Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-375/2022-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja MH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Josipu Krstuloviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Banka kovanica d.d., Varaždin, Petra preradovića 29, OIB: 33039197637, zastupana po punomoćniku Ivani Radeljak, odvjetnici u Zagrebu, te protutužitelja Banka kovanica d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, zastupana po punomoćniku Ivani Radeljak, odvjetnici u Zagrebu i protutuženika MH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Josipu Krstuloviću, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 23. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice/protutužene i zamjenika punomoćnika tuženika/protutužitelja, na ročištu za objavu presude 16. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

i

r j e š i o  j e

I Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

II Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 7. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu u kunama broj 00000006749 od dana 26.05.2014. godine, ovjerenog u potpisu kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, broj OV- 3514/14, a koja glasi: „Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 2,00% (slovima: dvaposto) iznosa kredita.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 570,71 eur/4.300,00 kuna, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 26. svibnja 2014. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tužiteljici - protutuženici da tuženiku - protutužitelju isplati novčani iznos od 4.300,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21) koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 27.05.2014. godine pa do konačne isplate.

Nalaže se tužiteljici - protutuženici da tuženiku - protutužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka, sve u roku od 15 dana od dana donošenja odluke, pod prijetnjom ovrhe."

V Nalaže se tuženiku-protutužitelju da tužiteljici-protutuženici nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 653,08 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 31. siječnja 2022. navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu u kunama u iznosu od 215.000,00 kuna, broj kredita: 00000006749. Temeljem članka 7. predmetnog ugovora tužitelj da je od tuženie naplatio ulaznu naknadu, kao jednokratni trošak obrade kredita u visini od 2% iznosa kredita. Naknada da je naplaćena 26. svibnja 2014. u iznosu od 4.300,00 kuna. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva da bi bila nepoštena i ništetna. Pritom se tužitelj poziva na presude Europskog suda u predmetima C- 893/13EEZ koje su obvezujuće za sudove u Republici Hrvatskoj te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Zaključno, navodi kako je nesporna činjenica da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza. Stoga, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti i zasatre. Ne spori da bi sa tužiteljicom sklopio predmetni ugovor te da bi tužiteljici bila naplaćena naknada za obradu kredita. Međutim, navodi kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu. Ista da predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva pa stoga da ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Plasiranje kredita da je samo završni čin kojem prethode brojen i obimne evaluacije, analize i provjere stručnih djelatnika tuženika te da je takva naknada troškova obrade kredita doista objektivno opravdana. Ukoliko sud nađe osnovanim predmetni tužbeni zahtjev tuženik – protutužitelj podnosi i protutužbu kojom traži obvezivanje tužitelja-protutuženika na isplatu iznosa od 4.300,00 kuna na ime pružene usluge obrade kredita.

3. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tuženiku je za navesti kako je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. doneseno pravno shvaćanje prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

3.1. S obzirom da tijekom postupka nije bilo sporno da tužiteljica prebiva u [adresa], a imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja/potrošača i ugovorenog suda (Varaždin) te mogućnost dolaska tužiteljice/potrošača na sud, ovaj sud drži kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega je ništetna pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti valjalo odbiti, a kao je i riješeno u točki I. izreke.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu u kunama broj 00000006749, otplatnu tablicu, upute za rad tuženika, broj 9010115515, knjigovodstvenu karticu, isplatni nalog, obrazac o informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu, izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice-protutužene te svjedoka NH.

4.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka RH, MHG i KH jer je prema shvaćanju suda ova predmetna stvar u dovoljnoj mjeri raspravljena za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime sve sporne činjenice mogle su se utvrditi na temelju dokumentacije koja prileži spisu i saslušanjem tužiteljice te svjedokinje NH, koja je vršila obradu ovog konkretnog kredita.

5. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

6. Pitanje zaštite interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu u kunama kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita te posljedično navedenom zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7.1. Predmet protutužbenog zahtjeva je obvezivanje tužiteljice-protutužene na isplatu iznosa od 4.300,00 kuna s osnove troškova koje je tuženik-protutužitelj imao s radi obrade Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu u kunama, sklopljenog među strankama.

8. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik 26. svibnja 2014. sklopili Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 00000006749, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 215.000,00 kuna;

- da je čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da se kod isplate kredita korisnik obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 2,00% iznosa kredita;

- da je tužitelju-protutuženiku naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.300,00 kuna dana 26. svibnja 2014.;

9. Sporno je je li predmetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu ništetna i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja, te je li osnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja.

10. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti kako isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

11. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je u postupku saslušao tužiteljicu.

11.1. Tužiteljica u iskazu navodi kako je u promatrano vrijeme bila zaposlenica Gradske uprave Solin, ni tada, a ni danas nije bila vlasnica obrta niti je imala svoje trgovačko društvo. Tuženik da je bio njena matična banka preko koje je primala plaću i inače da je bila klijentica te banke, u to vrijeme. Kredit da joj je trebao za izvođenje nekih radova po kući, otplatu kartice i neke njene troškove. Službenica na šalteru da je bila gospođa po imenu NH, prezimena se ne sjeća. Tražila je kredit i pitala uvjete, ne sjeća se da li je tražila kunski kredit ili joj je taj ponuđen. Nakon što se sa službenicom dogovorila o podizanju kredit, iznosu i uvjetima kreditiranja, prikupila je dokumentaciju. kredit je išao na odobrenje te je odobren i plasiran. Vezano za naknadu za obradu kredita, tužiteljica je navela da se radilo o situaciji da je to bio sastavni dio kredita odnosno uvjeta kreditiranja, te nije imala mogućnost dobiti kredit bez da plati tu naknadu. Pitala se radi čega to uopće mora platiti tako i koji je to trošak, međutim, nije bilo mogućnosti izbjegavanja plaćanja. Po njenom mišljenju kamata da je cijena kredita i u dovoljnoj mjeri se banka naplati iz same cijene kredita.

12. Tuženik-protutužitelj je tijekom postupka isticao kako naplata takvih troškova nije zabranjena te da su mu isti nastali jer je plasiranje kredita zahtjevan posao kojem prethode brojne i obimne evaluacije. Također, navodio je da bi tužiteljica o plaćanju naknade bila informirana. Na okolnost navedenoga predložio je izvesti dokaz saslušanjem svjedokinje NH.

12.1. Iz iskaza svjedokinje NH proizlazi kako je ona zaposlen ik tuženika- protutužitelja, na radnom mjestu savjetnik za klijente. Opis njenog posla da je zaprimanje prijedloga za kredit. Koliko se sjećam ovaj konkretni kredit da je ona obradila. Postupak obrade kredita izgleda tako da klijent dođe u poslovnicu tražiti kredit. Na to mu ona kažem kako je potrebno donijeti ovjerene tri platne liste od poslodavca i IP obrazac. U konkretnom slučaju da nije bilo potrebno da klijentica donosi BON 1 i BON jer je bila zaposlena u Gradu Solinu. Nakon što se pribavi potrebna dokumentacija svjedokinja pristupa u registar HROK, to predstavlja trošak za banku jer oni članstvo u tom registru plaćaju i na primjer da klijent samo od njih traži izvadak iz HROK-a morao bi ga platiti. U tom registru da se gleda kakav je kreditni rejting klijenta, ima li zaduženja u drugim bankama ili po revolving karticama. Nakon toga kreće se u obradu kredita. Provjeri se da li su protiv klijenta pokrenute kakve ovrhe, također vrši se razgovor s klijentom i provjeravaju se njegove obiteljske prilike, odnosno da li će netko biti u mogućnosti vraćati kredit ako klijent ne bi mogao. Nadalje, vrši se provjera kod poslodavca, provjerava se da li je klijent zaposlen i da li će se naplata vršiti administrativnom zabranom. Na temelju tako dobivenih podataka, procjenjuje se rizik i ako ima potrebe u priču se uvodi jamac. Kamat nije veća ukoliko je rizik veći, već kreditna sposobnost utječe na iznos kredita i potrebu za jamcima. Ovaj konkretni kredit da je trebao odobrenje kreditnog odbora, što dođe kao revizija postupanja svjedokinje. Prije podnošenja zahtjeva klijentici da je dala obrazac o informacijama na kojem su vidljivi svi troškovi kredita pa tako i ovaj utuženi. Svjedokinja je sudu i strankama pokazala predmetni obrazac te je sud utvrdio da bi bio sastavljen 26. svibnja 2014., na njemu se nalazi potpis klijenta, a obrazac izgleda unaprijed formuliran od strane banke. Također, svjedokinja sudu pokazuje isplatni nalog za predmetni kredit datum 26. svibnja 2014. na kojem je također vidljiva administrativna naknada od 4.300,00 kuna. S obzirom na namjenu kredita najviše posla oko obrade da ima kada su u pitanju stambeni krediti, ali naknada da je uvijek ista određena od banke u postotku. Njeno mjesečno primanje da nije bilo veće s obzirom na broj obrađenih kredita, već je uvijek bilo isto. osim poslova zaprimanja i obrade kredita da je bila šalterski djelatnik jer je u pitanju mala banka. Klijentima da je pojašnjavala na što se konkretno ova naknada odnosi, a ova konkretna klijentica da je kod tuženika imala više kredita. Njeno iskustvo je da kad klijenti trebaju novac ne pitaju za ove troškove, ali je opet ponovila kako bi sve odredbe ugovora prošla s klijentom, objasnila im troškove i dala bi im obrasce te ih pitala je li im u redu, a svi bi kazali da je. Nadalje, da je postojala je mogućnost pregovaranja oko ove naknade, ali klijentica nije pregovarala već je pristala. Klijentici da nije rekla da može dobiti sniženje naknade. Ugovor o kreditu da je ona sastavila. To da je bio standardni ugovor, a ona da je unosila specifične parametre, ime klijenta, visinu, rok otplate i sl. Zaključno, iskazala je kako je klijentica mogla odustati od ugovora u bilo kojem trenu pa i 15 dana nakon potpisivanja zahtjeva, a mislim i nakon potpisivanja ugovora.

13. Analizom iskaza tužiteljice i svjedokinje sud smatra kako nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

13.1. Zbog navedenoga izostala je informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati već je, kako kaže tužitelj bila je sastavni dio kredita. Iako je svjedokinja kazala kako je postojala mogućnost pregovaranja, sud je mišljenja kako je takva mogućnost bila samo načelna, ali ne i konkretna. Naime i sama svjedokinja je kazala kako je za svaki kredit propisana naknada, u iznosu fiksnog postotka, kako taj postotak određuje banka bez obzira na namjenu kredita (iako je obrada nekih kredita zahtjevnija), da klijentici nije kazala za mogućnost smanjena naknade, da klijenti budu upozoreni na naknadu (koja je i određena u ugovoru), ali da na nju uvijek pristanu. Također iz načina na koji je naknada koncipirana vidljivo je da je ona određena u postotku, a ne nominalna. Naime, svjedokinja je kazala kako su stambeni krediti zahtjevniji za odobrenje, a ovdje se radi o nenamjenskom gotovinskom. Prema kazivanju svjedokinje posao obrade kredita u najvećoj mjeri se odnosi na ispitivanje kreditne sposobnosti stranke, prema kojoj se onda određuje potreba za dodatnim osiguranjima naplate, primjerice za jamstvom pa proizlazi da postupkom obrade kredita banka u biti procjenjuje svoj rizik plasiranja kredita određenom klijentu, dakle štiti svoje poslovanje. Vezano za eventualne troškove koje je banka imala u vidu dodatnog angažmana njenih djelatnika oko poslova pripremne plasiranja otplate kredita, za navesti je kako ovaj sud ne nalazi opravdanim takav trošak naplaćivati od klijenta/potrošača. Zaposlenici banke nesporno za svoj rad dobivaju plaću, a poslodavac je taj koji je obvezan organizirati njihov rad na način da poslovanje nesmetano funkcionira te nema nikakvog uporišta za poslove koji su u opisu radnog mjesta djelatnika banke tražiti dodatnu naknadu od strane trećih/potrošača. Osobito u situaciji kada su primanja zaposlenika banke jednaka bez obzira na broj plasiranih kredita i kada uz ove poslove rade i druge poslove. Stoga je potpuno neprihvatljivo eventualne troškove takvog postupka naplatiti od klijenta.

14. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2007) (van snage) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.) koji odredbom čl. 96. st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.1. Sukladno odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 102. st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti.

16. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 7. predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP- a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona.

17. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17.1. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se prilikom dolaska u banku nije razgovaralo o naknadi niti mu točno pojašnjeno zašto ona toliko iznosi i na što se odnosi. Upravo navedeno ukazuje na ranije istaknutu činjenicu neravnopravnog položaja tužitelja u odnosu na kreditora, ovdje tuženika te na činjenicu da isti nije mogao utjecati na spornu naknadu o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku

18. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 2,00% na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Iako je tuženik, trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita što je isticao tuženik tijekom postupka imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata i sl.) troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita značilo bi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanja kredita "pokriveni" plaćeni stvarni troškovi tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita jer troškovi kao što su trošak rada djelatnika banke, informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita.

18. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada u iznosu od 2,00% niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba.

19. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, najprije je za navesti kako tijekom postupka tuženik nije sporio da bi ista u iznosu koji se ovom tužbom zahtjeva bila uplaćena. Također, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, osobito u knjigovodstvenu karticu korisnika MH te utvrdio kako je dana 26. svibnja 2014. prilikom isplate kredita tužitelj tuženiku platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.300,00 kuna.

20. Stoga je i glede visine zahtjev tužitelja osnovan te je obvezan tuženik, isplatiti tužiteljici iznos od 4.300,00 kuna/570,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2014. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade.

21. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos naplaćene naknade, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja od 26. svibnja 2014. kada je kredit isplaćen a ulazna naknada dospijela (čl. 1115. ZOO-a).

22. S obzirom na to da je posljedica ništetnosti ugovora vraćanje svake strane onog što je na temelju ništetnog ugovora/odredbe primila, tuženik-protutužitelj od tužitelja- protutuženika zahtijeva vraćanje pružene usluge obrade kredita, odnosno njenu novčanu protuvrijednost u iznosu od 4.300,00 kuna.

22.1. Prema mišljenju suda takav zahtjev nije osnovan. Naime, tuženik-protutužitelj nije dokazao da bi mu uslijed obrade predmetnog kredita nastao ikakav trošak, jer je kao što je već kazano, isti obrađivan i plasiran od strane njegovih zaposlenika, u njihovom radnom vremenu i bio je ,između ostalog, u opisu njihova radnog mjesta. Dakle, nije dokazano da bi uslijed obrade ovog konkretnog kredita tuženik svojim zaposlenicima ili nekom vanjskom suradniku/tijelu morao isplatiti neki dodatni iznos niti da su mu nastali neki drugi posebni troškovi, van troškova njegovog uobičajenog poslovanja. Usluga obrade i plasiranja kredita jedna je od djelatnosti tuženika, a radi navedenoga mu se tužiteljica i obratila, u konačnici ugovor o kreditu je sklopljen, a kako to ispravno kazuje tužiteljica upravo je kamata cijena koju klijent, s obzirom na plasirana novčana sredstva, plaća kreditoru.

23. Stoga je, odlučeno kao pod točkom II, III i IV izreke ove presude.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP.

25. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

26. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife),

- sastav podneska od 12. prosinca 2022. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife)

- zastupanje na ročištu od 21. veljače 2023. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 26. rujna 2023., u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 27. siječnja 2026., u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 23. veljače 2026., u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife).

26.1. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 eura (Tar.br. 1. stavak 2. i Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi), kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura (sukladno Tar.br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi),

27. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 653,08 eura.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom V izreke ove presude.

29. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak je izostala obzirom da ista nije zatražena (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

U Splitu 16. travnja 2026.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika

-u spis