Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Ps-24/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužiteljice ČK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. AK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Adrijani Jovanović, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika GK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Teu Raniću i Ivi Matiću odvjetnicima u Rijeci radi predaje u posjed, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 02. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljica, punomoćnika tuženika i tuženika osobno te javne objave od 17. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku GK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isprazniti i iseliti iz nekretnine u Rijeci, na [adresa], u [adresa], koja se sastoji od gospodarske zgrade (drvarnica i konoba), sagrađene na k. č. [katastarska čestica], upisane u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Rijeci, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te predmetnu nekretninu slobodnu od stvari i osoba predati u posjed tužiteljicama ČK i AK, u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku GK naknaditi tužiteljicama ČK i AK prouzročeni parnični trošak u visini od 1.317,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Tužiteljice u tužbi navode kako su suvlasnice nekretnine u Rijeci, na [adresa], u [adresa], koja se sastoji od k. č. [katastarska čestica] gospodarska zgrada i pašnjak, ukupne površine 660 m2, upisane u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Rijeci, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Gospodarska zgrada u naravi predstavlja drvarnicu i konobu, površine cca 75 m2, proteže se na dvije etaže, u prizemlju, na koje se ulazi s parcele, je podrum s bačvama i skladište s raznim vrtnim alatom, a u gornjem dijelu, na koji se ulazi s pristupne ceste, je spremište. Tužiteljice su (točnije ČK i njen brat pok. TK, prednik AK) tijekom 2001. prodale tuženiku određene nekretnine koje se nalaze u blizini sporne nekretnine, s druge, sjeverne strane kolskog puta kroz [adresa]. Tuženik je iste zamolio da mu privremeno daju na uporabu dio predmetnog gospodarskog objekta - drvarnice, radi smještaja njegovih stvari, dok se ne useli u kupljenu nekretninu i ne osposobi poslovni prostor (vulkanizersku radnju), koji je imao namjeru otvoriti na svojoj nekretnini. Tužitelji su pristali, tako da su dio gornjeg kata predmetne nekretnine dali na uporabu tuženiku tijekom 2002. godine, na temelju usmenog dogovora. Obzirom da je to trebalo biti privremeno, kraće vrijeme, nisu sklapali pisani ugovor već su sve usmeno dogovorili te su sporazumno utvrdili i mjesečnu, simboličnu najamninu u iznosu od 200,00 kn. Tuženik je ugovorenu najamninu plaćao do 2011. da bi nakon toga prestao plaćati. U međuvremenu je preminuo brat prvotužiteljice, suprug drugotužiteljice TK te su tužiteljice pokušavale doći do svoje nekretnine tražeći od tuženika da isprazni istu i vrati je u posjed tužiteljicama. Kako je tuženik u međuvremenu odselio iz susjedstva i nije im bio dostupan, a osim toga tužiteljice su u poznim godinama i narušenog zdravlja, prvotužiteljica je zamolila svog zeta, NK, da riješi spornu situaciju i iseli tuženika iz njihove nekretnine. No unatoč višekratnim molbama, usmenim i pisanim upozorenjima te konačno i obraćanja putem odvjetnika, kako tuženiku tako i njegovom sinu FK, tuženik do danas nije ispraznio objekt. Štoviše na istom je promijenio bravu tako da tužiteljice nemaju pristup niti u dio u kojem su njihove stvari te ga odbija vratiti u posjed vlasnicama. Tuženik je i danas u bespravnom posjedu predmetne nekretnine, bez ikakvog pravnog osnova te odbija iseliti i vratiti istu u posjed vlasnicama-tužiteljicama, slijedom čega su prisiljene podnijeti ovu tužbu te predlažu donošenje presude kojom se tuženika nalaže da iseli iz predmetne nekretnine sadržaja pobliže navedenog u izreci presude sve uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je točno da nesporno da su mu tužiteljice 2001 predali u posjed utuženu nekretninu, točno je da je nakon ulaska u posjed plaćao tužiteljima iznos od 200,00 kn mjesečno no ne na ime najma već isplata kupoprodajne cijene ne rate kako je usmeno dogovoreno s ČK i LK prednikom 2. tužiteljice. Naime tuženik je sa 1. tužiteljicom i pok. ŠK dogovorio kupoprodaju nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], zgr 53/1 i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jer da iste čine jedinstvenu cjelinu za iznos od 70.000,00 DEM , uz navedeno kupio je no okolne čestice k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Po izradi ugovora za k. č. br. [katastarska čestica] i zgr 53/1 k. o. [katastarska općina] ugovorne strane su utvrdila da je predmetna k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u suvlasništvu ČK i ZK te su pristupili usmenom dogovoru po kojem je od prosinca 2001 