Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-789/2021-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja IF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sunčici Novak Vidović, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonske avenije 4, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnice tužiteljica i zamjenice punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 17. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250- 60010456285/2006 sklopljenog dana 16. ožujka 2006. između tužitelja ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Slavonske banke d.d. Osijek čija je pravna slijednica tužena Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 ovjeren dana 21. ožujka 2006. po javnom bilježniku Dragici Dumančić pod brojem OU-238/06 i to:

- članak 3. t. 4. u dijelu koji glasi: „...a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se vrši prije roka dospijeća.“

- članak 3. t. 5. u dijelu koji glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

- članak 4. u cijelosti,

- članak 7. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %, jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 platiti tužitelju ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 10.252,56 EUR-a (desettisućadvjestopedesetdvaeura-pedesetšestcenti) sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1,86 EUR-a (jedaneuro-osamdesetšestcenti) od dana 26. rujna 2006., a na iznos od 10.250,70 EUR-a (desettisućadvjestopedeseteura- sedamdesetcenti) od dana 01. studenog 2011., računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 2.228,68 EUR-a (dvijetisućedvjestodvadesetosameura-šezdesetosamcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe od 10. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-bank d.d. i Slavonske banke d.d. s kojom bankom je tužitelj dana 16. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250-60010456285/2006 ovjeren dana 21. ožujka 2006. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU- 238/06. Predmetnim Ugovorom banka se tužitelju obvezala isplatiti iznos od 45.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 20 godina. Tužitelj se predmetnim Ugovorom, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a izmjena kamatne stope smatra se sastavnim djelom Ugovora. Redovna kamatna stopa na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,30 % godišnje. Nadalje, stranke su ugovorile otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno ma dan plaćanja. Za vrijeme trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa je s početnih 4,30 % godišnje više puta rasla na štetu tužitelja, te osim redovite kamate, rastao je i tečaj švicarskog franka, stoga su se tijekom otplate kredita anuiteti povećavali znatno preko ugovorenih iznosa. Tužitelj smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i nezakonite kako u pogledu promjenjive kamatne stope, tako i u pogledu ugovaranja valutne klauzule. Naime, u predmetnom Ugovoru o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz valutnu klauzulu, te da se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora o kreditu, bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru, dakle bez sporazumne volje obje ugovorne strane. Banka s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom predvidjela egzaktne parametre koji utječu na odluku Banke o promjeni kamatne stope što je izravno oštetilo tužitelja i povrijedilo ugovornu ravnopravnost stranaka. Uz to odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređena je i nejasna, bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom Banke smatra se sastavnim dijelom ugovora. Tužitelj je naveo da je u predmetnom ugovornom odnosu drastično narušena stranačka ravnopravnost, te da je povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidaba i to na štetu tužitelja. Također, predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je primjena valutne klauzule s obzirom na to da je iznos kredita vezan za tečaj CHF. Pri tome tužitelju nikada nije pojašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, nisu mu prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju, niti je bio upoznat s rizikom očekivanog blagog do umjerenog rasta švicarskog franka, kao i na mogućnost nekontroliranog rasta švicarskog franka. Nadalje, banka je propustila upozoriti tužitelja na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te na mogućnost značajnog uvećanja kreditne rate zbog promjene kamatne stope. Tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz predmetnog ugovora. Da su tužitelju rastumačeni svi parametri na temelju kojih bi mogao predvidjeti promjenu kamatne stope, kao i parametri koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužitelj nikada ne bi pristao na takve uvjete ugovora. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrđena su stajališta iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je u dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno kako su tužene banke, pa i ovdje tužena, kao i Hypo Alpe-Adria-bank d.d. i Slavonska banka d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da su potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te koje ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita zbog čega su takve ugovorne odredbe ocijenjene ništetnima. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je u točki I. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno kako su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe s dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopu ugovorene kamate o kojima ovisi visina obveze potrošača, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koji se veže za švicarski franak i kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, švicarskim francima. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-2 zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeto je shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počine teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Navedenom odlukom je nadalje obrazloženo kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora, te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena. Temeljem odredbi čl. 322., čl. 323. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. istog Zakona, te čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i dokaza prezentiranih uz tužbu.

1.1. Tijekom postupka tužitelj je navodio da je neosnovan navod tuženika da se tužitelj kao savjesna ugovorna strana sam trebao informirati o valutnoj klauzuli te eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze. Naime, tužitelj je podigao predmetni kredit s povjerenjem u banku i preporuku koju je banka dala, a tuženik je taj koja raspolaže svim informacijama i stručnim znanjima te je kao savjesna ugovorna strana imao dužnost tužitelja, kao laika, upozoriti na konkretne rizike ugovaranja valutne klauzule. Nadalje, tužitelj je navodio da u konkretnom slučaju ne može biti riječ o jednakim i ravnopravnim startnim pozicijama tužitelja i tuženika. Nadalje, tuženik je trebao informirati tužitelja o svim rizicima koje prihvaća sklapanjem predloženog ugovora ili te informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna valutna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Nadalje, tužitelj je navodio kako nije sporno da su stranke Ugovorom o kreditu ugovorile primjenu promjenjive kamatne stope odnosno da je sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o potrošačkom kreditiranju predviđena mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Međutim, tužitelj je pojsanio kako je u konkretnom slučaju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna isključivo iz razloga što je ugovoreno kako se ista mijenja sukladno jednostranoj odluci banke. Odredba o promjenjivosti kamatne stope u konkretnom slučaju apstraktna je i nejasna, bez relevantnih parametara mjerljivosti, odnosno tužena tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, a što je protivno članku 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju kao i članku 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Nadalje, tijekom postupka tužitelj je predlagao da se provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje ma okolnost visine pretplaćenog anuiteta po osnovi tečajne razlike u CHF-u u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita, kao i visina naknade iz čl. 7. Ugovora o kreditu, a odustao je od prijedloga za izračun kamata. Nadalje, nakon vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev i to podneskom od 27. ožujka 2023., pa potom nakon Dopune nalaza i mišljenja vještaka, podneskom od 10. veljače 2026. na način da je tužitelj uredio toč. II. tužbenog zahtjeva i potraživao od tuženika isplatu iznosa od 10.250,70 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 1,86 EUR-a od dana 26. rujna 2006.g., a na iznos od 10.250,70 EUR-a od dana 01.11.2011.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine. Tuženik je istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, tužitelj je podnio tužbu dana 21. rujna 2021., te tuženik smatra da je nastupila zastara potraživanja za iznos pod točkom II tužbenog zahtjeva u cijelosti u dijelu koji se odnosi na isplatu s osnove navodno ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, dodajući da proizlazi da je 13. lipnja 2019. protekao petogodišnji zastani rok za podnošenje ove tužbe u dijelu u kojem tužitelj traži povrat navodno preplaćenih kamata. Tuženik navodi da ne postoji pravomoćna presuda kojom bi bilo utvrđeno da je Slavonska banka d.d. povrijedila tužiteljeva prava i interese kao potrošača. Tuženik je isticao kako tužitelj na kojem je teret dokazivanja u ovom postupku nije naveo nijednu relevantnu tvrdnju niti predložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje tvrdnje o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu već osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17. Tuženik smatra da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Nadalje, tuženik je navodio kako je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Tuženik je navodio da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj CHF u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF u budućnosti. Nadalje, naveo je tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Također, tuženik je isticao kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZZP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelji svoje tvrdnje o ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu 1 i 2 o promjenjivosti kamatne stope temelje na šturim tvrdnjama bez utemeljenja u konkretnom činjeničnom stanju odnosno ništetnost navedene odredbe temelje isključivo na Presudi VTS-a i Presudi VSRH koje nisu primjenjive u ovom predmetu kao što je to već ranije istaknuto. Tuženik je isticao kako odredba Ugovora o kreditu 1 i 2 o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, tuženik je navodio da nije bio nepošten. Slijedom svega gore navedenog, tuženik je predlažio da naslovni sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te da tužitelje obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke

2.1. Tijekom postupka tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva kako je to učinio tužitelj u podnesku od 27. ožujka 2023., te je predložio sudu da u tom dijelu odbije tužbeni zahtjev i prema uspjehu u sporu tužitelju dosudi troškove postupka. Naime, tužitelj je tužbom tražio isplatu iznosa od 8.000,61 EUR / 60.279,41 HRK, dok u specificiranom tužbenom zahtjevu traži iznos od 6.820,29 EUR / 51.387,50 HRK. Nadalje, nakon zaprimljenog Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Dajane Vuković, navodio da su u izračun uzete i uplate koje nije uplatio tužitelj, te tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije za uplate u periodu od 11. lipnja 2010. do 31. listopada 2011. Tuženik je prigovarao Nalazu i mišljenju vještaka navodeći da vještak nije uzeo u obzir da je tužitelj tijekom gotovo cjelokupne otplate kredita kasnio s uplatama te da od ukupnog uplaćenog iznosa od 51.387,50 kuna dio otpada na zakonske zatezne kamate, što se jasno vidi iz pregleda prometa po kreditu. Tuženik ističe kako tužitelj ni u kom slučaju ne može imati pravo na povrat zakonskih zateznih kamata te je vještak bio dužan taj iznos oduzeti od ukupnog zbroja uplata. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva od 10. veljače 2026. te je istaknuo prigovor zastare jer je tužitelj u tužbi zahtijevao isplatu manjeg iznosa.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 8-16), Otplatni plan (list spisa 17-18), Specifikacija uplata (list spisa 19), Kalkulator otplate kredita (list spisa 20-21), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list spisa 22), preslike razlike anuiteta i razlike kamate (list spisa 23-28 i 29-35), Osvrt na kredite stanovništvu uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak (list spisa 66- 70), Tendencija švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju (list spisa 71), random walk model kretanja tečaja (list spisa 72), povijesno kretanje forercasta EUR/CHF (list spisa 73-74), Mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita (list spisa 75), Tablica G1- kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list spisa 76-79), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-bank d.d. (list spisa 80- 81), prijepis Često postavljenih pitanja i odgovori iz područja zaštite potrošača i tržišnog natjecanja (list spisa 82-83), preslik iz Bilten-a (list spisa 84-85), dopis HNB-a od 27. ožujka 2017. s podacima o kamatnim stopama banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom za razdoblje od siječnja 2006. do studenog 2011. te tablica s kamatnim stopama kreditnih institucija na kunske kredite s valutnom klauzulom za razdoblje od prosinca 2011. do prosinca 2013. (list spisa 86-90), Izvod iz zapisnik Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. (list spisa 91), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 107-114), Dopunu nalaza i mišljenja vještaka (list spisa 156-161), Očitovanje vještaka (list spisa 168-169), Dopuna nalaza i mišljenja vještaka (list spisa 178-182), te je saslušao vještakinju i tužitelja.

3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanje svjedokinje RF jer je tuženik podneskom od 27. prosinca 2024. odustao od tog dokaznog prijedloga.

4. Nadalje, tužitelj je podneskom od 27. ožujka 2023. djelomično povukao tužbu (tužitelj je zahtijevao isplatu iznosa od 51.387,50 kn a dok je tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 60.279,41 kn). Međutim, tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe (list spisa 123). Nakon toga, nakon Dopune nalaza i mišljenja vještakinje od 27. listopada 2025., tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je potraživao isplatu iznosa od 10.252,56 EUR-a sa zateznim kamatama.

4.1. Budući da je nakon provedenog vještačenja tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na način da je potraživao veći iznos od iznosa koji potraživao tužbom (tužbeni zahtjev preinačen podneskom tužitelja do 10. veljače 2026.), sud je navedeni podnesak kojim je izvršena preinaka tužbe dostavio tuženiku. Tuženik se protivio preinaci. Odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., i 155/23. u nastavku: ZPP) propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu ako ju bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Budući da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao, jer nije imao dovoljna stručna znanja, prije zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a i prema ocijeni ovoga suda preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sud je sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe, te je odlučivao o preinačenom tužbenom zahtjevu (tako i u Zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021.), pa je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio predniku tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj 5140030250-60010456285/2006 sklopljenog 21. ožujka 2006. između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF- u i promjenjiva kamatna stopa, kao i naknada za obradu kredita, te je li tužitelj platio predniku tuženika iznos za koji nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

7.1. Među strankama nije sporno da je su tužitelj i Slavonska banke d.d., pravni prednik tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb sklopili Ugovor o kreditu br. 5140030250- 60010456285/2006 kojim ugovorom je kreditor stavio na raspolaganje iznos od 45.000,00 CHF-a, odnosno, u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja.

8. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 8-16), proizlazi da su Ugovor sklopili tužitelj i Slavonska banka d.d Osijek, u kunskoj protuvrijednosti na iznos od 45.000,00 CHF, da je rok otplate 20 godina i da se na kredit zaračunavaju kamate od 5,79% godišnje dekurzivno, te da je efektivna kamatna stopa 4,30%. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa.

9. Iz Otplatnog plana (list spisa 17-18) proizlazi da je plan otplate kredita u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Iz Specifikacija uplata (list spisa 19) proizlazi promet po računu tužitelja tijekom otplate kredita iz kojeg su vidljivi mjesečni iznosi koji su isplaćivani tuženiku temeljem predmetnog ugovora o kreditu.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je imao račun u tada Slavonskoj banci, te da je otišao u banku tražiti kredit za adaptaciju kuće. Rekli su mu da je kredit u CHF-u najpovoljniji i on je pristao na kredit u CHF-u te ga je dočekao Ugovor, koji je potpisao kod javnog bilježnika. Ugovor o kreditu je napisala banka, a nitko mu ništa nije obrazlagao o tečaju, niti o valuti. Nisu mu obrazložili da mu rata kredita može rasti, nego su mu samo rekli koliko iznosi mjesečna rata. Kredit je podignut radi adaptacije kuće, roditeljske kuće, a u kojoj stanujem i na kojoj kući je bilo zasnovano založno pravo. U to vrijeme je imao obrt, ali kredit nije imao veze sa njegovim obrtom, koji se bavio rezanjem kamena. Ugovor o kreditu nakon što je dobio nije pročitao, bilo je samo da potpiše. Najniža rata mu je bila 1.000,00 kn, a najveća 1.600,00 ili 1.700,00 kn. Ne bi sklopio Ugovor da je znao da mi rata može toliko narasti. Uplate rata kredita vršio sam on i malo njegova prijateljica GF koja je bila i jamac. Ona nije podnijela tužbu u kojoj traži povrat preplaćenih iznosa, sve je prepustila meni. Nije mogao pregovarati, nije niti tražio da mu se pojedine odredbe ugovora izmjene, bilo je samo uzmi ili ostavi. Ne sjeća se je li bio upoznat s nakladnom za obradu kredita. Nije znao kako će se naplatiti i koliko će iznositi naknada za obradu kredita. Ne sjeća se ni je li uplatio naknadu za obradu kredita, vjerojatno je, ne sjeća se. Prije sklapanja Ugovora od banke nije tražio Opće uvjete poslovanja i odluku o naknadama. Nije mu bila jasna odredba Ugovora o kredita o naknadi za obradu kredita. Nije pokušao pregovarati o naknadi za obradu kredita. Kredit je korišten u svrhu adaptacije obiteljske kuće. U kući nije obavljao poslovnu djelatnost, samo je živio u kući, kao i članovi njegove obitelji koji su živjeli u toj kući i nisu obavljali poslovnu djelatnost. Nije se prije sklapanja Ugovora raspitivao kod drugih banaka o kreditu. Imao je otvoren račun kod te banke, pa je tamo došao jer je to bila njegova banka. Nije mu bio jasan pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nije pretpostavljao da bi se anuiteti mogli mijenjati, da je to pretpostavljao ne bi dignuo kredit. Prilikom sklapanja kredita mu nije bio ponuđen Ugovor u drugoj valuti, i rekli su mu da je to najbolja solucija i da to napravi i pristao je na to.

10.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, detaljan i jasan.

11. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković, dipl.oec. (list spisa 107-114) proizlazi da tečajna razlika iznosi 51.387,50 kn/6.820,29 EUR-a, i to je razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike i izražena je u samo jednom iznosu i to prilikom prijevremene otplate kredita 31. listopada 2011., te zakonske zatezne kamate na iznos tečajne razlike teku od 1. studenog 2011. Nadalje, iznos od 1.513,33 kn vraćen je tužitelju dana 4. studenog 2011., a koji je iznos vještakinja uzela u obzir i uvrstila u izračun.

11.1. Iz iskaza vještakinje, koji je dala na ročištu koje je održano 24. travnja 2025., proizlazi da se kod računanja razlike početno izračuna visina anuiteta u CHF-u te se pomnoži sa tečajem na dan korištenja kredita, te se tako utvrdi visina početnog anuiteta. Nakon toga se od zadanog iznosa anuiteta (koji se sastoji od dijela glavnice i od dijela kamata) oduzmu iznosi koji su plaćeni te se početno prvo utvrdi razlika anuiteta. Nakon toga je potrebno izračunati koji dio razlike se odnosi na razliku koja je nastala uslijed jednostrane promjene visine kamatne stope te nastavno razliku koja se odnosi na iznose nastale primjenom tečaja. Nalogom je zatraženo da se prikažu negativne razlike, pa tako u 2006. je razlika -1.346,75 kn. U odnosu na naknadu za obradu kredita navodi da se u spisu nije nalazila analitička kartica već samo specifikacija uplata, a u kojoj nije evidentirana uplata naknade za obavljanje bankarskih usluga, ali je u čl. 7. Ugovora navedeno da se ista plaća unaprijed. Navodi da može izračunati koliko iznosi navedena naknada, te je je izračunala da ista iznosi 675,00 CHF, koji iznosi 418,72 EUR-a (a to je 1,5% od 45.000,00 CHF). U kunama iznosi 3.154,87 kn (tečaj 4,67389 na dan korištenja kredita), a što je protuvrijednost od 418,72 EUR-a. U vezi prigovora tuženika da je uračunala i zatezne kamate očitovala se na način da je tuženik dostavio specifikaciju uplata po kreditu iz koje nije vidljivo koji dio tih uplata je tuženik eventualno knjižio na obračunate zatezne kamate ili troškove, odnosno koji dio od navedenih uplata se ne odnosi isključivo na povrat kredita, te je navedeno izračunala temeljem dostavljene dokumentacije, a to je specifikacija uplata. Vrlo vjerojatno se u njezinom izračunu nalaze i zatezne kamate, ali nije imala analitičku karticu. U vezi metode izračuna navodi da je i svrha ovog izračuna izračunati razliku pod pretpostavkom da se nije mijenjala kamatna stopa i da se nije primjenjivao tečaj. U vezi prigovora tuženika da tužitelj nije osobno vršio uplate, navodi da je radila Nalaz i mišljenje na temelju knjiženja po partiji kredita. Navela je da zatezne kamate teku od

1 0

1. studenog 2011. zato što je jedina tečajna razlika koja je nastala, nastala prilikom prijevremene otplate kredita, a koja je bila 31.10.2011., to je jedina pozitivna tečajna razlika koja je u ovoj situaciji nastala. Kao početnu je koristila kamatnu stopu 4,30 iz Ugovora o kreditu, a tečaj 4,67389. Izračun je sačinila na način da je od ukupnih uplata koje je izvršio tužitelj oduzela ono što bit tužitelj uplatio po početnom otplatnom planu. Izračunala je negativne tečajne razlike, koje se u Nalazu nalaze sa predznakom minusa. Nije imala analitičku karticu pa nije mogla utvrditi da je naknada za obradu kredita plaćena.

11.2. Sud je na ročištu održanom 24. travnja 2025. naložio vještakinji da izradi Dopunu Nalaza i mišljenja na način da iskaže samo pozitivnu tečajnu razliku, te da izračuna visinu pretplate po tečaju, s obzirom na analitičku karticu, a da pri tome uzme u obzir jesu li u anuitetima sadržane zatezne kamate te da isto iskaže. Kao i da izračuna naknadu za obradu kredita, kada i u kojem iznosu je naplaćena, kao i da utvrdi razliku tečaja CHF koju je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita za razdoblje od početka do kraja otplate kredita.

11.3. Iz Dopune Nalaza i mišljenja vještakinje, od 27. listopada 2025. (list spisa 178- 182), a koju Dopunu je sačinila nakon što je zaprimila od tuženika Analitičku karticu, proizlazi da pozitivna tečajna razlika, a nakon što su uzete u obzir i oduzete zatezne kamate prilikom neuredne otplate kredita, iznosi 10.252,56 EUR-a

11.4. Na ročištu koje je održano 19. ožujka 2026. vještakinja je navela da ostaje u cijelosti kod Dopune nalaza i mišljenja, koju je sačinila nakon što je dostavljena Analitička kartica. Iz Analitičke kartice je vidjela iznose naplaćene zatezne kamate i troškova te za te iznose umanjila izračun. Utvrđena tečajna razlika je izračunata kao razlika između iznosa u CHF-u koje je tužitelj trebao platiti prema početnom tečaju i razlike u CHF-u koje je platio prema tečaju koji je bio na snazi prilikom prijevremene otplate kredita. Od iznosa koje je tužitelj platio prilikom prijevremene otplate kredita oduzela je iznos koji je trebao biti plaćen prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju. Naglasila je da je ovo izračun samo tečajne razlike i da se u ovoj pravnoj stvari nije niti računala razlika nastala zbog jednostrane odluke o promjeni visine kamatne stope. Ostaje i kod svog očitovanja na prigovore tuženika, a koje sam očitovanje dala tijekom postupka i na ročištu 24.4.2025.

11.5. Nalaz i mišljenje vještakinje Dajane Vuković, kao i Dopune Nalaza i mišljenja, o osobito Dopune Nalaza i mišljenja koje je vještakinja izradila na temelju Analitičke kartice, sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, te izrađen u skladu s pravilima struke. Vještakinja je nalaz i mišljenja dala u skladu i u okviru zadatka koji joj je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju joj je dao ovaj sud i na temelju dokumentacije koju je vještakinja imala prilikom izrade nalaza i mišljenja. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun nakon dopune od 27. listopada 2025.

12. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

1 1

13. Naime, iako je tuženik Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom potrebno je reći da iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registra u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..

13.1. Nadalje, prema stavu ovoga suda, utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnose se i na prednika tuženika Slavonsku banku d.d., budući je navedenom presudom obuhvaćeno i razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d., postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d., ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a tuženik je u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d., nisu ništetni, pa se navedena presuda odnosi i na tuženika, neovisno o tome je li ugovor zaključila Slavonska banka d.d. ili Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Slijedom navedenog pravno utvrđenje iz kolektivnog postupka odnosi se i na odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d. (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024.).

13.2. Dakle, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. a koja je pravna slijednica Slavonske banke d.d. Osijek) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima

1 2

tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. a koja je pravna slijednica Slavonske banke d.d. Osijek) u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .

13.3. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

13.4. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

13.5. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj

1 3

Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

13.6. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13.7. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

14. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

14.1. Tuženik nije dokazalo jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je djelatnik banke ponudio samo kredit u CHF-u jer da je taj kredit najpovoljniji, te da ga djelatnik banke nije ni na koji način upozorio da bi se tečaj mogao mijenjati i ići na više, i koliko se sjeća nitko mi nije govorio da bi rata mogla ići na više. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita

14.2. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je su sredstva kredita bila za adaptaciju kuće u kojoj je živi sa svojom obitelji. Budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

1 4

14.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženicu kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR-a.

14.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 16. ožujka 2006., ovjeren kod javnog bilježnika 21. ožujka 2006., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženice, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

15. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužitelj otplaćivao kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

15.1. Nadalje, imajući na umu prednje navedeno, ovaj sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostataka aktivne legitimacije. Isto tako, ističe se da okolnost da je dio anuiteta otplaćivao sudužnik a ne tužitelj, ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja, jer je utvrđena pretplata po navedenom ugovoru čiji korisnik je tužitelj, a tuženik nije dokazao da je sudužnik temeljem navedenih uplata zahtijevao od tuženika isplatu pretplaćenih iznosa, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sudužnik sve prepustio njemu.

16. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane prednika tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Dakle, ovaj sud je utvrdio da su ništetne odredbe članaka 3. t. 4. u dijelu koji glasi: „...a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se vrši prije roka dospijeća.“

- članak 3. t. 5. u dijelu koji glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

- članak 4. u cijelosti i koji glasi: "Ugovorne stanke su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru,

1 5

što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru. Korisniku kredita je uručena otplatna tablica i upoznat je s efektivnom kamatnom stopom.".

16.1. Nadalje, u vezi odredbe članaka 7. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %, jednokratno, unaprijed.“ ovaj sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, pa se može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16.2. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu zahtjeva nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

16.3. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

16.4. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedeni dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu sukladno čl. 81. st. 1. nepošten, te sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetan.

17. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I. izreke.

18. Dakle, budući su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana pretplate do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika (prednika tuženika), koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem. Ističe se da je tužitelj potraživao samo isplatu

1 6

pretplate po osnovi tečajne razlike (navedeno zahtijevao na ročištu održanom 5. rujna 2022.).

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Dajani Vuković, dip. oec., a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj platio predniku tuženika više plaćene iznose (anuitete) u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to: po osnovi povećanja tečaja iznos od 10.252,56 EUR-a. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun na Dopunu Nalaza i mišljenja vještakinje od 27. listopada 2025.

20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja po osnovi povećanja tečajne razlike u iznosu od 10.252,56 EUR-a kn sa zateznim kamatama koje su tekle na iznos do 1,86 EUR-a od 26. rujna 2006. te na iznos od 10.250,70 EUR-a od 1. studenog 2011. pa do isplate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik (pravni prednik tuženika) kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik (prednik tuženika) bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

23. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženice. Imajući na umu navedene pretplaćene iznose a sukladno Nalazu i mišljenju vještakinje, te da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun, ovaj sud je naložio tuženiku da tužitelju plati navedene iznose. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II. izreke.

24. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od

1 7

trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

25. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule (tužitelj ne traži isplatu po osnovi povećanja kamatne stope, a kako je to već prethodno obrazloženo u ovoj odluci). Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018., a u odnosu na nepoštetost odredbi o promjenjovoj kamatnoj stopi postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope počela je teći (13) 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 19. srpnja 2021., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina (za zahtjev za isplatom pretplaćenog iznosa po osnovi tečajne razlike).

26. Nadalje, nije osnovan prigovor tuženika da je nastupila zastara na preinačeni dio, naime uređenje tužbenog zahtjeva povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), i to iz razloga što se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., Su-IV-123/2024-5).

27. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška postupka. Tužitelju je priznata naknada troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., u nastavku: Tarifa), te trošak sastava obrazloženog podneska od 23. prosinca 2021., podneska od 27. ožujka 2023. i 10. veljače 2026. za svaki podnesak iznos od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč.1. Tarife, te trošak zastupanja na ročištu 5. rujna 2022., 24. travnja 2025. i 19. ožujka 2025. za svako ročište 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.400,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.750,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak predujma za vještačenje u iznosu od 415,44 EUR-a i trošak sudske

1 8

pristojbe na tužbu u iznosu od 63,23 EUR-a, što sveukupno iznosi 2.228,68 EUR-a. Slijedom navedenoga, tužitelju pripada naknada troška postupka u iznosu od 2.228,68 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, te je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

27.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 25. lipnja 2025., 3. studenog 2025. i 10. ožujka 2026. jer nisu bili potrebni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tužitelju nije priznat niti trošak sudske pristojbe na presudu jer u vrijeme odlučivanja tužitelj nije platio navedenu pristojbu.

28. Tuženik je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, stoga je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 17. travnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika