REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

P-1439/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Andrei Grahovac, u pravnoj stvari tužiteljice BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijan Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženog Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, zastupana po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 18. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužiteljice osobno, uz javnu objavu 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 214387, sklopljenog 7. veljače 2008. između tužiteljice BŽ iz [adresa] i prednika tuženika Volksbank d.d., potvrđenog 7. veljače 2008. po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba pod br. OV-1679/2008 u dijelu koji glasi:

„Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II Nalaže se tuženom Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4 da tužiteljici BŽ iz [adresa] na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 105,72 eura (stopeteuraisedamdesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom od 12. veljače 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženom Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4 da tužiteljici BŽ iz [adresa] isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 704,63 eura, sa zateznim kamatama od 17. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 589,05 eura odbija se kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je pravni slijednik davatelja kredita Volksbank d.d. koji je promijenio ime u Sberbank d.d., a ova u Nova hrvatska banka d.d. koja je 3. srpnja 2023. pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. Tužiteljica i prednik tuženika su 7. veljače 2008. sklopili su Ugovor o kreditu br. 214387, potvrđen po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba pod br. OV-1679/2008, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.921,29 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. U članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu od 1,10 % na iznos odobrenog kredita jednokratno, minimalno 500,00 kuna, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Prednik tuženika je 11. veljače 2008. naplatio tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 796,55 kuna, sada 105,72 eura prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. O odredbi Ugovora za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana i od strane prednika tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednik tuženika temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi istu naplatio i time stekao nepripadnu imovinsku korist, navedeni je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima istu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog tužiteljica traži od suda da donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 214387, sklopljenog dana 7. veljače 2008. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 7. veljače 2008. po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba pod br. OV-1679/2008, u dijelu koji glasi: „Jednokratno 1,10% (jedancijelihdesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prilikom isplate kredita.“ te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 105,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 12. veljače 2008. do isplate uz naknadu parničnog troška u iznosu od 1.293,68 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti. Istaknuo je prigovor zastare potraživanja. Ukazuje da je u slučaju da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi da je u čl. 6. Ugovora jasno propisano da se tužitelj obvezuje tuženiku platiti naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.), pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita. Drži da je stoga očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Navodi da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imala utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugo. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica samo paušalno iznijela svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Ističe kako je Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Radi se o tzv. načelu transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Nadalje navodi da je odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužiteljici tuženik ističe da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužiteljica u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita, tzv. ulaznu klauzulu, čime ju je navodno doveo u neravnopravni položaj jer nije imala mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je tužiteljica u svakom trenutku nakon što je pročitala ugovor i navedene odredbe mogla odustati od sklapanja ugovora. Ističe kako nema osnova za zaključak da bi tuženik prilikom sklapanja ugovora sa tužiteljicom postupao protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, dok je ostao kod svih ostalih prigovora. Traži od suda da tužbeni zahtjev odbije, a tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška u iznosu od 375,00 eura.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dopis Hrvatske poštanske banke d.d. (dalje: HPB) od 1. listopada 2024. (list 5 spisa), u Ugovor o kreditu br. 214387 od 7. veljače 2008. solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba pod rojem OV- 1679/2008. od 7. veljače 2008. (list 6-12 spisa), u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022. (list 14-15 spisa), u djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku Volksbank d.d. (list 16-20 spisa), u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-23/25801-2 od 3. srpnja 2023. (list 21-22 spisa), u sudsku praksu dostavljenu u spis te proveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 214387 od 7. veljače 2008. solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba pod rojem OV-1679/2008. od 7. veljače 2008. (dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je zaključen između pravnog prednika tužene Volksbank d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita kojim je banka odobrila korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.921,29 CHF prema srednjem tečaju za HNB za devize na dan isplate, uz ugovorenu promjenjivu kamatu od 5,50% godišnje uz rok otplate od 84 mjeseca. U čl. 6. je ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se plaća jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno u iznosu od 500,00 kuna i naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

5. Iz sadržaja dopisa HPB od 1. listopada 2024. proizlazi da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada za obradu kredita 11. veljače 2008. u iznosu od 796,55 kuna te naknada za osiguranje potraživanja u iznosu od 1.824,88 kuna.

6. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je u trenutku kada je podnijela zahtjev za odobrenjem kredita pročitala ugovor, ali laički, a od strane bankarskog službenika nije bilo nikakvog govora o plaćanju bilo kakvih naknada, već joj je Ugovor o kreditu sa svim uvjetima prezentiran na način da na njega može pristati ili ne pristati. Nije bilo mogućnosti pregovaranja o ugovornim odredbama. Prilikom čitanja Ugovora nije primijetila odredbu koja govori o naplati naknade za obradu kredita. Sve je bilo naplaćeno zajedno i primijetila je da plaća nešto više nego što je mislila da će plaćati, ali nije izravno postavila pitanje banci zbog čega je to tako jer je bila svjesna da ionako ne može ništa promijeniti. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovorila je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva.

7. Ono što je odlučno u ovoj pravnoj stvari je tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja u čl. 3. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. U st. 2. je propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

8. Članak 4. Direktive glasi:

"1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

2. Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene."

9. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena, poput one u glavnom postupku - ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

10. Također, Europski sud je u presudi od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13 dao tumačenje čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ navodeći da istu treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da potrošač u ugovoru mora na transparentan način biti informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa Suda Europske unije iz predmeta broj C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

11. Europski sud je u navedenoj presudi dao i tumačenje čl. 1. st. 2. točke (a) Direktive Vijeća 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na kreditiranje potrošača, kako je izmijenjena Direktivom 98/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998., i čl. 2. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koje treba tumačiti na način da pojam „potrošač” u smislu tih odredbi obuhvaća fizičku osobu koja je sudužnik u ugovoru sklopljenom s trgovcem, kada djeluje s ciljem koji se može smatrati neuobičajenim za njezinu trgovačku ili profesionalnu djelatnost. Europski sud smatra da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da nacionalni sud mora ex officio ocijeniti nepoštenost u smislu te odredbe, odredbi ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca kada taj sud raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima u tu svrhu. Čl. 3. do 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da u okviru ocjene nepoštenosti u smislu čl. 3. st. 1. i 3. te direktive, odredbi ugovora o potrošačkom kreditu, nacionalni sud mora uzeti u obzir sve okolnosti sklapanja tog ugovora. U tom pogledu, treba provjeriti jesu li u predmetnom slučaju potrošaču priopćeni svi elementi koji mogu imati utjecaja na opseg njegove obveze, koji mu mogu omogućiti ocijeniti osobito ukupni iznos njegovog zajma. Odlučnu ulogu u toj ocjeni ima pitanje jesu li odredbe sastavljene jasno i razumljivo tako da prosječnom potrošaču, tj. uobičajeno obaviještenom i koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, omogućuju ocijeniti takav iznos i, s druge strane, okolnost povezanu s nenavođenjem u ugovoru o potrošačkom kreditu informacija koje se smatraju, u odnosu na prirodu robe ili usluga koje su predmet tog ugovora, bitnima, a osobito one iz čl. 4. Direktive 87/102, kako je izmijenjena.

12. U vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije pa se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

13. To je ostvareno donošenjem Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP) koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lexs pecialis, čije su odredbe usklađene sa odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., što proizlazi iz čl. 3. ZZP-a.

14. Odredbom čl. 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 214387 od 7. veljače 2008. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita neposredno prije isplate kredita dužan platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se plaća jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno u iznosu od 500,00 kuna, a iz sadržaja dopisa HPB od 1. listopada 2024. ta je naknada tužiteljici i naplaćena prilikom isplate kredita 11. veljače 2008. u iznosu od 796,55 kuna, što među strankama nije sporno.

17. U ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se točno naknada odnosi niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. N avedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je rekla da od strane bankarskog službenika nije bilo nikakvog govora o plaćanju bilo kakvih naknada, već joj je Ugovor o kreditu sa svim uvjetima prezentiran na način da na njega može pristati ili ne pristati te da nije bilo mogućnosti pregovaranja o ugovornim odredbama. Također je iskazala da prilikom čitanja Ugovora nije primijetila odredbu koja govori o naplati naknade za obradu kredita. Primijetila je da joj je naplaćeno nešto više nego što je mislila da će joj biti naplaćeno, ali nije izravno postavila pitanje banci zbog čega je to tako jer je bila svjesna da ionako ne može ništa promijeniti. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica pažljivijim čitanjem Ugovora mogla uočiti spornu odredbu Ugovora i informirati se na taj način o obvezi plaćanja predmetne naknade, međutim nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a time ni o njenoj krajnjoj svrsi.

18. Već i sama činjenica da je naknada obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog o tome da takvom ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i administraciju kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva za odobravanje kredita jer bi stvarni troškovi bili iskazani u nominalnom iznosu, a ne u postotku od iznosa odobrenog kredita.

19. Prema shvaćanju ovoga suda, na ugovor o kreditu se primjenjuju i odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 78/15, 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO) jer je ugovor o kreditu između pojedinca i banke potrošački ugovor pa se na isti kao dvostrani pravni posao primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava.

20. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, te sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a. Tužiteljica nije upoznata niti sumarno što tuženik navedenom naknadom naplaćuje pa je takva odredba za svakog potrošača nerazumljiva i stavlja ga u neravnopravan položaj jer mu nije dana mogućnost da o spornoj odredbi pregovara i utječe na visinu što dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Sama činjenica da tužiteljica ne zna na što se naknada odnosi stavlja ju u neravnopravan položaj pa je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i slijedom toga ništetnom.

21. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila upoznata sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, odnosno, s obzirom da nije informirana o tome koje joj se usluge pružaju u zamjenu za iznos te naknade, nije mogla ocijeniti kakav je odnos između iznosa naknade i pruženih usluga o čemu je kao potrošač morala biti informirana. Tužena je kao jača strana jednostrano donijela odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a da o tome sa tužiteljicom nije pregovarala pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

22. S obzirom da je utvrđeno da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna, tuženik je u obvezi vratiti tužiteljici nesporno plaćeni iznos novčane naknade u smislu odredbe čl. 323. u vezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

23. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti, očito je da tužiteljica nije pala u zakašnjenje.

24. U slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u ovoj pravnoj stvari rok zastare u odnosu na kondemnatoran zahtjev za isplatom utuženog iznosa još nije ni počeo teći pa je prigovor zastare neosnovan.

25. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

26. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. u svezi sa čl. 1115. ZOO-a.

27. Visina stope zateznih kamata na dosuđeni iznos od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. temelji se na članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 78/15, 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) u svezi s Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke ("Narodne novine" br. 132/07. i 66/11.), uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. na članku 29. stavak 2. i 8. ZOO-a u svezi s uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu koju utvrđuje Hrvatska narodna banka za svako polugodište za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, budući da se ne radi o plaćanju iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava već o stopi zateznih kamata iz ostalih odnosa.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tako što je sud priznao tužiteljici pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku odmjeren temeljem Tbr. 7.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. – dalje: OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1. OT), za sastav obrazloženog podneska od 25. veljače 2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1. OT), za sastav podneska od 26. lipnja 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.3. OT), za zastupanje na ročištima od 11. ožujka 2026. i 18. ožujka 2026. u iznosima od po 100,00 eura (Tbr. 9.1. OT), za pristup na ročište za objavu presude od 17. travnja 2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.3. OT), uvećan za PDV od 25%, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura ili ukupno 704,63 eura.

29. Sud nije priznao tužiteljici pravo na trošak za sastav dopisa od 10. lipnja 2024. jer tužiteljica nije dokazala osnovu i visinu tog troška.

U Zagrebu, 17. travnja 2026.

Sudac:

Andrea Grahovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka pismeno županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika