REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj: P-141/2019-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu pojedincu Janu Malovcu, u parničnom predmetu tužitelja DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku u Zadru, Špire Brusine 12, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d. d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, Domagojeva 18, radi isplate, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dio odredbi čl. 4., 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu broj 9011290971 i dio odredbi čl. 2., 3. i 5. Dodatka ugovora o kreditu, sklopljenih između tužitelja DL, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, da isplati tužitelju DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.558,30 EUR (slovima: šest tisuća petsto pedeset osam eura i trideset centi) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 14% godišnje od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od 01. 01. 2016. godine do 30. 06. 2016. godine, po stopi 7,88% od 01. 07. 2016. godine do 31. 12. 2017. godine, po stopi 7,09% od 01. 01. 2018. do 30. 06. 2018. po stopi 6,82% od 01. 07. 2018 do 31. 12. 2018. godine, te 1 dalje po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi:

- na iznos od 14,34 EUR od 21.08.2007. godine do isplate,

- na iznos od 9,12 EUR od 21.09.2007. godine do isplate,

- na iznos od 5,26 EUR od 21.10.2007. godine do isplate,

- na iznos od 12,92 EUR od 21.11.2007. godine do isplate,

- na iznos od 6,58 EUR od 21.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 17,14 EUR od 21.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,75 EUR od 21.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 43,33 EUR od 21.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 32,83 EUR od 21.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 28,56 EUR od 21.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 30,60 EUR od 21.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 29,38 EUR od 21.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 29,27 EUR od 21.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 29,22 EUR od 21.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 47,72 EUR od 21.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 45,94 EUR od 21.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 46,83 EUR od 21.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 69,28 EUR od 21.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 69,76 EUR od 21.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 58,41 EUR od 21.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 59,52 EUR od 21.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 59,78 EUR od 21.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 56,56 EUR od 21.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 57,67 EUR od 21.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 56,70 EUR od 21.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 56,34 EUR od 21.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 53,65 EUR od 21.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 58,14 EUR od 21.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 60,31 EUR od 21.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 65,80 EUR od 21.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 68,88 EUR od 21.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 75,50 EUR od 21.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 75,55 EUR od 21.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 84,93 EUR od 21.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 84,93 EUR od 21.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 93,50 EUR od 21.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 104,96 EUR od 21.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 105,65 EUR od 21.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 107,84 EUR od 21.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 104,75 EUR od 21.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 121,01 EUR od 21.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 116,29 EUR od 21.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 117,28 EUR od 21.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 121,86 EUR od 21.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 116,90 EUR od 21.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 127,23 EUR od 21.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,15 EUR od 21.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 159,50 EUR od 21.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 173,24 EUR od 21.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 139,07 EUR od 21.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 123,15 EUR od 21.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 127,00 EUR od 21.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 134,32 EUR od 21.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 141,33 EUR od 21.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 142,30 EUR od 21.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 139,86 EUR od 21.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 140,09 EUR od 21.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 144,08 EUR od 21.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 143,39 EUR od 21.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 140,46 EUR od 21.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,75 EUR od 21.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 130,28 EUR od 21.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 140,34 EUR od 21.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 141,37 EUR od 21.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 140,39 EUR od 21.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 128,43 EUR od 21.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 133,97 EUR od 21.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 138,03 EUR od 21.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 130,53 EUR od 21.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 130,53 EUR od 21.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 130,53 EUR od 21.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 130,53 EUR od 21.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 130,53 EUR od 21.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 130,53 EUR od 21.09.2015. godine do isplate.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, da isplati tužitelju DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 113,15 EUR (slovima: sto trinaest eura i petnaest centi).“.

IV. Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, da isplati tužitelju DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka, u iznosu od 2.783,85 EUR (slovima: dvije tisuće sedamsto osamdeset tri eura i osamdeset pet centi), sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi (str. 1-6 spisa) podnesenoj 14. lipnja 2019. tužitelj je u bitnome naveo kako je 9. svibnja 2005. sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 9011290971 u iznosu od 78.000,00 CHF s rokom otplate 240 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti, sa promjenjivom kamatnom stopom, koji je naknadno konvertiran Dodatkom 3 ugovora o kreditu sklopljenim 15. prosinca 2015. sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ugovorena kamatna stopa je bila promjenjiva na osnovi jednostranih odluka tužene koja nije bila određena niti je bila odrediva. O valutnoj i promjenjivoj kamatnoj stopi kao ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te su obje ugovorne odredbe ništetne obzirom su suprotne tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, predložio je prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu (str. 34-41 spisa) podnesenom 1. listopada 2019. tuženik je u bitnome naveo kako nije sporno da je 9. svibnja 2005. sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 9011290971 u iznosu od 78.000,00 CHF s rokom otplate 240 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti, sa promjenjivom kamatnom stopom, koji je naknadno konvertiran Dodatkom 3 ugovora o kreditu sklopljenim 15. prosinca 2015. sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik je dodatno osporio tužbeni zahtjev u cijelosti slijedom konverzije valute kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom je valuta kredita promijenjena iz CHF u EUR čime je tužitelj doveden u isti položaj kao i korisnici kredita koji su sklapali ugovore s valutnom klauzulom u eurima i istaknuo je prigovor zastare te predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Stranke su u bitnome ostale pri navodima iz tužbe i odgovora na tužbu tijekom cijelog postupka.

