Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-145/2021-37

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Radomiru Borotiću i Darku Novačiću, odvjetnicima iz ZOU Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz OD Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 18. ožujka 2026., održane u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Ivane Stojić, odvjetnice iz Slatine, te zamjenika punomoćnika tuženika Siniše Prodanovića, odvjetnika iz Virovitice, dana 17. travnja 2026. objavio i 1,579.97

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb. ul. Radnička cesta br. 50, OIB 02535697732, da tužitelju, ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.496,07 € / 11.272,19 kn (glavnicu čini dug tuženika koji se odnosi na ukupnu pretplatu nakon umanjenja priznatog konverzijom plus zakonska zatezna kamata na ukupno utvrđeni iznos pretplate do dana konverzije), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. pa sve do isplate, računajući iste u periodu od 01.10.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi do 8,14% godišnje, u periodu od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 01.01.2018.g. do 30.06.2018.g. po stopi od 7,09% godišnje te u periodu od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, u periodu od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 %, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30%, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi 6,11%, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89%, od 01.01.2021. do 30.06.2021. po stopi 5,75%, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,49 %, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,31 %, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 % a od 01.01.2023. (dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj) pa nadalje stopa zateznih kamata u skladu s izmijenjenim člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05- 156/22)."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 2.187,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 937,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 9010571568 od 2. lipnja 2005., na iznos kunske protuvrijednosti za 16.000,00 CHF. Ugovoren je rok vraćanja kredita od 180 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF. Dospijeće anuiteta je bilo svakog zadnjeg dana u mjesecu. Anuiteti su obračunati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja, a prvi anuitet je dospio na naplatu dana 31. srpnja 2005. godine. Tužitelj je s tuženim zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010571568 od 14. siječnja 2016., kojim je napravljena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Kredit je tuženiku isplaćen u cijelosti 31. ožujka 2019. Za trajanja otplate kredita po Ugovoru iz točki I. tužbe kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja, a sve to sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa 5,35 % te da je promjenjiva. Takva odredba Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe je utvrđena nepoštenom i ništetnom jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno je utvrđeno temeljem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. godine, poslovni broj Pž-7129/13-4, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojom se utvrđuje da su u tom predmetu tuženici, uključujući i ovdje tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. travnja 2015. posl. broj Revt-249/14-02. Ugovor iz točke 1. ove tužbe je, osim sa promjenjivom kamatnom stopom koja je ništetna, zaključen i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Takva odredba Ugovora o kreditu je utvrđena nepoštenom i ništetnom jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja istog ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno je potvrdio i Ustavni sud u svojoj odluci, posl. broj 2521/2015, kao i u Rješenju posl. broj U-I-3685/2015, te je temeljem navedenih tumačenja Ustavnog suda donijeta i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je između ostaloga utvrđeno da su u tom predmetu tužene banke, uključujući i ovdje tuženika, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time svi odnosni tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), te da su svi tuženici, uključujući i ovdje tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici (uključujući i ovdje tuženika), u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1.-8. izreke), tako da je sud naložio svim tuženicima, uključujući i ovdje tuženika, da prekinu s gore opisanim postupanjem te je svim tuženicima naložio da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda (točka 9. izreke), zabranio tuženicima takvo ili slično postupanje ubuduće (točka 10. izreke). Odredbom čl. 11. Ugovora o kreditu iz točke l. tužbe ugovorena je nadležnost suda u mjestu sjedišta podružnice Banke. Takva odredba ugovora je nepoštena, sukladno odredbi članka 49. Zakona o zaštiti potrošača, budući se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naime, hrvatski pravni sustav kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača preuzeo.je odredbe Direktive pa potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovca definirao kao bilo koju osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Na nadležnost za potrošačke ugovore istovremeno su primjenjive i odredbe Uredbe Bruxelles I bis o nadležnosti za određene potrošače ugovore i Direktive 93/13/EEZ koja regulira nepoštena ugovorne odredbe o potrošačkim ugovorima uključujući i prorogacijske i arbitražne klauzule, pa je relevantna i kod određivanja nadležnosti. Uredba Bruxelles I bis nadležnost sudova u sporovima vezanim uz potrošačke ugovore posebno uređuje u Odjeljku 4., tj. čl. 17., 18. i 19. te se tu radi o prisilnim odredbama a njihova je svrha pružili veću zaštitu potrošačima nego što bi to bio slučaj kada bi se primjenjivale odredbe o nadležnosti za ugovore koji nisu pod ovom zaštitom. Ukoliko se utvrdi da ugovor potpada pod primjenu odredbi o potrošačkim ugovorima, na isti se ne primjenjuju ostala pravila o nadležnosti propisana Uredbom Bruxelles I bis. Čl. 17. Uredbe Bruxelles I izričito je određeno na koje se vrste ugovora odnose odredbe o nadležnosti, dakle, određeno je polje primjene; ugovor mora sklopiti potrošač, a mora se raditi o jednoj od tri navedene kategorije ugovora: a) ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene, b) ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe ili u svim drugim slučajevima, c) ugovoru sklopljenom s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, a ugovor spada u okvir te djelatnosti. Čl. 18. izričito je postavljena regulacija iz koje je vidljiva dodatna zaštita koja se pruža potrošačima pri sklapanju potrošačkih ugovora. Radi se o pravilu da potrošač praktički može birati gdje će pokrenuti spor, dok je drugoj strani to onemogućeno. Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudom prema svome mjestu prebivališta bilo pred sudom u kojoj druga strana ima prebivalište. Od prethodno navedenih odredbi čl. 18. moguće je odstupiti samo sporazumom sklopljenim pod točno određenim uvjetima koji moraju biti kumulativno ispunjeni, a propisani su člankom 19. Uredbe. Sporazum u pitanju tada utvrđuje isključivu nadležnost (osim ako nije drugačije određeno), s tim da mora biti sklopljen nakon nastanka spora, mora omogućiti potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od sudova navedenih u prethodnim člancima i mora biti sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih obje u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici i kojim se nadležnost prenosi na sudove te države članice, pod uvjetom da sporazum nije suprotan njenom unutarnjem pravu. Direktiva 93/13/EEZ regulira nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima u čl. 3. Definicija nepoštene odredbe dana je generalnom klauzulom koja određuje pod kojim uvjetima odredba postaje nepoštena, a radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja stvara neravnotežu u pravima i obvezama strana ugovora te se protivi načelu savjesnosti i poštenja. U skladu s navedenim Zakon o zaštiti potrošača također sadrži listu odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima. Jedna od njih je i "odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom". Dakle, kod odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu iz točke 1. tužbe kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora, sukladno odredbama Direktive, radi se o nepoštenoj odredbi. Naime, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, a potrošača svakako stavlja u nepovoljniji položaj budući da ustanovljuje nadležnost suda u sjedištu tuženika kao prodavatelja dok tužitelj kao potrošač do istoga mora putovati što mu, naravno, stvara dodatni trošak. Takvo uređenje može ga čak i odvratiti od pokretanja sudskog postupka ako utvrdi da su mu povrijeđena prava ili pak onemogućiti efektivnu obranu ukoliko se nađe na strani tuženika. Jasno je kako se stvara neravnoteža među strankama. Cilj čl. 6. Direktive, sukladno kojem "u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača", ne bi bio postignut ukoliko bi potrošač sam imao obvezu ukazivati na nepoštenost spornih odredbi. Sukladno navedenome, stav je Suda EU-a kako su nacionalni sudovi ovlašteni ocijeniti ugovornu odredbu nepoštenom kada odlučuju o daljnjem postupanju u pojedinom predmetu. Tužitelj je s tuženikom zaključio Aneks uz ugovor o kreditu od 14. siječnja 2016., koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no tužitelj potpisom tog ugovora te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak", odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju -CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje). S obzirom da je tužitelj vratio cjelokupni kredit, obračunavajući anuitete prema valuti CHF i sukladno odlukama banke o povećanju kamatne stope, proizlazi da je tuženik od tužitelja primio znatno veći iznos od onog na koji je imao pravo, uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, a kako je to prethodno opisano pod točkom II. i III. tužbe, pa je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a u svezi i sa čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom niti potrebnim stručnim znanjima da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko knjigovodstvene struke sam mogao precizno izračunati ukupan iznos koji je tuženik neosnovano primio, uvažavajući pri tome okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi vezanih za jednostrano povećanje kamatne stope te plaćanje anuiteta vezanih za tečaj CHF, a taj se iznos u svakom slučaju ne može obračunati bez prethodne dostave cjelokupne dokumentacije o promjenama kamatne stope, što uključuje i otplatne planove vezane za svako pojedino povećanje kamatne stope te evidencije svih izvršenih uplata u kunama na ime predmetne partije kredita kako i izračun konverzije. Tužitelj je svakako ovlašten tražiti te od tuženika i dobiti cjelokupnu dokumentaciju vezanu za njegov kredit. Slijedom iznijetog, tužitelj ovim putem podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku te predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku da dostavi u sudski spis sve odluke/obavijesti o promjeni kamatne stope, otplatne planove, knjigovodstvenu karticu kredita (pregled prometa), specifikaciju uplata, planove otplate, izračun konverzije te evidenciju svih izvršenih uplata na ime predmetne partije kredita budući tuženik, na traženje tužitelja, nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju potrebnu za vještačenje. Tužitelj predlaže da se po pribavi navedenih podataka i isprava od tuženika, provede financijsko knjigovodstveno vještačenje na način da vještak utvrdi ratu kredita koju je tužitelj trebao plaćati u smislu presuda iz točke II. i III. tužbe, da utvrdi kolike je rate u pojedinom mjesecu tužitelj platio te shodno tome, da utvrdi postoji li razlika i kolika je ta razlika u svakom pojedinom mjesecu, datum od kojeg se računaju kamate u odnosu na svaku uplatu te utvrdi koliki je ukupni iznos pretplate koju je tužitelj učinio, sve u periodu od početka otplate predmetnog kredita pa do zatvaranja kredita. Slijedom gore iznijetog, tužitelj je predložio da sud, po provedenom postupku, donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznose čiju će visinu i tijek zakonskih zateznih kamata tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi u sudski spis svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja u ovom predmetu i nakon što se provede predloženo financijsko knjigovodstveno vještačenje, te da naknadi tužitelju parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate. Za slučaj da sud iz bilo kojeg razloga ocijeni da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku, tužitelj je postavio alternativni ili eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 8.567,19 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

2. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno - financijsko vještačenje tužitelj je, podneskom od 15. svibnja 2023. (list 176-177), specificirao tužbeni zahtjev, na način da sada, temeljem iste činjenične i pravne osnove, potražuje isplatu iznosa od ukupno 1.496,07 EUR/ 11.272,19 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu neodređenog iznosa te eventualno kumulirani zahtjev za isplatu iznosa od 8.567,19 kn, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio" rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatne stope i rasta tečaja koji su se događali za vrijeme otplate kredita. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na presudama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 te presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14. Prije svega, tuženik ističe kako je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010571568 od 17.12.2015 kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita, i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je što konvertiran u EUR, pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e. st. 6. propisano slijedeće: „...Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c stavka 1. točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima...". Iz citirane odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Preplata se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno je izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. Iz navedenoga Dodatka proizlazi kako je tužitelju ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovom postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata "preplaćenih kamata po kreditu u CHF" neosnovan u cijelosti, jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Naime, upravo je iz obrazloženja Zakona vidljivo kako je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF te značajno manje aprecijacije tečaja EUR kao i pada kamatnih stopa na kredite u EUR donesena odluka o ovakvom zakonskom rješenju, a kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili s korisnicima kredita u EUR. Sukladno odredbama ZZP interes za podizanje tužbe iz čl. 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13, tuženiku se ,,... nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće …". Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS br. Pž-7129/13 promašeno je, budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe više nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, kao temelj po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS broj Pž- 7129/13 pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a i čl. 502.c ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTS RH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu pretplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu pretplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjeta, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71 %, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikad nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnima informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.". Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH br. U-I-1746/2006 od 17.06.2009., u kojoj se navodi „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju či. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO)." Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime. iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužitelj aktivno sudjelovao ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njegove stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavnost pojedinih odredbi Sporazuma niti za pobojnost ovoga, a time i pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.". Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer" poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno učinio. NadaIje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: "Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica upoznata sa svakom od točaka Ugovora. Tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2 „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine." Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska narodna banka, kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke". Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da "građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope." Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti" kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom". Slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom, odnosno odredivom. Također, iz odredbe čl. 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da „ …pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška … stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.". Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona - izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U vrijeme zaključenja i važenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN-96/03, dalje ZZP/03), gdje je čl. 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama (daje ZOKI), isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog" ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u čl. 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI tuženik, sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke", koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. Iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom odrezivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 141. st. 1. i 2. i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993., koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba iIi davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;".... ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ..."proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;" (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, zbog upravo ranije opisane situacije, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu" kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, ovise o svim navedenim uvjetima što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0 %, održavanje min. 17 % kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva) HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom namjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0 %. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kredima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS koji je izvore financiranja na 5- godišnjoj razini podigao između 3 % - 5 %, ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008.godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5 %, dok je npr. u 2004. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenome 2008. godine iznosio 3,30 %. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Nastavno se dostavlja tablični prikaz ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice 2007. i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. (tablica list 37 spisa). S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svom očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona - izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge - dakle banaka - pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Tuženik osporava i visinu utuženog potraživanja. Ukoliko sud odredi provođenje financijskog vještačenja potrebno je da vještak izvještači da su konverzijom u obračun su uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje kamate. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) detaljno je definirano na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu. Naime, novo unesenim čl. 19.c ZPK (NN-102/15) vrlo su detaljno definirani i mjerodavni tečajevi (čl. 19. c st.1. toč.1. ZPK) i mjerodavna kamatna stopa (čl. 19. c st. 1. toč. 2. ZPK) koja se ima primijeniti kod izračuna preplate pa se onda samo takvi tečajevi i kamatne stope smiju uzeti u obzir kod utvrđivanja iznosa preplate, što vještak mora uzeti u obzir prilikom vještačenja. Zaključno, tuženik ističe kako:- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; - konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; - nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; - u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; - valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; - sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik ističe i prigovor zastare. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. - 246. ZOO). Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, dalje ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u čl. 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u predmetnom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu br. 9010571568 od 2. lipnja 2005., Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9010571568 od 14. siječnja 2016., početnog otplatnog plan od 14. lipnja 2005., pregleda uplata po kreditu na dan 8. lipnja 2022., Izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., knjigovodstveno - financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaka dr. sc. Josipu Poljaku iz Zagreba, čitanjem pisanog očitovanja vještaka od 27. prosinca 2025. te uz suglasnost stranaka čitanjem iskaza tužitelja sa zapisnika od 17. siječnja 2025.

5. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita, zaključen Ugovor o kreditu br. 9010571568 od 2. lipnja 2005., na iznos kunske protuvrijednosti od 16.000,00 CHF po srednjem tečaju Banke važećem na dan korištenja kredita, s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 15 godina (180 mjeseci), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF na dan plaćanja, s dospijećem anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu i s ugovorenom kamatnom stopom od 5,35 % godišnje, s tim da je u čl. 4. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, dok je u čl. 7.2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

6. Nadalje, nije sporno da su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9010571568 od 14. siječnja 2016., kojim je provedena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 3. Dodatka stranke su suglasno utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neplaćene (dospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.290,39 EUR, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne iste Banke. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da iznos preplate iznosi 545,17 EUR, koji iznos se sukladno čl. 19. c st. 1. toč. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZID ZPK/15) preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne iste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. i nosi 4.163,74 kn. U čl. 4. Dodatka ugovorne strane su suglasno utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 15. rujna 2015. pa do dana sklapanja Dodataka (14. siječnja 2016.) vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom CHF te utvrđuju da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu rate u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđenog novim otplatnim planom ovog Dodatka, iznosi 119,77 EUR, koji iznos se smatra preplatom kredita. U čl. 5. Dodatka ugovoru stranke su suglasno utvrdile da preplata kredita na dan 30. rujna 2015., prema Izračunu konverzije sačinjenog od strane Banke, iznosi ukupno 664,94 EUR (545,17 + 119,77), što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.078,48 kn, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih rata u valutnoj klauzuli u EUR, na način da će se sukcesivno kod plaćanja buduće rate iznos od 50 % dospjele rate u valutnoj klauzuli u EUR, utvrđenog u novom otplatnom planu ovog Dodatka, namirivati sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50 % iznosa dospjele rate plaća korisnik kredita.

7. Sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos specificiran u podnesku tužitelja od 15. svibnja 2023. (list 176-177), sporan je tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja te da li je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR provedena sukladno ZID ZPK/15, odnosno da li je u konkretnom slučaju konverzija provedena na način da je položaj tužitelja, kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednačen s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a koji kredit bi po iznosu, namjeni, vrsti i razdoblju primjene bio jednak kreditima koje je tuženik u to isto vrijeme odobravao istovrsnim skupinama potrošača.

8. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Ovo stoga što je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu posl. broj P-1401/12, došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. Zakona o obveznim odnosima (NN-53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/78), koji zakon se u ovom konkretnim slučaju ima primijeniti s obzirom da je isti bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Citiranom zakonskom odredbom određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

8.1. Ovakav pravni stav sukladan je pravnom stavu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., koji glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

8.2. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi posl. broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8.3. S obzirom da je navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13, kojom je u tom dijelu potvrđena citirana presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, a da je ista presuda u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u tom dijelu navedena presuda potvrđena, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja niti u odnosu na preplatu kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti u odnosu na preplatu kredita zbog ništetne ugovorne odredne o valutnoj klauzuli CHF, budući da od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, tj. od 13. lipnja 2014., odnosno od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja predmetne tužbe dana 11. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

9. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu br. 9010571568 od 2. lipnja 2005., u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula te u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke. Radi se konkretno o čl. 7.2. Ugovora, u dijelu gdje ugovoreno … "Kredit u iznosu od 16.000,00 CHF (slovima: šesnaesttisuća CHF) te kamata iz toč. 4.1. ovog Ugovora, otplaćuju se u 180 (slovima: stoosamdeset) rata, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.", te o odredbi čl. 4.1., u dijelu gdje je ugovoreno da … "Na kredit u otplati Korisnik obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditima građana …".

9.1. Unatoč tome što je odredbom čl. 395. ZOO/78 propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti (istovjetno je određeno i odredbom čl. 22. st. 1. važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO/05) te iako je rješenjem Ustavnog suda RH, broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., utvrđeno da je citirana zakonska odredba čl. 22. st. 1. ZOO/05 (podredno time i istovjetna odredba čl. 395. ZOO/78) suglasna sa Ustavom RH te da je, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženog u presudi i rješenju br. Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., citirana zakonska odredba u skladu sa prisilnim propisima, u konkretnom slučaju, primjenjujući Zakon o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), kao lex specialis, iz provedenih dokaza utvrđeno je da su citirane odredbe čl. 7.2. i čl. 4.1. predmetnog Ugovora, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, nepoštene, a time i ništetne.

