Poslovni broj: Us I-3149/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Zrinki Pivac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja DG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po opunomoćenici Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, A. Hebranga 6, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Metković, OIB: 36162371878, [adresa], zastupan po opunomoćeniku ŠG (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 19. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja EG, odvjetničkog vježbenika kod Sandre Wagner, odvjetnice u Metkoviću i opunomoćenika tuženika, 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko- neretvanske, Postaje granične policije Metković, Klasa: NK-UP/I-216-04/25-01/4613, Urbroj: 511-03-18-25-1 od 23. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Metković, Klasa: NK-UP/I-216-04/25-01/4613, Urbroj: 511-03-18-25-1 od 23. listopada 2025. točkom I. izreke se tužitelj protjeruje iz Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP) jer predstavlja opasnost za javni poredak; točkom II. izreke se tužitelju određuje zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od 2 (dvije) godine računajući od dana dostave rješenja; i točkom III. izreke je određeno da protiv tog rješenja žalba nije dopuštena, ali da se može pokrenuti upravni spor.

2. U pravodobno podnesenoj tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika iz svih zakonom predviđenih razloga tužitelj u bitnom navodi da je u kaznenom postupku osuđen na temelju sporazuma, iz čega se vidi kajanje i naklonost sudbene vlasti. U ovom slučaju da nije riječ o razlogu za obvezatno protjerivanje jer se ne radi o ispunjenju uvjeta iz čl.189 st.2. Također, tuženik da nije obrazložio okolnosti koje bi opravdavale izricanje zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj kroz tako dugo razdoblje, a pritom da tužitelju nije pružena mogućnost izjasniti se u postupku, čime je povrijeđeno tužiteljevo pravo na pravičan postupak, odnosno postoji povreda iz čl .4 Zakona o općem upravnom postupku. Navodi da nije sporno da je tužitelj, kao državljanin Bosne i Hercegovine (suprotno navodima iz obrazloženja pobijanog rješenja da je državljanin Srbije), pravomoćnom presudom Općinskog suda u Metkoviću, pod poslovnim brojem Kov-22/2025 od 25.rujna 2025. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te da mu je temeljem čl.56 Kaznenog zakona izrečena uvjetna osuda na vrijeme od 5 (pet) godina. Prvenstveno se ističe manjkavost obrazloženja, a na kojem se temelji pobijano rješenje. Naime, kako nije riječ o obvezatnom protjerivanju, to je tuženik bio dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a ne primijeniti čl. 189. st.1. bez provođenja postupka, što je pak suprotno čl. 8 Zakona o općem upravnom postupku jer nisu utvrđene sve okolnosti i bitne činjenice za zakonito i pravilno rješavanje stvari. U bitnome, ističe se da je rješenje doneseno po automatizmu, mehanički i isključivo slijedom činjenice da postoji osuđujuća presuda, a bez ikakve dodatne individualizirane analize i obrazloženja donesenog rješenja o protjerivanju. Tužitelj je stava da u obrazloženju rješenja nije razmotrena ni primjena pravila razmjernosti u vidu čl.182. st. 4. Zakona o strancima, vezano uz čl. 6 st. 2. Zakona o općem upravnom postupku. Pri donošenju pobijanog rješenja, a sve na štetu tužitelja, tuženik nije u cijelosti postupio prema odredbama iz čl.8, čl.9 st.2, čl.30 st.1, čl.47, čl.52, te čl.98 st.5, vezano uz čl.5 st.1 Zakona o općem upravnom postupku, što rješenje čini nezakonitim. Naime, ono što tuženik gubi iz vida, osim naprijed navedenog svakako su i odredbe iz čl.191. Zakona o strancima, odnosno da se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju mora uzeti u obzir i duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturna integracija u Republici Hrvatskoj. Nadalje, tuženik da je u cijelosti zanemario i odredbu iz čl.191 st.2. Zakona, a to je da je tužitelj imao prijavljeno boravište u [adresa], s dozvolom boravka i rada u RH, te da je stanovao u [adresa], na adresi [adresa], a bio je i stalno zaposlen. Kako je to i naprijed navedeno, tuženik je u obrazloženju rješenja prepisao zakonske članke, ne sagledavši sve okolnosti i donio rješenje o protjerivanju, a da je potrebno uzeti u obzir da je tužitelj u dobi od 22 godine, da je u Republiku Hrvatsku došao (zakonito) raditi, da nema, a niti je ikada imao problema sa zakonom, osim naprijed navedenog propusta za što je i osuđen, pa se prema njemu već primijenila sankcija. Donošenjem neosnovanog rješenja o protjerivanju iz Republike Hrvatske, isti više nije u mogućnosti brinuti o bolesnoj majci, te se prosto rutinski protjeruje iz Republike Hrvatske, i to na razdoblje od 2 (dvije) godine. Ujedno, a ono što tuženik u donesenom rješenju propušta, a tužitelj nanovo ističe, u slučaju iz čl.189 st.1. ne radi se obveznom protjerivanju, te bi donošenje takve odluke moralo počivati na individualizaciji svakog pojedinog slučaja, a ne samo na zadovoljavanju forme, pa tako tužitelj nije saslušan o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje ove upravne stvari, u smislu čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku. Tuženik je bio dužan u obrazloženju svog rješenja obrazložiti okolnosti koje bi opravdale izricanje zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj kroz tako dugo razdoblje, a samo pozivanje na osuđujuću presudu nije i ne može biti dostatno u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom se usvaja tužba i poništava osporeno rješenje tuženika.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da je dana 21.01.2025. u 20:13 sati u gradu Metković, Ulica Marka Marulića, policijski službenici PGP Metković zaustavili su vozilo marke Škoda, hrvatskih registarskih oznaka [registarska oznaka], s kojim je upravljao DG, državljanin Bosne i Hercegovine, gdje je u vozilo ukrcao 4 strana državljana, koji su prethodno nezakonito prešli pješice iz BiH u RH te ne ispunjavaju uvjete ulaska i boravka u RH, a koje je namjeravao prevesti do grada Splita u cilju stjecanja protupravne imovinske koristi u iznosu od 1400,00 eura, koje je prethodno dogovorio osobom ČG. Protiv DG zbog kaznenog djela iz čl. 326. st.1. KZ RH podnesena je kaznena prijava ODO Metković. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Metkoviću Posl. Br. Kov-22/2025. od 25.09.2025. proglašen krivim, te je kažnjen kaznom zatvora u trajanju od 1 godine uz primjenu uvjetne osude u roku od 5 godina. U provedenom upravnom postupku tužitelju je data mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje mu se stavljaju na teret, te je isti dana 22.01.2025. dao izjavu na zapisnik, sukladno člancima 30., 52. i 70. Zakona o općem upravnom postupku. Nadalje, utvrđeno je kako je DG prilikom uzimanja izjave na zapisnik, dana 22.01.2025., kazao da razumije i govori hrvatski jezik te da je suglasan da se postupak provede na hrvatskom jeziku, kojeg govori i razumije voditelj postupka. Prilikom sastavljanja zapisnika izjavio je kako je svjestan činjenice da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, te da će o tome odluku donijeti nadležni sud, a tom prilikom je i dao adresu boravka u Bosni i Hercegovini, na adresi u gradu [adresa], radi dostavljanja naknadnih pismena vezanih za postupak.

3.1. Nadalje, dana 23. listopada 2025. PGP Metković je rješenjem, KLASA NK UP/I-216-02/25-19/397, URBROJ 511-03-18-25-01 tužitelja, državljanina Bosne i Hercegovine, protjerala iz EGP-a temeljem članka 193. stavka 4. Zakona o strancima, te mu odredila zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj trajanju od 2 (dvije godine, računajući od dana izvršnosti rješenja, a zbog počinjenog kaznenog djela iz čl. 326. stavka 1. Kaznenog zakona Republike Hrvatske. Isto mu je uručeno dana 01.12.2025. Rješenje o protjerivanju donijeto je sa obrazloženjem temeljem odredbe članka 193. stavka 1. Zakona o strancima, a zbog počinjenog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. KZ RH »Protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u RH, EU ili drugoj državi članici potpisnici schengenskog sporazuma. Prilikom donošenja navedenog rješenja o protjerivanju od 23. listopada 2025. PGP Metković je tužitelja protjerala iz EGP-a u trajanju od 2 (dvije) godine, budući da se uvidom u ISMUP -a utvrdilo da isti na dan donošenja Rješenja nema prijavljen boravak u Republici Hrvatskoj, zadnji prijavljeni boravak je bio na adresi u gradu [adresa], u kojoj je bio prijavljen od 03.06.2024. do 18.02.2025. Također, uvidom u ISMUP-a utvrđeno je da je isti nema ni valjanu dozvolu za boravak i rad (u PP Solin poslodavac Inegra d.o.o. je dana 12.03.2024. predao zahtjev za zapošljavanje istoga kao radnika visokogradnje, koji je usvojen dana 27.05.2024. s rokom trajanja do 26.05.2025., ali je ukinuta dana 18.02.2025., a sukladno člankom 94. stavak 1. točke 8 Zakona o strancima). Također, daljnjim uvidom u ISMUP-a utvrđeno je da je isti dana 01.12.2025. pristupio u prostorije II PP Split radi reguliranja statusa svog boravka u Republici Hrvatskoj, gdje je izvršenim uvidom u raspoložive evidencije MUP-a utvrđeno je da je isti u Republiku Hrvatsku ušao zakonito dana 09.10.2025. preko MCGP Gabela Polje, te je bio dužan u roku od dva dana prijaviti svoj boravak nadležnim institucijama, ali to nije izvršio, te od tada u RH nema prijavljen kratkotrajni boravak. Poradi počinjenja prekršaja iz članka 177.st.4 Zakona o strancima istom je uručen obavezni prekršajni nalog kao i uplatnice za plaćanje novčane.

3.2 Tuženik citira relevantne zakonske i podzakonske odredbe te navodi da je osporeno rješenje doneseno zbog počinjenog kaznenog djela i na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Metkoviću, uzimajući u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti vezane za predmetni slučaj jer se radi o državljaninu treće zemlje koji je imao boravište u [adresa] sve do dana 18.02.2025., na adresi [adresa], ali od tada nema prijavljeno boravište. Prilikom donošenja rješenja, pored okolnosti iz članka 182. Zakona o strancima, uzete su u obzir i okolnosti iz članka 191. istog Zakona, kojom prilikom ovo tijelo ne nalazi smetnje ili prepreke za protjerivanje, jer se ne radi o osobi koja spada u kategoriju posebne zaštite od protjerivanja. Dapače, donositelj predmetnog rješenja drži da postoje ozbiljni razlozi zaštite javnog poretka i da postoje bitne okolnosti koje opravdavaju predmetnu odluku, prvenstveno uzimajući u obzir činjenicu da je predmetni pokazao značajan stupanj nepoštivanja pravnog poretka Republike Hrvatske, na način da je kao strani državljanin koji je prethodno boravio i radio u Republici Hrvatskoj, i koji je upoznat sa zakonima i propisima iste države u kojoj boravi svejedno počinio kazneno djelo.

3.3. Odluka o zabrani ulaska i boravka u trajanju od dvije godine da je razmjerna težini kaznenog djela koji je predmetni počinio. Ističe da se kod počinjenja kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ RH radi o kaznenom djelu koje je posljednjih godina u sve većem porastu i kod kojeg se iskorištava često očajna i bezizlazna životna situacija ljudi koje se krijumčari isključivo radi stjecanja protupravne imovinske koristi. Također, činjenjem ovakvih kaznenih djela istovremeno se ugrožava sigurnost Republike Hrvatske i njezinih građana budući da osobe koje se krijumčare ulaze na njezin teritorij izvan graničnih prijelaza i izvršene granične kontrole, odnosno provjera uvjeta ulaska. S ciljem sprječavanja ovih kaznenih djela država troši ogromna sredstva iz proračuna Republike Hrvatske i Europske Unije, što ovom kaznenom djelu daje još teži značaj. Naime, zajednička je obveza država članica Europske Unije da se bore s potencijalnim rizicima za unutarnju sigurnost, uključujući i rizik koji u tom pogledu predstavljaju nezakoniti migranti, a Republika Hrvatska ovime štiti ne samo svoj pravni poredak, nego i pravni poredak i sigurnost Europske Unije. Osim toga, da predmetni nije predočio nikakve pravno relevantne dokaze o činjenicama, kao niti o drugim okolnostima koje bi eventualno bile razlogom za izricanje vremenski kraće zabrane ulaska i boravka u Republici, dok njegovo ponašanje predstavlja stvarnu i ozbiljnu opasnost za temeljni interes društva. Također, izrečena mjera predstavlja stupanj tolerantnosti države prema nedopuštenom ponašanju počinitelja i ukazuje na neopravdanost i neisplativost činjenja prekršaja i kaznenih djela, pa je u konkretnom slučaju ovo tijelo bilo dužno izabrati i izreći onu mjeru kojom se na najbolji način postiže njezina svrha specijalne i generalne prevencije.

3.4. Zaključno, tuženik navodi da je osporeno rješenje doneseno sa obrazloženjem temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Metković. Nedvojbeno je strancu data mogućnost da se očituje o odlučnim činjenicama, o čemu je sastavljen zapisnik o saslušanju stranca sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku, na jeziku koji isti razumije kao i voditelj postupka.

4. U sporu je održana rasprava 19. ožujka 2026., a čime je kao i dostavom navedenih podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora , a na kojem je zamjenik opunomoćenice tužitelja naveo da izlaže i predlaže kao u tužbi te nadalje ističe kako se u predmetnom slučaju ne radi o obvezatnom protjerivanju propisanom čl. 190. Zakona o strancima, već čl.189. koji propisuje da se državljanin treće zemlje može protjerati pa se stoga takvo protjerivanje mora temeljiti na analizi svakog pojedinog slučaja. Tuženik je bio dužan u osporavanom rješenju konkretizirati zašto se tužitelj protjerava iz RH a sama činjenica počinjenja kaznenog djela koji nije nasilne naravi bez danje individualne nije dobar razlog odnosno čini osporavano rješenje manjkavim. Tuženik u odgovoru na tužbu niti ne spori da je tužitelj u RH bio zaposlen prijavljen i s valjanom dozvolom za rad i boravak. Također u potpunosti zanemaruje i okolnosti iz kaznenog postupka u kojem je tužitelj izrazio kajanje ostale olakotna okolnosti radi koje mu je izrečena uvjetna osuda. Nije sporno da je tužitelj proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela u ovom slučaju radi se isključivo o propustu mlade osobe, a ne o kriminalcu stoga nije bilo potrebe ni za donošenjem rješenja o protjerivanju. U spis se predaju presude Upravnog suda u Rijeci pod poslovnim broje: Us I-1639/23 te presuda Upravnog suda u Splitu UsI-1853/25 a radi se o činjenično i pravno istim predmetima.

4.1. Opunomoćenik tuženika je na ročištu za raspravu naveo da u potpunosti pobija navode tužitelja te navodi da je rješenje o protjerivanju iz EGP-a doneseno sukladno čl.189 st.1. Zakona o strancima gdje je propisano da se državljana treće zemlje može protjerat ako predstavlja opasnost za javni poredak ako učini kazneno djelo koje se provodi po službenoj dužnosti svezi s čl.24.st.1. točkom 3. gdje se zabrana ulaska i boravka određuje u trajanju od 3 mjeseca do 5 g, ako je državljanin treće zemlje osuđen zbog krijumčarenja ljudi odnosno u ovom slučaju kaznenog djela čl.326 st.1. KZ RH. Dakle niti opunomoćenik tuženika ne spori da se radi o fakultativnom donošenju rješenja o protjerivanju, međutim s obzirom na okolnosti počinjenja predmetnog djela uzete su okolnosti iz čl.182. Zakona o stranicama kao i okolnosti iz čl.191 istog zakona kojom prilikom tuženik nije našao zaporke odnosno smetnje za protjerivanje jer se ne radi o državljaninu treće zemlje koji spada u kategoriju zaštite od protjerivanja. Nadalje ističe da se radi o rješenju o protjerivanju koje je doneseno temeljem riješenog prethodnog pitanja odnosno pravomoćne sudske presude a posebno se donosi jer se radi o najtežim kaznenim djelima koja su posljednjih godina u sve većem porastu. Zaključno opunomoćenik tuženika predlaže ovom sudu odbijanje tužbe odnosno potvrđivanje predmetnog rješenja.

5. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u predmetnom spisu upravnog spora i spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza uvidom u kazneni spis poslovni broj Kov-22/2025, te za saslušanjem tužitelja, kao suvišno i nepotrebno, pored prethodno izvedenih dokaza, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u spisu predmeta.

7. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

8. Tužitelj je zatražio i popisao troškove upravnog spora, dok tuženik nije zatražio niti popisao troškove upravnog spora.

9. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a ovaj Sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

11. Među strankama u ovom sporu nije sporno da je tužitelj pravomoćnom presudom na temelju sporazuma Općinskog suda u Metkoviću, pod poslovnim brojem Kov-22/2025 od 25. rujna 2025. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te da mu je temeljem članka 56. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24; dalje: KZ) izrečena uvjetna osuda na vrijeme od 5 (pet) godina zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda – protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma – djelo opisano i kažnjivo po članku 326. stavku 1. KZ-a.

11.1. Isto tako među strankama nije sporno da je tužitelj imao prijavljeno prebivalište u [adresa] (na adresi [adresa]) s dozvolom boravka i rada u RH (do 18. veljače 2025.).

12. Sporno je među strankama je li osporenim rješen jem tuženika kojim se tužitelj protjeruje iz EGP-a i određuje mu se zabrana ulaska i boravaka u EGP-u u trajanju od dvije godine povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13. Odredbom članka 5. stavka 3. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25; dalje: Zakon o strancima) propisano je da se državljanin treće zemlje dužan pridržavati zakona i propisa te odluka državnih tijela Republike Hrvatske za vrijeme kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj.

14. Odredbom članka 189. stavak 1. točka 1. Zakona o strancima propisano je da se državljanina treće zemlje može protjerati ako predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje, to jest pomaže u nezakonitom ulasku, tranzitu i boravku, dok je člankom 10. stavkom 1. toč. 2. Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja (Narodne novine broj 136/21, 145/23, 102/25; dalje: Pravilnik) propisano da državljanin treće zemlje predstavlja opasnost za javni poredak ako je prekršio propis ili iz njegove izjave ili ponašanja proizlazi ili postoje saznanja da bi mogao prekršiti propis.

15. Člankom 192. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je da će se rješenjem o protjerivanju utvrditi da državljaninu treće zemlje prestaje zakonit boravak u Republici Hrvatskoj, te će se odrediti vrijeme u kojem mu je zabranjen ulazak i boravak u EGP-u, dok je stavkom 5. istog članka propisano da zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju zbog opasnosti za javni poredak, nacionalnu sigurnost i javno zdravlje, ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina.

16. Člankom 24. stavak 1. točkom 3. Pravilnika, propisano da će se zabrana ulaska i boravka, koja se izriče rješenjem o protjerivanju zbog opasnosti za javni poredak i javno zdravlje, odredit u trajanju od 3 mjeseca do 5 godina ako je državljanin treće zemlje osuđen zbog kaznenog djela krijumčarenja ljudi.

17. S obzirom na podatke spisa predmeta, te među strankama nesporne činjenice, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske i podzakonske odredbe, prema ocjeni ovog Suda, osporenim rješenjem tuženika, uz obrazloženje koje je njime dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

18. Naime, osnovano tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o obvezatnom protjerivanju propisanom člankom 190. Zakona o strancima, već fakultativnom protjerivanju propisanom člankom 189. navedenog Zakona pa da se stoga takvo protjerivanje mora temeljiti na analizi svakog pojedinog slučaja odnosno da je potrebno konkretizirati zašto se tužitelj protjeruje iz Republike Hrvatske.

19. Međutim, suprotno tužbenim navodima, prema ocjeni ovog Suda, osporeno rješenje sadrži jasne i konkretne razloge koji opravdavaju njegovo donošenje, a koje razloge kao valjane u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

20. Osporeno rješenje kojim se tužitelj protjeruje iz EGP-a temelji se na činjenici da je tužitelj pravomoćno osuđen zbog počinjenog kaznenog djela protiv javnog reda

– protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma – djelo opisano i kažnjivo po članku 326. stavku 1. KZ-a, a koja činjenica u konačnici među strankama nije niti sporna. Tuženik s pravom ističe da se kod počinjenja navedenog kaznenog djela radi o kaznenom djelu koje je posljednjih godina u sve većem porastu i da se činjenjem ovakvih kaznenih djela istovremeno ugrožava sigurnost Republike Hrvatske i njezinih građana budući da osobe koje se krijumčare ulaze na njezin teritorij mimo graničnih prijelaza i izvršene granične kontrole, odnosno provjera uvjeta ulaska. S ciljem sprječavanja ovih kaznenih djela država troši ogromna sredstva iz proračuna Republike Hrvatske i Europske Unije, što ovom kaznenom djelu daje još teži značaj. Naime, zajednička je obveza država članica Europske Unije da se bore s potencijalnim rizicima za unutarnju sigurnost, uključujući i rizik koji u tom pogledu predstavljaju ilegalni migranti, a Republika Hrvatska ovime štiti ne samo svoj pravni poredak, nego i pravni poredak i sigurnost Europske Unije. Tuženik je istaknuo da je pored okolnosti iz članka 182. Zakona o strancima, uzeo su u obzir i okolnosti iz članka 191. istog Zakona, kojom prilikom tuženik ne nalazi smetnje ili prepreke za protjerivanje, jer se ne radi o osobi koja spada u kategoriju posebne zaštite od protjerivanja .

21. Ne stoje prigovori tužitelja da mu u provedenom upravnom postupku nije omogućeno očitovanje obzirom da je iz podataka spisa predmeta razvidno da je tužitelj dao izjavu na zapisnik dana 22. siječnja 2025. koji je bez stavljanja primjedbi vlastoručno potpisao.

22. Prema ocjeni ovog Suda, a polazeći od podataka spisa predmeta, pravilno je utvrđenje tuženika da postoje ozbiljni razlozi zaštite javnog poretka i da postoje bitne okolnosti koje opravdavaju predmetnu odluku, prvenstveno uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj pokazao značajan stupanj nepoštivanja pravnog poretka Republike Hrvatske, na način da je kao strani državljanin koji je nesporno prethodno boravio i radio u Republici Hrvatskoj, i koji je upoznat sa zakonima i propisima iste države u kojoj boravi počinio kazneno djelo.

23. Prethodna utvrđenja osnov su za primjenu odredbe članka 189. stavak 1. točka 1. Zakona o strancima prema kojoj se državljanina treće zemlje može protjerati ako predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje ako, između ostalog, ako pomaže u nezakonitom ulasku, tranzitu ili boravku.

24. Tužitelju je mjera protjerivanja određena u trajanju od dvije godine, što je u okviru zakonom danog raspona, a koju je tuženik utvrdio slobodnom ocjenom u granicama dane ovlasti iz članka 24. stavka 1. podstavka 3. Pravilnika i sukladno svrsi radi koje je ta ovlast dana, uzimajući u obzir kazneno djelo koje je tužitelj počinio. Dakle, izrečena zabrana ulaska i boravka u trajanju od dvije godine , s jedne strane odgovara potrebama javnog interesa, te s druge strane, predstavlja razumno ograničenje tužiteljevog prava kojim upravno tijelo nije nadmašilo svrhu radi koje im je takva ovlast dana, kao i cilj koji se time želi postići. Opće je poznato da se radi o nadilazećem problemu, koji predstavlja sve veći izazov državama članicama u zaštiti suvereniteta i nacionalne sigurnosti, i kod kojeg, bez sumnje, postoji potreba i nužnost korištenja zakonom dopuštenih sredstava, uključujući i protjerivanje osobe koje su osuđena za kategoriju kaznenih djela kojima se ozbiljno ugrožava nacionalna sigurnost.

25. U svemu izloženom, po ocijeni ovog Suda, osporeno rješenje je zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, pri čemu nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21), a na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

26. Stoga, valjalo je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke.

27. S obzirom da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, to je valjalo pozivom na odredbu članka 147. stavka 1. ZUS-a odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke.

U Splitu 16. travnja 2026.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju, po opunomoćenici

- tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela po pravomoćnosti

- u spis.