4. Nesporno je utvrđeno, a što proizlazi iz navoda samih parničnih stranaka, kako su tužitelj i tuženik 9. svibnja 2005. zaključili ugovor o kreditu broj 9011290971 u iznosu od 78.000,00 CHF s rokom otplate 240 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti, sa promjenjivom kamatnom stopom, koji je naknadno konvertiran Dodatkom 3 ugovora o kreditu sklopljenim 15. prosinca 2015. sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

5. Spornim su u ovom postupku zastara potraživanja tužitelja te valjanost spornih ugovornih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak, kao i obveza tuženika na povrat eventualne razlike između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa odnosno prijeboja međusobnih tražbina, posebno vezano uz naknadnu konverziju valutne klauzule ugovora iz CHF u EUR.

6. U smjeru razrješenja spornih činjenica, pročitane su sljedeće isprave: ugovor o kreditu broj 9011290971 od 9. svibnja 2006. (str. 8-10 spisa), 3. dodatak ugovoru o kreditu broj 9011290971 od 19. ožujka 2013. (str. 11-12 spisa), dodatak ugovoru o kreditu broj 9011290971 od 15. prosinca 2015. (str. 13-15 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (str. 16-18 spisa), pregled uplata po kreditu 9011290971 na dan 23. svibnja 2019. (str. 19-21 spisa), izračun broj 197/19-304 ML od 8. lipnja 2019. (str. 15-22 spisa), opći uvjeti poslovanja s građanima Privredne banke Zagreb (str. 42-46 spisa), informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Privredne banke Zagreb (str. 47-50 spisa). Provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje (str. 111-119 spisa). Saslušan je tužitelj na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu (str. 144-145 spisa). Pročitana je dostavljena sudska praksa te stručni komentari i sudski zaključci.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, uključujući i tuženika u ovom postupku, odlučeno na način da je utvrđeno kako su iste u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa su time postupale suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku teksta: ZOO).

9. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

10. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u nastavku teksta: ZPP) smatrajući da je u ovoj parnici, protivno navodu tuženika, vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

11. Pri tome se napominje da iz teksta samog ugovora o kreditu i pripadajućih mu dodataka koji su dostavljeni u spis: ugovor o kreditu broj 9011290971 od 9. svibnja 2006. (str. 8-10 spisa), 3. dodatak ugovoru o kreditu broj 9011290971 od 19. ožujka 2013. (str. 11-12 spisa), dodatak ugovoru o kreditu broj 9011290971 od 15. prosinca 2015. (str. 13-15 spisa), proizlazi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme njegova sklapanja nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti jer tužitelja nije upozorio na rizičnost ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te na tu okolnost nije predložio dokazne prijedloge osim saslušanja tužitelja, koji je utvrđen nepotrebnim obzirom iz samog ugovora i drugih isprava dostavljenih u spis ne proizlazi da se sporni ugovor u ičemu razlikuje od standardnog ugovora o kreditu, a što je u svom iskazu potvrdio tužitelj (str. 144-145 spisa).

12. Stoga je na tuženiku, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, teret dokaza na okolnost obavijesti koje je upravo on dao tužitelju, kao određenom potrošaču, prije sklapanja ovog konkretnog ugovora, a on ničim nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama u ovom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Dostavljene isprave: opći uvjeti poslovanja s građanima Privredne banke Zagreb (str. 42-46 spisa) i informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Privredne banke Zagreb (str. 47-50 spisa) upućuju da je sam tuženik bio svjestan valutnog rizika, ali nije utvrđeno da je tužitelju kao ekonomski neukoj stranci – potrošaču na njemu razumljiv i laički način objašnjeno što taj valutni rizik podrazumijeva i na koji način može utjecati na tijek njegove otplate kredita, obzirom nisu podneseni dokazi iz kojih bi bilo moguće utvrditi kako se korisnicima kredita pri sklapanju kredita s valutnim klauzulama uistinu objašnjavalo specifične rizike sklapanja takvih ugovora.

13. Status potrošača u slučaju tužitelja nije doveden u sumnju, obzirom je sam tuženik u odgovoru na tužbu (str. 34-41 spisa) naveo kako je valuta ugovora o kreditu izmijenjena upravo sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015, u nastaku teksta: ZID ZPK) iz čega jasno proizlazi status potrošača na strani tužitelja.

14. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

15. Temeljem objedinjenog pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ovaj sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer sukladno tome pravnom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite pa kako iz navedenoga proizlazi da zastarni rok za utuženo potraživanje, s obzirom se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, nije protekao jer od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa do 14. lipnja 2019. kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina.

16. Pri tome se napominje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, a taj parnični postupak je pokrenut podnošenjem tužbe od 4. travnja 2012., slijedom čega predmetno potraživanje koje dospijeva u razdoblju od 21. kolovoza 2007. do 21. rujna 2015. nije obuhvaćeno navedenim rokom zastare jer je za navedeno dospjelo potraživanje danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare što znači da je temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počela teći iznova, a da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

17. Nastavno na navedeno, točno je kako su tužitelj i tuženik sklopili aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute tog ugovora ali ovaj sud je stava da tužitelj neovisno o tom aneksu ima pravo na naknadu navedenih preplaćenih iznosa iz ugovora.

18. Prvenstveno, tuženik opravdano postavlja pitanje treba li tužitelju nadoknaditi preplaćene iznose plaćene na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o jednostrano odredivoj promjenjivoj kamatnoj stopi ako je ugovor o kreditu u CHF konvertiran u ugovor u EUR.

19. Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 78/15) su putem ZID ZPK iza članka 19. dodani glava IV.a koja obuhvaća čl. 19.a do 19.i te glava IV.b koja obuhvaća članke 19.j do 19.l.

20. Izmjena je donijeta da bi se uredile obveze vjerovnika i potrošača u postupcima:

- konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR,

- konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR i

- konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu iz podstavaka 1. i 2. ovoga stavka iz tražbine denominirane u CHF u denominiranu u EUR odnosno iz tražbine denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF u denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što sve proizlazi iz odredbe čl. 19.a st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/2015, u nastavku teksta: ZPK).

21. Čl. 19.b ZPK propisuje načelo konverzije kredita: konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

22. Način konverzije je propisan detaljno čl. 19.c st. 1. ZPK koji u bitnome propisuje da se krediti denominirani u CHF i denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF retroaktivno konvertiraju u kredite u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kako glavnica, tako i kamatne stopa koje su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Eventualne preplate dužnika zbog razlike u tečaju CHF i EUR, kao i zbog razlike u kamatnoj stopi su se morale uračunati u buduće obroke.

23. U odredbama ZID ZPK se nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu 2015. vrijedio gotovo deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Takav zaključak dodatno reafirmira načelo konverzije kredita pripisano čl. 19.c ZPK: konverzija se mora provesti na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravna načela služe kao pomoć u interpretaciji pravnih normi, pa u ovoj situaciju i upućuju na odgovor na pitanje imaju li korisnici kredita pravo na povrat iznosa plaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji nisu vraćeni prilikom konverzije. Kako čl. 19.c ZPK postavlja normativni zahtjev da se korisnici kredita u CHF izjednače s korisnicima kredita u EUR, interpretativni učinak te specijalne norme se mora prelijevati i na opći zakon. Da bi se korisnici kredita u CHF uistinu izjednačili s korisnicima kredita u EUR, korisnici kredita u CHF moraju imati pravo na povrat preplaćenih iznosa bez pravne osnove, a koji nisu vraćeni prilikom konverzije. U protivnom bi bili u lošijem položaju od korisnika kredita u EUR uz pretpostavku da postoji preplaćena razlika koja nije vraćena (uračunata u buduće obroke) nakon konverzije.

26. Korisnici kredita, stoga, ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem, što navodi i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.

27. Provedenim vještačenjem po Maji Kostijal, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, grane financije i računovodstvo (str. 111-119 spisa) utvrđeno je da pojedinačni mjesečni iznosi preplate odgovaraju u cijelosti onima dostavljenima u izračunu broj 197/19-304 ML od 8. lipnja 2019. (str. 15-22 spisa), mada je ukupni zbroj mjesečnih iznosa koji je vještak naveo u nalazu i mišljenju manji od ukupnog zbroja samih mjesečnih razlika koji je učestala greška koja se utvrdila u izračunima ovog vještaka, a koji očigledno proizlaze iz njenog korištenja programa Excel u izradi izračuna, pri čemu vještaku promakne uključiti u formulu zbroja sve mjesečne iznose, koji problem je uočen u više postupaka koji su se vodili u istovjetnom tipu postupaka pred ovim sudom, te je u ovom postupku rezultat činjenice da je u tablici, suprotno naputku suda, u ukupni zbroj uključila i tzv. „negativne tečajne razlike“ koje nije trebala uključivati u izračun, obzirom se tužbenim zahtjevom potražuje ukupni iznos od 6.671,45 EUR koji čini zbroj svih tzv. „pozitivnih tečajnih razlika“ utvrđenih vještačenjem i izračunom ML, umanjen za ukupni zbroj tzv. „negativnih tečajnih razlika“ koji iznosi 1.657,78 EUR, i koji kada ga se oduzme daje pogrešno utvrđeni iznos preplate od 5.014,06 EUR.

28. Ovdje se ujedno napominje i kako je uvidom u dodatak ugovoru o kreditu broj 9011290971 od 15. prosinca 2015. (str. 13-15 spisa), utvrđeno kako je između tužitelja i tuženika u članku četvrtom istog utvrđena preplata navedena i u nalazu i mišljenju vještaka u ukupnom iznosu od 577,90 EUR, ali je također člankom petim istog dodatka utvrđeno da se manje plaćeni iznos definiran člankom trećim istog dodatka namiri iz iznosa preplate te je nakon tog namirenja ostao samo iznos od 113,15 EUR koji se koristio za namirenje budućih anuiteta.

29. Stoga, ukupna preplata na strani tužitelja koja je uzeta u obzir a koja nije konzumirana plaćanjem tzv. „negativnih tečajnih razlika“ već je realno uzeta u obzir radi namirenja budućih anuiteta iznosi 113,15 EUR, za koji iznos je tužitelj odbijen obzirom je stvarno priznat od strane tuženika i iskorišten za umanjenje iznosa preplate.

30. Ovo sve jer je ovaj sud stava, kako ga je i prethodno obrazložio, da tuženik nema pravo na prijeboj potraživanja u odnosu na tužitelja slijedom određenog broja mjeseci u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe primio da bi mu ih temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a bio dužan vratiti, već se radi o iznosima za koje je tuženik tužitelju dug otpustio na temelju nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi.

31. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci te je tužitelju temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja te sukladno pravilnoj pretvorbi valute HRK u sada važeću valutu EUR ukupno dosuđen iznos od 6.558,30 EUR na ime preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli pri čemu mu je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

32. Zatezne kamate priznate u cijelosti na svaki mjesečni iznos obzirom iz rečenog Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011290971 od 15. prosinca 2015. (str. 13-15 spisa), proizlazi da je konverzijom djelomično obuhvaćena samo glavnica ukupnog iznosa preplate.

33. Tužitelj i tuženik potražuju parnični trošak.

34. Tužitelj samo u neznatnom dijelu nije uspio u sporu slijedom čega mu je priznat ukupni traženi trošak radnji izazvanih vođenjem postupka sukladno čl. 154. st. 5. ZPP- a u vezi Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., u nastavku teksta: Tarifa).

35. Tužitelju je stoga priznat zatraženi trošak tužbe u visini 100 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife.

36. Tužitelju su priznati troškovi obrazloženih podnesaka od 22. veljače 2022., 13. siječnja 2023. i 17. srpnja 2024. u visini 100 bodova svaki sukladno Tbr. 8.1. Tarife.

37. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja na ročištima 18. siječnja 2023., 6. studenog 2023., 20. veljače 2026. i 30. ožujka 2026. u visini 100 bodova svaki sukladno Tbr. 9.1. Tarife.

38. Tužitelju nije prihvaćen putni trošak za putovanje iz mjesta sjedišta ureda odvjetnika u Zadru do suda u [adresa] obzirom navedeno nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer [adresa] ima dovoljan broj odvjetnika za potrebe vođenja ovog postupka te je volja tužitelja da ga zastupa odvjetnik iz drugog mjesta njegovo osobno raspolaganje koje ne može ići na teret suprotne strane.

39. Zbroj svih priznatih radnji iznosi 800 bodova. Pomnoženo sa vrijednosti boda od 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife iznosi 1.600,00 eura. Uvećano za PDV po stopi od 25% sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 2.000,00 eura.

40. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja kao nužna radnja za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva u iznosu 530,89 EUR.

41. Tužitelju su također priznati troškovi pristojbe na tužbu i presudu i rješenja na iste sukladno čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine" br. 118/18., 51/23., u nastavku teksta: ZSP) u iznosu od 126,48 EUR svaki.

42. Navedeno čini ukupni zbroj troška tužitelja u iznosu od 2.783,85 EUR.

43. Zatezna kamata je određena sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

U Gospiću 17. travnja 2026.

Sudac:

Jano Malovac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku, u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i protivnu stranu, u roku od 15 dana od dana njene objave, putem ovog suda na Županijski sud.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku u Zadru, Špire Brusine 12, putem e-oglasne ploče suda

- tuženiku po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu,

Domagojeva 18, putem e-oglasne ploče suda