9.2. Naime, tužitelj je naveo da je 2005. godine imao potrebu za kreditom u svrhu adaptacije kuće te se za kredit interesirao u tuženikovoj poslovnici u [adresa]. Službenik banke mu je rekao da postoji linija kredita u valuti EUR i linija kredita u valuti CHF, da su krediti u CHF najpovoljniji jer je najmanja kamatna stopa. Službenik ga nije upoznao da Hrvatska narodna banka štiti tečaj EUR, a ne i tečaj CHF, niti na moguću fluktuaciju tečaja, nije mu predočio parametre po kojima se pod određenim uvjetima mijenja kamatna stopa. Banka je imala tipski ugovor u koji su uneseni njegovi osobni podaci, visina odobrenog kredita, rok otplate i instrumenti osiguranja, te visina početne kamate, a on ni na koji način nije mogao utjecati na ugovorne odredbe. Naprosto imao je mogućnost uzeti taj ponuđeni kredit ili ostati bez kredita. Ne sjeća se točnog iznosa početnih mjesečnih anuiteta, no zna da su vremenom iznimno puno narasle otplatne rate. Napominje da mu je odobren kredit od 16.000,00 CHF, na 180 mjeseci. Ugovor nije ni pročitao, jer su to bile čitave litanije. Po zanimanju je električar, ne raspolaže stručnim znanjima iz oblasti ekonomije, nije znao što obuhvaća pojam valutne klauzule u CHF prema kojoj je glavnica vezana za CHF, niti promjenjive kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke. Upravo stoga, i da je pročitao ugovor o kreditu, ne bih razumio ništa izuzev toga kolika su mi kreditna sredstva odobrena, u kom roku treba otplatiti kredit, te koji su instrumenti osiguranja. U vrijeme zaključenja ugovora supruga i on su imali malu trgovinu mješovitom robom, i ta je trgovina likvidirana 2006. Imao je i OPG koji je vezan za prodaju voća. Nije imao udio u trgovačkom društvu. Sva dobivena kreditna sredstva utrošio je isključivo za adaptaciju obiteljske kuće. Da je pravodobno upoznat sa svim rizicima koje nosi zaključenje ugovora, ne bi sklopio predmetni ugovor o kreditu. Točno je da je polovicom siječnja 2016. zaključio ugovor o konverziji, istaknuvši da je jedan njegov prijatelj financijski stručnjak, kojem je pokazao sva pismena vezano za predmetni kredit i otplatu te mu je isti rekao da je preplatio kredit. Iz tog razloga je od tuženika zahtijevao da mu vrati preplatu kredita, a banka ga je pozvala da dođe, te mu je predočen izračun konverzije, pri čemu mu nisu prezentirali kako je izračun izvršen, jesu li polazne postavke bile početni tečaj CHF i početna kamatna stopa. Potpisao je aneks te kasnije otplatio kredit u cijelosti. Zbog činjenice da je u nekom razdoblju bio u nepovoljnim financijskim uvjetima prodao je neke svoje nekretnine kako bi mogao kredit otplatiti prije ugovorenog roka otplate. Po uplati tih sredstava banka mu je izdala brisovnicu za nekretnine koje su bile založene zbog toga kredita, no nikada mu nije vraćen iznos koji je preplatio po tom kreditu. S obzirom da mu je u banci rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji, a on nije po zanimanju ekonomista, nego električar, nije imao razloga sumnjati u takvu potvrdu službenika banke, pa se nije ni raspitivao o sadržaju pojmova valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kredit je u cijelosti osobno otplatio, s tim što je ponekad, kada bi on bio spriječen, njegovim novcem supruga platila otplatnu ratu. Sklapanjem ugovora aneksa temeljnog Ugovora o kreditu od 2005. nije se smanjila glavnica niti kamatna stopa. Nisu mu bile poznate posljedice konverzije, Trgovina mješovitom robom koju su supruga i on imali nije bila u sklopu obiteljske kuće u koju je uložio dobivena kreditna sredstva, radi adaptiranja te kuće.

9.3. Iz ovako danog iskaza tužitelja proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora tuženik nije informirao tužitelja o potencijalnim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane u tečaj CHF i primjenjive kamatne stope, slijedom čega tužitelj nije mogao raspolagati potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Na opisani način tuženik je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF i promjenjiva kamatna stopa, čini nepoštenom i stoga ništetnom. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9.4. Nadalje, navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokrenut tužbom u tom predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv više banaka, između ostalih i protiv tuženika, u toč. 2. izreke utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora pravnim prednik tuženika kao trgovac te korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07). Vrhovni sud RH svojim odlukama, posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka.

9.5. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 2. lipnja 2005.,dakle upravo tijekom razdoblja od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, te cijeneći da tuženik tužitelju nije upozorio o značenju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, utvrđeno je da su sporne odredbe čl. 7.2. i čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranom odlukom Banke, ništetne, jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo na način da bi tužitelj u cijelosti bio informiran i upoznat sa svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što navedenu ugovornu odredbu čini nepoštenom, a time i ništetnom u smislu odredaba čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

9.6. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za sud je obvezujuća. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Istovjetno je određeno i odredbom čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, u smislu povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.7. Identično pravno stajalište zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi posl. br. Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

9.8. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u svojoj odluci posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. U vještakom nalazu i mišljenju od 9. veljače 2023. vještak Josip Poljak naveo je da je prema dostavljenoj dokumentaciji dan podizanja kredita (dan isplate kredita) bio 15. lipnja 2005., a dan konverzije kredita 30. rujna 2015., pa je knjigovodstveno - financijsko vještačenje napravljeno za navedeno razdoblje. Uvidom u dostavljenu knjigovodstvenu karticu utvrđeno je da je predmetni kredit isplaćen tužitelju 15. lipnja 2005. u iznosu od 16.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan isplate kredite u iznosu od 75.846,62 HRK (1 CHF = 4,740414 HRK). Dodatkom ugovora od 14. siječnja 2016. izvršena je konverzija kredita na dan 30. rujna 2015., odnosno nakon otplaćene 123 rate. U prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja Dodatka ugovora 14. siječnja 2016. vršena je otplata kredita prema otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF. Prema Otplatnoj tablici sa prikazom efektivne kamatne stope na dan isplate kredita ukupna obveza (glavnica + kamate) za 123 rate iznosila je 16.778,59 CHF u protuvrijednosti u HRK obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan isplate kredite (1 CHF = 4,740414 HRK) u iznosu od 79.537,46 HRK. Uvidom u dostavljeni Plan otplate u CHF po Ugovoru o kreditu utvrđeno je da je tijekom otplate kredita do potpisivanja Dodatka ugovora i konverzije kredita u EUR tuženik u sedam navrata promijenio kamatnu stopu. Prema stvarnom Planu otplate u CHF na osnovu promijenjenih kamatnih stopa tuženik je vršio obračun dugovanja i tužitelju naplaćivao mjesečne rate. Kredit se otplaćivao u ratama pa promjene kamatne stope nisu utjecale na promjenu iznosa otplate glavnice u CHF, ali su utjecale na promjenu iznosa otplate kamate u CHF. Razlika zbog promjene kamatne stope izračunata je kao razlika stvarno plaćenih rata prema završnom stvarnom otplatnom planu i ugovorenih rata po početnom ugovorenom otplatnom planu, za svaku pojedinu ratu na dan dospijeća tijekom otplate kredita. Ukupna razlika do konverzije kredita u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 92,54 CHF. Razlika zbog promjene kamatne stope u protuvrijednosti u HRK izračunata je tako da je ukupna razlika kamata u CHF pomnožena sa srednjim tečajem tuženika važećim za CHF na dan isplate kredite (1 CHF = 4,740414 HRK), što iznosi 438,68 HRK. U tablici 2. prikazan je pregled uplata po kreditu u HRK koje je izvršio tužitelj na osnovu obračuna tuženika prema srednjem tečajem tuženika važećim za CHF na dan dospijeća svake pojedine rate. Tužitelj je tijekom otplate 123 rata kredita (do konverzije u EUR) uplatio ukupno iznos od 16.871,13 CHF u protuvrijednosti u HRK obračunatim prema srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan dospijeća rata u ukupnom iznosu od 90.418,89 HRK. Da je kroz cijelo vrijeme otplate kredita prilikom preračuna mjesečnih rata iz CHF u HRK primijenjen početni srednji tečaj tuženika važeći za CHF na dan isplate kredite (1 CHF = 4,740414 HRK) tužitelj bi tijekom otplate kredita trebao uplatiti ukupno iznos od 79.976,14 HRK. Razlika između ukupno uplaćenog u odnosu na ukupno ugovoreno iznosi 10.442,75 HRK. Pritom više uplaćeni (preplaćeni) anuiteti iznose ukupno 11.488,77 HRK, a manje uplaćeni (potplaćeni) anuiteti iznose ukupno -1.046,03 HRK. U priloženom dokumentu Izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. prikazan je učinak konverzije na iznos kredita isplaćen dana 15. lipnja 2005. te na dospjelu i preostalu glavnicu na dan konverzije kredita 30. rujna 2015. Navedenim izračunom prikazan je i iznos preplate kao razlika neotplaćene glavnice u CHF i neotplaćene glavnice u EUR na dan 30. rujna 2015. iskazana u kunama u iznosu od 4.163,74 HRK (tablica 5. - list 163 spisa). U tablici 6. (list 163 spisa) prikazana je razlika glavnica kredita u HRK ovisno o primijenjenom tečaju za CHF. Razlika iznosa neotplaćene glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015. prema srednjem tečajem tuženika važećim za CHF na dan konverzije u odnosu na iznos neotplaćene glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015. prema srednjem tečajem tuženika važećim za CHF na dan isplate kredite (1 CHF = 4,740414 HRK) iznosi 11.320,27 HRK. Dodatkom ugovora o konverziji kredita u EUR obračunata razlika između iznosa neotplaćene glavnice u CHF (po tečaju dana konverzije) i neotplaćene glavnice u EUR (po tečaju dana konverzije) na dan 30. rujna 2015. izračunata je u iznosu od 10.297,37 HRK. Dakle, utvrđeno je da bi preostala neotplaćena glavnica na dan konverzije iznosila 1.022,90 HRK manje da se valutna klauzula nije primjenjivala prilikom obračuna preostale neotplaćene glavnice preračunavanjem u HRK) U tablici 8. (list 164 spisa) prikazana je ukupna zatezna kamate na ukupno preplaćeni iznos od dana korištenja kredita 15. lipnja 2005. do dana konverzije kredita 30. rujna 2015. umanjen za iznos priznat konverzijom.

10.1. U zaključnom mišljenju vještak je istaknuo da je tijekom otplate kredita u razdoblju od dospjele prve rate 31. srpnja 2005.i posljednje rate prije konverzije 30. rujna 2015. ,zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) tužitelj u odnosu na situaciju da je vrijedila početna ugovorena kamatna stopa i da se valutna klauzula nije primjenjivala prilikom obračuna i naplate mjesečnih rata preračunavanjem u HRK, preplatio rate u ukupnom iznosu od 10.881,43 HRK /1.444,21 EUR. U skladu s navedenim elementima na dan konverzije 30. rujna 2015. tužitelju bi preostala neotplaćena glavnica bila manja za 1.022,90 HRK/ 135,76 EUR u odnosu na izračunatu glavnicu nakon konverzije. Konverzijom kredita na dan 30. rujna 2015. priznata je preplata u iznosu od 4.163,74 HRK/ 552,62 EUR te je za navedeni iznos umanjena ukupna preplata. Preostali iznos preplate iznosi 7.740,59 HRK/ 1.027,35 EUR. Računajući zateznu kamatu po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena prema izračunu Hrvatske narodne banke, utvrđena zatezna kamata na dan 9. veljače 2023. na ukupan iznos preplate, umanjen za iznos priznat konverzijom, iznosi 3.531,60 HRK/ 468,72 EUR.

10.2. U pisanom očitovanju na podnesak tuženika od 26. travnja 2023. vještak je naveo da u dostavljenom podnesku tuženik u cijelosti osporava nalaz i mišljenje iz pravnih razloga koji nisu vezani za konkretno financijsko - knjigovodstveno vještačenje, pri čemu ne navodi što konkretno u samom nalazu osporava. Iz navedenih razloga se ne može očitovati na dostavljeni podnesak tuženika.

11. Unatoč utvrđenju da su citirane odredbe čl. 7.2. i čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, te unatoč činjenici da je provedenim knjigovodstveno - financijskog vještačenjem, kako to proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja, utvrđeno da je tijekom otplate kredita u razdoblju od dospjele prve rate 31. srpnja 2005. i posljednje rate prije konverzije 30. rujna 2015. zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), u slučaju da je vrijedila početno ugovorena kamatna stopa od 5,35 % i da se valutna klauzula nije primjenjivala prilikom obračuna i naplate mjesečnih rata preračunavanjem u HRK, tužitelj preplatio kredit u ukupnom iznosu od 10.881,43 HRK /1.444,21 EUR, dok je konverzijom kredita na dan 30. rujna 2015. priznata preplata u iznosu od 4.163,74 HRK/ 552,62 EUR, sud je tužbeni zahtjev, specificiran u podnesku tužitelja od 15. svibnja 2023., odbio kao neosnovan.

11.1. Naime, u oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, navodi slijedeće: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak, ili aneks, ugovora kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu, odnosno ZIDZPK/15, imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

11.2. Sukladno odredbama čl. 19. c i čl. 19. d ZID ZPK/15 banke su za potrebe provjere izračuna konverzije bile dužne izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije (utvrđene u čl. 19. c ZID ZPK/15) te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da su prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici banke bile dužne pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZID ZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZIDZPK/15. Prema odredbi čl. 19. e ZIDZPK/15, kojom je propisano da je banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZIDZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu; da je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, te da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19. c st. 1. toč. 7. ZID ZPK/15 te iznos preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZIDZPK/15, a da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije bio dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19. e ZIDZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15 da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.

11.3. Primjenom citiranih odredaba ZID ZPK/15 banke, kao vjerovnici, bile su dužne prilikom izračuna obveze potrošača uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, čime bi korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Potrošači su mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Sklapanjem navedenog Aneksa ugovoru izmijenjen je osnovni Ugovor o kreditu, među ostalim i u pogledu promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u skladu s odredbama ZIDZPK/15, čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli, a time i pravni učinci ništetnih odredbi. Aneks ugovoru kojim je provedena konverzija predstavlja pravnu osnovu sukladno zakonskim uvjetima koji sadrže opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja između ostalih i iznosa obračunatih na temelju devizne klauzule sadržane u anuitetima, radi čega Aneks sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Aneksom ugovoru , slijedom čega tužbeni zahtjev za isplatom temeljem stjecanja bez osnove u ovom slučaju ne može biti osnovan. Naime, zaključenjem Aneksa ugovoru više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su ugovorne strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva, odnosno ništetnost ugovornih odredbi o deviznoj klauzuli. U suprotnom bi tužiteljica imala pravo i na konverziju i na povrat preplaćenih iznosa koje su obuhvaćene konverzijom, dok bi tuženiku neosnovano bila nametnuta dvostruka obveza.

11.4. Sud smatra da je sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju ostvareno načelo iz odredbe čl. 19. b ZIDZPK/15, prema kojem konverzija kredita podrazumijeva zamjenu ugovora o kredita radi promjene valute i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Naime, tužiteljica ne tvrdi da konverzija nije izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, niti tvrdi da Dodatak ugovoru nije zaključio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Tužitelj je imao mogućnost ili sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Uzimajući u obzir da Aneks ugovoru ne djeluje samo pro futuro već ima i retroaktivni učinak, utvrđeno je da je tužiteljica sklapanjem navedenog Aneksa ugovoru konzumirala pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platila s osnova nepoštenih ugovornih odredbi po predmetnom Ugovoru o kreditu. Naime, prihvaćanjem konverzije stranke su iznova, počevši od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze te su u skladu s odredbama ZIDZPK/15 obveze s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu restituirane, i to na način da su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR, kao i time što je sve do tada plaćeno iskorišteno u korist tužiteljice na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom ugovoru te se stoga utuženi iznos više ne nalazi u imovini tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu temeljem stečenog bez osnove. Učinak konverzije koja je provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave novog činjeničnog i pravnog okvira, sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

11.5. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi i rješenju br. Rev-586/2019 od 16. studenoga 2022. te presudi i rješenju br. Rev-925/2023 od 8. travnja 2025. Naime, u presudi i rješenju br. Rev-586/2019 od 16. studenoga 2022. Vrhovni sud navodi „ … primjena propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15“, te „…tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.“. U presudi i rješenju br. Rev-925/2023 od 8. travnja 2025. Vrhovni sud RH navodi: "U odredbama članaka 19.d. i 19.e ZID ZPK/15 je propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca“, te „… zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena je ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštita legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15. Revizijski sud ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, koja je imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, a koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Drugim riječima potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).".

12. S obzirom na sve navedeno, cijeneći da je Dodatkom ugovoru konverzija predmetnog Ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR provedena u skladu sa odredbom čl. 19. c toč. 4. ZID ZPK/15, utvrđeno je da je tužitelj prihvaćanjem konverzije konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredbi po predmetnom Ugovoru o kreditu te da uslijed toga nema valjanu pravnu osnovu zahtijevati isplatu preplate s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom toga, sud je tužbeni zahtjev, specificiran u podnesku tužiteljice od 15. svibnja 2023., u cijelosti odbio kao neosnovan te presudio kao u izreci.

12.1. Sud smatra da tužitelju pripada pravo na isplatu samo zakonskih zateznih kamata na iznos preplate priznat konverzijom (tvz. "konverzijska preplata"), koji je provedenim vještačenjem utvrđen u visini od 552,62 EUR, i to obračunate za razdoblje od dospijeća prve rate kredita 31. srpnja 2005. pa do izvršene konverzije 30. rujna 2015. Budući da u specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelj ne zahtjeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos preplate priznat konverzijom, već zahtjeva isplatu iznosa od 1.496,07 EUR /11.272,19 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos preplate tekućim od prvog dana od izvršene konverzije, tj. od 1. listopada 2015., pa do isplate, koji iznos se odnosi, kako je to navedeno u specificiranom tužbenom zahtjevu, na ukupni iznos preplate do koje je došlo primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli umanjen za iznos preplate priznat konverzijom, cijeneći da u parničnom postupku sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, o pravu tužitelja na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos preplate priznat konverzijom (tzv. "konverzijska preplata") sud nije meritorno odlučivao.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.187,50 EUR, i to 150,00 EUR na ime nagrade punomoćnika tuženika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 300,00 EUR za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 27. listopada 2020. i 1. lipnja 2022. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), s obzirom na povećanje tužbenog zahtjeva u podnesku tužitelja od 15. svibnja 2023., iznos od 600,00 EUR za zastupanje na ročištima od 28. studenoga 2024., 17. siječnja 2025. i 18. ožujka 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 600,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 26. kolovoza 2019., 25. ožujka i 18. listopada 2020. te 26. travnja 2023. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), s obzirom na povećanje tužbenog zahtjeva od 15. svibnja 2023., iznos od 100,00 EUR za sastav podneska od 14. siječnja 2026. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) te 437,50 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife).

13.1. Sud nije prihvatio zahtjev tuženika za naknadom troška u zatraženom iznosu od 200,00 EUR za sastav žalbe od 9. rujna 2021., budući da iz spisa proizlazi da tijekom postupka tuženik nije izjavio nikakvu žalbu s datumom 9. rujna 2021. Nadalje, sud nije prihvatio zahtjev tuženika za naknadom troška u iznosu od 100,00 EUR za pristup na ročište za objavu presude, budući da punomoćnik tuženika na navedeno ročište nije pristupio. O zahtjevu tuženika za naknadom troška za sudsku pristojbu na odgovor na tužbu sud nije odlučio, budući da u tom dijelu zahtjev nije određen, što je u suprotnosti sa odredbom čl. 164. st. 2. ZPP.

13.2. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.187,50 EUR, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 937,50 EUR sud kao neosnovan odbio.

13.3. Na dosuđeni iznos troškova tužitelj je dužan tuženiku platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od dana donošenja presude 17. travnja 2026. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.

U Slatini, 17. travnja 2026.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. ZOU Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice - punomoćnik tužitelja.

2. OD Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.