REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3335/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupa je Romana Mihalić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermaerkische S-Leasing d.o.o., Zagreb, Zelinska ulica 3, OIB: 46550671661, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 17. ožujka 2026. u prisutnosti obiju parničnih stranaka, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 26170/08, sklopljenog 22.4.2008. između tužiteljice i tuženika, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i svi troškovi obrade i naknada za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici 3.069,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom:

- na 3,29 eura od 10.10.2008.

- na 0,05 eura od 10.10.2008.

- na 0,29 eura od 21.10.2008.

- na 13,97 eura od 13.11.2008.

- na 0,07 eura od 13.11.2008.

- na 6,20 eura od 3.12.2008.

- na 0,08 eura od 3.12.2008.

- na 19,75 eura od 13.1.2009.

- na 0,19 eura od 13.1.2009.

- na 23,98 eura od 6.2.2009.

- na 0,05 eura od 6.2.2009.

- na 25,20 eura od 5.3.2009.

- na 0,04 eura od 5.3.2009.

- na 21,77 eura od 7.4.2009.

- na 0,07 eura od 7.4.2009.

- na 21,52 eura od 6.5.2009.

- na 0,07 eura od 6.5.2009.

- na 18,05 eura od 3.6.2009.

- na 0,05 eura od 3.6.2009.

- na 13,99 eura od 7.7.2009.

- na 6,47 eura od 7.7.2009.

- na 9,38 eura od 7.8.2009.

- na 0,07 eura od 7.8.2009.

- na 17,56 eura od 2.9.2009.

- na 1,19 eura od 3.9.2009.

- na 0,07 eura od 3.9.2009.

- na 15,04 eura od 2.10.2009.

- na 0,79 eura od 3.10.2009.

- na 10,40 eura od 3.11.2009.

- na 0,83 eura od 11.11.2009.

- na 4,38 eura od 4.12.2009.

- na 4,15 eura od 4.12.2009.

- na 13,69 eura od 4.12.2009.

- na 1,20 eura od 5.12.2009.

- na 0,07 eura od 5.12.2009.

- na 20,13 eura od 5.1.2010.

- na 1,60 eura od 6.1.2010.

- na 0,08 eura od 6.1.2010.

- na 23,12 eura od 2.2.2010.

- na 2,21 eura od 3.2.2010.

- na 0,08 eura od 3.2.2010.

- na 22,40 eura od 2.3.2010.

- na 2,06 eura od 3.3.2010.

- na 0,09 eura od 3.3.2010.

- na 27,38 eura od 3.4.2010.

- na 3,26 eura od 7.4.2010.

- na 0,09 eura od 7.4.2010.

- na 26,32 eura od 4.5.2010.

- na 2,98 eura od 4.5.2010.

- na 0,10 eura od 4.5.2010.

- na 27,48 eura od 2.6.2010.

- na 3,29 eura od 3.6.2010.

- na 0,14 eura od 3.6.2010.

- na 39,59 eura od 2.7.2010.

- na 7,53 eura od 3.7.2010.

- na 0,12 eura od 3.7.2010.

- na 37,04 eura od 3.8.2010.

- na 6,44 eura od 5.8.2010.

- na 0,16 eura od 5.8.2010.

- na 46,09 eura od 3.9.2010.

- na 10,75 eura od 3.9.2010.

- na 1,12 eura od 3.9.2010.

- na 41,71 eura od 5.10.2010.

- na 8,53 eura od 6.10.2010.

- na 0,11 eura od 30.10.2010.

- na 37,76 eura od 3.11.2010.

- na 6,76 eura od 5.11.2010.

- na 0,14 eura od 5.11.2010.

- na 46,54 eura od 3.12.2010.

- na 11,80 eura od 4.12.2010.

- na 0,94 eura od 4.12.2010.

- na 54,37 eura od 4.1.2011.

- na 15,18 eura od 4.1.2011.

- na 50,46 eura od 3.2.2011.

- na 13,50 eura od 4.2.2011.

- na 51,68 eura od 2.3.2011.

- na 14,29 eura od 3.3.2011.

- na 48,31 eura od 7.4.2011.

- na 12,22 eura od 8.4.2011.

- na 48,69 eura od 4.5.2011.

- na 12,45 eura od 5.5.2011.

- na 81,13 eura od 4.6.2011.

- na 0,93 eura od 10.6.2011.

- na 78,03 eura od 5.7.2011.

- na 1,05 eura od 5.7.2011.

- na 102,46 eura od 3.8.2011.

- na 1,07 eura od 3.3.2011.

- na 14,29 eura od 12.8.2011.

- na 0,09 eura od 12.8.2011.

- na 101,67 eura od 3.9.2011.

- na 1,38 eura od 4.10.2011.

- na 80,63 eura od 4.10.2011.

- na 1,21 eura od 4.11.2011.

- na 58,16 eura od 4.11.2011.

- na 22,98 eura od 4.11.2011.

- na 1,22 eura od 3.3.2011.

- na 80,07 eura od 3.12.2011.

- na 1,21 eura od 5.1.2012.

- na 84,03 eura od 5.1.2012.

- na 1,25 eura od 4.2.2012.

- na 88,47 eura od 4.2.2012.

- na 1,29 eura od 7.3.2012.

- na 90,04 eura od 7.3.2012.

- na 1,30 eura od 4.4.2012.

- na 87,22 eura od 4.4.2012.

- na 1,27 eura od 4.5.2012.

- na 88,14 eura od 4.5.2012.

- na 1,28 eura od 2.6.2012.

- na 89,89 eura od 2.6.2012.

- na 1,29 eura od 5.7.2012.

- na 88,23 eura od 5.7.2012.

- na 1,28 eura od 7.8.2012.

- na 88,35 eura od 7.8.2012.

- na 1,28 eura od 8.9.2012.

- na 86,77 eura od 8.9.2012.

- na 1,26 eura od 3.10.2012.

- na 82,27 eura od 3.10.2012.

- na 2,59 eura od 7.11.2012.

- na 85,84 eura od 7.11.2012.

- na 2,67 eura od 6.12.2012.

- na 86,86 eura od 6.12.2012.

- na 2,69 eura od 11.1.2013.

- na 86,94 eura od 11.1.2013.

- na 2,70 eura od 8.2.2013.

- na 81,77eura od 8.2.2013.

- na 2,58 eura od 7.3.2013.

- na 85,10 eura od 7.3.2013.

- na 2,66 eura od 5.4.2013.

- na 86,00 eura od 5.4.2013.

- na 2,68 eura od 10.4.2013., sve do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 877,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25.4.2013.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak od 1.538,94 eura sa zateznom kamatom od 18. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 22.4.2008. s tuženikom sklopila ugovor o operativnom leasingu br. 26170/08 za kupnju osobnog vozila te je ugovoren iznos naknade za leasing od 18.409,36 CHF i neto ostatak vrijednosti objekta leasinga od 3.655,91 CHF, koji se isplaćuje trgovcu u kunama prema prodajnom tečaju za CHF Erste & Steiermaerkische Bank d.d., sve na rok od 60 mjeseci. Tuženik je isplatu ugovorenih iznosa vršio u kunama, a tužiteljica je rata anuiteta, koje je isplaćivala u HRK, bila vezana uz tečaj CHF. Tužiteljica tvrdi da s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarala Osim toga, tuženik je tužiteljici plasirao ugovor kao jača ugovorna strana, bez ikakvog pojašnjenja specifičnosti valute CHF, a ona nije mogla utjecati na sadržaj ugovora, što konkretno odredbu koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF čini nepoštenom po čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, te posljedično ništetnom. Zbog toga nakon provedenog vještačenja predlaže donijeti presudu citiranu u izreci.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti ističući tužiteljici prigovor statusa potrošača. Ugovaranje valutne klauzule dopušteno je, a riječ je o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i uočljiva pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Osim toga, predmetnim je ugovorom ugovorena i jamčevina od 20% iznosa ukupne naknade leasinga, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 3.655,91 CHF, odnosno 16.725,42 HRK. I na tu se jamčevinu primjenjivala valutna klauzula u CHF. U trenutka isplate, odnosno vraćanja jamčevine tužitelju, 24.4.2013., protuvrijednost iznosa jamčevine od 3.655,91 CHF iznosila je 23.337,18 HRK, što znači da je tužitelju vraćen iznos od 6.611,76 HRK (sada 877,53 EUR) više nego što je uplatio. Zbog toga tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u jamčevini u navedenom iznosu. Ističe prigovor zastare i zatraženom tijeku kamata, a konačno predlaže zahtjev odbiti.

3. Sud je tijekom postupka pročitao ugovor o operativnom leasingu, pregled plaćanja, izlazni račun – konto karticu i drugu dokumentaciju u spisu, saslušao tužiteljicu i proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., Zagreb.

4. Na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan, a prigovor radi prebijanja neosnovan.

5. Predmet zahtjeva tužiteljice jest zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o operativnom leasingu zaključenog između stranaka u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Nema spora o tome da je između tužiteljice i tuženika 22.4.2008. sklopljen ugovor o operativnom leasingu niti sadržaj toga ugovora.

7. U vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i tuženika na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP).

8. Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

9. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužiteljica kao fizička osoba sklopila Ugovor s tuženikom, i to radi kupnje vozila za privatne svrhe, ima u smislu navedene odredbe svojstvo potrošača.

10. Tužiteljica je u iskazu u bitnom navela da joj je u auto-kući preporučen tuženik, s obzirom da nije bila u mogućnosti platiti automobil, da je djelatnik tuženika, g. D iz [adresa] došao u [adresa] na tužiteljičino radno mjesto s pripremljenim ugovorom, u kojem je stajalo da je u valuti CHF, da je tužiteljica rekla da to ne želi, već želi ugovor u eurima jer se s time bolje snalazila, no da ju je djelatnik tuženika uvjeravao da je to povoljnije i ona je konačno pristala.

11. Tužiteljičin je iskaz sud ocijenio kao iskren i istinit, a njegov sadržaj u bitnom je potvrdio njezine navode iz tužbe. Iz ovog je dokaza sud utvrdio da tužiteljica, kao potrošač, nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena da CHF predstavlja valutu utočišta niti bila obaviještena o svim bitnim parametrima vezanim za tu klauzulu. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s rizikom ugovaranja visine mjesečne rate leasinga s valutnom klauzulom i objasnio rizik povećanja tečaja valute, predmetna ugovorna odredba suprotna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO. Tužiteljica nije mogla razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz navedenih ugovornih odredbi, niti je mogla valjano odlučiti hoće li takav ugovor sklopiti, jer joj je uručen ugovor unaprijed pripremljen od strane tuženika.

12. Predmetni ugovor predstavlja tipizirani potrošački ugovor o financiranju putem leasinga, a na ugovorne obveze između trgovaca i potrošača se primjenjuju odredbe čl. 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to da je tužiteljica kao potrošač sklopila ovaj ugovor, odlučuje se primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), koji je važio u vrijeme sklapanja ugovora.

13. Prema odredbi čl. 96. st 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po čl. 96. st. 2. istog Zakona smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno pojedinoj ugovornoj odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4. ZZP). U konkretnom slučaju, to nije učinio.

14. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Po čl. 102. nepoštena je ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. U konkretnom slučaju u Ugovoru koji je sklopljen između tužitelja i tuženika ugovorena je valutna klauzula koja doslovno glasi: „Ugovorna valuta: CHF. Visina obroka obračunava se i usklađuje prema indeksu: LIBOR 3-mjesečni. Sva plaćanja u korist Davatelja leasinga vrše se u kunama prema tečaju: Pr.teč. CHF Erste & Steiermaerkische Bank d.d. na dan uplate“.

16. Odredba čl. 81. ZZP temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13).

17. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

18. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 96. ZZP smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Kada je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužitelja radi činjenice što ga nije pročitao, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu bi bio dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale, što nije učinio.

19. Na temelju navedenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno da je predmetni Ugovor standardni ugovor kojeg je tuženik zaključivao.

20. Također je utvrđeno da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora, troškovi koji ulaze u troškove ugovaranja kredita, mogući rizici rasta tečaja CHF i faktori koji na to utječu.

21. Time što je tužiteljica znala da ugovara kredit uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

22. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

23. Takve ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na valutnu klauzulu bile su lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 99. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti. Naime, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisnicima zajma pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke.

24. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

25. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2017., M i dr., C 186/16, EU:C:2017:703, t. 50.).

26. Stoga je tuženik sklapanjem Ugovora o kreditu povrijedio pravo tužitelja kao potrošača, jer je u njemu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana za švicarski franak.

27. Zato je valjalo utvrditi djelomičnu ništetnost ugovora i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

28. Odredbom čl. 102. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno I. izreke.

29. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću čiji nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen objektivno i u skladu s pravilima struke.

30. Vještak je u pisanom nalazu i mišljenju izračunao da je razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan sklapanja ugovora (za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos3.069,34 eura, da je negativna razlika 14,25 eura te da je razlika jamčevine po osnovi promjene tečaja 877,53 eura.

31. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran je za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Zbog toga je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika. Pritom se napominje da iz odredbe čl. 96. ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 96. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početno ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO. Zbog toga je tužiteljici u toč. II. Izreke dosuđen iznos od 3.069,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, prema tužbenom zahtjevu postavljenom u skladu s rezultatima vještačenja.

32. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a dosuđene su od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

33. Tuženik je istakao prigovor radi prebijanja tražbine tužiteljice s njegovom tražbinom na ime razlike između jamčevine koju je tužiteljica uplatila prilikom sklapanja ugovora i iznosa koji joj je po isteku ugovora obračunat, odnosno isplaćen (877,53 eura). Sud je ocijenio da nema osnove za uzimanje u obzir tzv. negativnih razlika pa stoga ne postoji ni potraživanje tuženika po osnovi po kojoj je istakao prigovor radi prebijanja. Pritom treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njime sklopila ovakav Ugovor, te je tuženik, za razliku od tužitelja, znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tužiteljica u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora, te ne može biti nesavjestan, da bi išta morala vraćati, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Kad bi se zahtjev tužiteljice umanjio za tzv. negativnu razliku jamčevine, to bi bilo nepravično umanjenje njene imovine i samim time suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Zato je u toč. III. utvrđeno nepostojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici (čl. 338. st. 3. ZPP).

34. Prigovor zastare nije osnovan: prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

35. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to: sastava tužbe od 200,00 eura (tbr 7/1), podnesaka od 11.2.2025. i 25.11.2025. po 200,00 eura (tbr 8/1), za zastupanje na ročištima 25.2.2025., 24.6.2025. i 17.3.2026. po 200,00 eura (tbr 9/1), ukupno 1.200,00 eura, što uvećano trošak vještačenja od 300,00 eura te sudsku pristojbu na tužbu od 38,94 eura iznosi 1.538,94 eura.

36. Na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 17. travnja 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika