REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

P-1098/2023-23

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja ČS kao nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Mileni Prakatur Ignjić odvjetnici iz Belog Manastira protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 OIB 14036333877, zastupana po OD Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 10. ožujka 2026., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 17. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 3. svibnja 2006., ovjeren kod Javnog bilježnika Verice Rok iz Belog Manastira pod brojem: OU-110/2006, 4.5.2006., koji glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja anexa ovome Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 3.5.2006., ovjeren kod javnog bilježnika Verice Rok iz Belog Manastira pod brojem: OU-110/2006, 4.5.2006., koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita”, kao i dio odredbe sadržan u članku 3.t 3. Koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim tromjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća..”, kao i dio odredbe sadržan u članku 3.t. 4. koji glasi: „kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja..”.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku Hypo Alpe-Adria bank d.d., da tužitelju LS kao nositelju obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Josip Kreko, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 2.132,71 eura, i to:

- na ime pretplaćenih kamata da isplati iznos od 286,76 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više plaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa, a koja kamata se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotna poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunane za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po godišnjoj svoti koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana i to na:

- na iznos od 21,21 eura od 2.12.2007. do isplate

- na iznos od 20,72 eura od 2.3.2008. do isplate

- na iznos od 20,17 eura od 2.6.2008. do isplate

- na iznos od 19,55 eura od 2.9.2008. do isplate

- na iznos od 18,68 eura od 2.12.2008. do isplate

- na iznos od 17,71 eura od 2.3.2009. do isplate

- na iznos od 17,50 eura od 2.6.2009. do isplate

- na iznos od 16.75 eura od 2.9.2009. do isplate

- na iznos od 15,80 eura od 2.12.2009. do isplate

- na iznos od 14,83 eura od 2.3.2010. do isplate

- na iznos od 14,31 eura od 2.6.2010. do isplate

- na iznos od 13,44 eura od 2.9.2010. do isplate

- na iznos od 12,39 eura od 2.12.2010. do isplate

- na iznos od 11,33 eura od 31.3.2011. do isplate

- na iznos od 10,60 eura od 1.7.2011. do isplate

- na iznos od 9,59 eura od 1.10.2011. do isplate

- na iznos od 8,44 eura od 2.12.2011. do isplate

- na iznos od 7,39 eura od 2.3.2012. do isplate

- na iznos od 6,29 eura od 2.6.2012. do isplate

- na iznos od 5,13 eura od 2.9.2012. do isplate

- na iznos od 3,87 eura od 19.12.2012. do isplate

- na iznos od 1,06 eura od 8.1.2013. do isplate

- te na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK- tečajne razlike isplati iznos od 1.845,95 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više plaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa, a koja kamata se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotna poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunane za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po godišnjoj svoti koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana i to na:

- na iznos od 32,12 eura od 2.3.2009. do isplate

- na iznos od 17,38 eura od 2.6.2009. do isplate

- na iznos od 18,04 eura od 2.9.2009. do isplate

- na iznos od 18,83 eura od 2.12.2009. do isplate

- na iznos od 30,05 eura od 2.3.2010. do isplate

- na iznos od 43,99 eura od 2.6.2010. do isplate

- na iznos od 95,54 eura od 2.9.2010. do isplate

- na iznos od 103,19 eura od 2.12.2010. do isplate

- na iznos od 103,20 eura od 31.3.2011. do isplate

- na iznos od 149,21 eura od 1.7.2011. do isplate

- na iznos od 146,46 eura od 1.10.2011. do isplate

- na iznos od 144,18 eura od 2.12.2011. do isplate

- na iznos od 161,51 eura od 2.3.2012. do isplate

- na iznos od 161,53 eura od 2.6.2012. do isplate

- na iznos od 154,89 eura od 2.9.2012. do isplate

- na iznos od 156,17 eura od 19.12.2012. do isplate

- na iznos od 309,66 eura od 8.1.2013. do isplate

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.876,98 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više plaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa, a koja kamata se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotna poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunane za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po godišnjoj svoti koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 3. svibnja 2006. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim se Ugovorom ista, kao kreditor, tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.000,00 CHF, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Istim ugovorom utvrđeno je da će svaki povrat biti izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan dospjeća. Tužitelj je svoju ugovornu obvezu nastavio ispunjavati i prema tuženiku, kao pravnom sljedniku Slavonske banke d.d Osijek, a nakon što se Slavonska banka d.d Osijek, pripojila tuženiku.Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u roku 7 godina, u tromjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom 4. predmetnog ugovora, određena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu (članak 3 t. 3.), te se ista smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovoru, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,00 % godišnje. Tuženik je tijekom otplate kredita jednostranom odlukom mijenjao ugovorenu kamatnu stopu od 7,00 %, uslijed čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita. Iako je tužitelj svoju ugovornu obvezu po kreditu uredno podmirio, uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem razlike u kamati po svakom anuitetu, kao i u razlici po tečaju do konačne isplate neosnovano stekao ukupni iznos od cca 3.052,62 EUR u kunskoj protuvrijednosti, odnosno iznos od cca 23.000,00 kn. Navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 7,00 % i svake jednostrano promijenjene kamatne stope te izmjenama tečaja CHF spram HRK. Tužitelj smatra da odredbe ugovora o kreditu sadržane u čl. 3. i 4. a koje se odnose na kamatu i valutu otplate kredita, nisu dovoljno precizirale razloge i način izmjene redovne kamate i valutu otplate kredita ubuduće, dok se isto nije moglo utvrditi niti odlukama tuženika. Tuženik je unatoč takvim ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora za vrijeme otplate kredita jednostrano mijenjao visinu mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK tako i visinu kamatne stope povećavajući istu u odnosu na kamatu ugovorenu na dan sklapanja ugovora o kreditu. Naime, odredbom članka 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila niti određena niti odrediva, te je istom povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu sadržano u članku 3. Zakona o obveznim odnosima. Takva ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Predmetni ugovor o kreditu također je sastavljen unaprijed od strane tuženika kao banke, dok ugovorne strane nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovora. S tim u vezi je člankom 4. Ugovora, tužitelju u pogledu promjene kamatne stope i promjene anuiteta, kao i ugovorenom valutnom klauzulom u čl. 3 Ugovora, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zbog čega je navedena odredba ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku te kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Tuženik se nije ponio kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetnih odredbi i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 7,00% jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja, mijenjao kamatnu stopu, a čime je došlo do promjene u anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Navedenim promjenama kamatne stope i primjenom odredbi valutne klauzule mijenjao se dužni iznos anuiteta, a čime je tužitelj temeljem razlike u kamati i razlike u tečaju CHF spram kune ukupno preplatio mjesečne anuitete u iznosu od cca 23.000,00 kn. S obzirom na naprijed iznijeto, tuženik je sukladno od.čl.323. ZOO-a (N/N 35/05, 41/08, 125/11) te čl.1111, čl.1115, te čl.1046 ZOO-a obvezan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti. Ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz svibnja 2006., smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako je uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Navodi da je tuženik pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. Tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao, nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Tuženik ističe kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. Tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od 3. svibnja 2006. na listu 6.-13. spisa, otplatnog plana na listu 14.-15. spisa, specifikacije uplata na listu 16.-17. spisa, obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu na listu 18. spisa, potvrda o uplati duga u cijelosti na listu 19. spisa, izjava svjedoka ČSF na listu 130. -134. spisa, nalaz i mišljenje vještaka Tonke Vulić na listu 147. -155. spisa, pregled prometa za klijenta na listu 156.-159. spisa, isplatni nalog na istu 160. -161. spisa i saslušanjem tužitelja na listu 177.-178. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 3.052,62 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu čl. 3. i čl. 4. nepoštene i ništetne. U pogledu navedenog prvenstveno je među strankama sporno da li je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio potrošač jer je u trenutku kada je podizao kredit imao registriran OPG.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i kreditor Addiko bank d.d. sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od 3. svibnja 2006. kojim je banka odobrila tužitelju kredit u znosu od 16.000,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 7,00 % godišnje, dekurzivno a efektivna kamatna stopa godišnje iznosi 7,88 % te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Addiko banke (njezin pravni prednik Slavonska banka d.d.) i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i Addiko banka u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Addiko banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i prvotužena Addiko banka d.d., prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sli. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Naprijed navedena utvrđenja primjenjiva su na sve sporove u kojima tužitelj dokaže svoj status potrošača. U konkretnom predmetu tužitelj nije dokazao svoj status potrošača, štoviše iz provedenih dokaza drži utvrđenim da je kredit podignut za obnavljanje kuće a otplaćivao ga je putem računa Kreko Josip OPG (specifikacija uplata na listu 128. spia). Navedeno potvrđuje i sam tužitelj koji osobno saslušan izjavljuje da je u to vrijeme imao registriran OPG te je kredit podigao radi obnavljanje kuće. Iz toga proizlazi da tužitelj nije u vrijeme podizanja kredita bio potrošač pa se ne može izravno pozivati na utvrđenja iz naprijed navedenih odluka. To međutim ne znači da tužitelj ne može dokazivati u redovnom postupku da su sporni članici Ugovora o krediti ništetni jer su suprotni načelima savjesnosti i poštenja i jednake vrijednosti činidaba iz ZOO-a.

17.1. Tužitelj u svom iskazu izjavljuje da je taj kredit podigao kao nenamjenski a sredstva je potrošio za obnavljanje kuće. U vrijeme kada je podigao kredit imao je registriran OPG. Navodi da je u vrijeme potpisivanja toga ugovora bio na njivi i orao kada ga je nazvala službenica banke i rekla mu da su gotovi papiri za kredit. Papire je preuzeo u banci i otišao kod javnog bilježnika i nije vodio nikakve pregovore. Prije preuzimanja ugovora bio je u banci i rekli su mu da je najpovoljniji kredit. Tražio je kredit u kunama ali su mu rekli da ga ne može dobiti nego samo da može dobiti kredit u CHF ali da će dobiti u isplati kune. Rata je u početku iznosila oko 2.000,00 kn a nakon par godina otišla je na 3.500,00 kn. Rate kredita je plaćao isključivo on i kredit je otplatio do kraja. Raspitivao se u banci zašto je rata kredita toliko porasla a oni su mu rekli da je porasla kamata. Navodi da u vrijeme podizanja kredita nije bio u radnom odnosu a poljoprivreda mu je bila glavni izvor prihoda. Nije novcem od kredita kupio nikakvu zemlju. Ugovor je pročitao koliko ga je razumio. Ugovor je sklopio s tuženikom jer je inače bio klijent banke. Nije mu bio jasan pojam valutne klauzule a to mu nitko nije pojašnjavao. Rekli su mu da će mu dati kredit u CHF a pretvoriti u kune. Navodi da je tražio kredit i u drugim valutama ali su mu rekli da je CHF najpovoljniji.

18. Stoga ne stoje tvrdnje tužene da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio upozoravan na rizik povišenja tečaja CHF i povišenja kamatne stope. Tužitelju nije pojašnjeno niti su mu dati parametri na temelju kojih i kako će se mijenjati kamatna stopa, o tim člancima nisu vođeni posebni pregovori niti su tužitelju dana detaljna pojašnjenja. Neovisno o činjenici što tužitelj u vrijeme sklapanja ugovor o kreditu nije bio potrošač tužena je i njemu bila dužna dati sva ona upozorenja i obavijesti koja je bila dužna davati potrošačima a za koja su naprijed navedenim presudama utvrđeno da ih banke nisu davale potrošačima. Kako je i u ovom postupku utvrđeno da tužena tužitelja nije upozoravala, pojedinačno pregovarala i dala sve predvidive parametre vezane uz tečaj i kamatnu stopu ništetne su sporne odredbe iz čl.2. i čl. 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006. sklopljenog dana 3. svibnja 2006. između tužitelja i tužene. Navedeni članci su ništetni jer ne sadrže kriterije koje će tužena pri donošenju odluka o promjeni kamatne stope primijeniti pa su takvi članci nerazumljivi i nepošteni i kao takvi ništetni.

19. Osim toga ti članci uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu tužitelja jer se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ta je odredba bila unaprijed formulirana od strane tužene.

20. Tužena je više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tužena povišenjem kamatne stope nije prekoračila gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 3.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je kao takva nepoštena.

21. Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tužena dužan vratiti tužitelju iznos koji je primila po promijenjenim kamatnim stopama.

22. Šteta koju tužitelj trpi u ovom slučaju čini iznos koji je uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope odnosno razlika iznosa kojeg je platio za kamatu od početno ugovorene kamatne stope.

23. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz čl. 3. točka 3. kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnoj osobi nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

24. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnoj osobi koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, tužitelj nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje.

25. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

26. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu ništetna.

27. Na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Tonki Vulić koja je sačinila nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio:

- da je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu iznosi 2.132,71 eur.

28. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti jer je isti izrađen u skladu s pravilima struke a u njemu nema vidljivih logičkih ili matematičkih nedostataka. Na nalaz i mišljenje vještakinje primjedbe ističe tužena ali su iste po svom sadržaju pravo shvaćanje tužene na koji način i u kojom granicama bi se trebalo odrediti vještačenje a za što sud nije vezan.

29. Tužitelj je podneskom od 7. prosinca 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještakinje na iznos od 2.132,71 eur uz pripadajuće kamate.. Navedena radnja ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem se odnosi na specifikaciju potraživanja za pretplaćene kamate i valutu jer se pod preinakom tužbenog zahtjeva podrazumijeva povišenje tužbenog zahtjeva ili isticanje novog tužbenog zahtjeva uz postojeći tužbeni zahtjev. Tuženik se podneskom od 22. prosinca 2025. protivio preinaci tužbenog zahtjeva ali tužitelj nije niti preinačio tužbeni zahtjev već je povukao dio tužbenog zahtjeva jer je umjesto početno zatraženih 3.052,62 eur potražuje 2. 132,71 eur a kojem povlačenju se tuženik nije protivio.

30. Nije osnovan prigovor zastare obzirom da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. 1. 2020. donio je pravno shvaćanje Su-IV-47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

31. U odnosu na procesnopravni prigovor tuženika radi prebijanja koji se temelji na činjenici da je određene mjesece tužitelj plaćao niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita, za napomenuti je da tuženik nema svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača zbog čega se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija pružanje usluga u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa da bi bio dužan vratiti drugoj ugovornoj strani nešto što je primio na temelju ništetnog ugovora (čl.323. ZOO).

32. Imajući u vidu navedeno sud je naložio tuženoj da tužitelju isplati ukupan iznos od 2.132,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

33. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

34. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 13.6.2023. obrazloženi podnesak od 13.4.2023., 6.5.2025., 7.12.2025., zastupanje na ročištu od 23.4.2025., 16.12.2025. i 10.3.2026., sve po 200,00 eur, ročište za objavu presude 100,00 eur, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eur, pristojba na tužbu u iznosu 38,49 eur i na presudu 38,49 eur, što sve ukupno iznosi 1.876,98 eur.

Beli Manastir, 17. travnja 2026.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika