REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-2332/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda mr. sc. Leonu Širić, na temelju pisanog prijedloga sudske savjetnice Matee Orešković, u pravnoj stvari tužitelja IŠ, vl. Autolimarski i autolakirerski obrt, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Aleksovski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Juršetić & Aleksovski, Zagreb, Lovinčićeva 3, protiv ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Štih, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 08. travnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 16. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I./ Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, isplatiti tužitelju IŠ, vl. Autolimarski i autolakirerski obrt, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 128,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 10. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svak polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
II./Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 289,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
III./ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 25,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 16. travnja 2025. do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 05. srpnja 2024. nastala šteta na vozilu KIA RIO, registarskih oznaka [registarska oznaka], koje je u vlasništvu oštećene AŠ. Navedeno vozilo oštećeno je u štetnom događaju koji je prouzrokovao vozač vozila osiguranog kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj: 068300998790. Ističe da se oštećenik tuženiku obratio odštetnim zahtjevom 10. srpnja 2024., a na koji je tuženik odgovorio Obrazloženom ponudom broj: 2483 1051 0745 od dana 03. srpnja 2025. i to na način da je odštetni zahtjev ocijenio kao pravno osnovan, te na temelju istog oštećeniku isplatio nesporan iznos naknade štete u iznosu od 351,53 EUR. Slijedom navedenog ističe da je predmet ovog postupka upravo novčani iznos koji prelazi ranije navedeni nesporan iznos do potpunog namirenja naknade štete. Oštećenik kao ustupitelj prenio je na tužitelja kao primatelja novčano potraživanje prema tuženiku kao dužniku koje je predmet ovog postupka, a kako to nedvojbeno proizlazi i iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 15. srpnja 2025. Tuženik je obaviješten zajedničkom obavijesti tužitelja i oštećene od 15. srpnja 2025., a koja je istom dostavljena uz prigovor od dana 12. kolovoza 2025. na Obrazloženu ponudu tuženika. Naime, tužitelj je oštećeniku pružio uslugu mehaničarskih i autolimarskih radova radi saniranja štete na vozilu, a koja je nastala kao posljedica predmetnog štetnog događaja. Za navedene usluge tužitelj je izdao račun broj 97/VP1/1 oštećenoj u iznosu od 479,98 EUR. Slijedom navedenog, tuženik predniku tužitelja nije nadoknadio iznos cjelokupne štete, s obzirom na to da je za saniranje predmetne štete izdan račun u iznosu od 479,98 EUR, a tuženik je priznao i isplatio iznos štete od 351,53 EUR, dok razliku u iznosu od 128,45 EUR nije isplatio. Tužitelj, kao osoba na koju je predmetno potraživanje preneseno, isto potražuje u ovom postupku. Predmetno potraživanje utemeljeno je na čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da će sud dosuditi naknadu štete u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, koja je u ovom slučaju evidentno iznos cjelokupnog računa za usluge koje su bile potrebne da se šteta sanira. Nakon štetnog događaja prednik tužitelja je svoje vozilo na popravak dao tužitelju čija je primarna djelatnost popravak vozila, a koje vozilo je tužitelj i popravio te za isto izdao račun u skladu sa svojim cjenikom. Prednik tužitelja imao je pravo slobodno odabrati gdje će popraviti vozilo te na temelju računa koji mu je izdan potraživati isplatu naknade štete od osiguranja, ovdje tuženika. Pritom je tužitelj cijenu predmetnih popravaka obračunao prema svom valjanom cjeniku koji je određen sukladno pozitivnim propisima te je javno dostupan u poslovnim prostorima tužitelja, a popravak i izdavanje predmetnog računa je odrađeno sukladno pravilima struke. Nadalje navodi da je nejasno kako je tuženik odredio iznos štete koji je priznao kao nesporan, kada je istom bio dostavljen račun tužitelja iz kojeg je razvidan iznos štete. Stoga se poziva i na mišljenje Agencije za tržišno natjecanje od 20. veljače 2020. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtjeva plaćanje od tuženika iznosa od 128,45 EUR uz naknadu prouzročenih parničnih troškova.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja i nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika. Nadalje, osporava osnovanost kao i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je svaka stranka prilikom ostvarenja svojih prava dužna pridržavati općih načela obveznih odnosa, kao što su načela propisana čl. 5. i čl. 10. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je oštećenik bio dužan surađivati, te se bio dužan ponašati kao dobar domaćin a posebice suzdržati se od postupaka kojima se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika-tuženika. U tom smislu ukazuje da je oštećenik mogao izvršiti popravak vozila u drugim servisima, u najmanju ruku jednake kvalitete kao i servis u kojem je isti izvršio popravak, ali za bitno manji iznos od onoga koji je isti u konačnici podmirio, a na što mu je i sam tuženik ukazivao u mirnom postupku. Ističe kako je tuženik više puta obavijestio oštećenika na njegova prava, ali i obveze te ga je i obavijestio kako vozilo može popraviti u servisima u kojima bi cijena popravka bila manja od one navedene u tužbi, a u isto vrijeme i s najmanje istom kvalitetom popravka. Nadalje navodi da tuženik ne spori pravo oštećenika da vozilo popravlja gdje i kada to hoće, međutim, ne u cijelosti na teret tuženika, a sve u skladu sa odredbama članka 10. stavak 1. i 3. te članka 1085. i 1092. ZOO-a. Posebno tuženik ukazuje da odluke Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, na koje se poziva tužba, nisu po pravnoj snazi iznad općih načela obveznih odnosa i stoga nikako ne smiju i ne mogu biti protivne općim načelima obveznih odnosa. U slučaju kad oštećena stranka, vlasnik vozila neopravdano poveća iznos popravka, sam odgovara za posljedice takvog izbora i razliku u cijeni nastalu zbog toga što nije želio popraviti vozilo u radionicama/servisima u kojem bi cijena istog popravka bila niža. Navodi kako oštećenik nema pravo na potraživanje u razlici cijene popravka, koja je posljedica njegovog nepoštivanja ranije navedenih općih načela obveznog odnosa, odnosno posljedica neopravdanog izbora i odbijanja popravka vozila u predloženim radionicama/servisima za manji iznos, sukladno navedenome ustup takvog potraživanja prema tuženiku ne može imati bilo kakvih pravnih učinaka. Stoga vlasnik vozila može imati samo prigovor na kvalitetu popravka, tj. da za taj iznos nije moguće ili nije bilo moguće popraviti vozilo potpuno i kvalitetno, ili da bi popravak u radionici s nižom cijenom sata bio povezan s drugim opravdanim okolnostima zbog kojih popravak u toj radionici ne bi bio adekvatan ili bi na bilo koji način uzrokovao dodatnu štetu vlasniku. Osporava službenu cijenu sata rada u radionici tužitelja, te ističe kako vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete, te da je šteta na taj način preuveličana.
3. Tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 03. prosinca 2025. na način da smatra da su navodi iz odgovora na tužbu neosnovani, činjenično netočni i pravno promašeni. Visina štete je sporna zato što tuženik navodi da je oštećenik doprinio šteti i to izborom autoservisne radionice, na način da je odabrao radionicu, koja naplaćuje svoje usluge više nego li to naplaćuju radionice koje preporuča tuženik. Viša cijena usluga tužitelja se ogleda u višoj satnici za rad tužitelja, dok tuženik osporava i cijenu potrošnog materijala kojeg je tužitelj koristio prilikom saniranja štete, ali ne osporava sam broj sati rada tužitelja. Ističe da sukladno brojnoj sudskoj praksi koju je tužitelj dostavio uz tužbu, pa i Mišljenju Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, jasno je kako oštećenik ima slobodu izbora autoservisa u kojemu želi izvršiti popravak štete na vozilu, pa makar je za naknadu iste štete odgovorno osiguravajuće društvo štetnika. Tuženik smatra kako je oštećenik lako mogao pronaći autoservis koji bi po jednakoj kvaliteti radova odradio predmetne radove za znatno manju cijenu satnice, dok ne uzuma u obzir da oštećenik kao laik, odnosno osoba koja nije vična automehaničarskoj struci ne može, a niti ne treba znati u kojem su autoservisu radovi kvalitetniji. Životno je i logično da će svaki oštećenik otići u onaj autoservis u koji redovito ide, u čiju stručnost vjeruje. Pritom tuženik ne dokazuje da bi radovi u kojoj od preporučenih radionica bili jednake kvalitete ili kvalitetniji, a što u tržišnom gospodarstvu nije ni za očekivati, s obzirom na to da bi svatko pa i oštećenik zasigurno odabrao uslugu jednake kvalitete po nižoj cijeni, dok pružatelji precijenjenih usluga ne bi postojali. Sljedeći logiku koju tuženik iznosi, svatko tko je platio uslugu autoservisa, dok postoji drugi pružatelj usluge koji nudi niže cijene, doprinio je šteti, osim ako naruči vještačenje kvalitete usluge kojim bi eventualno dokazao razliku u kvaliteti. U odnosu na navode tuženika kako tužitelj nije popravio vozilo sukladno izvidu štete, a što se odnosi na razliku u trošku potrošnog materijala u iznosu od 4,50 EUR, tužitelj se očituje na način da su predmetni navodi tuženika potpunosti neosnovani, te netočni. Tužitelj prilikom procjene radova te potrošnog materijala koristi standardni i uobičajeni sustav Audatex, a koji sustav procjenjuje troškove popravka u odnosu na konkretan slučaj. Predmetni sustav je općepoznat u autolimarskoj struci te, sukladno procjeni predmetnog sustava, a koji je standard za procjenu troškova i rada na konkretnom popravku, tužitelj je i izdao predmetni račun te je cijene obračunao sukladno svom valjanom cjeniku. Štoviše tužitelj se na predmetni sustav poziva i u svom računu broj 97/VP1/1 te je jasno da je upravo shodno tom sustavu i izdan predmetni račun. Nadalje tužitelj ističe da je logično i pravno osnovano da isti sam izdaje cjenik, stoga je nejasno kako tuženik smatra da bi tužitelj trebao određivati cijene svojih usluga nego valjanim cjenikom koji je izdan u skladu sa zakonom te pravilima struke, a i javno je dostupan u poslovnim prostorima tužitelja.
4. Tijekom postupka pročitane su sljedeće isprave priložene spisu premeta: preslika ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 15. srpnja 2025. (list 7-8 spisa), obavijest o ustupu potraživanja dužniku od 15. srpnja 2025. (list 9 spisa), prigovor od 12. kolovoza 2025. (list 10-11 spisa), obrazložena ponuda tuženika od 03. srpnja 2025. (list 12-13 spisa), izvid štete br. 248310510745 od 11. srpnja 2024.(list 14 spisa), račun br. 97/VP1/1 od 17. srpnja 2025. (list 20-21 spisa), cjenik tužitelja od 01. prosinac 2023. (list 16 spisa), mišljenje u svrhu promicanja znanja o tržišnom natjecanju-AZTN od 20. veljače 2020. (list 17-20 spisa), računi ostalih servisa ( list 77- 78 spisa). Sud je pročitao i sudsku praksu koju je stranka dostavila u spis.
5. Sud nije provodio druge dokaze, jer se provođenje istih nije ukazalo svrsishodnim kao ni ekonomičnim za donošenje odluke budući da je činjenično stanje iz dokumentacije priložene u spisu predmeta u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Tako sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka AŠ, niti dokaz saslušanja tužitelja, kao ni prometno tehničko vještačenje budući da je ocijenio da bi se izvođenjem tih dokaza postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio jednak. Naime, u konkretnom se slučaju radi o trgovačkom postupku u sporu male vrijednosti u kojem se u pravilu odluka donosi na temelju isprava.
6. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:
53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), temeljem savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 128,45 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji se odnosi na iznos koji predstavlja razliku u cijeni rada za izvršene popravke na vozilu kao i potrošnog materijala za rad limara na vozilu, a koji su posljedica prometne nezgode.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj izvršio popravak vozila u vlasništvu osigurane AŠ. Nesporno je i da je tuženik prije podnošenja tužbe tužitelju podmirio ukupan iznos od 351,53 EUR po osnovi predmetne štete.
9. Među strankama je u konkretnom predmetu sporna aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tuženika, osnovanost, odnosno visina tužbenog zahtjeva, kao i tijek zateznih kamata.
10.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud je izvršio uvid u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja koji prileži spisu (list 7-8 spisa) te je utvrdio kako su tužitelj i AŠ navedeni Ugovor sklopili 15. srpnja 2025. te da je istim AŠ kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 128,45 EUR, a prema računu popravka za štetu br. 97/VP1/1 od 17. srpnja 2025. u ukupnom iznosu od 479,98 EUR i temeljem izvida štete dužnika broj: 248310510745 (oznaka štete dužnika, ovdje tuženika). Time je oštećena AŠ ustupila tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženih izvida štete tuženika razvidno je da se odnose upravo na predmetni štetni događaj (broj spisa odgovara oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine), a iz računa tužitelja br. 97/VP1/1 od 17. srpnja 2025 (list 15 spisa), proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja (račun sadrži podatak o marki i registarskoj oznaci vozila oštećenika). Iz navedenog je razvidno da je AŠ ustupila tužitelju tražbinu prema tuženiku po osnovi naknade štete koja je predmet ovog sudskog postupka. Tuženik je obaviješten o ustupu tražbine (list 9 spisa).
10.2. Na temelju odredbe članka 80. stavak 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sukladno odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.
10.3. Iz prethodno citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem, kao i da sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj ima i tužitelj kao primatelj tražbine. Dakle, promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine. Pritom je potrebno uputiti da je tražbina iz članka 2.1. predmetnog ugovora o ustupu novčana tražbina po osnovi police automobilskog osiguranja, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, napominje se da je tražbina koja je predmet ustupa odrediva, kao i da predmetni ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku, pravnom temelju i visini tražbine koja je predmet ustupa.
10.4. Slijedom navedenog, protivno navodima tuženika, ocjena je ovog suda kako predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen, slijedom čega je sud prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.
11. Iz izvida štete tuženika (list 14 spisa) sud je utvrdio da se izvid odnosi na vozilo marke KIA RIO, registracija: [registarska oznaka], broj šasije: [broj šasije]. U izvidu štete su specificirani dijelovi za zamjenu, popravak i radno vrijeme popravka (limar – 2,50 sati, lakirer – 4,10 sati). Tužitelj je za obavljanje poslova popravka izdao račun broj: 97/VP1/1 (list 15 spisa) 17. srpnja 2025. u iznosu od 479,98 EUR a isti se, među ostalim, odnosi na autolimarske i autolakirerske radove. Nadalje, u navedenom računu je navedeno da je utrošena količina sati 2,50 za autolimarske, a 4,10 sati za autolakirerske radove koja količina radnih sati odgovara i onoj iz izvida štete od 11. srpnja 2024. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 42,00 EUR (plus PDV) za autolimarske te 42,00 EUR (plus PDV) za autolakirerske radove. Nadalje, sud je utvrdio da su u računu (kao i u izvidu štete tuženika) obračunate cijene potrošnog materijala limara i lakirera te da je tužitelj obračunao cijenu potrošnog materijala limara u iznosu od 10,50 EUR, dok je tuženik u izvidu štete tu cijenu označio u iznosu od 6 EUR, dok je sud utvrdio da je cijena potrošnog materijala lakirera u izvidu štete tuženika kao i u računu tužitelja označena u visini od 96,28 EUR.
12. Iz preslike cjenika usluge rada tužitelja od 01. prosinca 2023. (list 16 spisa), proizlazi da cijena koju naplaćuje tužitelj za pružanje autolimarskih i autolakirerskih radova iznosi 42,00 EUR (plus PDV).
13. Iz tako izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj izdao AŠ račun broj: 97/VP1/1 (list 15 spisa) od 17. srpnja 2025. u iznosu od 479,98 EUR pozivajući se na izvid štete tuženika oznake: 2483 1051 0745, a u vezi štete na vozilu marke KIA RIO, registracija: [registarska oznaka]. U odnosu na dostavljeni račun tuženik je tužitelju isplatio iznos od 351,53 EUR, dok mu nije priznao iznos od 128,45 EUR koji se odnosi na iznos cijene sata autolimarskih i autolakirerskih radova tužitelja (uključujući i potrošni materijal za rad limara).
14. Navode tuženika kojim osporava pasivnu legitimaciju i odgovornost tuženika sud je cijenio kao paušalne i usmjerene na odugovlačenje ovog postupka. Naime iz dokumentacije koja prileži spisu, a koju je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi kako je tuženik izvršio izvid štete na predmetnom vozilu te da je obrazloženom ponudom od 03. srpnja 2025. procijenio cjelokupnu naknadu štete (veza: prometna nesreća od 05. srpnja 2024.) na iznos od 351,53 EUR a koji iznos je tuženik podmirio tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik je prema mišljenju ovog suda potvrdio svoju odgovornost za isplatu predmetne štete.
15. Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, čak niti u ovlaštenom servisu, a niti u najjeftinijem servisu ili servisu koji naplaćuje prosječnu cijenu, već je ovlašten popraviti vozilo u mjestu svog boravišta u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje u skladu sa svojim cjenikom na tržištu. Oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti vozilo te okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO -a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo prema najpovoljnijim ili prosječnim cijenama na tržištu. Iz tužiteljevog cjenika proizlazi da je tužitelj naplatio AŠ cijenu radnog sata koju naplaćuje na tržištu svim klijentima jer je u njegovom cjeniku od 01. prosinca 2023. navedeno da cijena radnog sata autolimara - autolakirera iznosi 42,00 EUR po satu (plus PDV). Dakle, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu.
16. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj: 97/VP1/1 od 17. srpnja 2025. (list 15 spisa) ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete (list 14 spisa), tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO- a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i čl. 84. st. 1. ZOO-a . U odnosu na razliku cijene potrošnog materijala limara sud je priznao da tužitelju pripada naknada u iznosu od 10,50 EUR jer tuženik tijekom postupka, a ni u svojoj obrazloženoj ponudi od 03. srpnja 2025. nije izričito osporio, kao niti predložio dokaze za utvrđivanje iste, slijedom čega je sud primjenom odredbe članka 223. stavka 1. ZPP -a, članka 1085. stavka 1. i 4. i članka 84. stavka 1. ZOO-a utvrdio da tužitelju pripada neplaćena razlika iznosa cijene potrošnog materijala limara koju je tužitelj naplatio i cijene potrošnog materijala limara koju tuženik priznaje.
17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl.
18. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14,155/23) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikovog zapisnika o izvidu štete na vozilu proizlazi da je dan pregleda vozila bio 11. srpnja 2024. (list 14 spisa) te da je u tom zapisniku naveo kako je datum prometne nezgode 05. srpnja 2024. Iz tuženikove obrazložene ponude od 03. srpnja 2025. također proizlazi da je odštetni zahtjev podnesen 10. srpnja 2024., pa bi tužitelju pripadale zatezne kamate od 10. srpnja 2024.
19. Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose s obzirom na to da se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.
20.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, dok je visina troškova odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023, dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18, 51/23, dalje: ZSP), Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 3/19, 92/21, 37/23, dalje: Uredba o tarifi) i troškovniku tužitelja za naknadu troška postupka (list 86 spisa).
20.2. Tužitelju je priznat zahtjev za naknadu troška za sastav tužbe od 08. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava prigovora tuženiku od dana 12. kolovoza 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 32. točka 1. Tarife), trošak podneska od 02. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište održano 08. travnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 200,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 50,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, trošak sudske pristojbe na rješenje u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR prema odredbi članka 1. stavka 1. ZSP-a u vezi s Tar. br. 1. stavak 1. i Tar. br. 2. stavak 1. Uredbe o tarifi, pa ukupni priznati troškovi iznose 289,81 EUR.
21. Tužiteljev zahtjev odbijen je kao neosnovan , odnosno tuženiku nije priznat trošak pristupa ročišta za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR budući da ročištu za objavu nije pristupio pa mu ti troškovi nisu nastali (članak 151. stavak 1. ZPP -a), slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
22. Odluka o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos parničnog troška temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visina stope zakonske zatezne kamate određena u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 16. travnja 2026.
Sudac
mr. sc. Leon Širić
Prijedlog odluke izradila:
Matea Orešković, sudska savjetnica
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.
Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).
