REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-289/2024-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Vukić, u pravnoj stvari tužitelja FLAMMA d.o.o. Rijeka, Hosti 85C, OIB: 75595046623, kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Mostarčić & Ogresta u Zagrebu, Selska 25, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Marin Lazo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi isplate 5.157,31 EUR s kamatama, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 17. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 5.157,31 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 90,67 EUR od 4. studenog 2008. do isplate;

- 90,11 EUR od 5. prosinca 2008. do isplate;

- 121,97 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate;

- 92,05 EUR od 3. veljače 2009. do isplate;

- 0,44 EUR od 3. ožujka 2009. do isplate;

- 61,44 EUR od 2. travnja 2009. do isplate;

- 271,32 EUR od 5. svibnja 2009. do isplate;

- 236,83 EUR od 3. lipnja 2009. do isplate;

- 233,64 EUR od 3. srpnja 2009. do isplate;

- 263,92 EUR od 4. kolovoza 2009. do isplate;

- 262,07 EUR od 2. rujna 2009. do isplate;

- 228,25 EUR od 10. listopada 2009. do isplate;

- 227,13 EUR od 10. studenog 2009. do isplate;

- 225,86 EUR od 11. prosinca 2009. do isplate;

- 224,95 EUR od 8. siječnja 2010. do isplate;

- 224,29 EUR od 9. veljače 2010. do isplate;

- 221,02 EUR od 10. ožujka 2010. do isplate;

- 219,61 EUR od 10. travnja 2010. do isplate;

- 217,65 EUR od 4. svibnja 2010. do isplate;

- 215,52 EUR od 12. lipnja 2010. do isplate;

- 212,83 EUR od 3. srpnja 2010. do isplate;

- 186,53 EUR od 7. kolovoza 2010. do isplate;

- 212,24 EUR od 7. rujna 2010. do isplate;

- 210,86 EUR od 7. listopada 2010. do isplate;

- 185,37 EUR od 6. studenog 2010. do isplate;

- 211,49 EUR od 7. prosinca 2010. do isplate;

- 209,27 EUR od 4. siječnja 2011. do isplate;

i to za razdoblje od 4. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku od 15 (petnaest) dana.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka od 2.000,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2026. do isplate, a određuju se za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranje koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15.5.2024. podnio tužbu radi isplate 4.917,21 EUR s kamatama, koju je preinačio podneskom od 12.1.2026. nakon provedenog vještačenja zahtijevajući isplatu od 5.157,31 EUR s kamatama. Navodi da je 20. prosinca 2007. u Rijeci s tuženikom (raniji naziv: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopio Ugovor kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju poslovnog prostora u kunskoj protuvrijednosti 160.000,00 eur prema srednjem tečaju za eur tuženika važećem na dan korištenja kredita (članak 2. Ugovora), uz kamatnu stopu čija je visina vezana uz jednomjesečni EURIBOR, sa dodatkom marže od 3%, dekurzivno godišnje, i to na način da se utvrđuje dvanaest puta godišnje, svakog posljednjeg dana u mjesecu za sljedeći mjesec, i uvijek se zaokružuje na sljedeću veću četvrtinu te uvećava za ugovorenu maržu (članak 3. Ugovora). Pored toga, člankom 6. Ugovora je ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta, dok tužitelj svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tuženika o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Tužitelj je predmetni kredit prijevremeno otplatio 17. svibnja 2017.. Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je u nekoliko navrata povisivao maržu. Pa je tako od 15. anuiteta iznosila 5%, od 48. anuiteta 5,75%, od 57. anuiteta 6,25% te od 86. anuiteta 6,50%. Slijedom navedenog, kako je tuženik mijenjao kamatnu maržu/kamatnu stopu na temelju ništetne odredbe (članak 6. Ugovora), tužitelj ovom tužbom s osnova preplaćene redovne kamate od tuženika potražuje preostali iznos od 5.157,31 eur, kao neutuženi iznos preplaćenih kamata za razdoblje otplate kredita koje nije obuhvaćeno tužbom iz postupka koji se vodio kod ovog suda pod poslovnim brojem P-426/17. Tužitelj se u pogledu utuženog potraživanja poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 30. siječnja 2020. (pravno shvaćanje pod red. brojem 1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."). Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu. Osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare jer se tražbina odnosi na razdoblje od prosinca 2008. do siječnja 2011. pa je protekao opći zastarni rok. Tužitelj se po pitanju zastare poziva na pravno shvaćanje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 30. siječnja 2020., što tuženik smatra pogrešnim iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači. U tom slučaju, prema mišljenju tuženika, zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je trenutkom ispunjenja eventualno povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Ugovorne strane su odredbom čl. 3. vezale visinu kamatne stope za jednomjesečni EURIBOR, uvećano za maržu u visini od 3%, dekurzivno godišnje. S obzirom da je kamatna stopa vezana za šestomjesečni EURIBOR, promjenjivu kategoriju, u skladu s kojim se, sukladno odredbama ugovora usklađivala odnosno mijenjala, promjena kamatne stope u skladu je s odredbom čl. 3. kao i odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju kojega je tuženik bio ovlašten u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope. Odredbom čl. 21. Ugovora o kreditu ugovorne strane su potvrdile da im je ugovor protumačen te da ga u znak prihvata prava i obveza vlastoručno potvrđuju i ovjeravaju kod javnog bilježnika. Potpisom na ugovoru, tužitelj je u cijelosti prihvatio odredbe Općih poslovnih uvjeta Banke i odredbe i tarife Odluke o naknadama banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženika prema sklopljenom ugovoru. Stoga, već iz samog sadržaja naprijed navedenih članaka Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu bio upoznat sa njegovim sadržajem, pa tako i sa odredbama čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu, a kojima je određen način promjene kamatne stope, da je takve odredbe ugovora razumio i prihvatio, a kako je tužitelj trgovac imao je dužnost postupanja povećanom pažnjom prilikom sklapanja ugovora kojim preuzima određene obveze. Osim toga, Ugovor o kreditu je solemniziran, a javni bilježnik je prilikom solemnizacije, sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Nadalje, nema osnove ni da se odredba čl. 6. Ugovora o kreditu utvrdi ništetnom niti ocijeni odredbom koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da je tužitelj još u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio upoznat s odredbama čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu, na temelju kojih je tuženik bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu, odnosno mijenjati maržu. Da su tužitelju u cijelosti bile prihvatljive ugovorne odredbe na koje je pristao svojim potpisom na Ugovoru o kreditu, proizlazi i iz postupanja tužitelja nakon sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno prilikom njegova ispunjenja. Naime, tužitelj je bezuvjetno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Ne može se stoga osnovano tvrditi da je tuženik jednostrano i bez suglasnosti tužitelja mijenjao kamatnu stopu kada je razvidno da je na sve promjene koje su se odnosile na visinu kamatne stope tužitelj pristajao, a da je takvo postupanje tuženika imalo ugovornog uporišta u čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu. Odredbom čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05.) propisano je, cit.: „Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat…“ Postupajući s povećanom pažnjom, odnosno pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika koja se od tužitelja očekivala u zasnivanju konkretnog pravnog odnosa i za cijelo vrijeme njegova ispunjenja, a pod pretpostavkom da je tuženik, kako tužitelj tvrdi, kamatnu stopu mijenjao protivno odredbama sklopljenog Ugovora o kreditu, tužitelj je znao da nije dužan platiti, pa njegov zahtjev iz navedenog dodatnog razloga, nije osnovan. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kamate iz ugovora o kreditu od 5.157,31 EUR koji se odnosi na maržu iznad ugovorenih 3% za razdoblje od listopada 2008. do siječnja 2011..

4. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu 20.12.2007., da je tuženik tužitelju odobrio kredit od 160.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se sastoji od EURIBOR-a i marže od 3%, da je kredit vraćen prijevremenom otplatom. Nije sporno da je tuženik mijenjao kamatnu stopu kako dio vezan za EURIBOR tako i dio vezan za maržu.

5. Među strankama je sporno pravo tuženika da mijenja maržu i ukupnu kamatu, sporna je ništetnost ugovorne odredbe o kamati (čl. 6.) i da li je za potraživane iznose nastupila zastara.

6. Radi razjašnjenja spornih i odlučnih činjenica, sud je u daljnjem tijeku postupka proveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu, saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja TŽ (list 181-182 spisa) i vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Violeta Peljušić iz Rijeke.

7. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), te je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Odredbe iz ugovora o kreditu od 20.12.2007. (str. 7 spisa) koje se odnose na kamatu su ona iz čl. 3. koja određuje: na iznos kredita obračunavaju se kamate a visina kamatne stope vezana je za jednomjesečni EURIBOR sa dodatkom marže od 3%, dekruzivno godišnje. Kamatna stopa vezana je za jednomjesečni EURIBOR te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati; te ona iz čl. 6. koja određuje: banka je ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

9. Tuženik je tijekom otplatnog razdoblja više puta mijenjao kamatnu stopu koja se odnosi na promjenu EURIBOR-a, a koja promjena ovdje nije sporna.

10. Tuženik je tijekom otplatnog razdoblja četiri puta mijenjao i kamatnu stopu na način da je povisivao maržu. Tako je početno ugovorena marža iznosila 3%. Od 15. anuiteta marža je iznosila 5%, od 48. anuiteta 5,75%, od 57. anuiteta 6,25% te od 86. anuiteta 6,50%. Tuženik je te promjene vršio jednostrano, bez suglasnosti druge strane i to nije sporno.

11. Sud smatra da tuženik na temelju odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu (str. 7. do 13. spisa) nije bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu, na način da je ovlašten mijenjati i ugovorenu stopu marže. Iz odredbe čl. 3. st. 1. ugovora o kreditu kojom je propisano da se na iznos kredita obračunavaju kamate, a visina kamatne stope vezana je uz jednomjesečni EURIBOR, s dodatkom marže od 3%, dekurzivno godišnje, ne proizlazi da tuženik ima pravo mijenjati ugovorenu maržu, već samo kamatnu stopu koja se utvrđuje u visini jednomjesečnog EURIBOR-a. To iz razloga što je EURIBOR promjenjiva kategorija, i predstavlja kamatnu stopu po kojoj se banka zadužuje. U navedenoj ugovornoj odredbi nije ugovoreno da se može uvećavati i marža.

12. Odredbom čl. 319. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, pri čemu se ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim tim Zakonom. Promjena same kamatne stope je u skladu i s odredbom čl. 3. st. 1. i čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, ali se tim odredbama ne daje tuženiku ovlaštenje mijenjati ugovorenu visinu marže.

13. Tužitelj tijekom postupka ne osporava pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu, jer se kamatna stopa mijenja sama po sebi budući da je EURIBOR kategorija koja je promjenjiva, a u konkretnom slučaju izračunava se u visini jednomjesečnog EURIBOR, već osnovano osporava pravo tuženiku mijenjati visinu marže.

14. Također je potrebno naglasiti da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je pripremio tuženik pa se stoga nejasne odredbe tumače u korist tužitelja, a kako se radi o teretnom ugovoru, na temelju odredbe čl. 320. ZOO-a nejasne odredbe (ako bi se uopće smatralo da su nejasne) se tumače u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

15. Iz sadržaja odredbe čl. 3. predmetnog ugovora ne proizlazi da tuženik ima pravo mijenjati kamatnu stopu u dijelu ugovorene marže od tri posto, a primjenom odredaba čl. 319. i čl. 320. ZOO-a proizlazi da je marža od tri posto ugovorena u fiksnom iznosu.

16. Radi utvrđivanja iznosa kojeg je tužitelj pretplatio tuženiku iznad marže od 3% utvrđene člankom 3. Ugovora, kao i s tim u vezi iznos preplaćene kamate čije uvećanje je vezano isključivo uz uvećanje marže u periodu od studenog 2008. do siječnja 2011., sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke Violeti Peljušić iz Rijeke.

17. U pisanom nalazu i mišljenju od 8.1.2026., vještak je zaključio i dao sljedeće mišljenje: U razdoblju od studenog 2008. do siječnja 2011. tužitelj je preplatio tuženiku iznad marže 3% utvrđene člankom 3. Ugovora: - kamate u ukupnom iznosu 5.157,37 EUR (fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK), - odnosno 38.857,72 HRK (srednji tečaj Adikko Bank na dan plaćanja). Pregled mjesečnih razlika iznosi se na stranici 7. Nalaza.

18. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio jer je isti obrazložio usmeno na ročištu te je odgovorio na sve primjedbe tuženika, kako pisanim očitovanjem tako i na ročištu. Nalaz i mišljenje se temelji na matematičkom izračunu temeljem podataka iz ugovora i kasnijih jednostranih promjena marže od strane tuženika.

19. Zaključno, prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je preplatio 5.157,31 EUR zbog povećanja marže iznad 3%..

20. Kako je tužitelj tužbom zahtijevao 4.917,21 EUR, a nakon provedenog vještačenja 5.157,31 EUR sud je preinaku na ročištu 2.3.2026. (str. 299 spisa) rješenjem dopustio jer se ovdje radi o nepravoj preinaci, dakle onoj nastaloj nakon provođenja vještačenja gdje tužitelj iz iste činjenične osnove povećava postojeći tužbeni zahtjev, pa je preinaka svrsishodna za rješavanje odnosa između parničnih stranaka, pri čemu nije došlo niti do odugovlačenja postupka niti do većih troškova (čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a).

21. Tuženik je tvrdio da je tužiteljev zahtjev u zastari, a tužitelj je tvrdio da nije jer se povrat stečenog temelji na ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi, pa u tom slučaju da zastara teče od utvrđenja ništetnosti u postupku.

22. U odnosu na ništetnost valja navesti da odredbe o kamatnoj stopi u konkretnom slučaju nisu zahvaćene razlozima ništetnosti. I zakonski zastupnik tužitelja TŽ je u iskazu naveo da su mu kako danas tako i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu jasno razumljivi pojmovi marža i EURIBOR i da banka nikad nije mijenjala maržu, a da je s tom nepoštenom praksom počela kada je EURIBOR padao. Također je naveo da je imao više sklopljenih ugovora o kreditu te da je uvijek vodio računa o uvjetima kreditiranja i kamatnoj stopi. Stoga sud zaključuje da tužitelj u čl. 3. i 6. kod sklapanja ugovora o kreditu ništa nije bilo sporno i nerazjašnjeno. Naime, kod ugovora o kreditu sklopljenog između trgovca i kreditne institucije, kojom je ugovoreno pravo kreditne institucije izvršiti promjenu kamatne stope sukladno kretanju i dinamici promjene ugovorenog EURIBOR nije protivna odredbi čl. 3., ili čl. 10. st. 3., ili čl. 269. st. 2. ili čl. 271. ili čl. 272. ZOO-a. Takav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 843/2025 i Rev-704/2024 (u spisu). Zato onda te odredbe koje propisuju promjenjivu kamatnu stopu koja promjena ovisi o EURIBOR-u nije ništetna.

23. Stoga pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno kretanju i dinamici promjene ugovorenog EURIBOR je u skladu s odredbom čl. 3. i posljedično tome čl. 6. ugovora u kreditu. Dakle, ugovorom je jasno ugovoreno pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu koja se odnosi na EURIBOR što je tuženik činio a tužitelj nije osporavao.

24. To što je tuženik povisivao i maržu koja je fiksni dio kamatne stope i to neosnovano i jednostrano, te bez uporišta u ugovoru podiliježe općim pravilima stjecanja bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a. Dakle, ovdje se ne radi o isplatama temeljem ništetnih odredbi, jer odredbe i čl. 3. i čl. 6. ugovora same po sebi nisu ništetne da bi se primjenio povoljniji zastarni rok. Te tražbine zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina od stjecanja prema odredbi čl. 225. ZOO-a.

25. Kako je od posljednjeg ovdje utuženog stjecanja (siječanj 2011.) proteklo 5 godina do utuženja 15.5.2024., to je tuženikov prigovor zastare sud ocijenio osnovanim.

26. Kako je tužiteljev zahtjev za isplatu u zastari temeljem odredbe čl. 225. ZOO- a, to je sud tužbeni zahtjev odbio, odnosno donio je odluku sukladno točki I. izreke presude.

27. Odluku o parničnom trošku sud je donio pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu pa mu je priznat trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) za slijedeće radnje u postupku:

- sastava odgovora na tužbu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1.);

- zastupanja na ročištima 24.1.2025., i 2.3.2026. u iznosima od 200,00 EUR za svako (Tbr. 9. t. 1.), ukupno 400,00 EUR;

- trošak sastava podnesaka od 17.10.2024., 31.1.2025., 6.2.2025., 14.3.2025., i 23.1.2026. u iznosima od 200,00 EUR za svako (Tbr. 8. t. 1.), ukupno 1.000,00 EUR;

- PDV (25%) od 400,00 EUR (Tbr. 42), odnosno ukupno 2.000,00 EUR.

28. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak od 2.000,00 EUR s kamatama, odnosno donio je odluku sukladno točki II. izreke presude.

29. Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke kao u izreci presude.

Rijeka, 17. travnja 2026.

Sudac

Nataša Vukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.