REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-411/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Antunu Zanettiu, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković& partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1248/2023 od 31. prosinca 2025., na sjednici vijeća 16. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1248/2023 od 31. prosinca 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem se odnosi na odredbe čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 23. prosinca 2004. te u točkama III. i IV. izreke.
II. Prihvaća se djelomično žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1248/2023 od 31. prosinca 2025.:
- u točki I. izreke u dijelu u kojem se zahtijeva utvrđenje ništetnom i ugovorne odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 23. prosinca 2004., a koja odredba glasi: "u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj"; te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
- u točki II. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 1.793,89 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, a na ime razlike nedospjele glavnice kredita.
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se djelomično žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1248/2023 od 31. prosinca 2025. u točki II. izreke – dio kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu ukupno 5.282,92 eura sa zateznim kamatama, a na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanim u Ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2024. i u točki V. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:
„I. Utvrđuju se ništetnim ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu br. 2402006 - 1031262160 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 23.12.2004. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to u članku 2 koje glase: "u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj", u članku 7 koje glas: "Povrat obveza iz predmetnog ugovora obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja" te u članku 8 koje glase: "Kamatna stopa je promjenjiva ", "za vrijeme trajanja ugovora o kreditu se mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke." pa stoga u tim dijelovima navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 7.076,81 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim do 31. prosinca 2007.godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008.godine do 31. srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:
- na iznos od 0,01 eur od 01.01.2005. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.09.2005. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.03.2006. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.04.2006. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.08.2006. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.09.2006. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.01.2007. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.02.2007. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.03.2007. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.04.2007. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.05.2007. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.08.2007. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.11.2007. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 0,01 eur od 01.12.2007. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,22 eur od 01.02.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,22 eur od 01.03.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,22 eur od 01.04.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,21 eur od 01.05.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,21 eur od 01.06.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,21 eur od 01.07.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,21 eur od 01.08.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,20 eur od 01.09.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,20 eur od 01.10.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,19 eur od 14.11.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,19 eur od 01.12.2008. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,31 eur od 01.01.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 3,76 eur od 01.02.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 5,23 eur od 01.03.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 2,18 eur od 01.04.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 14,52 eur od 01.05.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 14,58 eur od 01.06.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 14,48 eur od 01.07.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 14,46 eur od 01.08.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 14,43 eur od 01.09.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 14,40 eur od 01.10.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 14,37 eur od 01.11.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 14,35 eur od 01.12.2009. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 14,33 eur od 01.01.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 17,79 eur od 01.02.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 16,54 eur od 01.03.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 25,22 eur od 01.04.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 23,30 eur od 01.05.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 25,80 eur od 01.06.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 48,47 eur od 01.07.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 43,33 eur od 01.08.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 62,15 eur od 01.09.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 52,77 eur od 01.10.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 35,92 eur od 01.11.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 59,63 eur od 01.12.2010. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 71,71 eur od 01.01.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 62,65 eur od 01.02.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 65,43 eur od 01.03.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 57,82 eur od 01.04.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 58,66 eur od 01.05.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 75,65 eur od 01.06.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 79,56 eur od 01.07.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 106,45 eur od 01.08.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 102,65 eur od 01.09.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 81,53 eur od 01.10.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 79,37 eur od 01.11.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 77,93 eur od 01.12.2011. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 83,28 eur od 01.01.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 89,25 eur od 01.02.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 89,39 eur od 01.03.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 85,66 eur od 01.04.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 86,89 eur od 01.05.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 89,19 eur od 01.06.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,00 eur od 01.07.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,17 eur od 01.08.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 85,06 eur od 01.09.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 80,90 eur od 01.10.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 85,69 eur od 01.11.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,06 eur od 01.12.2012. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,17 eur od 01.01.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 80,23 eur od 01.02.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 84,69 eur od 01.03.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 85,90 eur od 01.04.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 83,22 eur od 01.05.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 75,70 eur od 01.06.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 72,74 eur od 01.07.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 76,44 eur od 01.08.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 78,98 eur od 01.09.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 85,49 eur od 01.10.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 81,91 eur od 01.11.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 83,51 eur od 01.12.2013. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 84,82 eur od 01.01.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 79,77 eur od 01.02.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 82,17 eur od 01.03.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 80,94 eur od 01.04.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 78,55 eur od 01.05.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 77,47 eur od 01.06.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 77,93 eur od 01.07.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 80,95 eur od 01.08.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 84,02 eur od 01.09.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 83,75 eur od 01.10.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 85,30 eur od 01.11.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,51 eur od 01.12.2014. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 86,61 eur od 01.01.2015. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,87 eur od 01.02.2015. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,87 eur od 01.03.2015. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,87 eur od 01.04.2015. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,87 eur od 01.05.2015. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,87 eur od 01.06.2015. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,87 eur od 01.07.2015. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,87 eur od 01.08.2015. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 87,87 eur od 01.09.2015. godine pa do konačne isplate;
- na iznos od 1.793,89 eur od 30.09.2015. godine pa do konačne isplate.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužiteljice iznesen u prigovoru radi prijeboja s osnove manje plaćenih kamata i to u iznosu od 1.606,59 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- € 4,01 od dana 02.06.2011. pa do isplate
- € 4 od dana 02.07.2011. pa do isplate
- € 4 od dana 02.08.2011. pa do isplate
- € 3,98 od dana 02.09.2011. pa do isplate
- € 3,98 od dana 02.10.2011. pa do isplate
- € 15,02 od dana 02.11.2011. pa do isplate
- € 14,98 od dana 02.12.2011. pa do isplate
- € 14,94 od dana 02.01.2012. pa do isplate
- € 14,9 od dana 02.02.2012. pa do isplate
- € 14,86 od dana 02.03.2012. pa do isplate
- € 14,81 od dana 02.04.2012. pa do isplate
- € 14,77 od dana 02.05.2012. pa do isplate
- € 14,73 od dana 02.06.2012. pa do isplate
- € 14,69 od dana 02.07.2012. pa do isplate
- € 14,65 od dana 02.08.2012. pa do isplate
- € 14,6 od dana 02.09.2012. pa do isplate
- € 14,56 od dana 02.10.2012. pa do isplate
- € 14,51 od dana 02.11.2012. pa do isplate
- € 14,46 od dana 02.12.2012. pa do isplate
- € 14,42 od dana 02.01.2013. pa do isplate
- € 14,37 od dana 02.02.2013. pa do isplate
- € 14,33 od dana 02.03.2013. pa do isplate
- € 14,27 od dana 02.04.2013. pa do isplate
- € 14,23 od dana 02.05.2013. pa do isplate
- € 14,18 od dana 02.06.2013. pa do isplate
- € 14,13 od dana 02.07.2013. pa do isplate
- € 14,08 od dana 02.08.2013. pa do isplate
- € 14,03 od dana 02.09.2013. pa do isplate
- € 13,98 od dana 02.10.2013. pa do isplate
- € 13,93 od dana 02.11.2013. pa do isplate
- € 13,87 od dana 02.12.2013. pa do isplate
- € 13,82 od dana 02.01.2014. pa do isplate
- € 62,59 od dana 02.02.2014. pa do isplate
- € 62,31 od dana 02.03.2014. pa do isplate
- € 62,03 od dana 02.04.2014. pa do isplate
- € 61,75 od dana 02.05.2014. pa do isplate
- € 61,47 od dana 02.06.2014. pa do isplate
- € 61,18 od dana 02.07.2014. pa do isplate
- € 60,89 od dana 02.08.2014. pa do isplate
- € 60,59 od dana 02.09.2014. pa do isplate
- € 60,31 od dana 02.10.2014. pa do isplate
- € 60,01 od dana 02.11.2014. pa do isplate
- € 59,72 od dana 02.12.2014. pa do isplate
- € 59,42 od dana 02.01.2015. pa do isplate
- € 59,11 od dana 02.02.2015. pa do isplate
- € 58,81 od dana 02.03.2015. pa do isplate
- € 58,5 od dana 02.04.2015. pa do isplate
- € 58,19 od dana 02.05.2015. pa do isplate
- € 57,88 od dana 02.06.2015. pa do isplate
- € 57,56 od dana 02.07.2015. pa do isplate
- € 57,25 od dana 02.08.2015. pa do isplate
- € 56,93 od dana 02.09.2015. pa do isplate
i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužiteljice te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužiteljici s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 1.154,27 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- € 6,95 od dana 02.02.2005. pa do isplate
- € 4,58 od dana 02.03.2005. pa do isplate
- € 12,19 od dana 02.04.2005. pa do isplate
- € 11,42 od dana 02.05.2005. pa do isplate
- € 12,24 od dana 02.06.2005. pa do isplate
- € 17,59 od dana 02.07.2005. pa do isplate
- € 18,88 od dana 02.08.2005. pa do isplate
- € 11,09 od dana 02.09.2005. pa do isplate
- € 12,51 od dana 02.10.2005. pa do isplate
- € 12,99 od dana 02.11.2005. pa do isplate
- € 13,29 od dana 02.12.2005. pa do isplate
- € 13,02 od dana 02.01.2006. pa do isplate
- € 15,43 od dana 02.02.2006. pa do isplate
- € 19,51 od dana 02.03.2006. pa do isplate
- € 21,56 od dana 02.04.2006. pa do isplate
- € 20,78 od dana 02.05.2006. pa do isplate
- € 20,03 od dana 02.06.2006. pa do isplate
- € 21,52 od dana 02.07.2006. pa do isplate
- € 21,99 od dana 02.08.2006. pa do isplate
- € 19,36 od dana 02.09.2006. pa do isplate
- € 20,22 od dana 02.10.2006. pa do isplate
- € 20,07 od dana 02.11.2006. pa do isplate
- € 21,29 od dana 02.12.2006. pa do isplate
- € 24,74 od dana 02.01.2007. pa do isplate
- € 27,07 od dana 02.02.2007. pa do isplate
- € 25,99 od dana 02.03.2007. pa do isplate
- € 26,62 od dana 02.04.2007. pa do isplate
- € 32,51 od dana 02.05.2007. pa do isplate
- € 33,95 od dana 02.06.2007. pa do isplate
- € 35,86 od dana 02.07.2007. pa do isplate
- € 35,85 od dana 02.08.2007. pa do isplate
- € 33,24 od dana 02.09.2007. pa do isplate
- € 37,13 od dana 02.10.2007. pa do isplate
- € 37,22 od dana 02.11.2007. pa do isplate
- € 34,49 od dana 02.12.2007. pa do isplate
- € 34,79 od dana 02.01.2008. pa do isplate
- € 29,07 od dana 02.02.2008. pa do isplate
- € 25,17 od dana 02.03.2008. pa do isplate
- € 21,33 od dana 02.04.2008. pa do isplate
- € 30,35 od dana 02.05.2008. pa do isplate
- € 32,86 od dana 02.06.2008. pa do isplate
- € 30,12 od dana 02.07.2008. pa do isplate
- € 35,58 od dana 02.08.2008. pa do isplate
- € 34,35 od dana 02.09.2008. pa do isplate
- € 28,96 od dana 02.10.2008. pa do isplate
- € 10,83 od dana 15.11.2008. pa do isplate
- € 22,86 od dana 02.12.2008. pa do isplate
- € 1,34 od dana 02.04.2009. pa do isplate
- € 1,68 od dana 02.05.2009. pa do isplate
- € 6,58 od dana 02.06.2009. pa do isplate
- € 12,34 od dana 02.07.2009. pa do isplate
- € 9,97 od dana 02.08.2009. pa do isplate
- € 5,8 od dana 02.09.2009. pa do isplate
- € 9,86 od dana 02.10.2009. pa do isplate
- € 10,26 od dana 02.11.2009. pa do isplate
- € 5,43 od dana 02.12.2009. pa do isplate
- € 1,56 od dana 02.01.2010. pa do isplate
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.349,67 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 31. prosinca 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“
2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Ukazuje na odluku Suda EU od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 u smislu da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni ugovor; ukazuje na ogledni postupak vođen pred Vrhovnim sudom RH; da je odlukama VSRH i Ustavnog suda RH već odlučeno o zakonitosti provedene konverzije, kao i tome da Aneks predstavlja novu pravnu osnovu, čime je otklonjena neravnoteža ugovornih strana u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15; da korisnici koji su konvertirali kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorni zahtjev; ukazuje na odluku VSRH Rev 1014/2018; da je Aneksom utvrđena nova EUR glavnica kredita; da je ta tražbina zastarjela, da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1. kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga nema pravo od na isplatu iznosa od 1.793,89 eura, da je valjalo potraživanje tužitelja umanjiti za preplatu priznatu u konverziji u iznosu 3.139,84 kuna, a prema odredbama o uračunavanju sadržanim u ZOO; da je neosnovano stajalište da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli (članak 7.) nepoštena odnosno ništetna te da uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka , da je valjalo prihvatiti dokaze koje je iznio tuženik, da je povrijeđeno načelo saslušanja stranaka, ukazuje na odredbe ZZP/03, da sud nije dao priliku tuženiku da obori presumpcije iz čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03, da su stranke imale priliku prilikom sklapanja ugovora očitovati svoju volju, da sadržaj ugovora nije nametnut tuži telju, da je tuženik u materijalu nudio i kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD; da već i iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran za donošenje savjesne odluke o zaduženju u CHF, da sud djelomično analizira izvedene dokaze tuženika. Ističe i da je neosnovano stajalište da je nepoštena odnosno ništetna te da uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka odredba o kamatnoj stopi; da niti u tom segmentu sud nije cijenio dokaze koje je tuženik dostavio u spisi, da je životno nelogično da poslovno sposobna osoba nije razumjela značaj ugovaranja promjenjive kamatne stope; da je sud propustio utvrditi je li u konkretnom slučaju riječ o takvom povećanju kamatne stope koje bi dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na strani tužitelja kao korisnika kredita, imajući pri tome u vidu iznos kredita kojeg je tužitelj podigao kod tuženika na određeno razdoblje i u međuvremenu isti otplatio. Ukazuje na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju te čl. 175. Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama; da se tuženik rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. te ukazuje na točku 2. (b) Priloga Direktive; da se stoga odredba ne može smatrati nepoštenom kada je tuženik postupio sukladno zahtjevima iste te je s razlogom i uz obavijest potrošaču mijenjao kamatnu stopu, da je odredba tužitelju bila razumljiva, pa stoga sud nije niti bio ovlašten ocjenjivati poštenost takve odredbe. Ustraje u prigovoru zastare. Osporava odluku i u svezi tijeka dosuđenih zakonskih zateznih kamata jer tuženik nije nepošteni stjecatelj. Ustraje i u prigovoru radi prijeboja jer razlog ništetnosti nikada ne može biti opravdanje da ništetna odredba ne proizvodi pravni učinak samo za jednu ugovornu stranu, a ne i za drugu. Dodaje i da je negativnu razliku anuiteta prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO; da u odnosu na primjenu kamatne stope od 3,23% ista se odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava tužbom. Osporava i odluku o trošku. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.
3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/23, 146/2025 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.
4. Žalba tuženika je dijelom osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za:
- utvrđenje ništetnim odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu br. 2402006-1031262160 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena banka kao kreditor sklopili 23. prosinca 2004. (dalje u tekstu Ugovor), a u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to u članku 2 . koje glase: "u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj", u članku 7. koje glas: "Povrat obveza iz predmetnog ugovora obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja" te u članku 8 . koje glase: "Kamatna stopa je promjenjiva ", "za vrijeme trajanja ugovora o kreditu se mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke."
- zahtjev za isplatu osnovom tih ništetnih odredbi te iznosa na ime razlike glavnice priznate u konverziji, sveukupno iznos od 7.076,81 eura sa zateznim kamatama.
5.1. Predmet spora su i prigovori radi prijeboja koje ističe tuženik i to:
- tražbine u visini 1.606,59 CHF (ispravno eura) sa zateznim kamatama tekućim na mjesečne iznose od lipnja 2011. do rujna 2015, a s osnove manje plaćenih kamata
- tražbine u visini od 1.154,27 eura sa zateznim kamatama tekućim na mjesečne iznose od veljače 2005. do siječnja 2010. s osnove potplaćenih anuiteta.
6. Nije sporno:
- da su stranke dana 23. prosinca 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj 51400607- 5102040222 (dalje u tekstu Ugovor) kojim je tuženik kao banka - kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici - korisniku kredita iznos od 74.427,86 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a da se tužiteljica obvezala vratiti kredit u 240 mjeseci
- da je ugovorena kamatna stopa s početne 5,49% godišnje tijekom otplate kredita mijenjana sukladno odlukama tuženika
- da su stranke dana 26. siječnja 2016. zaključile Aneks Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu Aneks) sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15, dalje ZID ZPK)
- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:
Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., da je ta presuda Trgovačkog suda u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.
6.1. Sporno je:
- ništetnost odredbe Ugovora o promjeni kamatne stope, sadržana u čl. 8. Ugovora
- ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, sadržana u čl. 2. i čl. 7. Ugovora
- je li unatoč sklapanju Dodatka uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK („Narodne novine“ 102/15) postoji obveza tuženika izvršiti povrat iznosa koje tužiteljica zahtijeva u ovom postupku, a osnovnom ništetnosti odredaba u Ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, visina toga zahtjeva
- osnovanost zahtjeva za isplatu razlike glavnice utvrđene u konverziji
- postojanje tražbina tuženika s obzirom na istaknute prigovore radi prijeboja
- prigovori zastare.
7. Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka, usvojio zahtjev tužiteljice te utvrdio nepostojanje tražbina tuženika prema tužiteljici istaknutih prigovorom radi prebijanja utvrdivši, uz zaključke:
- da tužiteljica ima svojstvo potrošača
- da je sud u postupku koji pokrene potrošač vezan utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.,
- da je, stoga, pravomoćnom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 3. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09)
- da je utvrđeno i da je tužena u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tužena postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03), odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke, pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke , pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
- da su odredbe sadržane u čl. 2., 7. i 8. Ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03; da se stoga ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP koja propisuje nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi
- da se o sadržaju odredaba nije pojedinačno pregovaralo
- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru nedovoljno razumljive, da ne sadrže kriterije, parametre utvrđivanja promjene kamatne stope, primjene valutne klauzule, da tužiteljica nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz takvih odredbi; da su odredbe ovisne o isključivo odluci tuženika kao jače ugovorne stranke, da banci daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji na promjenu ne može predvidjeti, provjeriti pravilnost iste jer za to nema kriterija; da je banka tako izbjegla potpuno utjecaj druge ugovorne strane, da stoga odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosu ugovornih stranaka
- da kamata i uz valutnu klauzulu predstavlja cijenu kredita
a iz čega zaključuje da su odredbe nepoštene, nastavno ništetne primjenom odredbi čl. 322. čl. 323. ZOO u vezi sa čl. 81., 84. i čl. 87. st. 1. ZZP/03;
- da prigovor zastare za sve tražbine nije osnovan jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020); da tražbina zastarijeva u roku pet godina, čl. 225. ZOO, da je tužitelj tužbu podnio 10. lipnja 2019. , da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.
- da visina zahtjeva tužitelj slijedi iz nalaza vještaka Goranke Šmer Maraš, da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu primio iznos od 330,75 eura, te na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu iznos od 4.952,17 eura
- da ništetnost djeluje ex tunc, od sklapanja ugovora, pa su dijelovi nepoštene odredbe čl. 2, čl. 7. i čl. 8. Ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od kada su ugovorene, pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa
- da je tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe neovisno o sklopljenom Aneksu Ugovora (VSRH Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.), da je zadržala pravo na punu restituciju koju joj jamči ZZP te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, da se nije odrekla prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove, da tuženik preplaćenim iznosima priznatim u konverziji zatvarao konvertiranu glavnicu, da je valjalo zatvarati ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc,
- da je Aneksom provedena valjana konverzija i da je tužiteljica zadržala pravo na punu restituciju
- da iz nalaz vještaka razlika glavnice, odnosno razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u euro - 30.204,22 eura i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF
- 43.966,38 CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 1.793,89 eura,
- da tražbine tuženika istaknute prigovorom radi prijeboja ne postoje; da tužiteljica nije ništa primila od tuženika već je tuženiku izvršila plaćanja kako je on to zatražio te je došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika; da stoga u iznose preplata ne treba uračunavati negativne tečajne razlike (1.154,27 eura prema nalazu vještaka) i negativne razlike po kamatnoj stopi (1.606,59 eura prema nalazu vještaka) .
8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; ZPP/14), a koji se primjenjuje osnovnom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ 70/19), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda dijelom pravilna i zakonita, a dijelom je pogrešno primijenjeno materijalno pravo uslijed čega je u dijelu i činjenično stanje pogrešno utvrđeno . Pogrešno je primijenjen Zakon o obveznim odnosima „Narodne novine“ 35/05 jer se na predmetni pravni odnosi na temelju odredbe čl. 1163. toga Zakona primjenjuje Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje: ZOO).
9. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati; nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Tuženik ne prihvaća izraženo pravno stajalište suda prvog stupnja, međutim to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Upravo suprotno sud prvog stupnja je, osim u dalje naznačenom dijelu, dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka. Zato nije nedostatak obrazloženja, niti povreda prava na pravično suđenje, kada sud prvog stupnja ne utvrđuje činjenice kako to tuženik smatra da treba. Sud prvog stupnja se pravilno vodio b itnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao i valjano obrazložio.
10. Nisu počinjene druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP/14.
11. Ovaj sud, u bitnom, prihvaća utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja i nastavno primjenu materijalnog prava, osim u dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti i odredbe čl. 2. Ugovora te pravu tužitelja na isplatu iznosa osnovom razlike glavnice obračunate u konverziji. Također je, za sada, materijalno pravo pogrešno primijenjeno u odnosu na dosuđenu restituciju, pa je u tom segmentu i činjenično stanje nepotpuno time i pogrešno utvrđeno.
12. U odnosu na žalbene navode u svezi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu, a o valutnoj klauzuli u čl. 7. Ugovora, ne i u članku 2. Ugovora (pa zbog toga, ali i jer tužiteljica ne navodi niti koji drugi razlog eventualne ništetnosti te odredbe iz čl. 2. Ugovora kojom je određen iznos kredita kao i da se isti plaća u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a što je upravo onaj tečaj osnovom kojeg, odnosno primjenom kojeg je i provedeno vještačenje u predmetnoj pravnoj stari i koji je jedini i bio poznat tužiteljici prilikom sklapanja ugovora, i prihvaćen slobodnom voljom kao takav; ta odredba ne sadrži odredbu o valutnoj klauzuli koja bi bila ništetna; pa je u tom dijelu odluku valjalo preinačiti), valja navesti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Nadalje i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama ZPP i ZZP/14 propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao (kao tuženik).
14. Shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.
15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine. Stoga, mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci tijekom otplate kredita uz valutnu klauzulu (koje odredbe nisu razumljive) tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelj ice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredbi o kojima nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 18. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
16. Dakle, volja ugovornih stranaka bila jest, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu ), niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tužena dala tužiteljici odgovarajuće obavijesti o npr. potrebnim parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope, rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF. Osim toga, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tuženik tužiteljicu prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije informirao o smislu i sadržaju tih odredbi.
17. Valja dodati s obzirom na žalbene navode da je tuženik odustao od izvođenja personalnih dokaza na okolnosti da je tužiteljici dao potrebne informacije, pa neosnovano ukazuje na povredu načela saslušanja stranaka jer nije ni predlagao saslušanje zastupnika tuženika, a iz izvedenih materijalnih dokaza na koje ukazuje tuženik u svezi s ostalim dokazima takav se zaključak ne može nikako izvesti . Dakle, ne može se izvesti zaključak da su tužiteljici bile dane sve potrebne informacije, obavijesti i da bi se stoga njezin pristanak na ovakve odredbe sadržane u Ugovoru može smatrati informiranim i potpunim pristankom. Stoga su i u tome dijelu žalbeni navodi neosnovani.
18. Nastavno, promjena početne kamatne stope je istovremeno s velikim promjenama uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu povećala kreditno opterećenje iste kao potrošača i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer niti to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.
19. Test poštenosti spornih ugovornih odredbi proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetn im odredbama, odnosno dijelovima odredbi kako je navedeno, a tužiteljica ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi prema pravilima o stjecanju bez osnove.
20. Osim toga, i kod ovoga pitanja restitucije, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu GHF i GHFG protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.
21. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.
22. Stoga sud prvog stupnja pravilno je zaključio i da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu osnovnom ništetnih odredbi (uz ogradu o kojoj nastavno) unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditima nije od značaja, za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu nastavno nepošteno jednostrano mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Dodatkom uz Ugovor o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno primjene promjenjive kamatne stope. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak uz Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.
23. Dakle, sklapanjem navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, dakle nije ostvarena djelotvorna zaštita jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužitelj ici je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZID ZPK.
24. Pritom, valja istaknuti da navedeno nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem navedenog Aneksa nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
25. Osim toga, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., u bitnome, izraženo je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C-118/17). Nastavno, pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je sa shvaćanjem VSRH izraženim u rješenju poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. - da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
26. Stoga, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužitelj ica unatoč tome što je s tuženikom sklopila Aneks uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 210. i čl. 214. ZOO; čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05), a sve kako bi na taj način ostvarila u potpunosti učinak zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka u postupku. Tek tada je zaštita djelotvorna.
27. Valja dodati da nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 395. ZOO (čl. 22. ZOO/05), ali je nedopušteno, kako je navedeno, takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužiteljici dane sve potrebne informacije, a istom tužitelj snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba ne slijedi duh zakonske odredbe , pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13, te ne dolazi do primjene stav Suda EU izražen u predmetu C-81/19 (pa i C-567/20, C-593/22, C-243/20). Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.
28. I po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica dakle, unatoč tome što je s tuženikom sklopila Aneks uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i posljedično tome isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove.
29. Dakle, ukoliko zakonodavstvo države tu restituciju omogućava onda je usklađeno s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. ZID ZPK to nije omogućio, niti mu je to bio cilj (puna restitucija).
30. Glede prigovora zastare valja navesti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 10. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 371. ZOO. Stoga neosnovano tuženik ukazuje na pravno shvaćanje VSRH koje se odnosi na ugovor o zajmu.
31. Takvo shvaćanje Vrhovnog suda RH o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda EU u predmetu C-485/19, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ U tom smislu, i u presudi u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“
32. Međutim, iako se pravilno vodio ostvarivanjem pune restitucije osnovom ništetnih odredbi, sud prvog stupnja zanemario je da je Aneksom tužiteljici već priznata preplata i da istu svakako valja uračunati u iznos restitucije. To uračunavanje valja učiniti primjenom odredbi čl. 312. i čl. 313 ZOO (čl.171. i čl. 172. ZOO/05) na način da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji, a sve kako bi na taj način tužiteljica u potpunosti ostvarila učinak zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetn im odredbama Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka u postupku.
33. Nastavno, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prijeboja s osnova razlike u primjeni niže kamate stope u iznosu 1.606,59 eura, kao i potraživanje istaknuto u visini od 1.154,27 eura tzv. negativne tečajne razlike, a sve sa zateznim kamatama. Tužiteljica zbog nižeg tečaja od početnog, odnosno niže kamate od početne nije ništa stekla bez osnove pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Osim toga, odredbama ZZP zaštita je ustanovljena radi potrošača, a ne trećih osoba, tako ni banaka, kao u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem navedenih odredbi) tuženik ne može izvlačiti koristi. Takav je i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem (pravni stav u presudi Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.) tužiteljica ima pravo zahtijevati povrat svih pozitivnih mjesečnih razlika, zahtijevajući i plaćanje zakonske zatezne kamate. Osim toga, kamatna stopa od 3,23%, određena je ZID ZPK/15, dakle radi se o smanjenju stope koje je posljedica zakonske odredbe, ne predmetne ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom. Također, do ništetnosti već navedenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dovelo je upravo postupanje tuženika koji je samostalno bez pregovora, informiranja tužiteljice u Ugovoru nametnuo odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže u odnosu stranaka, pa neosnovano tuženik ukazuje da te ravnoteže nema. Zato ne postoje tražbine tuženika istaknute prigovorima radi prijeboja. Neosnovano se tuženik poziva i na učinke ništetnosti jer je sukladno odredbama ZZP zaštita ustanovljena upravo radi zaštite potrošača, a ne drugih, pa niti banaka kao trgovaca u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule, promjenjive kamatne stope prema odluci banke) tuženik koji je kriv za sklapanjem takvih ništetnih odredbi ne može izvlačiti koristi, a niti ga u tom smislu može eskulpirati npr. slanje obavijesti o promjeni kamatne stope.
34. Međutim, pravilno tuženik ukazuje da je neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva isplatu na ime razlike glavnice u iznosu 1.793,89 eura sa zateznim kamatama.
35. Naime, razlika glavnice posljedica je konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Stoga, ti iznosi koje tužiteljica potražuje su posljedica sklapanja Aneksa između stranaka koji je rezultat valjanog dogovora stranaka, kako je utvrdio sud prvog stupnja prihvaćajući i zaključak iz odluke VSRH Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. kraj neosporavane činjenice i da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK , ali uz pogrešan zaključak da se tek i isplatom razlike glavnice ostvaruje puna restitucija za tužiteljicu.
36. Stoga, u tom je dijelu zahtjev tužiteljice valjalo odbiti jer osnova plaćanja tog iznosa nije posljedica ništavih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora, niti ništavih odredbi Aneksa.
37. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, čl. 373. t. 3. ZPP i čl. 370. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.
38. U ponovnom postupku dopunit će se nalaz i mišljenje vještaka uračunavanjem kako je ukazano u točki 32. obrazloženja ove odluke, dakle u odnosu na priznatu visinu preplate u konverziji te će iznos preplate uračunati primjenom odredaba čl. 312. i 313. ZOO te nastavno donijeti novu, u ukinutom dijelu valjano obrazloženu odluku zajedno s odlukom o troškovima postupka.
39. Budući je prvostupanjska presuda djelomično ukinuta, ostavljeno je da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci, čl. 166. st. 3. ZPP.
U Puli – Pola 16. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Dolores Peruško
