REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br.: P-993/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Rajki Jagmarević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:14036333877, zastupana po pun. Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku u OD Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 05. ožujka 2026.god., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a objavljene dana 17. travnja 2026.god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 426-37/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26.6.2007. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, broj ovjere: OU-14798/2007 u dijelu u kojemu je ugovoreno otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, da tužiteljici ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime preplate iznos od 9.897,33 EUR (slovima: devettisućaosamstotinadevedestisedam eura i tridesetitri centa), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. listopada 2015. po stopi koja je od dana 01.08.2015. godine određena uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, da tužiteljici ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu u kojoj navodi da je dana 26.06.2007. s prednikom tuženika Hypo_Alpe-Adria Bank sklopila Ugovor o kreditu br. 426-37/2007 na iznos od 132.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika, važeći na dan korištenja kredita dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama i način utvrđen ugovorom. Za vrijeme otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranim odlukama mijenjao i povisivao kamatnu stopu, a nije tražio suglasnost tužitelja. Prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je kredit u švicarskim francima ponuđen kao najpovoljniji. Značaj neravnoteže tim je veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Odredbe ugovora o kreditu u CHF valuti o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne, stoga što su protivne načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i posebice načelu jednake vrijednosti davanja.

U čl. 4.st.3. Ugovora ugovoreno je da se "Kredit otplaćuje u 360 (tristošezdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 647,97 CHF (slovima: šestočetrdesetisedašest švicarska franka i 97/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." Stranke su sklopile Dodatak ugovoru dana 21.01.2016.g.

Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj : 102/15, dalje: ZID ZPK). Istim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valute, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro. No, tužitelj i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer u vrijeme zaključivanja anexa ugovora nije još uvijek bila pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi vezanih na valutnu klauzulu kao i tražiti isplatu temeljem razlika u visini otplatnih obroka koje su nastale zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 9.897,33 eura na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

2. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Drži da presuda Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019. isključuje pravni interes korisnicima konvertiranih kredita za utvrđenje ništetnosti. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala sukladno sudskoj praksi ( VSRH Rev-421/92), a ističe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila je posve jasna i razumljiva. Konverzijom kredita izjednačen je položaj korisnika kredita u CHF valuti s korisnicima kredita u eurima i tada su riješeni svi pravni odnosi između stranaka. Banka je isto bila dužna učiniti temeljem izričite zakonske odredbe odnosno temeljem odredbi tada vrijedećeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj je isto slobodno prihvatio i sklopio dodatak ugovoru.

Navodi da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena, što znači da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa.

Ističe prigovor zastare, jer ni kolektivni spor nije prekinuo zastaru, ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev, drži da zakonske zatezne kamate moraju teći od dana podnošenja tužbe, jer je tuženik bio savjesna strana.

Nadalje, tijekom postupka, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, podnio je prigovor na Nalaz i mišljenje vještaka jer da vještak nije primijenio kamatnu stopu primjenjivu na kredite u HRK valuti tijekom čitave otplate kredita. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

3.Tijekom postupka proveden je uvid u ugovor o kreditu (list 247-253 spisa), Anex ugovoru o kreditu od 21.01.2016.(list 116-119), otplatni plan i u knjigovodstvenu karticu prometa (list 10-91, 157-171), popis uplata (list 284) te je provedeno financijsko vještačenje po financijskoj vještakinji Petri Blašković, a ispitana je i tužiteljica i svjedokinja UT (list 219-221).

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita i prednik tuženika, kao davatelj kredita sklopili 26.06. 2007.g. ugovor o kreditu br. 426-37/2007, kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 132.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 646,97 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d., na dan plaćanja.

6. U svojem iskazu, tužiteljica je izjavila da je 2007.g. odlučila sa suprugom riješiti stambeno pitanje kupnjom stana te je u poslovnici prednika tuženika zatražila najpovoljniji kredit i dobila je odgovor da je to kredit u CHF valuti. Ugovor o kreditu sastavila je banka. Ugovor je površno pročitala i djelovao joj je povoljan. Nije očekivala da će doći do većih promjena u oplati.. Početni obrok je bio 1.800,00 kuna, a narastao je duplo te i do 5.000,00 kuna. Svo vrijeme bila je zaposlenik. Od kreditnih sredstava kupila je stan u kojem je do 2019.g. stanovala.

Svjedokinja UT radila je 2007.g. u poslovnici tuženika u Zagrebu kao kreditni referent. Ne sjeća se konkretne stranke. Strankama je objasnila pojam valutne klauzule, ali ne i specifičnosti kod CHF valute. Priznaje da je predlagala strankama dizanje kredita u eurima ili u CHF valuti, ali nije nagovarala ni na jednu opciju.

7. Ugovor o kreditu sklopila je tužiteljica kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

8. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertiran, jer istim traži vraćanje iznosa koje je preplatila temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Naime, ništavost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, i tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, nije informirao korisnike kredita o svim rizicima vezanim za tečaj valute CHF u kojoj se ugovor sklapa. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev- 2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prednik tuženika postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je prednik tuženika u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli.

11. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužiteljica na isto pristala i da zbog navedenog, tužiteljica više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu IT protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno, također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je predmetnom ugovornom odnosu slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

12. Nadalje, iz provedenog postupka je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

13. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022.

14.Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

15. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.

16. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan korištenja kredita, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji Petri Blašković iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da razlika obveza s osnova promjene valutnog tečaja te zateznih kamata umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 9.987,33 eura. Naime, ukupni iznos preplate po anuitetima, zbog rasta tečaja CHF valute u odnosu na tečaj na dana korištenja kredita iznosi 10.110,93 eura, a tzv. negativnih razlika za vrijeme otplate kredita do dana konverzije nije bilo. Zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose zbirno iznose 3.735,27 eura. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 3.948,87 eura i nakon oduzimanja ovoga iznosa preplate od zakonskih zateznih kamata i glavnice preplaćenog iznosa, po redu uračunavanja sukladno čl. 171. ZOO-a, dobiven je iznos preplate s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje otplatu kredita vežu uz tečaj CHF valute.

17.Tuženik je prigovorio na Nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali da je vještak potvrdio kako je konverzija provedena sukladno vrijedećem Zakonu, a što i nije sporno. Govori o neuračunavanju tzv. negativnih razlika ( kada je valutni tečaj bio niži od početnog), ali takvih razlika nije bilo. Također, da nije primijenjena u metodologiji izračuna referentna kamatna stopa.

18.Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen.

19. Tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a na iznos utvrđen vještačenjem.

Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja teče od 1. listopada 2015.g.

Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se od 1.1.2008.g. na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

20. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da nadoknadi parnični trošak tužiteljici.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima dana 03.07.2024., 05.11.2024. i 05.03.2026. po Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 eura, za podneske od dana 16.04.2024. i 09.03.2026. svaki 200,00 eura po Tbr. 8/1, što ukupno iznosi 1.200,00 eura, što uvećano za 25% PDV u iznosu od 300,00 eura, ukupno iznosi 1.500,00 eura, te su priznati trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.000,00 eura.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

21. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 17. travnja 2026.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku