P-1639/2025-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 24. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, te uz javnu objavu presude, 17. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 1. Ugovora o pozajmici br. 9017685828 sklopljenog dana 29.07.2013. god. između tužitelja Dragoljuba Čape, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 a koja glasi: “Korisnik pozajmice obvezuje se istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini 1,50% od iznosa pozajmice….“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 102,19 EUR-a (stodvaeura-devetnaestcenti) odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 29. srpnja 2013. po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 245,30 EUR-a (dvjestočetrdesetpeteura-tridesetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 29. srpnja 2013. s tuženikom sklopio Ugovor o pozajmici br. 9017685828, a prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 8.898,86 EUR. Nadalje, naveo je da je tuženik u članku 1. ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik pozajmice obvezuje istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva u visini označenom pod točkom (D) u visini 1,50% od iznosa pozajmice. Takvu ugovornu odredbu, naveo je, smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade navedene pozajmice te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora o pozajmici. Prema odredbi članka 53. ZZP-a, naveo je, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, te je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Tužitelj se pozvao na presudu VSRH poslovni broj Rev-673/2023-2 te presude Suda Europske unije broj C-84/19 i C-224/19. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz Ugovora o pozajmici br. 9017685828, odgovora tuženika od 29.09.2025.g.,otplatne tablice i knjigovodstvene kartice koji se prilažu uz tužbu proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade pozajmice u visini 769,98 HRK odnosno 102,19 EUR.

1.1. Tijekom postupka tužitelj je naveo da tužba u ovom predmetu sadrži dva zahtjeva (jedan deklaratorni, drugi kondemnatorni) te da je potrebno je iste zbrojiti na način: 1.327,22 eura + vrijednost kondemnatornog zahtjeva/vrijednost ulazne naknade = VPS (vrijednost predmeta spora). Tužitelj je Ugovor o pozajmici, odnosno ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, a riječ je o pozajmici tj. kreditu koji je bio utrošen u osobne svrhe, dakle, podignut je od strane fizičke osobe za osobne potrebe, a s čime je tuženik bio upoznat prilikom zaključivanja Ugovora o pozajmici, odnosno kreditu s obzirom da je tužitelj istom predao na uvid obračunske liste svog poslodavca i rekao za koju mu je namjenu isti potreban. Sama činjenica da je tužitelj kredit realizirao kao fizička osoba te da se radi o kreditu utrošenom za osobne potrebe, a ne u neke gospodarske svrhe, ukazuje na status tužitelja kao potrošača Tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Nadalje, tužitelj je navodi da je u svakom slučaju u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu, ističe prigovor zastare, prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka. Nadalje, tuženik je naveo da je iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo tko je sklopio predmetni Ugovor o pozajmici, ali ne i u koju svrhu. Slijedom navedenog, nije moguće utvrditi je li ta osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o pozajmici sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja jer je kod instituta stjecanja bez osnove zastarni rok pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Nadalje, tuženik je naveo da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o pozajmici za tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena. Tuženik je isticao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa se ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom, a iznos naknade je u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Također, tuženik ističe kako je i u odredbi članka 74. st.1. ZZP-a navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju. Tuženik je istaknuo da što da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u. U konkretnom slučaju radi se o proizvodu (pozajmici) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Dakle tužitelj je zatražio pozajmicu, isti mu je odobren uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i očitio nije tražio da se mijenjaju. Također, tuženik upućuje na činjenicu da visina naknade od 1,50 % u odnosu na ukupan iznos pozajmice nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o PBZ365 pozajmici broj 9017685828, Izjavu, Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, Obrazac o informacijama prije sklapanja Ugovora o pozajmici, Obrazac s informacijama i Knjigovodstvena kartica, te je saslušao tužitelja.

3.1. Na ročištu održanom 24. ožujka 2026. tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. Nadalje, sud je rješenjem na ročištu održanom 24. ožujka 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 102,19 EUR-a, a sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP). Naime, ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 102,19 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o pozajmici kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, te zahtjev za isplatu iznosa od 102,19 EUR-a, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 11. ožujka 2026. naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb.

9. Iz Ugovora o PBZ365 pozajmici broj 9017685828 (list spisa 6) proizlazi da je odredbom čl. 1. st. 5. navedenog ugovora, između ostalog, ugovoreno da se korisnik pozajmice obvezuje istovremeno s korištenjem pozajmice platiti banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 1,5 % od iznosa pozajmice.

10. Iz Izjave tužitelja od 29. srpnja 2013. (list spisa 7) proizlazi da je prilikom sklapanja Ugovora o pozajmici upoznat sa Općim uvjetima poslovanja Privredne banke Zagreb d.d.s fizičkim osobama, Općim uvjetima poslovanja Privredne banke Zagreb d.d. u kreditnom poslovanju s fizičkim osobama, Tarifom Banke, te da pristaje na njihovu primjenu.

11. Iz Knjigovodstvene kartice (list spisa 15-17) proizlazi da je tužitelj 29. srpnja 2023. platio naknadu za obradu u iznosu od 786,98 EUR-a.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o pozajmici sastavila banka, dala mu ga je na čitanje. On ga je onako pročitao. Zapravo ne zna, nema pojma, je li ga pročitao, ali je znao da će platiti naknadu za obradu. Ne sjeća se kako je znao da će platiti naknadu, odnosno ne sjeća se je li mu djelatnik banke objasnio. Znao je da će nešto platiti, ali nije znao koji će iznos naknade platiti, zna da je nešto bilo u postotku. Nije mu objašnjeno zašto plaća naknadu, odnosno koja je svrha plaćanja naknade, kao niti koje bi troškove platio plaćanjem naknade. Nije pitao može li pregovarati, odnosno može li ugovor biti bez te odredbe, jer je bilo hoćeš ili nećeš pozajmicu. Sredstava pozajmice su mu bila potrebna za renoviranje stana u kojem je stanovao, odnosno za osobne potrebe. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Ne sjeća se je li išao kod javnog bilježnika na ovjeru. Radio je kao pirotehničar u razminiravaju. U vrijeme kada je obnavljao stan nije ga davao u zakup ili najam. Nema račune kojima bi dokazao da je sredstva potrošio za adaptaciju stana. Ne sjeća se je li naknada bila određena u apsolutnom iznosu. Imao je druge kredite, taj stan je kupio sredstvima kredita. Ne sjeća se bi li sklopio ugovor o pozajmici da su mu objasnili od čega se sastoji ta naknada. Tada mu iznos naknade nije bio financijski teret.

12.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, jasan i bez proturječnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bila informiran na što se konkretno naknada za obradu zahtjeva odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bila niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Odredbom čl. 89. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 122/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014., u nastavku: Zakon o zaštiti potrošača) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

16. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor u sklopio radi renoviranja stana u kojem je stanovao. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena pozajmice bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, stoga je ovaj sud utvrdio da je tužitelj bilo potrošač.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu zahtjeva i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu zahtjeva, niti mu je ponuđeno da pregovara.

18. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o pozajmici, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka- tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za pozajmicu, sadržaja ugovora o pozajmici ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu zahtjeva nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

20. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

20.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno čl. 89. st. 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz čl. 1. Ugovora o pozajmici sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: „Korisnik pozajmice obvezuje se istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini 1,50% od iznosa pozajmice….“, te je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

21. Budući da je predmetna odredba Ugovora o pozajmici ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo potraživati na isplatu iznosa koji je isplatio na ime naknade za obradu zahtjeva, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu naplaćena prilikom isplate, odnosno 29. srpnja 2013. u iznosu od 102,19 EUR-a.

22. Na iznos od 102,19 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o pozajmici koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena prilikom isplate, što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom, odnosno od 29. srpnja 2013. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

23. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o pozajmici. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

24. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

24.1. Sud je na ročištu održanom 24. ožujka 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 102,19 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod toč. 5. obrazloženja).

24.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 14. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 7. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a, uvećano za 25%PDV-a iznosi 218,75 EUR-a, a navedenom trošku je pridodan i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a, što sveukupno iznosi 245,30 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

24.3. Ističe se da tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari, jer ova pravna stvar - utvrđenje ništetnim odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i isplate iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na ime ništetne odredbe, nije spor potrošača u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

24.4. Tužitelju nije priznata naknada troška nije priznat trošak pristojbe na presudu jer u vrijeme donošenja ove odluke, tužitelj pristojbu na presudu nije platio.

25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 17. travnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika