REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
P-1913/2024-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A N A T E M E L J U O D R I C A N J A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja METROPROJEKT d.o.o., OIB 69013394653, Ulica Marija Talana 2, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mladenu Prki, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Gajski, Grlić, Prka i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika BKS Bank AG, OIB 95202348925, Mljekarski trg 3, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, dana 16. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:
"1. Proglašava se nedopuštenim osiguranje novčane tražbine tuženika BKS BANK AG, OIB: 95202348925, St. Veiter Ring 43, A-9020 Klagenfurt, Austrija, u iznosu od 300.000,00 EUR, uvećano za redovnu kamatu po stopi od 3M EURIBOR + 4,00 postotnih poena godišnje, promjenjiva, te ugovorene naknade i troškove te sa zateznom kamatom po stopi od 8,54% godišnje, promjenjiva, a koja teče od dana dospijeća određenog od strane vjerovnika prilikom podnošenja zadužnice na naplatu, do namirenja, određeno Rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: Ovr-138/2023 od 28. kolovoza 2024., zasnivanjem založnog prava u korist tuženika na temelju zadužnice izdane i potvrđene dana 31. siječnja 2019. kod javne bilježnice Darje Bošnjak iz Zagreba, broj: OV-945/2019, uz zabilježbu ovršivosti tražbine, na nekretninama tužitelja METROPROJEKT d.o.o., OIB: 69013394653, Zagreb, Ulica Marija Talana 2, upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, Zemljišnoknjižni odjel, u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], i to:
a) 83. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-83);
b) 85. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-85);
c) 86. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-86);
d) 87. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-87);
e) 88. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-88);
f) 89. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-89);
g) 90. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-90).
2. Nalaže se Općinskom sudu u Sesvetama, Stalnoj službi u Dugom Selu, Zemljišnoknjižni odjel, izvršiti brisanje uknjižbe založnog prava u korist tuženika BKS BANK AG, OIB: 95202348925, St. Veiter Ring 43, A-9020 Klagenfurt, Austrija, kao i brisanje zabilježbe ovršivosti tražbine na nekretninama tužitelja METROPROJEKT d.o.o., OIB: 69013394653, Zagreb, Ulica Marija Talana 2, upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, Zemljišnoknjižni odjel, u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], i to: a) 83. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-83);
b) 85. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-85);
c) 86. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-86);
d) 87. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-87);
e) 88. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-88);
f) 89. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-89);
g) 90. Suvlasnički dio: 11/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-90).", kao neosnovan.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je na a temelju prijedloga tuženika kao predlagatelja osiguranja od 15. veljače 2023., Općinski sud u Sesvetama donio je dana 16. veljače 2023. Rješenje o osiguranju poslovni broj Ovr-138/2023, kojim se u točki I. izreke određuje osiguranje po prijedlogu predlagatelja osiguranja od 15. veljače 2023., a koji je sastavni dio rješenje o osiguranju, u točki II. izreke nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Dugo Selo Općinskog suda u Sesvetama da temeljem odredbe članka 297. Ovršnog zakona upisom uknjižbe zasnuje založno pravo po prijedlogu predlagatelja osiguranja, u točki III. izreke određuje se da će se pri uknjižbi založnog prava u zemljišnu knjigu naznačiti ovršivost tražbine radi čijeg osiguranja je uknjižba dopuštena, u točki IV. izreke određuje se da uknjižba založnog prava i zabilježba ovršivosti tražbine imaju učinak da se ovrha na nekretnini može provesti i prema trećoj osobi koja bi tu nekretninu kasnije stekla, u točki V. izreke nalaže se protivniku osiguranja u roku od 8 dana naknaditi predlagatelju osiguranja trošak postupka u iznosu od 5.958,42 EUR/ 44.893,75 kn, te u točki VI. izreke odbija zahtjev predlagatelja osiguranja za naknadu troška u preostalom iznosu od 331,81 EUR/2.500 kn, kao neosnovan. Protiv navedenog Rješenja o osiguranju, ovdje tužitelj, a tamo protivnik osiguranja, podnio je dana 2. ožujka 2023. žalbu, koja je odbijena Rješenjem Županijskog suda u Splitu od 4. lipnja 2024., broj: Gž Ovr-390/2023 Povodom podnesene žalbe, Općinski sud u Sesvetama, Zaključkom od 28. kolovoza 2024. godine, poslovni broj: Ovr-138/2023, kojeg je tužitelj, a tamo protivnik osiguranja zaprimio dana 3. rujna 2024., uputio je tužitelja, tamo protivnika osiguranja da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja osiguranja nedopuštenim iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. Ovršnog zakona, a u vezi s čl. 52. st. 3. i čl. 290. Ovršnog zakona. Tužitelj u podijeljenom mu roku ustaje ovom tužbom radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, iz razloga predviđenih odredom čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. Ovršnog zakona. Odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona propisano je da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, dok je odredbom t. 9. propisano da protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave ovršenik može izjaviti žalbu ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Tužitelj ističe kako su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. Ovršnog zakona. Naime, tuženik nije ovlašten tražiti osiguranje na temelju predmetne zadužnice, s obzirom na to da je njegova tražbina prema tužitelju prestala prijebojem, a što će biti objašnjeno u nastavku ove tužbe. Ujedno, tražbina je prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada ju tužitelj više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka. Konkretno, nakon donošenja Rješenja o osiguranju i nakon podnošenja žalbe protiv tog Rješenja, tuženik je prisilnim putem, provedenom ovrhom na sredstvima žiro- računa tužitelja, u cijelosti namirio svoju tražbinu osiguranu založnim pravom na nekretninama tužitelja, slijedom čega isti nije ovlašten tržiti osiguranje temeljem te ovršne isprave sukladno odredbi čl. 50. st. 1. t. 7. te se također radi o okolnosti koju tužitelj nije mogao ranije isticati iz čl. 50. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona. Naime, tužitelj je svojim dopisom od 15. ožujka 2022. uputio tuženiku Izjavu o prijeboju i poziv na plaćanje razlike temeljem Garancije za plaćanje br. 68003130/21 izdane 22. studenog 2021. Tužitelj je imao dospjelo potraživanje prema tuženiku, s osnova Garancije za osiguranje plaćanja br. 68003130/21 izdane u korist tužitelja kao Korisnika garancije, po nalogu Zagrebgradnja d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 39233442442 (dalje: Zagrebgradnja) kao Nalogodavatelja, od dana 22. studenog 2021., važeće do 31. ožujka 2022., u vezi Ugovora o pozajmici u iznosu od 300.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a, koji je Ugovor o pozajmici zaključen između tužitelja, kao zajmodavca, i Zagrebgradnja, kao zajmoprimca, dana 31. prosinca 2019., na iznos od 299.464,64 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Sredstva po Ugovoru o pozajmici isplaćena su s računa tužitelja u korist računa Zagrebgradnja dana 31. siječnja 2019. u iznosu od 2.226.000,00 kn, a što je razvidno iz izvatka o stanju i prometu po računu tužitelja kod tuženika na dan 31. prosinca 2019. Iz sadržaja Garancije za osiguranje plaćanja proizlazi da se tuženik obvezao tužitelju neopozivo, bezuvjetno i bez prava prigovora, na prvi pisani zahtjev, platiti traženi iznos najviše do iznosa od 400.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan plaćanja. Obveza društva Zagrebgradnja na povrat zajma iz Ugovora o pozajmici, za što je izdana Garancija za osiguranje plaćanja, dospjela je 15. veljače 2022., a kako do povrata zajma nije došlo u roku iz Ugovora o pozajmici, niti u naknadnom primjerenom roku koji je pisanim putem tužitelj ostavio društvu Zagrebgradnja, te je Zagrebgradnja 11. ožujka 2022. izjavila kako nije izvršila niti je u mogućnosti izvršiti povrat predmetnog zajma, a koji je na dan dospijeća iznosio ukupno 2.676.016,16 kn (od toga glavnica 2.226.000,00 kn, a kamata 450.016,16 kn). Slijedom navedenog, tužitelj je, sukladno odredbi čl. 196. Zakona o obveznim odnosima, izjavio prijeboj tuženiku (prijeboj tražbine tuženika po osnovi zadužnice s protutražbinom tužitelja po osnovi Garancije za osiguranje plaćanja), te je za ostatak iznosa za koji je tražbina tužitelja bila veća od tražbine tuženika pozvao tuženika na plaćanje i povrat primljenih sredstava osiguranja, a što je i predmetna zadužnica temeljem koje je iniciran ovaj postupak osiguranja. Tužitelj je od punomoćnika tuženika zaprimio e-mail poruku od 6. travnja 2022. u kojem ga je isti obavijestio da nije moguće izvršiti prijeboj i isplatiti ostatak iznosa jer da je izdana Garancija za osiguranje plaćanja navodno krivotvorena. Nakon primitka navedene e-mail poruke, tužitelj se očitovao svojim dopisom istoga dana ukazujući na neprihvatljivost takvog stava, budući da je Garanciju za osiguranje plaćanja tužitelj primio od ovlaštene osobe tuženika, u službenim prostorijama banke, na memorandumu banke, s pečatom banke i s potpisima dviju osoba, prihvaćajući tu Garanciju s punim povjerenjem u bankarski sustav, kako je to i uobičajeno u poslovnoj praksi. Tuženik do danas nije izvršio povrat predmetne zadužnice tužitelju, nego je temeljem iste pokrenuo postupak osiguranja, čije se proglašenje nedopuštenim ovom tužbom zahtijeva.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve činjenične navode iznesene u tužbi te se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti. Prvenstveno ističe prigovor dvostruke litispendencije budući da se istovremeno o istoj stvari te između istih stranaka vodi identičan sudski postupak. Konkretno, pred Naslovnim sudom u tijeku je identičan sudski postupak radi utvrđenja prijeboja tražbina tužitelja i tuženika pod poslovnim brojem P-504/22. Navedeni postupak br. P-504/2023, kao i ovaj pod gore rubriciranim poslovnim brojem, Tužitelj je pokrenuo radi iste, sada već podmirene, tražbine tuženika prema tužitelju. Drugim riječima, radi se o činjenično i pravno identičnim predmetima te je jasno da se u ovom trenutku vode dva sudska postupka između istih stranaka (subjektivni identitet spora), a u vezi iste stvari, odnosno radi utvrđenja da je navodno nastao prijeboj (objektivni identitet spora). Iz svega navedenog razvidno je kako Tužitelj neosnovano i protivno pravilima parničnog postupka pokreće novi sudski postupak u vezi identične tražbine i s identičnim tužbenim zahtjevom, a sve s ciljem da pokuša poništiti na zakonu osnovanu naplatu Tuženika. Uvidom u tužbu Tužitelja iz postupka br. P-504/2023, razvidno je kako je Tužitelj podnio tužbu sadržajno identičnu Tužbi u ovom predmetu, što ide u prilog Tuženikovom prigovoru dvostruke litispendencije i činjenici kako ovaj postupak ne ispunjava potrebne procesne pretpostavke za vođenje istog. Tuženik pritom ističe da, iako tužbeni zahtjevi Tužbe iz ovog postupka i tužbe iz postupka br. P-504/2023 na prvi pogled nisu u jezičnom smislu identični, iz sadržaja obiju tužbi jasno je da tužitelj smatra kako je nastao prijeboj tražbine koju je tuženik imao prema tužitelju s navodnim potraživanjem Tužitelja prema tuženiku temeljem krivotvorenih garancija, a što nije niti može biti slučaj, kako u ovom predmetu, tako ni u postupku P-504/2023 pred Naslovnim sudom. Sukladno navedenom, jasno je da ne postoji pravni interes Tužitelja za nastavkom vođenja ovog postupka te Naslovni sud treba tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti odbaciti kao nedopuštenu te tužitelju naložiti naknadu troškova tuženiku u cijelosti. Tuženik ističe da tužitelj je u potpunosti pogriješio s određivanjem pravne osnove i s pravnog sredstva kada je protiv tuženika, zbog okolnosti da je tražbina tuženika prema tužitelju podmirena, podnio tužbu radi proglašenja osiguranja nedopuštenim. U prilog navodima o promašenoj pravnoj osnovi ove Tužbe u slučaju postupka osiguranja ide i sudska praksa Županijskog suda u Rijeci, stajalište koje je zauzeto u odluci od dana 7. travnja 1998. godine, posl. br. Gž-597/1998. Predmetnom odlukom Županijski sud u Rijeci odlučio je po pitanju dopuštenosti tužbe radi proglašenja nedopuštenosti osiguranja novčane tražbine te je naveo sljedeće: ''Međutim, kako se u ovom slučaju ne radi o ovrsi već o postupku osiguranja novčane tražbine, to u takvom postupku nema mjesta upućivanju protivnika osiguranja na parnicu. Ovo stoga jer se prema odredbi čl. 48. st. 1. OZ jedino ovršenika upućuje na parnicu i samo radi proglašenja da je ovrha nedopuštena. To znači da se protivnika osiguranja ne može uputiti na parnicu radi proglašenja da bi osiguranje bilo nedopušteno, pa niti odgovarajućom primjenom navedene zakonske odredbe u svezi s čl. 253. i 304. OZ. Naime, upravo bi takva primjena odredaba o ovrsi na postupak osiguranja bila protivna svrsi i cilju osiguranja, koje se ima provesti žurno i bez upuštanja u meritorno prosuđivanje osnovanosti tražbine'' Općinski sud u Sesvetama donio je osnovano i pravilno, a sada već i pravomoćno, rješenje o osiguranju, pa je nejasno kako Tužitelj može zahtijevati od Naslovnog suda da utvrdi je li osiguranje u ovom trenutku (tj. u trenutku podnošenja Tužbe) nedopušteno. Potpuno je pravno logično i ispravno da se okolnosti za osnovanost i dopuštenost od Tuženika predložene mjere osiguranja ispituju u trenutku pokretanja, odnosno vođenja postupka pred nadležnim sudom. Tako je u trenutku pokretanja postupka osiguranja Tuženik imao valjanu i nepodmirenu tražbinu prema Tužitelju, a zbog koje je Tuženik i predložio zasnivanje osiguranja. Budući da su svi preduvjeti za zasnivanje osiguranja u tom postupku bili ispunjeni, nadležni sud je pravilno i osnovano donio rješenje o osiguranju koje je potom postalo i pravomoćno te je prisilno založno pravo upisano u zemljišne knjige na nekretninama Tužitelja. Drugim riječima, taj postupak je pravomoćno okončan te nema mjesta ikakvim preispitivanjima po pitanju istoga, a pogotovo ne temeljem činjenica koje su nastale nakon donošenja rješenja o osiguranju. Ako je nadležni sud odlučio da je prisilno založno pravo osnovano i valjano, nameće se pitanje kako to onda drugi sud isto to prisilno založno pravo prema istim činjenicama može naknadno proglasiti nedopuštenim? Da su takva preispitivanja valjana i dopuštena, izgubilo bi se svako povjerenje u pravni sustav i kogentne pravne propise koji uređuju institut prisilnog založnog prava, pa isto više ne bi imalo nikakvu svrhu. Štoviše, načela koja uređuju konačnost i pravomoćnost sudskih odluka, poput "res iudicata" i "ne bis in idem", bila bi samo "mrtvo slovo na papiru" kada bi se u bilo kojem trenutku nakon pravomoćnog dovršetka postupka zasnivanja prisilnog založnog prava isto moglo tek tako proglasiti nedopuštenim jer su se promijenile činjenice. Nesporno je da se činjenice iz dana u dan mijenjaju, ali jedino su bitne i relevantne one činjenice koje su jasno i nesporno utvrđene i iznesene u trenutku pokretanja, odnosno vođenja postupka osiguranja te se po tome prosuđuje i pravni interes Tužitelja, a kojeg Tužitelj u ovoj parnici nema. Stoga je, sukladno svemu gore navedenom, pravno nelogično i nerazumno zašto bi Tužitelj posegnuo za pokretanjem parnice radi proglašenja osiguranja nedopuštenim (koje pravno sredstvo očito nije niti dopušteno). Naravno, ovo sve stoji ako je Tužitelju zaista cilj brisanje prisilnog založnog prava u zemljišnim knjigama na nekretninama u njegovom vlasništvu. Međutim, ako je Tužitelju u cilju nešto drugo, to onda iz ove Tužbe nije razvidno. S obzirom na sve dosad navedeno, Tuženik predlaže Naslovnom sudu odbaciti Tužbu kao nedopuštenu zbog nedostatka pravnog interesa sukladno svom ovlaštenju iz čl. 288. st. 2. ZPP-a, a Tužitelju naloži plaćanje parničnih troškova. Podredno gore navedenom, a u slučaju da Naslovni sud nastavi s ovim postupkom, Tuženik osporava sve činjenične navode iznesene u Tužbi te se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti. Suprotno navodima Tužitelja, tražbina Tuženika prema Tužitelju nije prestala navodnim prijebojem. Svi navodi Tužitelja iz Tužbe u vezi bankarske garancije su za ovaj postupak potpuno nepotrebni i irelevantni, budući da ista nije nikakav preduvjet niti temelj za postojanost Tuženikove tražbine prema Tužitelju te Tužitelj to čini isključivo iz razloga kako bi Tuženika prikazao u negativnom kontekstu i time prikrio manjak osnovanosti svog tužbenog zahtjeva. Premda je pitanje bankarske garancije u ovom postupku potpuno irelevantno, u nastavku se Tuženik, opreza radi, detaljno očituje i o tom dijelu Tužbe. Nesporno je da je Tužitelj svojim dopisom od dana 15. ožujka 2022. godine upućenim Tuženiku izjavio da navodno prebija svoje dugovanje koje ima prema Tuženiku sa svojim navodnim potraživanjem kojem prema Tuženiku, a temeljem dokumenta pod nazivom "Garancija za osiguranje plaćanja br. 68003130/21" (dalje: Garancija) od dana 22. studenog 2021. godine. No, e-mail dopisom od dana 6. travnja 2022. godine, poslanim putem ovdje punomoćnika Tuženika, izjava o navodnom prijeboju Tužitelja je osporena. Konkretno, Tužitelj je obaviješten da je predmetna garancija krivotvorena te da taj dokument nije nikada izdan niti odobren od strane Tuženika. Naime, Garanciju je, mimo svojih ovlasti, potpisao samo g. MU kao jedna od dvije osobe ovlaštene da u poslovanju podružnice skupno zastupaju inozemnog osnivača, koje su kao takve i bile upisane u Sudski registar Trgovačkog suda u Rijeci gdje je podružnica upisana. Nadalje, da Garanciju nije potpisao g. BU (kao druga osoba ovlaštena zastupati podružnicu Tuženika) jasno proizlazi i iz izjave g. BU danoj u gore navedenoj parnici br. P-504/2023 pred Naslovnim sudom, u kojoj navodi da nije potpisao tj. supotpisao "Garanciju za osiguranje plaćanja br. 68003130/2021" od dana 22. studenog 2021. godine. Tuženik, opreza radi, u spis dostavlja grafološko vještačenje potpisa na spornoj Garanciji od strane stalnog sudskog vještaka za rukopise i dokumente, g. ĐU koje je sam naručio putem Odvjetničkog društva Mihočević & Bajs d.o.o. iz Zagreba. Pored analize potpisa g. MU i g. ŽU, Tuženik je od grafološkog vještaka zatražio i analizu potpisa g. OU, koji je u vrijeme navodnog izdavanja Garancije obnašao dužnost voditelja poslovnice Tuženika u Zagrebu, a koji je, između ostalog, bio ovlašten supotpisivati bankovne garancije u ime Tuženika. Kao što je vidljivo iz mišljenja navedenog grafološkog vještačenja, sudski vještak je utvrdio da je prvi potpis na Garanciji "napisan vrlo vjerojatno, gotovo sigurno" rukom MU, dok drugi potpis "vrlo vjerojatno, gotovo sigurno nije" napisan rukom ŽU niti OU. Nadalje, u sličnom predmetu, a koji se tiče krivotvorenih garancija, Trgovački sud u Rijeci je dana 24. lipnja 2022. godine odbio prijedlog za izdavanjem privremene mjere predlagatelja osiguranja kao imatelja krivotvorene garancije, a s obrazloženjem da nije učinjeno vjerojatnim postojanje tražbine temeljem krivotvorene garancije. Taj stav potvrdio je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom drugostupanjskom odlukom pod posl. br. Pž-3139/2022 od dana 18. srpnja 2022. godine sa sljedećim obrazloženjem: (…) S obzirom na cjelokupni dokazni materijal u spisu i tvrdnje stranaka, stav je ovog suda da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine prema prvoprotivniku osiguranja s osnove garancije. Naime, iz dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke proizlazi da je vrlo vjerojatno, gotovo sigurno, spornu garanciju potpisao MU, ali ne i BU, tako da nisu ispunjeni uvjeti za valjano zastupanje, jer učinke proizvode samo radnje koje učine svi skupni zastupnici zajedno, ili samo jedan, ali uz izričitu prethodnu suglasnost drugog, ili uz njegovo naknadno izričito odobrenje. S obzirom na navedeno, za sada proizlazi vjerojatnim da predmetna garancija ne proizvodi pravni učinak, pri čemu nisu odlučne okolnosti koje ističe žalitelj, odnosno da je garancija izdana na memorandumu drugoprotivnika osiguranja, s njegovim pečatom i potpisana od strane dvije osobe, te da nije imao razloga sumnjati u vjerodostojnost te zadužnice, jer to ne može otkloniti nedostatke u izdavanju same garancije, a vezano uz to i njezin pravni učinak. S obzirom na navedeno, očito je kako krivotvorena Garancija, odnosno isprava koju je potpisao samo MU kao jedna od dviju osoba koje su skupno zastupale ovdje Tuženika, ne proizvodi pravne učinke. Posljedično tome, Tužitelj nema valjano potraživanje iz Garancije prema Tuženiku pa stoga nije niti moglo doći do valjanog prijeboja, a time i prestanka potraživanja koje Tuženik ima prema Tužitelju, odnosno ista nije prestala navodnim prijebojem. Nije sporno da je neka banka, kao izdavatelj određene bankarske garancije, obvezna izvršiti plaćanje po istoj. No, u ovom konkretnom slučaju, sporna "garancija" jednostavno ne predstavlja valjano očitovanje volje Tuženika pa ga stoga ona niti ne može obvezivati. Tu garanciju je prema vlastitom priznanju potpisao samo g. MU. Kako on sam nije bio ovlašten samostalno zastupati Tuženika, a Tuženik tu garanciju nije kasnije nikada odobrio, ona ne proizvodi pravne učinke. Opreza radi, Tuženik je zatražio pravno mišljenje o pitanju valjanosti krivotvorene garancije od jednog od vodećih pravnih stručnjaka u području bankarskog prava, prof. dr. sc. DU s katedre za trgovačko pravo i pravo društava Pravnog fakulteta u Zagrebu. U zaključku svog pravnog mišljenja, prof. dr. sc. DU navodi sljedeće: Iz dokumenta pod nazivom "garancija" ne stoji pravno artikulirana volja Banke. Radi se o dokumentu kojega Banka nije donijela i koji stoga u pravnom smislu nije zaživio. Izrada konkretnog dokumenta ciljala je stvaranje privida o potpisu osoba ovlaštenih za zastupanje Banke. U stvarnosti, pravila o zastupanju d.d.-a su prekršena pa dokument ne može proizvoditi učinke u pravnom i poslovnom prometu. S obzirom na sve prethodno navedeno, Tuženik predlaže Naslovnom sudu da odbaci, podredno odbije, Tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a Tužitelju naloži plaćanje parničnog troška.
3. Zajedničkim podneskom od 14. travnja 2026. (list 251. spisa) tužitelj se odrekao tužbe i tužbenog zahtjeva dok su se stranke suglasile da svaka snosi svoje troškove postupka.
4. S obzirom da je odredbom čl. 331.a st. 1. ZPP-a određeno da će sud bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presudu na temelju odricanja), ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, pod uvjetom da se ne radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati, u smislu odredbe čl. 3. st. 3. ZPP-a, to je, s obzirom da se u konkretnom predmetu radi o zahtjevu kojim stranke mogu slobodno raspolagati, ovaj sud na temelju odricanja od tužbenog zahtjeva donio presudu kojom u cijelosti ukida platni nalog predmetnog rješenja o ovrsi i tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke.
5. Kako su stranke međusobno dogovorile da svaka snosi svoje parnične troškove, tako je odlučeno kao u t. II. izreke.
U Zagrebu 16. travnja 2026.
Sutkinja:
Dina Jellin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude na temelju odricanja dopuštena je žalba samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (čl. 353. st. 3. ZPP- a), koja se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana primitka presude, putem ovog suda, u dva primjerka za sud te u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.
Dostaviti:
- tužitelju, po pun.
- tuženiku, po pun.
