REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1499/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d., OIB 52848403362, Zagreb, Slovenska ulica 24, kojeg zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnica Lidija Klepo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, Ulica Grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 3.656,07 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-115/2024-28 od 6. veljače 2026., 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-115/2024-28 od 6. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-115/2024-28 od 6. veljače 2026. Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.656,07 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 7. travnja 2022. do isplate po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.124,52 EUR (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio na temelju odredbe čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu u vezi s čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL), sve u vezi s odredbom čl. 963. i 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) jer je zaključio da je osiguranik tuženika, kao osoba koja upravlja i gospodari lovištem u predjelu gdje se nezgoda dogodila, odgovoran za predmetnu nezgodu. Sud je utvrdio da je uzrok predmetne nezgode izlijetanje divljači (srne) na cestu kojom se kretalo vozilo osigurano kod tužitelja, da je prije mjesta nezgode postavljen prometni znak „divljač na cesti“. Iz provedenog vještačenja sud je utvrdio da se oštećeno vozilo kretalo brzinom koja nije prelazila 50 km/h, da se nesreća mogla izbjeći da se oštećeno vozilo kretalo brzinom od 34 km/h, no da je pri brzini kretanja vozila od 50 km/h predmetna nesreća bila neizbježna. Visina nastale štete na vozilu iznosi 3.656,07 EUR, koliko je tužitelj i isplatio svom osiguraniku. Odluku o parničnom trošku sud je zasnovao na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupaka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine uz naknadu troška žalbenog postupka. U žalbi je, u bitnom naveo, kako osporava nastanak osiguranog slučaja, aktivnu i pasivnu legitimaciju, odgovornost, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i tijek zakonskih zateznih kamata. Pojasnio je kako smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije prihvatio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, da se u trenutku štetnog događaja nije provodio skupni lov pa da tuženik odgovara po načelu krivnje. Smatra da je tužitelj dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu, tako i protupravnost, što da tužitelj nije dokazao, stoga da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev. Smatra da nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima jer odredba čl. 80. st. 6. ZL-a u cijelosti uređuje odgovornost lovoovlaštenika, da lovačka društva nisu korisnici površina na kojima se dogodio štetni događaj jer je šteta nastala na nelovnoj površini te smatra da postoji odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nakon što je ispitao pobijanu presudu, na osnovi odredbe čl. 365. ZPP -a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i u skladu sa zakonom.

7. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a na koju je tuženik izričito ukazao istaknuvši da se presuda ne može ispitati. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i zakonite razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev s osnove isplate naknade štete njegovom osiguraniku iz prometne nezgode uslijed naleta vozila na srnu koja je izletjela na cestu. Nezgoda se dogodila 1. prosinca 2021., na dijelu ceste na području nadležnosti osiguranika tuženika.

9. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio prema osiguratelju osobe koja gospodari lovištem na čijem je području bila srna koja je naletjela na vozilo tužiteljevog osiguranika.

10. Osporavajući svoju odgovornost za štetu, tuženik je odgovornost prebacio na pravnu osobu koja upravlja javnom cestom na kojoj se dogodio predmetni štetni događaj. S tim u vezi pozvao se na odredbu čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZC). Tuženik je tvrdio i to da šteta na vozilu nije nastala zbog provođenja skupnog lova od strane lovoovlaštenika, kao i da se štetni događaj dogodio izvan granica lovišta (na javnoj cesti) pa da nema njegove odgovornosti.

11. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka prometne struke ĆP prvostupanjski sud je utvrdio da brzina oštećenog vozila u vrijeme naleta na divljač nije prelazila 50 km/h, koliko je bilo ograničenje brzine na tom dijelu ceste. Sudski vještak je utvrdio da vozač nije pridonio nastanku predmetne nesreće jer i kod kretanja vozila tužiteljevog osiguranika brzinom koja nije bila veća od ograničenja, nalet na srnu bio je neizbježan. To iz razloga jer bi vozač na raspoloživom putu pravovremenim kočenjem uspio zaustaviti vozilo prije mjesta naleta tek da se kretao brzinom koja nije veća od 34 km/h.

12. Kod takvog stanja stvari, i ovaj sud drži da za štetu nema odgovornosti tužiteljevog osiguranika. Iako se kretao brzinom sukladno ograničenju nalet na srnu je bio neizbježan sve da se kretao brzinom do 34 km/h.

13. Mjere za sprječavanje štete od divljači su tuženikova obveza uključujući i ograđivanje zemljišta te uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači (čl. 77. i čl. 79. ZL-a).

14. I pored toga, srna iz ovog lovišta se našla na cesti neposredno prije ove nezgode. Može se pretpostaviti da je do toga došlo zato jer je tuženik na dijelu zemljišta pored ceste na kojoj je došlo do nezgode, propustio poduzeti neku od mjera koju je bio dužan poduzeti sukladno odredbama Zakona o lovstvu. Odatle po ocjeni ovog suda tuženikova odgovornost i neovisno o primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima.

15. Ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud smatra da se tuženikova odgovornost procjenjuje prema načelu uzročnosti, jer je imatelj opasne stvari – divljači (čl. 1063. ZOO-a). Tom odredbom je propisano da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, što tuženik nije dokazao.

16. Dakle, divljač na cesti predstavlja opasnu stvar, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Zato osiguranik tuženika za štetu koju je prouzročila srna iz lovišta u nadležnosti njegovog osiguranika, odgovara po načelu uzročnosti (tzv. kriterij objektivne odgovornosti). Kako tuženik do zaključenja glavne rasprave nije dokazao postojanje okolnosti koje ovu njegovu odgovornost isključuju djelomično ili u potpunosti (čl. 1067. ZOO-a), prvostupanjski sud je postupio pravilno i zakonito kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

17. Neosnovano tuženik smatra da odredba čl. 80. st. 6. ZL -a ne ostavlja prostora primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom čl. 80. st. 6. ZL-a izričito je propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. U slučaju kada je do štete došlo na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, kao što je to u konkretnom slučaju, za odgovornost za štetu mjerodavne su već spomenute odredbe Zakona o obveznim odnosima sukladno odredbi čl. 76. st. 2. ZL -a, koja propisuje da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drugačije.

18. Prema tome, budući da Zakonom o lovstvu kao specijalnim propisom nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo u području lovišta kojim gospodari osiguranik tuženika kada se nije provodio lov, suprotno tuženikovom shvaćanju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje odgovornost za štetu, a kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

19. Tuženik se u žalbi pozvao na odredbu čl. 50. ZC-a odnosno na odgovornost po načelu krivnje, umjesto objektivne odgovornosti. Tom odredbom je propisano da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (st. 1.), pri čemu pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. tog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (st. 2.). No, citiranu odredbu o odgovornosti pravne osobe koja upravlja cestom trećim osobama, valja primjenjivati u vezi s odredbom čl. 1067. st. 4. ZOO -a, kojom je propisano da ako je nastanku štete od opasne stvari djelomično pridonijela i treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje. Zato se tuženik ipak ne može osloboditi odgovornosti prema tužitelju. Drugim riječima tuženik kao osiguratelj lovoovlaštenika i pravna osoba koja upravlja cestom, su u odnosu na tužitelja solidarni obveznici (čl. 43. st. 1. ZOO-a). To znači da navedena činjenica može imati utjecaja na međusobnu regresnu odgovornost solidarnih dužnika (čl. 52. ZOO-a), ali ne i na oslobođenje tuženika od odgovornosti prema tužitelju.

20. Činjenica što se šteta dogodila na prometnici ne utječe na tuženikovu odgovornost, jer je divljač istrčala iz lovišta i naletjela na vozilo koje se kretalo javnom cestom. S tim u vezi točno je da se prema odredbi čl. 11. st. 2. t. 5. ZL -a („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19, 32/20 i 127/24) lovište ne može uspostaviti na javnoj cesti. Međutim, prema čl. 50. st. 2. ZC-a pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Kako iz zapisnika o očevidu MUP-a od 1. prosinca 2021. proizlazi da je prije mjesta nesreće postavljen prometni znak opasnosti „divljač na cesti“ ne postoji propust pravne osobe koja održava cestu.

21. S obzirom na to da je tuženik odgovoran za štetu koju divljač prouzroči na području na kojem je lovoovlaštenik, tuženik je dužan tužitelju platiti iznos naknade iz ugovora o osiguranju koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku na ime nastale štete i zateznu kamatu od dana kad je tužitelj isplatio naknadu iz osiguranja (čl. 1089. ZOO-a) sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a po stopi za ostale odnose. Drugim riječima, tužitelj je po osnovi osiguranja od odgovornosti za štetu nastalu uporabom vozila platio ono što je u konačnici bio dužan platiti štetnik (odnosno njegov osiguratelj), pa ima od njih pravo naplatiti isplaćene iznose od dana kada je izvršio isplatu oštećenici. Zbog navedenog razloga nema mjesta primjeni odredbe čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 26/09, 75/09, 76/13 i 152/14) prema kojem zatezne kamate na imovinsku štetu teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

22. Odluka o parničnom trošku pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

23. S obzirom na navedeno, trebalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP -a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu.

Zagreb, 16. travnja 2026.

Sudac

Ružica Omazić