P-5463/2024-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja ĐB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Umičeviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ljiljana Planinić & Igor Umičević u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o., OIB 90275854576, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Igora Umičevića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Nikole Božića, odvjetnika, a po objavi presude dana 16. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., OIB 90275854576, da tužitelju ĐB, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.984,80 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 2,90 EUR od 26.9.2007. do isplate,

- na iznos od 1,10 EUR od 27.10.2007. do isplate,

- na iznos od 2,11 EUR od 20.12.2007. do isplate,

- na iznos od 4,83 EUR od 23.2.2008. do isplate,

- na iznos od 3,18 EUR od 28.3.2008. do isplate,

- na iznos od 9,37 EUR od 23.4.2008. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR od 24.5.2008. do isplate,

- na iznos od 0,43 EUR od 27.6.20208. do isplate,

- na iznos od 2,39 EUR od 23.7.2008. do isplate,

- na iznos od 3,19 EUR od 26.8.2008. do isplate,

- na iznos od 0,35 EUR od 1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 3,46 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 10,13 EUR od 27.11.2008. do isplate,

- na iznos od 13,29 EUR od 24.12.2008. do isplate,

- na iznos od 6,03 EUR od 31.1.2009. do isplate,

- na iznos od 24,20 EUR od 26.2.2009. do isplate,

- na iznos od 25,60 EUR od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 17,95 EUR od 25.4.2009. do isplate,

- na iznos od 20,14 EUR od 28.5.2009. do isplate,

- na iznos od 20,86 EUR od 27.6.2009. do isplate,

- na iznos od 17,38 EUR od 31.7.2009. do isplate,

- na iznos od 19,47 EUR od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 16,42 EUR od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 16,87 EUR od 23.10.2009. do isplate,

- na iznos od 15,04 EUR od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 18,72 EUR od 29.12.2009. do isplate,

- na iznos od 17,16 EUR od 29.1.2010. do isplate,

- na iznos od 22,37 EUR od 23.2.2010. do isplate,

- na iznos od 23,90 EUR od 25.3.2010. do isplate,

- na iznos od 25,13 EUR od 25.3.2010. do isplate,

- na iznos od 27,55 EUR od 29.5.2010. do isplate,

- na iznos od 32,03 EUR od 29.6.2010. do isplate,

- na iznos od 35,07 EUR od 31.7.2010. do isplate,

- na iznos od 39,87 EUR od 31.8.2010. do isplate,

- na iznos od 42,61 EUR od 30.9.2010. do isplate,

- na iznos od 46,39 EUR od 26.10.2010. do isplate,

- na iznos od 44,99 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 47,08 EUR od 29.12.2010. do isplate,

- na iznos od 57,26 EUR od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 26,82 EUR od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR od 29.3.2011. do isplate,

- na iznos od 61,33 EUR od 29.4.2011. do isplate,

- na iznos od 55,11 EUR od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 66,11 EUR od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 70,99 EUR od 30.7.2011. do isplate,

- na iznos od 85,49 EUR od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 95,22 EUR od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 77,14 EUR od 3.11.2011. do isplate,

- na iznos od 70,61 EUR od 3.11.2011. do isplate,

- na iznos od 70,69 EUR od 29.12.2011. do isplate,

- na iznos od 75,55 EUR od 31.1.2011. do isplate,

- na iznos od 79,94 EUR od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 85,21 EUR od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 80,21 EUR od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 79,99 EUR od 30.5.2012. do isplate,

- na iznos od 82,01 EUR od 9.8.2012. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., OIB 90275854576, da tužitelju ĐB, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.864,99 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 16. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 15. lipnja 2007. sklopio Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti broj 25609. Odredbama Ugovora o operativnom leasingu ugovoreno je da mjesečni obrok leasinga iznosi 314,33 CHF, predujam naknade iznosi 8.656,94 CHF, troškovi zaključenja ugovora 692,56 CHF te da je prvo plaćanje prije preuzimanja vozila 9.663,82 CHF. Odredbom čl. 7.2. Općih uvjeta tuženika koje čine sastavni dio ugovora propisano je da usklađivanje visine predujma naknade i obroka leasinga uslijed promjene valutnih tečajeva ne predstavlja izmjenu ili dopunu ugovora te se za takvo usklađivanje ne traži suglasnost tužitelja. Odredbom čl. 20.1. Općih uvjeta određeno je da se novčane obveze izražene u CHF ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Tužitelj ističe da je njegova činidba kako je to citirano ugovorena kao neodređena i neodrediva što sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima predstavlja razlog za ništetnost odredbe u svezi s odredbom čl. 324. istog Zakona kojim je propisana djelomična ništetnost. Činidba je očigledno neodređena jer u trenutku sklapanja Ugovora o leasingu tužitelj nije znao, niti je morao ili uopće mogao znati koji novčani iznos će morati isplatiti tuženiku prilikom trajanja ugovornog odnosa. Smatra da se iz samog dostavljenog Ugovora nužno mora zaključiti da je odredba neodređena. Ugovor ne sadrži podatke ili parametre s pomoću kojih se činidba može odrediti. Ostavljeno je isključivo tuženiku da proizvoljno određuje visinu kamatne stope , što nije dopušteno. Što se tiče ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli smatra da je iste bitno sagledati kroz prizmu načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Prosječni potrošač poput tužitelja, budući da nema stručnih znanja, a leasing kuća ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema leasing kući, u ovom slučaju tuženiku. Leasing kuća, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije motorno vozilo na korištenje za osobne potrebe, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. Kako je tuženik znao za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači pa tako ni tužitelj to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio (između ostalih) tužitelja, na način da isti dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, tuženik očito nije postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja sporne odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.984,80 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Ističe prigovor zastare potraživanja te nedostatak aktivne legitimacije. Osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. U cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako je s tužiteljem sklopio Ugovor o operativnom leasingu, a ne ugovor o kreditu. Ugovorom o operativnom leasingu se primatelju leasinga, ovdje tužitelju, daje na korištenje objekt leasinga od strane davatelja leasinga, ovdje tuženika, a sve uz plaćanje određene naknade. Pritom primatelj leasinga ne stječe vlasništvo na objektu, već objekt leasinga ostaje u vlasništvu davatelja leasinga. Ističe da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom odnosu kreditiranja, obzirom je predmet ovog ugovora leasing vozila za čije se korištenje plaća mjesečna naknada. Dakle, tužitelj je mogao u svakom trenutku vratiti vozilo vlasniku, tj. tuženiku, odnosno raskinuti predmetni ugovor. Osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. U konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF te je jedino iz tog razloga i sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Tvrdnje koje sada iznosi smjeraju isključivo k postizanju nepripadne materijalne koristi. Svoj izbor tužitelj pokušava opravdati iznoseći dezinformacije o načinu poslovanja tuženika, neopravdano ga prikazujući kao nepoštenog pregovarača. Tuženik je održavao učestale edukacije prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici leasinga tog rizika moraju biti svjesni. Tuženik je neovisno o valuti nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o leasingu te je tužitelj, kao i drugi korisnici leasinga, od kojih su mnogi tu opciju i iskoristili, imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima, ali tužitelj tu opciju nije odabrao. Ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka .

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u konto karticu (stranica 7-14, 71-74 spisa), pregled iznosa, broja i rokova plaćanja pojedinih obroka naknade za leasing po Ugovoru (stranica 15-17 spisa), Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti broj: 25609 od 15. lipnja 2007. (stranica 19-20, 66 spisa), opće uvjete (stranica 21-22, 67 spisa), Izjavu area menagera IB (stranica 35-37 spisa), dio članka "slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade" (stranica 52-58 spisa), dokumentaciju o uplatama za leasing kao i rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 23.5.1998. (stranica 91 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o., proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao primatelj leasinga, i tuženik, kao davatelj leasinga, zaključili navedeni Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti, čiji je objekt motorno vozilo marke VW Golf plus 1,9 TDI, nabavne vrijednosti 34.627,77 CHF sa PDV-om, s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti 12.772,54 CHF, mjesečni obrok leasinga iznosi 257,65 CHF plus 56,58 CHF PDV, a troškovi zaključenja Ugovora iznosili su 567,67 CHF plus 124,89 CHF na ime PDV. Predujam naknade za leasing iznosio je 8.656,94 CHF (s uključenim PDV-om). Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupala zastara potraživanja. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja koju tuženik temelji na tvrdnji da tužitelj predmetni Ugovor nije sklopio u svojstvu potrošača.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Točna je tvrdnja tuženika da je u konkretnom slučaju sklopljen ugovor o operativnom leasingu, a ne ugovor o kreditu, kao i da se ne radi ni o kakvom odnosu kreditiranja, obzirom je predmet ugovora leasing vozila za čije se korištenje plaća mjesečna naknada, ali valja ukazati da tužitelj takvo što niti ne ističe u tužbi, a niti tijekom postupka. Tuženik prvenstveno ističe kako je s tužiteljem sklopio Ugovor o operativnom leasingu, a ne ugovor o kreditu.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi ugovora sud je saslušao tužitelja. Tužitelj je iskazao kako je on 2007. sa tuženikom zaključio ugovor o operativnom leasingu radi najma vozila marke Volkswagen, tip Golf Plus. To vozilo je bilo namijenjeno za njegove vlastite potrebe te ga je u tu svrhu i koristio. Razgovore oko ishođenja ugovora o operativnom leasingu obavljao je u poslovnici tuženika u Jankomiru. Njemu tom prilikom kod tuženika nitko nije objašnjavao da bi moglo doći do povećanja tečaja, a niti je on za takvo što pitao, a niti je za to znao jer je on obični "šljaker", kovinotokar koji je cijeli radni vijek radio na jednom radnom mjestu pa mu te stvari nisu niti poznate. Vozilo je također kupljeno kod tuženika. Na pitanje da li je postojala mogućnost pregovaranja oko ugovora ili je to bio obrazac, odgovara da je tamo bio sa svojom kćerkom RB, da je to bio obrazac kojeg su oni ispunili, tužitelj ga je potpisao i to je bilo to. Na pitanje da li je pročitao ugovor prije samog potpisivanja i da li je razumio to što je pročitao odgovara kako jest. Na pitanje da li se obratio tuženiku radi izmjene pojedinih odredbi ugovora odgovara kako nije. Na pitanje da li mu je netko garantirao da se taj tečaj neće mijenjati, odgovara kako nije, a niti ga je obavijestio da bi se mogao mijenjati. Na pitanje da li mu je poznato da se tečaji stranih valuta mijenjaju, odgovara kako mu nije poznato. Na pitanje da li je pitao da bi sklopio ugovor u drugoj valutnoj klauzuli, odgovara kako nije. Na pitanje kada govori da je razumio ugovor, znači li to da je načelno razumio ili je razumio svaki detalj, odgovara kako je razumio da treba potpisati da bi dobio auto.

7.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaju neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

7.2. Iako je sud izvršio uvidu u ovjerenu izjavu area menagera IB u kojem navodi opću proceduru sklapanja ugovora kod tuženika u svrhu financiranja vozila, ovaj sud smatra da navedena izjava nije prikladan dokaz za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora, već bi prikladan dokaz radi utvrđenja navedenih činjanica, osim saslušanja tužitelja, bilo i saslušanje svjedoka, zaposlenika tuženika koji je sudjelovao u pregovorima sa tužiteljem oko sklapanja samog ugovora (tako i u odlukama USRH broj: U-III-2267/2019 i broj: U-III-1085/2021), a saslušanje takovog svjedoka po tuženiku nije predloženo.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP), koji odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedin im aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22;-u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor zaključen 15.6.2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP s tuženikom, kao trgovcem, zaključio naprijed navedeni Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti kojim je tuženik dao tužitelju na korištenje objekt leasinga (motorno vozilo marke VW Golf plus 1,9 TDI), da se primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga obvezao plaćati davatelju leasinga određenu naknadu u valuti CHF. Nadalje, na temelju provedenog vještačenja utvrđeno i da je tečaj CHF u razdoblju plaćanja rastao. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je naknada za korištenje bila vezana. Predmetni Ugovor je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o koj ima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju plaćanja naknade, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa naknade za korištenje objekta leasinga koju tužitelj mora plaćati tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Pritom činjenica što tužbenim zahtjevom nije zatraženo utvrđenje ništetnosti relevantnih odredbi Ugovora, već je tužbeni zahtjev postavljen samo na isplatu nije relevantna, budući da je ništetnost navedenih odredbi ovaj sud riješio kao prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari, a kako je to naprijed iznijeto.

11. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor utvrđeno da je tuženik tim ugovorom dao tužitelju na korištenje objekt leasinga (motorno vozilo marke VW Golf plus 1,9 TDI). Tužitelj je objekt leasinga koristio za svoje osobne potrebe, a ugovor je zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

12. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa na ime naknade za korištenje objekta leasniga , odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćan ja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o . Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos s naslova naknada za korištenje objekta leasinga s osnove valutne klauzule, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku zaključenja ugovora uzme kao važeći tečaj. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužitelja glede tečaja za valutu CHF primijenjenog kod zaključenja ugovora i tečaja za valutu CHF na dan obračuna tuženika u odnosu na obveze za leasing po prodajnom tečaju Karlovačke banke d.d. za devize, iznosi ukupno 1.984,80 EUR. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i usmeno očitovanje vještaka, budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

13.1. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru iznos od ukupno 1.984,80 EUR, kako je zatraženo tužbenim zahtjevom sadržanim u tužbi. Na taj iznos dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. I. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO.

14. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prigovor zastare nije osnovan, budući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o operativnom leasnigu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su -IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Tužitelju je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 21.2.2025., 18.4.2025. i 9.7.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 7.4.2025. 3.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužitelju je priznat PDV po stopi od 25 %. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR te trošak uplate predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu, 16. travnja 2026.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 66,36 EUR

2. tuženiku po punomoćniku