do lipnja 2012 plaćao tuženik 1. tužiteljici iznos od 200 kn mjesečno odnosno ukupno 6.550,00 EUR koliko predstavlja cjelokupna ugovorena kupoprodaja cijena 2012. tuženik je trebao s tužiteljima zaključiti kupoprodajni ugovor kojim bi tužitelji tuženiku dozvolili uknjižbu prava vlasništva no tužitelji su se od 2021. prestali javljati tuženiku te se nije formalno mogao upisati kao vlasnik nekretnine. Tužitelji su očigledno saznavši za brojne zdravstvene i životne probleme tuženika pokušali zatražiti tuženika dopisima od strane odvjetnika i ovom tužbom te steći pravo vlasništva nad nekretninom za koju ime je od strane tuženika isplaćena kupoprodajna cijena. Na navedeno upućuje činjenica da se tuženiku nisu javili do 2024. Tuženik je dakle u posjedu nekretnine od 2001 njegov posjed je pošten, istinit i zakonit te je stekao pravo vlasništva dosjelošću odnosno na temelju pravnog posla usmenog ugovora od 2001. pa predlaže odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Tužiteljice očitujući se na odgovor na tužbu tuženika navode kako se poriču svi navodi iz podneska koji su u suprotnosti s navodima tužbe. Točno je da je tuženik temeljem Ugovora o kupoprodaji od 21. studenog 2001. stekao vlasništvo na nekretninama na k. č. [katastarska čestica] i zgr. 53/1 k. o. [katastarska općina]. No nije točno da bi tuženik dogovarao s tužiteljima i kupoprodaju sporne nekretnine na k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te u tom smislu nikada nije bilo dogovora, ni pisanog ni usmenog. Tuženik svoje tvrdnje ničim ne dokazuje. Nadalje nije točno da bi navedene nekretnine činile jednu cjelinu. Iste su potpuno odvojene, nezavisne jedna od druge i nalaze se na suprotnim stranama lokalne ceste, kako je to navedeno u tužbi i razvidno iz katastarskog plana koji se prilaže. Isto tako netočna je i neistinita tvrdnja tuženika da su mu tužitelji predali u posjed cijelu nekretninu upisanu na k. č. [katastarska čestica], u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 697 m2. Tužitelji, točnije 1. tužiteljica i pok. prednik drugotužiteljice, su izvjesno vrijeme nakon sklapanja ranije navedenog kupoprodajnog ugovora od 21. studenog 2001., negdje 2003/2004 godine, dozvolili tuženiku da privremeno koristi samo dio tzv. gospodarskog objekta – drvarnice koji se nalazi na navedenoj čestici i to na njegovu molbu da u taj prostor privremeno pohrani automobilske gume, jer je navodno planirao otvoriti vulkanizerski obrt. Upravo u želji da pomognu tuženiku dogovorena je minimalna, simbolična novčana naknada za najam tog prostora od 200,00 kn mjesečno. Netočna je i ničim dokazana tvrdnja tuženika da je ukupno platio 6.550,00 DEM, jer tuženik ni iznos od 200,00 kn nije plaćao svaki mjesec redovno niti je plaćanje vršio od prosinca 2001. do lipnja 2012. Pok. prednik drugotužiteljice, TK preminuo je u veljači 2011. i nedugo nakon toga tuženik je potpuno prestao plaćati naknadu za korištenje drvarnice. Apsolutno su netočni navodi tuženika da su ga tužitelji izbjegavali i da nije mogao stupiti u kontakt s njima te su sve insinuacije tuženika u tom smislu neistinite. Prvotužiteljica cijelo vrijeme stanuje na istoj adresi, 150 metara od predmetnog gospodarskog objekta, u mirovini je i uvijek dostupna, konačno tuženik je plaćanje najamnine najčešće vršio tako da bi joj pozvonio na ulazni portun i uručio novac. Upravo on je, nakon što je odselio s [adresa], postao nedostupan tužiteljicama i nisu o njemu ništa znale, osim da je prestao plaćati najamninu, a nije vratio nekretninu u posjed tužiteljima. U svakom slučaju iznos koji je tuženik plaćao predstavljao je najamninu, a ne kupoprodajnu cijenu, jer nikad nikakav dogovor ni ugovor o prodaji nije bio sklopljen. Zar bi zaista iznos od cca 6.000,00 DEM i to u ratama kroz 10 godina (pod pretpostavkom da je čak i plaćen, a nije) predstavljao realnu cijenu za nekretninu od skoro 700 m2? Od 2012. do 2024. tužitelji su u nekoliko navrata, putem zeta prvotužiteljice NK, tražili od tuženika da isprazni objekt od svojih stvari i vrati ga u posjed vlasnika, tuženik je čak u tim prilikama pitao da li bi mu prodali sporni objekt, ali mu je decidirano rečeno da isti nije na prodaju. Nakon takvih neuspješnih pokušaja da se problem riješi mirnim putem, tužiteljice su bile prisiljene zatražiti pravnu pomoć i u konačnici ostvariti svoje pravo sudskim putem te su navodi tuženika o „zastrašivanju“ zaista deplasirani. Tuženik ni u kom slučaju nije u posjedu cijele katastarske čestice od 697 m2 niti mu je ona ikada dana u posjed ni na korištenje. Tuženik nije čak ni u posjedu cijelog gospodarskog objekta, već mu je iznajmljen samo dio istog, tako da koristi dvije od pet prostorija, a u ostalima se cijelo vrijeme nalaze stvari u vlasništvu tužitelja (drvena građa, stolarija, bačve za vino itd.), dok dio tog istog objekta već 14 godina koristi obiteljski prijatelj HK za odlaganje izložbenih postamenata.

Tužitelji ističu da tuženik kroz protekle godine nije održavao objekt, već je to činio NK koliko mu je to bilo moguće i dostupno te je objekt u vrlo lošem stanju, prijeti mu propadanje, a tužitelji ne mogu poduzeti bilo kakve značajnije zahvate dok tuženik ne isprazni prostor i vrati ga u posjed vlasnicima. Iz svega iznijetog, nedvojbeno proizlazi da su svi prigovori tuženika neosnovani, da ni u kom slučaju ne postoje zakonske pretpostavke stjecanja vlasništva dosjelošću, jer tuženikov posjed nema zakonom određenu kakvoću, nije kvalificirani odnosno nije ni zakonit ni istinit a pogotovo nije pošten, jer je tuženik dobro znao da mu nepripada pravo na posjed. Pravni stav Vrhovnog suda po tom pitanju je neupitan :'nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću, i to ni u slučaju redovne ni u slučaju izvanredne dosjelosti' (Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011.). Slijedom toga, tužiteljice predlažu da sud usvoji tužbeni zahtjev i obveže tuženika na naknadu parničnog troška tužiteljicama.

Tuženik tijekom postupka na ročištu podržanom 12. studenog 2025. ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, navodi kako nije u posjedu navedene nekretnine posjed mu je oduzet 2022, nakon što je završio u bolnici, nema ključ od iste.

Sud je proveo dokaze uvidom u materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljica, tuženika te svjedoka ĐK, ČKV, NK, BK , ŽK, FK. Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe članka 8. Zakon o parničnom postupku ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

Tužiteljica ČK u iskazu u bitnome navodi kako tuženik od nje i pok. brata TK nikada nije kupio predmetnu nekretninu kako to tvrdi, već mu je sita dana u najam u iskazu. U naravi se radi o drvarnici, tuženik je od njih kupio 2000/2001 sasvim druge nekretnine koje se nalaze nasuprot čestice koja je predmet spora. Nakon što je kupio te nekretnine, negdje 2004/200 5pitao ih je može li u predmetnoj drvarnici odlagati gume i ostali vulkanizerski materijal jer je imao namjeru otvoriti vulkanizersku radionicu, oni su mu to dovozili dok ne ishodi dozvolu za svoju vulkanizersku radnju uz plaćanje najma od 200 kn mjesečno no isto je plaćao neredovito, dozvolu za radnju nikada nije ishodio. U najam su mu dali gornji dio drvarnice gledao s ceste fotografija- na broj 7 str 43 spisa. Taj objekt s ceste ima prizemnio dio, a s druge strane prizemlje i kat. U familiji je postignut dogovor da se ta nekretnina koja je tuženiku dana u najam ne prodaje. Brat SK je preminuo 2011 i od tada tuženik nije platio niti jednu najamninu. Nakon toga je dala punomoć zetu NK da razgovara s tuženikom da se iseli, tada da je tuženik rekao da njegova kći drži neke stari u drvarnici da živi na Pagu pa da će joj reći da to iseli ali do toga nikada nije došlo. Osobno u objektu nije bila još od bratove smrti, ali joj je zet rekao da tuženik tu drži svoje stvari, da su unutra i stvari tuženikove kćeri i zeta da je stavljen lokot, ne zna tko ga je stavio. Tuženik kada se uselio je stavio unutra stvari za vulkanizersku radnju. Što se tiče tog objekta s gornje strane ceste tuženik koristi lijevi dio, a njezin zet VK desni dio, jasno vidljivo na fotografiji broj 7.

Tuženika od 2010. nije uopće vidjela.

2 tužiteljica AK se u cijelosti pridružila iskazu svoje šogorice 1. tužiteljice ČK, nije bila u drvarnici nikada, ona je nasljedstvo iza supruga pok. ZK i zna da su to SK i Č iznajmili tuženiku, nikada se nije pričalo o prodaji nekretnine.

Iz iskaza tuženika proizlazi da je 2001. zaključen kupopordajni između njega kao kupca i prodavatelja ĐK, IK, ČK i TK, negdje krajem 2000. g. u burzi pronašao je oglas o prodaji velikog imanja na [adresa] na adresi [adresa]. To imanje se prodavalo preko agencije Boss te je s njima otišao pogledati tu nekretninu. Bilo je 4. suvlasnika te nekretnine te su sklopili ugovor za staru kuću koja se nalazi na čestici 53/1 i za česticu oznake 461/7. Dogovorena je kupoprodajna cijena od 70 000 dem. Da bi to mogao kupiti morao je prodati svoj stan u [adresa] za te novce, dakle za 70 000 dem. Poslije su razgovarali i rekli da tom imanju pripadaju još dvije čestice, u sjevernom dijelu se te čestice nalaze i to čestice 388/209 i 388/65 (nisam siguran o točnom broju čestica) i te dvije su dogovorene za 10 000 dem, u naravi pašnjaci. I njih je kupio. Sve ove čestice se nalaze sjeverno, a ova sporna čestica se nalazi južno. Prije samog konačnog potpisivanja tog ugovora tražili su još 20 000 eur za južne dijelove, da će mu prodati južne, sporne čestice, pristao je na to i isplatio ih. Morao je podići kredit u Zagrebačkoj banci za 32 000 dem i još agenciji Boss morao platiti proviziju 3%, dakle 3000 dem. Dakle na uplaćenih 100 000 dem je agenciji morao platiti 3%, 3000 dem jer su oni pripremili ugovor. Mislio je da će mu po plaćanju iznosa oni potpisati ugovor i za južne čestice no tada saznaje da nisu suvlasnici njih četvero, već samo ČK i TK. Na upit suda zašto onda nije sklopljen ugovor za te južne čestice navodim jer je baš ČK tražila da joj doplati još 40 000 dem za te 3. čestice koje se nalaze južno od kuće [adresa] i nalaze se južno. Na jednoj od tih 3. čestica se nalazi ova šupa. Točno je da je planirao otvoriti vulkanizersku radnju i sa sobom je donio gume i felge te smjestio u garažu, a pored toga i u ovoj spornoj šupi koja se nalazi južno također je stavio gume, felge, to su oni njemu dozvolili. Što se tiče ove šupe točno je da se ona nalazi na 2 nivoa, u gornjem dijelu je odlagao gume, a u donjem suterenskom dijelu alat i felge. Što se tiče zahtjeva gđe. ČK da joj plati još dodatnih 40 000 dem za južne nekretnine na kojima se nalazi sporna šupa, a tom razgovoru je bila prisutna ĐK, dogovorili su se da ću ja to platiti kroz nekakve akontacije jer je ostao bez novaca, pristao je dati dodatni novac iako je znao da to možda ne vrijedi toliko. Mjesečno je plaćao oko 200 kn i kroz period od 10-tak godina. Ako je imao novaca znao sam joj dati i više, ponekad i 2000 kn mjesečno. Vodio je evidenciju koliko je ukupno platio no ta evidencija je zagubljena. Vidio je da ga gđa. ČK ima namjeru prevariti pa je tražio da potpiše da je od njega primila novce.. U međuvremenu su prestali i komunicirati. Zadnji puta kada je donio taj novac oni su u dvorištu imali velikog psa, nije mogao ući u dvorište zbog njega. Zamolio sam da ga vežu, da mogu ući a ona je rekla da ona nema što samnom, da se makne, da sam ja lopov, da je ukrao te blokete. Sve sukobe sa susjedima je prouzrokovala bivša žena zbog svog jezika, ali imala je ona pravo. Kasnije su počeli zdravstveni problemi, ležao je u bolnici 2020., 2021. bio u domu za starije i nemoćne, potom sam se vratio u staru kuću 1.8.2021., sve je bilo pokradeno, obijeno, sklopio ugovor sa kćerkom koja ga je htjela otjerati i onda je otišao u podstanare u [adresa]., 2022. a s obzirom da i dalje zna doći u taj kraj zna sresti NK jer je obilazio te svoje stvari i da ga pita da li postoji mogućnost dogovora jer je to platio, a on je rekao da je to naslijedio i da ne može to prodati i rekao da se makne i da se ne želi dogovoriti, čak je i malo prijetio i rekao je da će ga tužiti, a nakon toga je izgleda kontaktirana odvjetnica. Iz te šupe pokradene sve vrijednije stvari te 2021. U ovoj spornoj šupi koja se nalazi na južnim nekretninama od njegovih stvari ostale je par automobilskih guma, felgi nema to je vrijedno i to su pokrali i nove gume su pokrali. Nie prijavio krađu te 2021. Na fotografiji br. 7 na listu 43 spisa jasno je vidljiva razlika između starog dijela šupe i novog dograđenog, on ima niži kosi krov, on im je dozvolio da to dograde i to koristi isključivo zet tužiteljice NK, tu drži neke svoje eksponate. To je uz desni zid stare šupe dograđeno. Što se tiče stare šupe koristio je i prizemni i suterenski dio kako su mu dozvolili. Ključeve nema od šupe, provaljeno je, a od njegovih stvari je tamo možda par starih guma i ništa više. Na šupi e napisao GK. Obilazi l šupu navodim ali ga tjeraju. S gđom. ČK se ispočetka se govorilo o najmu te šupe, a kasnije su ti razgovori su vođeni u smislu prodaje te nekretnine. S ovim akontacijama koje je 10-tak g. plaćao tužiteljici sam 100% isplatio gospodarski objekt-šupa i dvorište oko istog kojeg je održavao. S ČK je razgovarao da je to platio, htio je doplatiti i za ostala južna zemljišta, ali niu postigli dogovor, ČK ga je tjerala. Zadnji puta bio je u ovoj šupi te 2020. kada je provaljeno, nije ulazio. Kada tamo dolazi uvijek galame sin i bivša žena, što tamo dolazi, prijete policijom, a sada manje obilazi zbog NK jer mu je on prijetio.

Svjedokinja ĐK u iskazu navodi kako ona nema saznanja je li se ikada razgovarao o prodaji objekta prikazanog na fotografiji broj 7.

Svjedok NK navodi da je gospodarski objekt u suvlasništvu punice ČK i AK. U obitelji je postignut dogovor da se to neće prodavati no gospodinu GK se dozvolilo da u gornjoj, velikoj prostoriji veličine oko 50m2 kojoj se pristupa s javne prometnice može odlagati protektirane gume koje je nabavio iz Švicarske, tako je barem on rekao jer namjerava otvoriti vulkanizersku radnju koja će biti u garaži uz kuću koju je kupio. Što se tiče dograđenog dijela koji se nalazi na desnoj strani objekta on postoji oduvijek, taj dio oni koriste i jednom svom kolegi dozvoli je da drži postamente za izložbe. Suterenski dio ove gospodarske zgrade također koriste oni, on je inače podijeljen u 3 dijela, ali jednom dijelu ne mogu pristupiti jer se nalaze stvari od kćeri tuženika, a tako im je barem rekao sin tuženika. Te stvari su porazbacane u tom najvećem suterenskom dijelu koji se nekada koristio kao konoba, još uvijek se tamo nalaze bačve, to nije pod ključem, ali se zbog tih stvari ne može ući u taj najveći dio. Što se tiče gornjeg dijela koji se nalazi uz javnu prometnicu tu stoji tuženikovo ime, prezime i adresa i taj dio je pod lokotom. Dogovor je bio da tuženik plaća 200 kn mjesečno i on je to plaćao dok je bio živ SK no nije bio baš redovit u plaćanju. Njemu su dali to na korištenje kao socijalnoj kategoriji, čovjek se kućio i trebalo mu je mjesto gdje će odlagati te gume. Od tuženika su traži da iseli iz tog gospodarskog objekta nakon što je prestao plaćati naknadu za korištenje. Dok je živio u [adresa] tuženik mora proći kraj njihovo kuće kada ide u dućan pa ga je pitao kada ćeš se iseliti jer si prestao plaćati a on je rekao da je prestao plaćati jer je ČK svjedočila protiv njega u jednom postupku a radilo se o pristupnom putu, naime GK je zabranio jednim susjedima prolaz pa je zbog toga vođen postupak koji je završio tako da je GK morao napraviti drugi prilazni put. U tom gornjem dijelu prizemnog objekta je jedan kamion robe i starog namještaja, tuženik je to držao kraj garaže na adresi [adresa] no susjedi su se pobunili jer je to bilo leglo miševa pa je sve to smjestio u ovaj gospodarski objekt u prizemni dio gledano s prometnice. Mišljenja je da zbog toga ne može niti ući u taj svoj objekt. Predmet prodaje je bila kuća, garaža s okućnicom i jedan gospodarski objekt- u naravi stolarska radiona, tuženik je to kasnije prenamijenio i napravio 4. stana. Sin tuženika FK koji je također rekao da mi znamo da je to vaše, da u jednom dijelu njegova sestra drži nekakve stvari, da je tu to smjestila dok je uređivala prizemlje za sebe i da bi ona to trebala maknuti i staviti u svoj prizemni dio, ali ništa od toga nije učinjeno, te stvari su i dalje tamo. Dok se pregovaralo o prodaji sjevernih čestica nikada se nije razgovaralo o prodaji južnih čestica na kojima je smješten ovaj gospodarski objekt. U tom objektu nema struje, vode niti kanalizacije. Pretpostavlja da je tuženik stavio lokot jer je vratima napisao svoje ime, zadnji puta ga je u tom objektu vidio prije 20 godina kada je unosio gume U dio kojeg koristi tuženik nikada nije provaljeno, već u njihov dio. Zadnji put je s njim razgovarao par mjeseci prije pokretanja ovog sudskog spora kada gaje pitao kada će se iseliti a on je ponovno rekao da je zainteresiran za kupnju, rekao mu je da to ne prodaju i kasnije su ona i supruga i vidjeli da je tuženik stavio svoje ime, prezime i adresu i zaključili da više ne treba ima milosti, preko 20 g. su imali milosti prema tuženiku i tada se podnijela tužba. Kada je donesena odluka o prodaji nasljedstva tada je odlučeno da će se prodavati samo sjeverne čestice, kuća, garaža i okućnica, a južne se neće prodavati a to je tuženiku i priopćeno.

Svjedokinja AKV u bitnome navodi kada se tuženiku prodavala kuća 2002-2003 tuženik je pitao može li u ovom objektu koji je predmet postupka držati gume jer da planira otvoriti gumi servis, njezina majka ovdje 1. tužiteljica mu je to dozvolila i tuženik je za to plaćao najam ali neredovito, tako joj je majka rekla, a preostao je plaćati nakon što je barba preminuo 2011. O prodaji ovog objekta uopće se nije pričalo. Dogovor je bio da tuženik koristi samo gornji dio gledao s ceste, ali njegove stvari su i u tom donjem dijelu, kako jen prikazano na fotografijama u spisu. Na gornjem dijelu postoji dograđeni dio koji oni koriste. Njezin suprug VK poznaje tuženika iz viđenja i u par navrata ga je zamolio da se iseli. Najviše ih je pogodilo kada su na vratima vidjeli da je tuženik napisao njegovo ime, dakle tvrdi da je to njegovo, a nije, njihovo je. Objekt je bio pod lokotom, pa ne zna što tuženik drži, a nedavno je bio požar i vatrogasci su morali ući u objekt i vidjeli su da je tamo kuhinjski namještaj, kuhinjski predmeti odjeća, knjige i dvije hrpe nabacanih guma . Preko odvjetnika su pozvali tuženika da preuzme te svoje stvari, ali to nije učinio. Objekt se nakon požara mora hitno sanirati, strah ih je zbog djevce koja se tamo skupljaju. Nije osobno vidjele da je tuženik stavio lokot, lokot postoji 12-15 godina pretpostavlja da ga je tuženik postavio. Natpis na vratio je vidjele godinu i pol prije podnošenja tužbe to je bio motiv da se ista podnese. Ne zna li je u taj gornji dio provaljivano, je li lokot mijenjan, a mišljenja je da su tamo tuženikove stvari jer je tuženik rekao da da su to njegove stvari koje je on iz kuće koju je kupio kada su istu krenuli renovirati tamo stavio.

Svjedokinja ŽK kako su objekt prikazan na fotografijama list 41-45 koristili njihova obitelj i bivši suprug Atuženik i to lijevu stranu sa strane ceste i donji dio, dok desni dio s ceste je koristila gđa ČK. U tom gornjem lijevom dijelu i donjem su odlagali tuženikove stvari nakon što se razvela od tuženika 2012., a to su stvari iz kuće u [adresa] koja joj je pripala po razvodu braka, to su nosili 2014 godina. Poznato joj je da je na tom gnojem dijelu stavljen lokot, ona ga nije stavila, možda ga je stavio bivši suprug. U gornjem dijelu su gume i možda neka vrata koliko se sjeća zadnji pute je u tom dijelu bila 2014. i tada lokota nije bilo. U donjem dijelu ima tuženikovih stvari. Ne sjeća se kada je zadnji puta vidjela tuženika u ovom objektu. Dok su bili u braku tuženik je taj objekt imao u najmu. Vidjela je tuženika kako otključava objekt, pa valjda tuženik ima ključeve, sin nema ključeve za zeta ne zna.

Svjedok FK navodi kako njegov otac koristi objekt koji je predmetom tužbe zadnjih 23 godine, u početku su u njemu bile polovne gume, a potom različite stvari. Objekt je pod lokotom, a isti je mijenjan jer je dolazilo do obijanja lokota. Otac je taj prostor iznamljivao za par sto kuna. U tom prostoru su svi oni ( obitelj G) odlagali stvari iz kuće na [adresa], čitavo vrijem su nosili stvari u taj objekt i to u donji dio objekta iz kuća na adresi [adresa]. To su bile stare tuženikove stvari iz kuće koja je pripala majci po razvodu. N polaže pravo niti na jednu stvar koja je tamo odložena. Tuženik nije sudjelovao u nošenju stvari u donji objekt, već samo u gornji gdje se nalaze gume. Otac je postavio lokot on ima ključeve tog objekta. S ocem ne komunicira 15 godina. Sestra je imala ključ do prije dvije tri godine i dijelila ga je s tuženikom, sestra ne upravlja tim objektom. Njihova kuća se nalazi preko puta ovog objekta pa mu je zato poznat način korištenja. Zadnje dvije godine radi u inozemstvu. Prije dvije tri godine mu je prišao VK i rekao da treba očistiti objekt, on je rekao da će prenijeti sestri koja će to dalje iskomunicirati s ocem.

Svjedokinja BK navodi kao je njezin otac koristio gornji dio objekta i to polovisu i u njemu odlagao gume, ,a kasnije svašta, koristio je i objekt s donje srane ceste također polovicu. Ne zna kavo je stanje objekta s gornje srane, dugo nije bila na [adresa], ne zna jeli gornji do objekta pod lokotom, njezin suprug je imao ključ od tog objekta, a ključ mu je dao njezin otac, ne zna kada je to bilo, zna da je to bilo kada su renovirali kući, to je bilo prije dvije godina pa su vjerojatno i tada odlagali stvari u objekt. U tom objektu se ne nalaze njezine stvari, već stvari njezinog oca iz kuće [adresa]. Otac je znao da se tamo odlažu te stvari. Ona je dulji niz godina mislila da je objekt njihov jer su tamo odlagali stvari, a kasnije je od roditelja čula da je otac bio u najmu. Ne zna kome je plaćao najamninu. Tužiteljice ne poznaje. Ne zna u kojem periodu je na objektu bila špaga, a kada lokot, a kad je bio skroz otvoren.

Tužiteljice ovu tužbu podnosi temeljem odredbe čl. 161. i čl. 162. ZV-a. Dakle radi se o pravoj vlasničkoj, odnosno rei vindikacijskoj tužbi kojom one kao vlasnice ne posjednice od tuženika kao posjednika ne vlasnika zahtijeva predaju u posjed nekretnine na kojoj ima pravo vlasništva te iseljenje.

Tužitelj u parnici povodom vindikacijske tužbe dužan dokazati svoje pravo vlasništva na stvari, da se stvar koju traže nalazi u posjedu tuženika i identitet stvari.

Tužiteljice su nesporno dokazale svoje pravo vlasništva na stvari čiju predaju u posjed traži, naime iz vlasničkog lista uloženog u sudski spis nedvojbeno je utvrđeno da su tužiteljice suvlasnica svaka u ½ dijela u nekretnine označene u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, i to k. č. [katastarska čestica], upisane u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Rijeci, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja se sastoji od gospodarske zgrade i pašnjaka, s time da tužiteljice traže iseljenje i predaju u posjed gospodarske zgrade jer nesporno pašnjak tuženik ne drži u posjedu.

Identitet stvari u odnosu na koju se traži predaja u posjed i iseljenje među strankama je nesporan naime radi se o gospodarskoj zgradi na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prikazanoj na fotografijama list 41-45 spisa.

U odnosu na treću pretpostavku koju moraju tužiteljice ispuniti valja navesti kako ovaj sud drži dokazanim da tuženik drži u posjedu predmetnu nekretninu- gospodarsku zgradu, naime iz fotografija priležećih spisu jadno proizlazi da se nekretnina sastoji od tzv. gornjeg dijela uz cestu -fotografija broj 7 na str 43 spisa kojeg tuženik drži u posjedu u 2/3 i to njegov lijevi dio, naime isti je pod lokotom na vratima je napisano GK, [adresa], a sve jasno prikazano na fotografijama na listu 60—61 spisa, nadalje isto proizlazi iz iskaza saslušanih tužiteljica te svih svjedoka, dok nesporno preostalu 1/3-desni dio tužiteljice drže u posjedu kako to proizlazi iz njihovih iskaza, iskaza samog tuženika te saslušanih svjedoka u ovom postupku. Nadalje prostor ispod razine ceste prikazan na fotografiji broj 2 str 44 spisa tuženik također drži u posjedu, a to jasno proizlazi iz iskaza tužiteljica te svih saslušanih svjedoka. Tuženik kasnije tijekom postupka opovrgava da od 2022. ima posjed te gospodarske zgrade kako 2/3 gornjeg dijela, tako i donjeg dijela ispod razine ceste, navodeći da mu je posjed tada oduzet, no tu svoju tvrdnju osim iskazom ničim ne dokazuje. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka i tužiteljica jasno proizlazi kako je tuženiku gospodarska zgrada i to 2/3 gornjeg dijela dana u najam 2001 godine te da je tuženik do 2011. povremeno taj najam plaćao, nakon čega prestaje plaćati najam, nadalje da su od 2014. nakon razvoda braka sa suprugom ŽK u donjem dijelu odlagane njegove stvari iz kuće u [adresa], koju kuću je po razvodu braka dobila supruga, da je tuženik znao da se tamo odlažu njegove stvari, da je svojoj djeci (zetu i kćeri) dao ključ na raspolaganje za gornji dio gospodarske zgrade da tamo odlažu njegove stvari, da ga je svjedok VK usmeno upozoravao da ukloni svoje stvari iz navedene gospodarske zgrade, da je potom pisanim putem prije podnošenja tužbe od strane tužiteljica dopisima od 22.02.2024. i 28. svibnja 2024 pozivan na predaju u posjed i iseljenje (list 16-23 spisa), da tuženik kako to proizlazi iz sadržaja dopisa od 28. svibnja 2024 želi kupiti navedeni objekt, dakle ne spori da ga drži u posjedu, a da tužiteljice ne žele prodati objekt već žele tuženikovo iseljenja i predaju u posjed. Iskazi svih saslušanih svjedoka su suglasni o tome tada tuženik i dalje drži nekretninu u posjedu, a u njihove iskaze sud nema razloga sumnjati, jer suprotno tome tuženik nije n dokazao. Tuženik nije PU PG prijavio navodnu provalu u objekt 2021/2022 kada mu je oduzet posjed po njegovim navodima, pa se ovome sudu čini je ja taj navod tuženika samo iznese da si osigura bolju poziciju u ovom postupku, jer u odgovoru na tužbu i podnesku predanom na pripremnom ročištu je samo isticao kako je navedeni objekt kupio dakle da je stekao pravo vlasništva nad istim, no ne i da nije u posjedu istog. Dakle iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka jasno je da tuženik i nadalje navedeni gospodarski objekt drži u posjedu stoga nije osnovan niti prigovor promašene pasivne legitimacije.

Dakle tužiteljica je dokazala sve tri pretpostavke za podnošenje tužbe.

S obzirom na navode tuženika iz odgovora na tužbu valja raspraviti je li tuženik dosjelošću stekao pravo vlasništva nad istom nekretninom, odnosno usmenom kupoprodajom kako to tvrdi u odgovoru na tužbu navodeći da je njegov posjed pošten istinit i zakonit bio sve od 2001 do 2022 te je stekao pravo vlasništva nad tom gospodarskog zagradom.

Iz provedenog dokaznog postupka saslušanja tužiteljica svjedoka NK i AKV jasno proizlazi kako tuženik s 1. tužiteljicom i njezinim bratom ZK prednikom 2. tužiteljice nije zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine kako to tuženik navodi, naime tuženik nije dokazao niti da je ugovor zaključen niti da je predao iznos kupovnine od 20.000,00 DEM kako to u iskazu navodi. Naime tužiteljice i saslušani svjedoci izričito navode kako je predmetna gospodarska zagrada bila tuženiku dana u najam, da nikada nije bilo govora o prodaji iste, da je neredovito plaćao najam do 2011, a nakon toga da prestaje plaćati najam iz čega jasno proizlazi da predmetnu gospodarsku zgradu tuženik koristi neovlašteno, bez dozvole suvlasnika iste. Ovome sudu čini se neživotnim i nelogični da tuženik ne posjeduje materijalnu dokumentaciju kojim bi dokazao isplatu kupovine od 20.000,00 DEM kako navodi u iskazu , naime ne radi se o malom novčanom iznosu. Stoga tuženik nije dokazao niti da je pošten, niti zakonit niti istinit posjednik utužene nekretnine stoga nije mogao steći pravo vlasništva nad istom.

Tuženik je od tužiteljica i još dvoje suvlasnika kupio sasvim druge nekretnine i to je razvidno iz kupoprodajnog ugovora uloženog u spis, u naravi se radi o kući na adresi [adresa], a iste ne čine jedinstvenu cjelinu s utuženom nekretninom kako to tuženik želi prikazati što je razvidno iz kopiji katastarskog plana uloženog u spis-list 10, već se nalaze preko puta kuće koju je kupio, a isto potvrđuju djeca tuženika i bivša supruga.

Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 161 i 162 ZV-a usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljica na iseljenje i predaju u posjed te odlučiti kao u točki I izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st.1 i 155 ZPP-a pa je tužiteljicama zastupanim po punomoćniku valjalo priznati trošak jednokratne nagrade za četiri radnje po Tbr 7toč.2 u visini od 250 bodova, za sastav podnesak od 12.11.2025 u visini od 50 bodova (Tbr 8 toč1) te za pristup na ročišta održana 14.07.2025., 12.11.2025. i 02.02.2026. u visini od po 50 bodova (Tbr 9 toč1) uvećano za 10% za zastupanje više osoba, vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a dakle ukupno EUR. Tužiteljicama je valjalo priznati i trošak pristojbe na tužbu od 26,55 EUR, na presudu od 53,10 EUR, pa priznati trošak sveukupno iznosi 1.317,15 EUR.

Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3. ZPP-a Slijedom toga odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 17. travnja 2026.

Sudac

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužiteljica

-pun tuženika