REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-14185/2021-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu Siniši Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Godek-Glavina, odvjetnici iz Koprivnice, A. Starčevića 3, protiv tuženika VD-AS MONT j.d.o.o., Jastrebarsko, Trg Kardinala Alojzije Stepinca 9, OIB: 75802601659, zastupanog po punomoćniku Vladimiru Rađenoviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Hrvoje Lafter i Vladimir Rađenović, Jastrebarsko, A. Šenoe 2A/2, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja odvjetnice Sanje Godek-Glavina, i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Antonia Marečića, dana 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.234,50 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem na iznos od 347,84 eura počev od 25. prosinca 2017., počev od 25. siječnja 2018., na novčani iznos od 365,23 eura počev od 25. veljače 2018., počev od 25. ožujka 2018., počev od 25. travnja 2018., počev od 25. svibnja 2018., počev od 25. lipnja 2028., na novčani iznos od 398,17 eura počev od 25. srpnja 2018., na novčani iznos od 456,54 eura počev od 1 siječnja 2019., na novčani iznos od 398,17 eura počev od 25. ožujka 2019., na novčani iznos od 341,29 eura počev od 25. travnja 2019., na novčani iznos od 118,50 eura počev od 1. siječnja 2020., sve do konačnog plateža, i sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.315,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 17. travnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodio da je sa tuženikom zasnovao radni odnos te se kod njega nalazio u radnom odnosu od 1. studenog 2017. do 26. ožujka 2019. godine. Tužitelj ne posjeduje ugovor o radu jer se isti nalazi kod tuženika, ali iz potvrde HZMO- a od 4. studenog 2019. vidljivo je od kada do kada je bio u radnom odnosu kod tuženika. Tuženik mu je na tekući račun isplaćivao neto plaću od 2.250,00 kn. Tuženik tužitelju nije redovito uplaćivao mjesečnu plaću i na račun mu je uplaćivana neto plaća, dok je bruto plaća bila veća, međutim iako je minimalna plaća radnika iz godine u godinu bila veća tuženik je tužitelju na račun uplaćivao samo jedan iznos koji nije mijenjao. Tuženik je ostao tužitelju dužan plaću za mjesec studeni i prosinca 2017. a te godine bruto plaća je iznosila minimalno 3.276,00 kn, pa taj iznos za svaki mjesec tužitelj ovom tužbom potražuje. Nadalje, nije mu isplaćena plaća za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj 2018. a te godine minimalna bruto plaća iznosila je 3.439,80 kn, pa taj iznos tužitelj traži da mu tuženik plati za svaki mjesec. Također mu tuženik nije platio plaću za mjesec veljaču 2019., a bruto plaća te godine iznosila je 3.750,00 kn, pa taj iznos ovom tužbom tužitelj potražuje od tuženika. Nije mu plaćena niti plaća 26 radnih dana u mjesecu ožujku 2019. pa tužitelj traži da mu tuženik za taj period plati plaću u iznosu od 3.146,00 kn. Tuženik nije tužitelju platio niti godišnji odmor na koji ima pravo prema Zakonu o radu u visini mjesečne plaće pa on potražuje da mu tuženik plati godišnji odmor za 2018. u iznosu od 3.439,80 kn, te za 2019. u iznosu od 3.750,00 kn.

Prije podnošenja ove tužbe, radi mirnog rješenja spora, tužitelj je tuženiku uputio odvjetnički dopis od 23. studenog 2019. ali isti taj dopis tuženik nije želio podići. Tužitelj je kontaktirao i tuženika da mu isplati plaću i prije odvjetničkog dopisa, ali to ovaj nikada nije uradio. Obzirom da očigledno tuženik ne želi tužitelju platiti plaću za obavljeni rad, tužitelj ovom tužbom traži da mu tuženik plati plaću za mjesece koje mu nije platio i to minimalni iznos plaće radnika u RH, kako je to propisano za svaku godinu za mjesece koje tužitelju tuženik te godine nije platio. Isto tako ga traži da mu plati godišnji odmor na što prema Zakonu ima pravo tražiti i to u visini mjesečne bruto plaće. Ovom tužbom tužitelj traži da mu tuženik plati zagarantiranu minimalnu plaću koja je za svaku godinu određena u RH.

Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 27. veljače 2026. zahtjeva da mu tuženik isplati iznos od 4.234,50 eura, i parnični trošak, sve sa pripadajućim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je točno da je je tužitelj sa tuženikom zasnovao radni odnos od 1. studenog 2017. do 26. ožujka 2019., te da tužitelj kroz 2019. nije dolazio na posao, ali je bio prijavljen u radnom odnosu i nadalje kao radnik kod tuženika. Tuženik je tužitelju uplaćivao plaću preko računa, za što tuženik dostavlja potvrde o isplati plaće kao i potvrde o plaćenim porezima koji terete plaću.

Osim navedenog, tužitelju su vršene i isplate u gotovini, po zahtjevu tužitelja jer je istom za vrijeme rada kod tuženika vršena obustava sa plaće zbog plaćanja iznosa uzdržavanja. Nadalje, tuženik je tužitelju prodao i kombi marke Citroen Jumper u 2019., za što je izdana i faktura koja glasi na suprugu tužitelja TL, a koji iznos po fakturi nije plaćen.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom postupka izvršio uvid u odvjetnički dopis od 23.11.2019., s potvrdom o primitku, Potvrdu HZMO -a, izvod prometa po računu (str. 5-15 spisa), platne liste, izvješće o plaćenim porezima, račun 004/PJ-001 (str. 26-154, 157 spisa), pisani otkaz tužitelja, s prilogom (str. 158-161 spisa), ispis razgovora sa aplikacije Messenger (str. 166-170 spisa), Potvrdu HZZ-a (str. 180 spisa), dopis Porezne uprave od 06.06.2022. (str. 187 spisa), saslušao je svjedoke ČL na ročištu od 11.10.2023. (str. 201-202 spisa), AL na ročištu od 08.10.2024. (str. 219-221 spisa) i OL na ročištu od 13.05.2025. (str. 239-240 spisa), kao i tužitelja na ročištu od 09.04.2024. (str. 205-207 spisa) te zakonskog zastupnika tuženika UL na ročištu od 08.10.2024. (str. 219-221 spisa), izvršio je uvid u nalaz i mišljenje vještaka Dragane Bubalo od 30.09.2025. (str. 256-260 spisa), kao što ju je i usmeno saslušao na ročištu od 03.03.2026. (str. 270-271 spisa) te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka primjenom čl . 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91, 91/92, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je između stranaka da je da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika u utuženom razdoblju, da je tuženik tužitelja prijavio na obvezna osiguranja, a kako to uostalom proizlazi i iz potvrde HZMO-a od 04. studenog 2019. Sporno je je li tuženik tužitelju isplatio neto iznose plaće. Tužitelj tvrdi da mu plaća nije isplaćena, dok tuženik navodi da je dio plaće isplaćivan u gotovini. Osim toga, tužitelj tvrdi da nije iskoristio godišnji odmor te mu za isti nije isplaćena naknada.

6. Svjedok ČL, supruga tužitelja u svom iskazu danom na ročištu od 11. listopada 2023. navodi da je radio kod tuženika i bio prijavljen u radni odnos od 01.11.2017. ali da nikada nije sklopio ugovor o radu, nikada nije dobio ni platne liste, ugovorio je s tuženikom da će mu se isplatiti minimalac na račun oko 3 .000,00 kn, te na ruke još oko 7.000,00 kn. Neto plaća mu je trebala iznositi oko 10.000,00 kn. Minimalac je preko računa plaćao tužitelju tek od lipnja 2018., a do tada ništa preko računa, ali mu je plaćao na ruke do tog mjeseca ostatak od oko 7.000,00 kn, a od lipnja 2018. mu je plaćao i na ruke i preko računa sve do siječnja 2019., a od siječnja 2019. do konca ožujka 2019. nije dobio ništa. Od travnja 2019. tužitelj više ne radi kod tuženika i kako su saznali tuženik ga ja odjavio krajem ožujka 2019. godine. Kad je primao novac na ruke, nisu ništa potpisivali i nema pisanog traga novca. Plaća na ruke se isplaćivala na različitim mjestima, navodi da nije prisustvovala tim isplatama. Donio je kući taj novac. Isto tako nije koristio godišnji odmor u cijelom radnom vremenu kod tuženika, nije ga dobio, tražio ga je, koristio je ponekad dan ili 2 i tada mu je tuženik umanjio plaću za dan ili dva. Ističe da su vodili evidenciju radnog vremena ali je nemaju više. Plaću su tužitelj i tuženik ugovorili u kafiću na Petrol pumpi, na cesti Zagreb- Jastrebarsko, bila je i ona prisutna i nitko drugi osim tužitelja i tuženika. Tada su ugovorili da će tužitelj dobivati minimalnu plaću na račun i još oko 7.000,00 na ruke. To tuženik nije poštivao u utuženom razdoblju, a ne u cijelom vremenu trajanja radnog odnosa i tuženik je plaćao samo iznos na crno, ali ne i minimalnu bruto plaću preko računa. Navodi da je razgovarala s direktorom u ime svog supruga i upoznata je sa svima i molila je tuženika da isplati plaću tužitelju u više navrata.

Ističe i da je točno da je tužitelj na početku radnog odnosa kod tuženika dogovorio kupnju njegovog kombija, vrijednost kombija je iznosila 30.000,00 kn i oni su ga plaćali u ratama u iznosa od 3.000,00 kn mjesečno na način da je tuženik tužitelju ustezao taj iznosa od iznosa koji je davao na ruke tužitelju i to je trajalo 10 mjeseci počam od 01.11.2017. godine. Međutim nije im dao papire da mogu registrirati vozila na ime tužitelja, i oni su tek nakon prestanka rada tužitelja kod tuženika dobili od njega račun da su platili vozilo ali na iznos od 12.000,00 kn iako navodi da je suprug platio 30.000,00 kn, i nema nikakvih uskrata na ime plaće za vozilo. Ugovor o kupnji auta nije potpisan, sve je bilo usmeno, isto tako nije potpisan ni ugovor o radu. Tužitelj je cijelo vrijeme radnog odnosa radio za tuženika. Ističe da nije koristio godišnji odmor jer ga nije dobio. Nije upoznata s činjenicom da bi tuženik imao kolektivni godišnji odmor. Njezin suprug je obveznik plaćanja alimentacije, a ona ju je plaćala iz svoje plaće. Također navodi da je točno da je suprugov račun bio blokiran za vrijeme za koje se potražuje ovom tužbom isplata plaće, ali je bio zaštićen i mogla se vršiti isplata plaće.

7. Svjedok PL u svom iskazu danom na ročištu od 8. listopada 2024. navodi da je u razdoblju od 2017. do otprilike 2019. radio kod tuženika kao pomoćni radnik, i imao je sklopljen pisani ugovor o radu te poznaje tužitelja, i navodi da je on kod tuženika bio zaposlen kao poslovođa, njemu je davao plaću u kuverti. Navodi da nema saznanja o plaći koju bi imao tužitelj. On je dobivao jedan dio plaće na tekući račun, a jedan je išao u kuverti, i njemu je baš g. ČL davao taj dio plaće u kuverti. Sve je to odgovaralo iznosu koji je bio pisano ugovoren između njih. Što se tiče rada preko tjedna nedjeljom se nikad nije radilo, a subotom se nekad radilo i to je bilo kraće od 8 sati dnevno. Tužitelj je više obavljao poslove nadzora, ali radio je i kao monter suhe gradnje. Radno vrijeme je bilo od 7.00-17.00 dnevno. Ponekad se tako radilo, a ponekad se radilo i kraće, ali ako su potrebe posla zahtijevale radilo se i duže. Navodi da ne zna tko je tužitelju davao plaću na ruke. Može potvrditi da mu je poznato da je tužitelj kupio vozilo kombi marke Citroen i da je to otplaćivao na rate, ali daljnje pojedinosti ne zna. Inače je g. ČL vodio i satnice na gradilištu, a ako su se vodile evidencije o isplatama plaće onda je to isto vodio g. ČL ali navodi da on to ne zna. Njemu je poslodavac isplatio sve plaće kako su se dogovorili. Ne zna je li poslodavac u cijelosti isplatio plaću tužitelju, nije s njim bio u nekom kontaktu. Pretpostavlja da je novac koji je njemu tužitelj davao na ime dijela plaće njemu davao poslodavac. Tužitelj je znao odlaziti na duže vrijeme s posla, ne bi ga bilo tjedan dva, a je li to bilo zbog godišnjeg ili nečeg drugog navodi da ne zna. Ne zna niti jesu li se vodile evidencije o prisutnosti na poslu. Kada je dolazio na gradilište raditi ili kad je odlazio nije se nikome javljao i ne zna je li itko to bilježio. Okvirno bi rekao da je vrijeme kad je radio kod tužitelja bilo zaposleno 4-5 radnika. Bio je zaposlen i OL. Zna da je tuženik znao dijeliti i akontaciju ako bi to neki radnici tražili. Godišnji odmor je odobravao direktor, kad je on išao na GO pitao bi najprije g. ČL i on bi prenio direktoru ako bi odobrio on bi išao. Nikad se nije radilo za božićne i novogodišnje blagdane. Tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana bili su slobodni 15 dana u komadu jer firma onda nije radila. Navodi da je on kod tuženika zadnji projekt radio na dva hotela na Hvaru, hoteli Andrijana i Amfora.

8. Svjedok OL u svom iskazu danom na ročištu od 13. svibnja 2025. navodi da više nije zaposlenik tuženika ali je to bio do prije 7-8 godina i u utuženom razdoblju za koje ga se pita na radnom mjestu građevinskog radnika. Tužitelja poznaje kao radnika kod tuženika i on je u spornom razdoblju radio kao građevinski radnik. Navodi da je on s poslodavcem imao ugovor o radu u pisanoj formi, plaće mu je ovisila o učinku, a sve što mu je poslodavac isplaćivao išlo mu je na račun, a nešto i na ruke. Svaki mjesec je dobivao neki iznos na ruke, ali to su bili neki manji novčani iznosi. Nema nikakvog saznanja o tome što je imao ugovoreno tužitelj s poslodavcem. Poznato mu je da je između tužitelja i poslodavca bio neki dogovor vezano za kombi ali ne zna kako je to dogovoreno. Za sebe može reći da mu je poslodavac isplaćivao na račun fiksni iznos koji je stajao u ugovoru o radu a na ruke mu je davao još dio plaće kao neki bonus koji je ovisio o učinku. Kad je primao dio plaće na ruke nije ništa potpisivao niti je bilo svjedoka primitka tog novca. Njemu se tužitelj nije žalio da mu nešto ne bi bilo isplaćeno od plaće. Inače mu je novac koji je dobivao na ime bonusa na ruke isplaćivao upravo tužitelj GL, on je bio neka vrsta poslovođe u firmi, odnosno voditelj poslova. On je vjerojatno vodio evidenciju njihovih radnih sati i prisutnosti na radu u svom notesu, on je davao i drugima novac na ruke, a njemu je taj novac predavao, g. UL, direktor tuženika. Navodi da je tužitelja vidio da vozi kombi koji je naveo u iskazu. Ističe i da je redovno dobivao plaću. Ono što je dobivao na ruke bilo je u koverti i bio je samo novac.

9. Tužitelj u svom iskazu (str. 205-207 spisa) navodi da je sa tuženikom sklopio ugovor o radu za radno mjesto građevinski radnik. Dogovorili su se na Petrol pumpi na brzoj cesti Zagreb-Jastrebarsko. Dogovorili su se tamo u kafiću na kavi. Ugovorena plaća je bila bruto plaća od 10.000,00 kn. O godišnjem odmoru nisu pričali. S poslodavcem nije pričao o godišnjem odmoru, koliko dana ima pravo na isti. Ugovorili su rad subotom, a nedjeljom se nije radilo. To je bilo za rad na više gradilišta. Obavljao je na gradilištima poslove montera suhe gradnje. Nitko mu tamo nije bio nadređen, osim povremeno tuženika koji je dolazio, ali ga nitko nije kontrolirao. Radno vrijeme je ugovoreno od 7.00 do 17.00 sati. Direktor tuženika je predložio iznos njegove bruto plaće i radno vrijeme i radno mjesto i on se s time suglasio, ali nije ništa potpisao niti mu je on ponudio ugovor na potpis. Jednom ili dvaput rekao mu je za ugovor ali ga nije dobio. On je na temelju ugovorene plaće minimalac primao na račun, to je iznosilo do 3.000,00 kn a preostalih 7.000,00 kn je dobivao na ruke. Njemu poslodavac nije isplaćivao nikakve doprinose, nego mu je sve davao na ruke, osim minimalca koji je opisao. Navodi da se ne sjeća je li bilo svjedoka prilikom primopredaje novca, a on mu je davao novce na gradilištu ili na kavi i slično. Misli da mu je davao novce u koverti i nije ga nikad brojao. Nikada mu tuženik nije ponudio da se potpiše da je uzeo novac, a on to nije ni tražio. Počeo je raditi po ugovoru 01.11.2017. sve do travnja 2019. i nije koristio godišnji odmor. Radio je svaki dan osim nedjelja po 10 sati dnevno. Može potvrditi da je od tuženika kupio kombi Citroen Jumper ne zna koje godište, ugovorili su cijenu za isti od 30.000,00 kn. To su ugovorili također usmeno na gradilištu, nema pisanog traga, nema svjedoka, negdje odmah na početku njegovog rada kod tuženika. To vozilo nikad nije registrirao na svoje ime, vodio se kao tuženikov auto, jedino mu je tuženik dao prometnu dozvolu. Ugovorili su da će mu tuženik svaki mjesec kroz 10 mjeseci od plaće odbiti 3.000,00 kn. I taj novac je odbio od njegove plaće. Također se ispravlja u iskazu i navodi da je nakon otplate kupoprodajne cijene kombi registrirao na svoje ime. Dalje navodi da je njemu poslodavac od onog iznosa koji mu je isplaćivao na ruke uskraćivao u prvih deset mjeseci 3.000,00 kn ali on nije brojao novac i nije provjeravao. Dao je usmeni otkaz tuženiku, između ostaloga zbog neisplate plaća. Poslodavac i on nisu ništa ugovorili oko datuma isplate plaće. Njegova supruga je vodila evidenciju o njegovom računu na koji je isplaćivan minimalac i imala je punomoć, a račun je u to vrijeme bio blokiran. Ne zna da mu neki mjesec minimalac nije bio isplaćen na račun nego na ruke. Njemu je naknadno izdan račun za vozilo kombi na kojem je navedeno da je plaćen 12.000,00 kn iako ga je platio 30.000,00 kn. Nije dobivao isplatne liste. Pretpostavlja da je njegova supruga brojala novac. Ističe da poslodavca tuži za iznose koje nije primio na ruke. Nije drugim radnicima dijelio plaće koje bi mu dao tuženik, ne zna kako su se drugim radnicima isplaćivale plaće, u to ne ulazi. Plaća mu je ugovorena u fiksnom iznosu od 10.000,00 kn bruto. Ne sjeća se kad se prvi put dogodilo da mu plaća nije uredno isplaćena. Ne zna odgovoriti na pitanje je li mu plaćena plaća za studeni 2017. godine.

10. Zakonski zastupnik tuženika UL u svom iskazu (str. 219-221 spisa) navodi da može potvrditi da se našao s tužiteljem na benzinskoj crpki i da je bila i njegova supruga i a tamo su se dogovorili da će tužitelj biti kod njega u radnom odnosu i da će biti na radnom mjestu Monter suhe gradnje i dogovorili su se da će neto plaća iznositi 7.000,00 kn odnosno otprilike 35,00 kn neto po satu rada, a bruto dio plaće, odnosno doprinose je za cijelo vrijeme njegova rada plaćao posebno. Navodi da tužitelja u početku nije prijavio na njegovo traženje iz razloga što je imao bivšu suprugu i dvoje djece a izbjegavao ja plaćanje alimentacije. Kad više nije mogao držati ga neprijavljenog, tad ga je prijavio i počeo je primati plaću na tekući račun u ugovorenom iznosu. Dalje navodi da su se dogovorili da će tužitelj imati 20 dana GO, a on je bio zadužen za vođenje evidencija rada, i to svih njegovih radnika pa i za sebe, tijekom ovog spornog razdoblja on je njega često znao obavještavati da će biti odsutan s posla, da će koristiti GO, on je sam to evidentirao i misli da je iskoristio više od ugovorenih 20 dana GO. Misli također da su imali i pisani ugovor o radu ali ga nema u arhivi. Dalje ističe da nedjeljom nisu radili pa ni tužitelj, a subotom samo ako su bile potrebe posla, to bi bilo jednom ili dva put mjesečno i u skraćenom vremenu a ne 8 sati. I o tome je tužitelj vodio evidencije. Može potvrditi da je s tužiteljem dogovorio na početku njegova rada prodaju kombi vozila marke Citroen, i to za iznos od 30.000,00 kn koji se obvezao platiti u 10 rata od 3.000,00 kn, to je bio usmeni ugovor a ne pismeni, i tužitelj je rekao da to treba njegovoj tadašnjoj supruzi ČL, jer se bavi prodajom cvijeća. Ističe da je on mjesečno rate od po 3.000,00 kn uskraćivao od tužiteljeve plaće na temelju dogovora s njim da se to tako radi, i to ne uzastopno svakih od 10 mjeseci nego u onim mjesecima kad bi mu tužitelj rekao da mu može uskratiti 3.000,00 kn od plaće jer svaki mjesec nije imao dovoljno novaca za druge obveze pa je bio prema njemu maksimalno korektan. Na koncu je izdao i fakture kad je sve platio, ali po dogovoru je evidentirana kćerka gđe. ČL, koja nije njegova kćerka nego kćerka njegove druge supruge. Točno je da je izdao fakturu na iznos od 12.000,00 kn, točno je da je tužitelj platio 30.000,00 kn ali je to bilo zato jer je vozilo kupio za 12.000,00 kn, to je zato da ne treba platiti dodatni porez i PDV jer je ulazni račun bio na 12.000,00 kn a vozilo je koštalo više.

Navodi i da je svjedok ČL netočno iskazala da mu se obraćala da isplati tužitelju zaostale plaće jer nije bilo nikakvih zaostalih plaća, tužitelju je sve plaćeno, a gđa. ČL mu se nikad nije obratila u svezi navedenog, i on se s tužiteljem razišao u korektnim odnosima, a on mu je rekao da otvara obrt sa nekom gospođom i da zato odlazi od njega, a ne zbog neisplate plaća. Navodi da s tužiteljem nije dogovorio da će mu plaća biti 7.000,00 kn na ruke a minimalno na račun, već ukupno 7.000,00 kn neto i to mu je platio plus doprinosi koje mu je platio. Tužitelj je od njega dobio zadnju plaću za prosinac 2018. a od siječnja do ožujka 2019. nije dolazio na posao, i on mu je po dogovoru plaćao doprinose do 1. travnja ali kako nije radio nije mu isplatio za iste plaću. Tužitelj je zadnji projekt za njega radio jednu privatnu kuću na starom gradu Hvaru i to je bilo završeno do konca 2018., 2019. nije kod njega ništa radio, a onda je i otišao. Tužitelja je u pogledu vođenja evidencija i isplate plaće, kad je otišao, zamijenio radnik HL. Tužitelj je dobio od njega uz kuvertu i platnu listu a to je zadržao za sebe, platne liste je izdavao knjigovodstveni servis Gregorić. Dalje pojašnjava da se dogovorio s tužiteljem da će biti plaćen po satu 35,00 kn u početku, to je okvirno iznosilo 7.000,00 kn neto, ali kasnije je ta satnica porasla i bila je oko 40,00 kn kad je odlazio pa je i njegova plaća bila nešto veća i on mu je tako plaćao.

11. Dakle iz iskaza svih saslušanih svjedoka isto kao i iz iskaza samih stranaka jasno proizlazi da je kod tuženika postojala praksa isplate dijela plaće u gotovini i da se o takvim isplatama nisu izdavale potvrde niti su radnici potpisivali primitak novca. Osim toga, nijedan saslušani svjedok nema neposrednih saznanja da je upravo tužitelju izvršena isplata utuženih iznosa.

Naime, iskazi svjedoka PL i OL potvrđuju postojanje opće prakse isplate dijela plaće „na ruke“, ali ne i konkretnu isplatu tužitelju.

Iskaz svjedokinje ČL sud je cijenio s oprezom budući da se radi o supruzi tužitelja, ali isti u bitnom dijelu nalazi potvrdu u ostalim dokazima, osobito u dijelu koji se odnosi na nepostojanje pisanih tragova o isplatama u gotovini.

Naime, važno je naglasiti kako tuženik nije dostavio tijekom postupka niti potpisane isplatne liste niti potvrde o primitku gotovine te konačno niti bilo koji drugi vjerodostojan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelju isplatio plaću.

Nadalje, potrebno je istaknuti da kada tuženik kao poslodavac tvrdi da je izvršio isplatu plaće, teret dokazivanja te činjenice jest upravo na njemu.

12. U odnosu na navode tuženika o kupoprodaji vozila i umanjenju plaće po toj osnovi, sud utvrđuje da je između stranaka postojao usmeni dogovor o obročnoj otplati vozila, koji je prema iskazima stranaka i izvršen. Međutim, navedena okolnost nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, budući da tuženik nije dokazao za koje razdoblje su izvršena eventualna umanjenja plaće po toj osnovi, niti da su ista provedena na zakonit način. Osim toga, ni postojanje takvog dogovora ne oslobađa tuženika obveze da dokaže isplatu preostalog dijela plaće. Nadalje, tuženik ničim ne dokazuje da je radniku omogućeno korištenje godišnjeg odmora, odnosno da mu je isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor.

13. Sukladno odredbi čl. 92. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19), poslodavac je dužan radniku za obavljeni rad isplatiti plaću. Prema odredbi čl. 93. st. 1. istog Zakona, plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada, a najkasnije do petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec.

Odredbom čl. 93. st. 2. Zakona o radu propisano je da je poslodavac dužan radniku dostaviti obračun iz kojeg je vidljivo kako je utvrđen iznos plaće, a koji ima snagu ovršne isprave.

Osim toga, svi primici od nesamostalnog rada, a što uz plaću uključuje i sve primitke koji se smatraju plaćom (npr. svi primici iznad neoporezivih primitaka, bonusi i sl.), moraju se isplatiti na tekući račun obveznika poreza na dohodak (čl. 90. Pravilnika o porezu na dohodak).

U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je tužitelju isplatio plaću niti je dostavio vjerodostojne obračune potpisane od strane tužitelja, slijedom čega sud nalazi da nije dokazano ispunjenje njegove zakonske obveze.

14. Prema odredbi čl. 77. Zakona o radu, radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor. Sukladno odredbi čl. 81. istog Zakona, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće najmanje u visini njegove prosječne plaće u prethodna tri mjeseca. Odredbom čl. 82. Zakona o radu propisano je da je u slučaju prestanka radnog odnosa poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. U konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac nije dostavio nikakvu ispravu ili dokaz iz kojeg bi bilo razvidno da je tužitelj, a kako to tvrdi tuženik, iskoristio godišnji odmor niti da bi mu bila isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor. Osim navedenog, potrebno je naglasiti kako su neuvjerljive tvrdnje zz tuženika da od siječnja do ožujka 2019. tužitelj nije dolazio na posao a da mu je on po dogovoru plaćao doprinose do 1. travnja ali kako nije radio nije mu isplatio za iste plaću. Naime, apsolutno je nelogično da bi bilo koji poslodavac pa tako i ovdje tuženik tolerirao da radnik ne dolazi na posao a da mu poslodavac u tome razdoblju uplaćuje doprinose što dakako predstavlja izravan trošak za poslodavca, a bez ikakvog osnova.

15. Sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Dragani Bubalo, a nalaz i mišljenje vještaka sud u potpunosti prihvaća ocijenivši isti kao stručan, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi, da je vještakinja pri izradi nalaza i mišljenja koristila Obračunske isprave za isplatu plaće-naknade (platne liste), JOPPD obrasce za mjesece 11/2017, 12/2017, 01/2018, 02/2018, 03/2018, 04/2018, 05/2018 i 06/2018 te izvode po računu tužitelja za 2018. i 2019. godinu. Uvidom u platne liste i JOPPD obrasce razvidno je da je tuženik tužitelju obračunavao važeće doprinose te porez i prirez na propisanu minimalnu plaću. Međutim, prema dokumentaciji dostavljenoj u spisu ne može se potvrditi da su obračunate neto plaće i isplaćene, osim dijela neto plaće koja se odnosi na 06/2018, koja je iznosila 3.000,00 kuna a prema izvodu dostavljenom u spis (dokaz strana 13.) isplaćena je u visini od 2.250,00 kuna (dakle za 750,00 kuna manje). U Tabeli 1. nalaza i mišljenja iskazana je visina potraživanja tužitelja izračunata pod pretpostavkom da je tuženik obračunao minimalnu bruto plaću za pojedine mjesece, te iz te obračunate plaće platio pripadajuće doprinose, te porez i prirez na dohodak od nesamostalnog rada, a neto plaću da nije isplatio osim dijela neto plaće za 06/2018 koji je isplatio u visini od 2.250,00 kuna umjesto 3.000,00 kuna .

16. Za 2018. godinu visina bruto naknade za neiskorišteni godišnji odmor iznosi 456,54 €, dok je za 2019. godinu visina naknade za neiskorišteni godišnji odmor utvrđena u razmjernom dijelu, obzirom da tužitelju radni odnos prestaje sa 26.03.2019. te je utvrđena na način da se 1/12 ukupnog broja dana godišnjeg odmora koji bi mu pripadao za svaki mjesec trajanja radnog odnosa pomnoži s brojem mjeseci koliko mu je trajao rad u toj godini. Ukupan broj dana godišnjeg odmora (20) vještakinja je podijelila s 12 mjeseci te pomnožila s 3 mjeseca koliko mu je trajao rad u 2019. godini. (20/12x3=4,99). Na taj način je utvrđen broj dana za koje bi tužitelj ostvarivao pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Iznos naknade utvrđen je na način da se prosječna bruto plaća isplaćena tri mjeseca prije podijeli s prosječnim brojem radnih dana, te pomnoži s brojem dana na koje tužitelj ostvaruje pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor (497,71/21*5=118,50€). Na taj način je utvrdila da visina bruto naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2019. godinu iznosi 118,50 €. Sveukupna visina naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. i 2019. godinu iznosi 575,04 €. Naknadu za neiskorišteni godišnji odmor vještakinja je utvrdila u bruto iznosu obzirom da iz dostavljenih JOPPD obrazaca proizlazi da isto potraživanje nije iskazano na obrascima što znači da nisu niti obračunati niti plaćeni pripadajući doprinosi te porez i prirez.

Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje da za mjesece 11/2017, 12/2017, 01/2018, 02/2018, 03/2018, 4/2018, 05/2018 i 06/2018 neisplaćena neto plaća sveukupno iznosi 2.621,37 €. Bruto naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. godinu iznosi 456,54 €. Bruto naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2019. godinu iznosi 118,50 €. Slijedom svega navedenog, ukupna visina potraživanja tužitelja sveukupno iznosi 3.196,41 €.

17. Nalazu i mišljenju je prigovorio tužitelj navodeći da da se vještak u svom nalazu nije izjasnio o potraživanju tužitelja za neto plaću koju nije primio za siječanj, veljaču i ožujak 2019. Povodom prigovora tužitelja vještak je sastavio izračun bruto i neto plaće za tražene mjesece, a neto iznos je utvrđen u visini od 1.137,63 eura.

18. Imajući u vidu sve iznijeto te posebno činjenicu da tuženik nije sukladno ranije citiranoj odredbi čl. 93. st. 2. Zakona o radu, tužitelju kao radniku dostavio obračun iz kojeg je vidljivo kako je utvrđen iznos plaće, a koji ima snagu ovršne isprave niti je primitke tužitelja kao radnika istome sukladno čl. 90. Pravilnika o porezu na dohodak isplatio na tekući račun tužitelja kao obveznika poreza na dohodak te u konačnici nije tijekom postupka ničim dokazao niti da bi tužitelju vršio isplatu predmetnih potraživanja „na ruke“ odnosno da bi svoju zakonsku obvezu izvršio na bilo koji drugi način, ovaj sud potraživanje tužitelja utvrđuje osnovanim. Kako je tužitelj svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev uskladio sa finalnim izračunom vještaka to je isti ocijenjen osnovanim kako i u pogledu visine.

19. Slijedom svega navedenog, sud je tužitelju, za utuženo razdoblje dosudio iznos od 4.234,50 eura. Na neisplaćene iznose plaće tužitelju pripada i zatezna kamata sukladno čl. 92. st. 3. Zakona o radu i to od 15-og u slijedećem mjesecu na iznos plaće za prethodni mjesec. No, budući je tužitelj kamatu tražio od kasnijeg datuma to mu je ista dosuđena sukladno zahtjevu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini citiranoj u izreci ove presude.

20. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Prilikom dosuđivanja naknade troška tužitelju, sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, troškovniku tužitelja te o tome da primjenjuje Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje.

21. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Odvjetničkoj tarifi i zatraženom trošku i to: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OTH), za pristup na ročište održana 13.01.2022. 25 bodova (Tbr. 9/5 OTH), za sastav podnesaka od 11.01.2022. 100 bodova (Tbr.8/1 OTH), za pristup na ročište održano 06.12.2022. 25 bodova (Tbr. 9/5 OTH), za pristup na ročište održano 05.04.2023. 100 bodova (Tbr. 9/1 OTH), za sastav podnesaka od 20.04.2022. 100 bodova (Tbr.8/1 OTH), za pristup na ročište održano 11.10.2023. 100 bodova (Tbr. 9/1 OTH), za pristup na ročište održano 09.04.2024. 100 bodova (Tbr. 9/1 OTH), za pristup na ročište održano 08.10.2024. 100 bodova (Tbr. 9/1 OTH), za pristup na ročište održano 06.04.2025. 25 bodova (Tbr. 9/3 OTH), za pristup na ročište održano 13.05.2025. 100 bodova (Tbr. 9/1 OTH), za pristup na ročište održano 03.03.2026. 100 bodova (Tbr. 9/1 OTH), odnosno 975 bodova što uvećano za trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 365,00 eura sveukupno iznosi 2.315,00 eura.

22. Tužitelju nije priznat trošak za sastav odvjetničkog dopisa sa poštarinom u iznosu od 51,53 eura budući nije naznačen konkretan datum podneska pa nije jasno na koji bi se podnesak zatraženi trošak uopće odnosio. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 05.04.2022. budući je sadržaj istog mogao iznijeti na ročištu održanom 06.04.2022. za koje mu je priznat trošak. Isto tako tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 04.04.2022. budući je sadržaj istog mogao iznijeti na ročištu održanom 05.04.2023. za koje mu je priznat trošak.

Trošak zastupanja na ročištu održanom 06.12.2022. je tužitelju priznat sukladno Tbr. 9/5 OTH budući se radi o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja. U odnosu na zatražene troškove s osnova odsustva punomoćnika tužitelja iz ureda te troškove dolaska i odlaska na sud treba reći kako sud takve troškove nije priznao budući da isti nisu bili nužni za vođenje postupka. Naime, punomoćnik tužitelja ima sjedište izvan područja nadležnog suda te je mogao angažirati zamjenskog punomoćnika na području suda, čime bi se izbjegli navedeni troškovi.

23. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

Zagreb, 17. travnja 2026.

Sudac:

Siniša Marinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika