kupljene nekretnine registriran [obrt], obrt za održavanje vatrogasnih aparata, a isto tako da je dužna dokazati aktivnu legitimaciju jer iz prometa po kreditu nije moguće sve uplate povezati s tužiteljicom. Također ističe da sporazum o konverziji sklopljen prema odredbama ZIDZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te predlaže, ukoliko sud odredi financijsko vještačenje, uzeti u obzir i tzv. negativne razlike.

2.2. U konačnici tuženica ističe protivljenje preinaci tužbe po osnovi zatezne kamate do dana konverzije na utvrđene iznose preplate uz razliku glavnice, kako je zatraženo na pripremnom ročištu 27. veljače 2025., kao i prigovor zastare na sve iznose koji bi proizašli iz zatraženog, na kojim prigovorima ustraje i u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev prema podnesku od 19. svibnja 2025., uz napomenu da je konverzija izvršena 30. rujna 2015., a dodatak ugovoru zaključen 20. siječnja 2016., dok tužiteljica zahtjev za isplatu razlike glavnice postavlja tek sada, nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 30. srpnja 2007., Dodatak ugovoru od 20. siječnja 2016. potvrđen/solemniziran kod javnog bilježnika 21. siječnja 2016., uvjerenje o prebivalištu, izračun konverzije i financijsku dokumentaciju, izvadak iz obrtnog registra, proveo vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te saslušao tužiteljicu.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. U odnosu na protivljenje tuženice preinaci tužbe po osnovi zatezne kamate do dana konverzije na utvrđene iznose preplate uz razliku glavnice, kako je zatraženo na pripremnom ročištu 27. veljače 2025., ističe se da je takva preinaka dopuštena s obzirom na čl.190.st.1. i čl.190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP).

3.2.1. Preinaka tužbe prema sadržaju podneska od 19. svibnja 2025. dopuštena je po pitanju visine zahtjeva jer postavljen nakon nalaza i mišljenja vještaka, slijedom čega se radi o situaciji iz čl.190.st.2. ZPP-a, dok u odnosu na dio zahtjeva sadržaja pobliže opisanog u stavku I. izreke presude valja uputiti na čl.187.st.4. ZPP-a i napomenuti da se pravo na isticanje ništenosti ne gasi odnosno da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je [obrt], obrt za održavanje vatrogasnih aparata registriran na adresi [adresa] od 24. kolovoza 2005.,

-da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora zaključen 30. srpnja 2007. ugovor o namjenskom kreditu (kupnja kuće prema čl.6.) u kunskoj protuvrijednosti 169.142,86 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl.1.), uz rok otplate 26 godina (čl.3.) i obvezu vraćanja istog, uz valutnu klauzulu, u anuitetima s redovnom kamatom prema odluci o kamatnim stopama kreditora, koja je promjenjiva, a u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,50% (čl.1. i čl.2.), koji anuiteti se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za CHF, a prvi iznosi 911,93 CHF (čl.7.), time da se za osiguranje kredita zalaže nekretnina u [adresa] (čl.14.),

-da su stranke 20. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru prema odredbama ZIDZPK/15, potvrđen/solemniziran kod javnog bilježnika 21. siječnja 2016., te je istim određeno da na dan 30. rujan 2015. neotplaćena glavnica u CHF iznosi 144.557,96 CHF / 1.009.126,16 kn (čl.4.), da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR do 30.9.2015. i razlika od 52.634,93 kn predstavlja preplatu (čl.5.) te da nedospjela glavnica kredita u EUR na dan 30.9.2015. iznosi 89.012,59 EUR (čl.8.),

-da su u financijskoj dokumentaciji navedeni anuiteti i datum dospijeća/plaćanja istih, koji iznosi su podmirivani trajnim nalogom s računa tužiteljice i uplatama u poslovnici,

-da je tužiteljica prijavljena s prebivalištem na adresi u [adresa] od 19. lipnja 2008.

6. U odnosu na prigovore tuženice prvenstveno valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi utvrđenja ništetnosti i naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženice (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

6.1. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

6.2. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženici omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

6.3. Tuženica na odlučne okolnosti nije predlagala saslušanje djelatnika koji bi osobno sudjelovao u postupku obrade i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

6.4. Nadalje, iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao iskren i neposredno uvjerljiv u dijelu iz kojeg kao bitno proizlazi da je po struci odgajatelj i nema iskustva u bankarskom sektoru, ne prati kretanja tečaja na tržištu i sl., da joj je tuženica ponudila ugovor u CHF navodeći da njezina plaća to pokriva, da joj nije dana projekcija kretanja tečaja CHF, nisu objašnjeni rizici, kao niti o čemu ovisi promjena kamatne stope odnosno kada i zašto se mijenja, da je na njezin upi o mogućnosti fiksne kamatne stope odgovoreno da to nije moguće, da je znala što znači valutna klauzula i rečeno je CHF najsigurnija valuta i da ne treba brinuti, da je ugovor sastavila tuženica i nije bilo mogućnosti utjecaja na sadržaj odredaba istih, da je kredit podignut i iskorišten za kupnju kuće u kojoj živi cijelo vrijeme, da joj je rata jako narasla i da je znala da se to može desiti ne bi takav kredit uzimala, da se na konverziju odlučila jer njezina plaća više nije bila dovoljna za podmirenje kredit, time da nije mogla utjecati na sadržaj odredaba dodatka ugovora niti se cjenkati, da se potpisom konverzije ničeg nije odrekla, da je u to vrijeme gledala samo koliko je otplatila, nije joj se činilo da je to dobro napravljeno, ali bila je u situaciji "uzmi ili ostavi", da još uvijek otplaćuje kredit te da na adresi njezine kuće kupljene kreditom nikada nije bilo registrirano neko trgovačko društvo ili obrt niti je ona bila vlasnicom navedenog.

6.5. S obzirom na prihvaćeni iskaz tužiteljice i dokumentaciju u koju je izvršen uvid sud nalazi da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupila drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestila o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

6.5.1. Tuženica, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni – tipski ugovor, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužiteljici, kao potrošaču, i pomoći joj da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njezinim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo tuženice je superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je tuženica bila dužna tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju svih odredaba ugovora, pa tako i onih koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te joj skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina njezine buduće mjesečne obveze. Ističe se i to da nije dovoljno da je određena odredba potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mogućeg načina promjene visine njegove mjesečne obveze tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

6.6. Slijedom navedenog za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankama 30. srpnja 2007. u dijelu na koji tužiteljica upire – odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, sve temeljem čl.96-97. u vezi s čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29), čl. 3-4., čl. 269. i čl.323. ZOO-a te čl.502.a i c ZPP-a i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

7. U odnosu na osporavanje tužiteljici statusa potrošača ističe se da taj status jasno proizlazi dokumentacije u koju je izvršen uvid te prihvaćenog iskaza tužitelja, slijedom čega je upravo na tuženici teret dokaza o tome da tužiteljica eventualno ne bi imala status potrošača (tako i Rev-18/2018), što tuženica nije uspjela dokazati. Posebno se napominje da je nekretnina kupljena sredstvima kredita na adresi [adresa], dok je obrt na koji tuženica upire registriran na adresi [adresa], slijedom čega neosnovano tuženica tvrdi da kuća tužiteljice nije korišten za potrošačke svrhe.

8. S obzirom da iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da je tužiteljica ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu odnosno dodatka ugovora te da kredit još uvijek otplaćuje, to pitanje da li je eventualno osobno izvršila uplatu neke od rata u poslovnici tuženice ili je to učinila treća osoba u njezino ime i za njezin račun, nije odlučno niti otklanja njezinu aktivnu legitimaciju za predmetne zahtjeve, slijedom čega se prigovor u tom pravcu ukazuje neosnovanim.

9. U odnosu na pitanje pravnog interesa da se utvrdi ništetnim određena odredba ugovora o kreditu vezanog uz CHF nakon provedene konverzije te pravnog temelja za potraživanje eventualnih razlika s osnove valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope valja uputiti na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu potrošač ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedine ugovorne odredbe kako bi na temelju toga mogao ostvariti eventualno pravo koja mu pripada u vidu kondemnatornog novčanog zahtjeva. To stoga što su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate te se ne radi o sklapanju novog ugovora - osnovni je ugovor o kreditu imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

9.1. Upućuje se i na stajališta suda EU u presudama C-51/17 od 20. rujna 2018. i C- 118/17 od 14. ožujka 2019.

9.2. S obzirom da odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF odnosno predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija, valja zaključiti da konverzijom kredita potrošač nije izgubio pravo na potpunu restituciju niti mu je to pravo ograničeno.

9.3. U konkretnom su slučaju stranke sklapanjem Dodatka, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ne i razdoblje koje je tome prethodilo te se tužiteljica nije odrekla, niti se mogla odreći svojih potrošačkih prava, što uključuje i pravo na punu restituciju, u kojem pravcu se upućuje i na sadržaj odredbe čl.41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ 41/14, 110/15).

9.4. Slijedom navedenog, sud nalazi da tužiteljica, kao potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita, ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na njezinu štetu odnosno u slučaju da konverzijom nije obeštećena u cijelosti s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora.

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka kao relevantno proizlazi slijedeće:

-konverzija je izvršena 30. rujna 2015.,

-razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 6.004,68 EUR, dok razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 13.323,50 EUR,

-zatezna kamata obračunata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije iznose 8.344,66 EUR,

-preostala glavnica prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 679.351,03 kn / 89.012,59 EUR po tečaju HNB na dan konverzije, dok preostala glavnica po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita iznosi 633.294,55 kn / 84.052,63 EUR, slijedom čega razlika između 679.351,03 kn i 633.294,55 kn daje rezultat 46.056,48 kn / 6.112,75 EUR,

-ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 46.056,48 kn / 6.112,75 EUR, dok preplata tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, prema Dodatku ugovora, iznosi 52.634,93 kn / 6.985,86 EUR,

-manje plaćenog, tj. negativnih razlika s osnove promjene tečaja nema.

10.1. Očitujući se na primjedbe tuženice vještak navodi da je nalaz i mišljenje sačinio u potpunosti u skladu sa danim mu zadatkom, da je jasno naveo kako način na koji će se preplata priznata tužiteljici prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir predstavlja pravno pitanje odnosno da li će se ta preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, da je iz zadatka suda razvidno da se traži samo razlika preostale nedospjele glavnice s osnove promjene tečaja, a tako je izračun i sačinjen stoga nije korištena preostala nedospjela glavnice prema simuliranom inicijalnom planu koju tuženica spominje u svom podnesku, da pitanje da li je navedeni iznos „razlike glavnica“ prešao iz imovine tužiteljice u imovinu tuženice i u kojem trenutku za njega predstavlja pravno pitanje te da je zadatak suda bio računati razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope do 1. siječnja 2014. godine te u tom vremenskom rasponu nema razdoblja u kojem je anuitet po stvarnom obračunu tuženice manji od anuiteta po simuliranom inicijalnom otplatnom planu što je razvidno i iz točke 3. nalaza i mišljenja.

10.2. Sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka s pisanim očitovanjem jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, slijedom čega su prigovori tuženice ocijenjeni neosnovanim.

10.3. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka za zaključiti je da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u odnosu stranaka jer tužiteljica, kao potrošač, provedenom konverzijom nije dovedena u poziciju kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije ni bilo.

10.4. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 679.351,03 kn / 89.012,59 EUR, međutim stvarna preostala neotplaćena glavnica u kn, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 633.294,55 kn / 84.052,63 EUR, dakle, bila je manja od one kako ju je utvrdila tuženica izračunom konverzije, i to za 46.056,48 / 6.112.75 EUR.

10.5. Također valja napomenuti da glavnica ugovorena u Dodatku, koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja oko uvjeta sklapanja Dodatka. Tužiteljici je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak potpisati ili ne, slijedom čega nema mjesta zaključku da bi tužiteljica potpisivanjem istog izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u Dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK/15.

11. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020. odnosno 31.1.2022.).

11.1. S tim u svezi napominje se da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela teći 13. lipnja 2014. po pitanju promjenjive kamatne stope odnosno 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule, pa kako je tužiteljica tužbu podnijela 12. lipnja 2019. 2019. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

11.2. Također se napominje da se iznos stečen bez osnove / šteta ima promatrati u svojoj ukupnosti, a ne pojedinim iznosima od kojih se glavnica sastoji i stoga nema mjesta isticanju niti računanju zastare po tim dijelovima. U konkretnom je slučaju odlučan datum podnošenja tužbe jer je za nastup zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je određen činjeničnom osnovom. Kako je tužiteljica na pripremnom ročištu zatražila da se utvrdi, između ostalog, iznos zateznih kamata na pojedine iznose preplate s osnove promjene kamatne stope i povećanja tečaja CHF u odnosu na početno ugovorene za razdoblje do 30. rujna 2015., dakle apsolutan iznos kamate koja je već bila zatražena tužbom, a uz to i razliku u preostaloj glavnici, da bi u konačnici nakon provedenog financijskog vještačenja, a temeljem iste činjenične osnove, zatražila isplatu točno određenog iznosa u podnesku od 19. svibnja 2025., to nema mjesta zaključku da bi se promijenila istovjetnost zahtjeva (tako i Županijski sud u Zagrebu, Gž-1971/2022 od 3. siječnja 2022.), slijedom čega je neosnovan i taj prigovor zastare.

12. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženica u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekla temeljem djelomično ništetnog ugovora s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom nakon konverzije, tj. od 1. listopada 2015. do isplate jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je po toj osnovi u razdoblju do konverzije tužiteljica preplatila 19.328,18 EUR, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a.

12.1. Tužiteljici pripada pravo i na zatezne kamate koje su plaćene na pojedine iznose po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i to za razdoblje do konverzije, koje zatezne kamate tužiteljici nisu priznate u konverziji, u ukupnom iznosu od 8.344,66 EUR. Kako je tužiteljici u konverziji priznata preplata u iznosu 6.985,86 EUR, to joj pripada, u skladu s pravilima o uračunavanju ispunjenja, razlika u iznosu 1.358,80 EUR (8.344,66 – 6.985,86 = 1.358,80) s pripadajućom kamatom od dana kada je takav zahtjev istaknut, tj. od 19. svibnja 2025. do isplate, u skladu s čl. 31.st.2. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u stavku II. izreke presude.

12.2. Tuženica je u obvezi isplatiti i iznos razlike preostale glavnice na dan konverzije u iznosu 6.112,75 EUR s pripadajućom kamatom od prvog idućeg dana nakon konverzije, tj. od 1. listopada 2015. do isplate, s obzirom na utvrđenja pobliže opisana u toč. 10. do 10.4. obrazloženja presude, temeljem čl. 1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a (st.II. izreke presude).

13. U odnosu na pitanje tzv. negativne razlike u postupku je utvrđeno da iste nema. Međutim, sve i da postoji ne bi bilo mjesta uračunavanju tzv. negativne razlike u konačan iznos, u kojem pravcu se upućuje na odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7. prosinca 2023. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023. broj:Rev-549/2023.

14. Tužiteljica je imala troškove postupka koji se sastoje od troškova zastupanja odmjerenih u skladu s vrijednosti predmeta spora te Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 10.9.2020. i 19.5.2025. te pristup na ročišta 27.2.2025. i 5.3.2026. po 500,00 EUR, za pristup na ročište 22.1.2021. iznos od 250,00 EUR,

uz pdv u iznosu 687,50 EUR te trošak vještačenja u iznosu 350,00 EUR i sudske pristojbe na tužbu u iznosu 181,17 EUR – sveukupno 3.968,67 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO/05 i čl.151.st.3. ZPP-a.

14.1. Tužiteljici, u skladu s čl.155.st.1. ZPP-a, nije priznat trošak za sastav podnesaka od 13.5.2020. i 4.3.2025. kojim dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe i troška vještačenja jer sud ima evidenciju uplata tih troškova.

U Zagrebu, 17. travnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka