REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] D 5

Poslovni broj: Us I-60/2026-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu tužitelja GLAMPING LIFE d.o.o. iz [adresa], OIB: 27660967628, kojeg zastupa opunomoćenica Antonija Galić Kondža, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Jujnović Lučić Marković Ivandić Galić, Zagreb, Strojarska cesta 20/XXIII, protiv tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Ispostava u [adresa], OIB: 33706439962, radi suzbijanja nezakonitog rada, 16. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Ispostave u Krapini, KLASA: UP/I-116- 02/25-01/546, URBROJ: 443-02-04-13-25-2 od 8. prosinca 2025.

II. Odbija se prijedlog tužitelja za nadoknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Ispostave u Krapini, KLASA: UP/I-116-02/25-01/546, URBROJ: 443-02-04- 13-25-2 od 8. prosinca 2025., u točki 1. izreke, naloženo je tužitelju sa sjedištem u [adresa], da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za radnike, DZ, rođen **.**.2000., MZ, rođen **.**.2001. i VZ, rođen **.**.2002. podnese prijavu na mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme počevši od 29. studenog 2025., koji je zapisnicima, KLASA: 116-02/25-01/5925, URBROJ 443-02-04-13-25-1 od 4. prosinca 2025. i KLASA:UP/I-116-02/25-01/546, URBROJ: 443-02-04-13-25-1 od 8. prosinca 2025. utvrđen kao početak njihovog rada za ovdje tužitelja, kao poslodavca. U točki 2. izreke rješenja, naloženo je tužitelju da uplati iznos od 2.650,00 EUR (slovima: dvije tisuće šesto pedeset eura) za svakog neprijavljenog radnika iz točke 1. izreke rješenja, odnosno ukupno u iznos od 7.950,00 EUR (slovima: sedam tisuća devetsto pedeset eura) u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, a u točki 3. izreke rješenja određeno je, da je tužitelj nalog iz točke 1. i 2. izreke rješenja dužan izvršiti u roku od 3 dana od dana dostave rješenja, dok je u točki 4. izreke rješenja određeno, da ukoliko tužitelj u roku iz točke 3. izreke rješenja ne izvrši nalog iz točke 2. izreke rješenja provest će se ovrha radi naplate novčanog iznosa od 7. 950,00 EUR (slovima: sedam tisuća devetsto pedeset eura).

2. Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Ispostave u Krapini, KLASA: UP/I-116-02/25-01/546, URBROJ: 443-02-04-13-25-2 od 8. prosinca 2025., tužitelj je 7. siječnja 2026. podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu kod kojeg je zaprimljena pod poslovnim brojem Us I-80/2026, a koji Sud se izvan raspravnim rješenjem, poslovnog broja Us I- 80/2026-2 od 12. siječnja 2026. oglasio mjesno nenadležnim te tužbu ustupio ovome Sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu na nadležno postupanje, sukladno odredbi članka 44. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, u nastavku teksta ZUS) u svezi s člankom 13. stavak 1. ZUS-a i člankom 8. Zakona o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“, broj 67/18 i 21/22), a sve imajući u vidu da tužitelj ima sjedište u [adresa], u [adresa] koje spada pod nadležnost Upravnog suda u Rijeci.

3. Tužitelj je u tužbi u bitnome naveo, da istu podnosi zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U svezi s tim istaknuo je, da je obavljao poslove na adresi [adresa], u Campu Vita temeljem Ugovora s trgovačkim društvom Easy a tent d.o.o., a koje trgovačko društvo je tužitelja angažiralo za poslove demontaže safari šatora, a za navedene poslove tužitelj angažirao zatečene radnika ukrajinskog državljanina HZ te tri nepalska državljanina zatečena na radu 4. prosinca 2025. i to VZ, MZ i DZ.

4. Istaknuo je, da tužitelj za ukrajinskog radnika UZ ima sklopljen Ugovor o radu te je isti uredno prijavljen na sva obvezna osiguranja, dok za tri nepalska radnika prije početka rada nije sklopio Ugovor o radu niti u tom slučaju prije početka rada uručio pisanu potvrdu o sklopljenom Ugovoru o radu te ih nije prije početka rada s prvim danom početka rada prijavio na obveznom mirovinskom osiguranju, a koje odlučne činjenice tužitelj je kroz postupak učinio nespornim.

5. Međutim, tužitelj smatra da je sporno može li se tužitelja smatrati poslodavcem u smislu odredbe članka 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada („Narodne novine“ broj 151/22, u nastavku teksta Zakon), pa ovisno o tome postoji li njegova obveza da ispuni ono što mu je izrekom osporavanog rješenja tuženika naloženo.

6. Napominje, da je tužitelj tri radnika za koje mu se u osporavanom rješenju tuženika nalaže da ih prijavi na obvezno mirovinsko osiguranje, zaposlio preko Agencije za privremeno zapošljavanje, te je za sve vezano za navedene radnike komunicirao s predstavnicom agencije DZZ, slijedom čega se kao stranka Ugovora o radu, na strani poslodavca, ovdje tužitelja, pojavljuje Agencija za privremeno zapošljavanje koja zaključi Ugovor o radu ili radni odnos s agencijskim radnikom kako bi ga ustupila poduzećima - korisnicima radi privremenog obavljanja rada pod njihovim nadzorom i uputom.

7. Stoga tužitelj smatra da je pogrešno tuženik utvrdio da se tužitelja ima smatrati poslodavcem navedenim radnicima, zanemarujući činjenicu kako se u konkretnom slučaju radilo o agencijskom zapošljavanju na kojeg se primjenjuju odredbe Zakona o radu temeljem kojih je poslodavac tih radnika, upravo Agencija za privremeno zapošljavanje.

8. Naposljetku, tužitelj je naveo, da je obrazloženje osporavanog rješenja tuženika manjkavo, čime ukazuje na postojanje povrede odredbe iz članka 98. stavaka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 48/09 i 110/21, u nastavku teksta ZUP), jer iz obrazloženja nisu jasno vidljivi razlozi koji su bili odlučujući pri rješavanju ove upravne stvari.

9. Zaključno, tužitelj je istaknuo, da je tuženik najavio pokretanje prekršajnog postupka temeljem istog činjeničnog stanja pa je predložio da se ovaj upravni spor na temelju članaka 104. stavak 1. ZUS-a prekine do donošenja pravomoćne odluke u prekršajnom postupku.

10. Stoga je tužitelj u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika od 8. prosinca 2025,. uz nadoknadu troškova upravnog spora.

11. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 10. veljače 2026. u bitnome naveo, da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja pa je odgovarajući na tužbene navode tužitelja, što će u nastavku presude biti detaljnije obrazloženo, predložio, da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

12. U ovom upravnom sporu 9. travnja 2026. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvane službene osobe tuženika na temelju članka 91. stavak 3.u svezi s člankom 89. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/2024, u nastavku teksta ZUS), čime je strankama u skladu sa odredbom članka 6. ZUS-a data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima važnim za rješavanje ovog upravnog spora.

13. Na istom ročištu za raspravu opunomoćenica tužitelja je u cijelosti ostala kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je odbijen dokazni prijedlog tužitelja da se u ovom upravnom sporu sasluša predstavnika tužitelja i svjedok MZZ, jer izvođenje istih nije bilo nužno za rješavanje ovog upravnog spora kraj činjeničnog stanja utvrđenog u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu. Na istom ročištu za raspravu izveden je dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

14. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, utvrđeno je, da je 4. prosinca 2025. i 8. prosinca 2025. inspektorica rada Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Ispostava u Krapini, obavila inspekcijski nadzor kod ovdje tužitelja, te je na temelju izvedenih dokaza i izjava zatečenih radnika, svjedoka i odgovorne osobe, provjerom u evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje osiguranih osoba po osnovi rada te neposrednim opažanjem, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka utvrdila, da su tijekom inspekcijskog nadzora obavljenog na adresi [adresa], Glamping Village Terme Tuhelj, 4. prosinca 2025. na obavljanju poslova rastavljanje šatora za ovdje tužitelja, radili radnici DZ, MZ i VZ, da su započeli s radom na obavljanju poslova rastavljanje šatora kod tužitelja dana 29. studenog 2025., što je utvrđeno uvidom u izjave radnika kao svjedoka i odgovorne osobe tužitelja, da navedeni poslovi s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti tužitelja kao poslodavca imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, da tužitelj nije navedene radnike prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka njihovog rada 29. studenog 2025. s prvim danom početka rada, odnosno na odgovarajuće radno vrijeme, odnosno da su tijekom inspekcijskog nadzora kod poslodavca, ovdje tužitelja, gore imenovani radnici radili bez prijave kod tog poslodavca na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, prvim danom početka, odnosno na odgovarajuće radno vrijeme te da se u konkretnom slučaju radi o neprijavljenom radu iz članka 3. stavka 2. točka 1. Zakona, o čemu su sastavljeni zapisnici o obavljenom inspekcijskom nadzoru, KLASA: 116-02/25-01/5925, URBROJ 443-02-04-13-25-1 od 4. prosinca 2025. i KLASA:UP/I-116-02/25-01/546, URBROJ: 443-02-04-13-25-1 od 8. prosinca 2025., nakon čega je tuženik temeljem članka 7. Zakona i članka 70. stavka 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“ broj 115/18 117/21, 67/23, 155/23) 8. prosinca 2025. donio ovdje osporavano rješenje koje je predmetom ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu.

15. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

16. Odredbom članka 7. stavka 2. Zakona propisano je, da će nadležni inspektor u roku od 8 dana od dana utvrđivanja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. Zakona, rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje, počevši od dana koji je Zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika, odnosno koji je u skladu s člankom 6. ovog Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplate iznosa od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba, a stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da ako se kod istog poslodavca, tijekom sljedećih inspekcijskih nadzora u razdoblju od 6 godina od prvog utvrđenja činjenice neprijavljenog rada, ponovno utvrdi neprijavljeni rad, nadležni inspektor će postupiti u skladu s člankom 7. stavka 2. Zakona, pri čemu će iznos obveze uplate povećava na 6.630,00 eura za svakog neprijavljenog radnika.

17. Odredbom članka 7. stavka 4. Zakona propisano je, da je poslodavac dužan naredbu iz točke 1. i 2. izreke rješenja izvršiti u roku od 3 dana od dana dostave rješenja.

18. Nisu osnovani navodi tužitelja iz tužbe kojima ističe da su u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu počinjene povrede odredaba upravnog postupka, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a da je na takvo činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer je uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, utvrđeno, da nije počinjena niti jedna povreda odredaba upravnog postupka, pa niti ona na koju tužitelj ukazuje u tužbi iz članka 98. stavak 5. ZUP-a, jer osporavano rješenje tuženika sadrži sve propisane dijelove koje rješenje treba sadržavati propisane člankom 98. ZUP-a, a njegovo obrazloženje u skladu s odredbom članka 98. stavak 5. ZUP-a, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, a na takvo činjenično stanje pravilno je primijenjeno i materijalno pravo, jer je iz gore navedenih Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 4. prosinca 2025. i 8. prosinca 2025. utvrđeno, da su imenovani radnici 4. prosinca 2025. radili na obavljanju poslova rastavljanja šatora za tužitelja, da su započeli s radom na obavljanju poslova rastavljanja šatora kod tužitelja 29. studenog 2025., a da navedeni poslovi s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ovdje tužitelja imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, te da tužitelj kao njihov poslodavac nije navedene radnike prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka njihovog rada, 29. studenoga 2025., s prvim danom početka rada, odnosno na odgovarajuće radno vrijeme, slijedom čega su radnici radili bez prijave kod tužitelja na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, s prvim danom početka, odnosno na odgovarajuće radno vrijeme ( neprijavljeni rad iz članka 3. stavak 2. točka 1. Zakona), a što je utvrđeno uvidom u izjavu svjedoka radnika i odgovorne osobe tužitelja.

19. Na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da tužitelj nije poslodavac radnika imenovanih u izreci osporavanog rješenja, već da je poslodavac istih Agencija za privremeno zapošljavanje s kojom je tužitelj vezano uz navedene radnike komunicirao, ukazuje se tužitelju, da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu utvrđeno da su gore navedeni radnici radili za tužitelja, poslove po njegovom nalogu i u okviru radnog vremena koji im je odredio tužitelj koristeći sredstva rada koji im je omogućio tužitelj, odnosno poslove za koje je s obzirom na narav i vrstu rada treba zasnovati radni odnos i izvršiti prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, zbog čega je tužitelj imao obvezu iste radnike prijaviti na obvezno mirovinsko osiguranje i s istima sklopiti Ugovor o radu prije početka rada, a što u konkretnom predmetu tužitelj nije učinio te je time prekršio pozitivne propise Republike Hrvatske.

20. Također, Zakonom o strancima propisana je odgovornost državljana treće zemlje koji rade kod poslodavca koji nije naveden u potvrdi o izdanoj dozvoli za boravak i rad te je zatečenim radnicima izdan prekršajni nalog zbog počinjenih povreda propisa, a činjenica da je odgovorna osoba tužitelja, strani državljanin te činjenica da isti nije bio upoznat s gore navedenim propisima, ne oslobađa istog odgovornosti, odnosno ne daje mu pravo kršenja propisa države u kojoj obavlja djelatnost, kao što ni poslodavci čije su odgovorne osobe hrvatski državljani nemaju opravdanje za kršenje propisa, jer nisu znali da je to prekršaj.

21. Na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da tužitelj nije poslodavac radnika imenovanih u izreci osporavanog rješenja, ukazuje se tužitelju na pravomoćnu presudu ovog suda poslovnog broja Us I-1249/2024-7 od 24. prosinca 2024., u kojoj je Sud utvrdio činjenicu da su radnici bili prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje, ishođene su im dozvole za boravak i rad kod jednog poslodavca, a zapravo su obavljali poslove za drugog poslodavca koji im je odredio raspored radnog vremena, rasporedio ih na rad, davao im radne zadatke te su poslove obavljali sredstvima tužitelja, što ima za obvezu poslodavca za kojeg su obavljali te poslove da sa radnicima zasnuje radni odnos i prijavi ih na obvezno mirovinsko osiguranje. Navedena presuda ovoga Suda potvrđena je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj USž-641/2025-2 od 7. svibnja 2025.

22. Stoga nisu osnovani navodi tužitelja iz tužbe da su tri nepalska radnika zatečena na radu poslove obavljala za tužitelja temeljem agencijskog zapošljavanja, odnosno ustupanja radnika od strane agencije za privremeno zapošljavanje, jer u tom slučaju dozvola za boravak i rad za strane radnike sukladno Zakonu o strancima, treba biti izdana Agenciji za privremeno zapošljavanje, kao poslodavcu, za obavljanje poslova kod točno određenog korisnika, što bi u konkretnom slučaju bio tužitelj, a radnici nisu imali nikakvu dozvolu za boravak i rad, pa tako ni izdanu dozvolu za rad kod neke agencije koja bi iste ustupila na rad kod tužitelja, a tijekom postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu, kao i iz navoda odgovorne osobe tužitelja te iz provedenog cjelokupnog inspekcijskog nadzora, tuženik nije došao do saznanja, o kojoj bi se Agenciji za privremeno zapošljavanje radilo, već se navodilo samo ime fizičke osobe VZZ za koju ni tužitelj nije imao drugih podataka, a iz čega proizlazi kako nije riječ o nikakvom ustupanju radnika sukladno Zakonu o radu i temeljem Ugovora o ustupanju radnika, jer s druge strane ne postoji Agencija za privremeno zapošljavanje, već je tužitelj do radnika došao posredstvom fizičke osobe, koja nije registrirana za obavljanje poslova ustupanja radnika, što je, čak i sam potkrijepio dokazima u vidu preslike SMS poruka, pa taj odnos između „takozvane“ agencije i tužitelja nije ničim pravno potkrijepljen.

23. Kako je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, to tužitelj nema pravo na naknadu troška upravnog spora pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

24. Slijedom navedenog, na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 16. travnja 2026.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- Opunomoćenici tužitelja Antoniji Galić Kondža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jujnović Lučić Marković Ivandić Galić, Zagreb, Strojarska cesta 20/XXIII

- Tuženom Državnom inspektoratu, Područnom uredu Varaždin, Ispostavi u [adresa],

[adresa]