Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-3479/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LJS iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćnicima Robertu Hršaku i Ivanu Zadravcu, odvjetnicima iz Zagreba, Zagrebačka cesta 76 C, protiv tuženika Erste &Steiermärkische bank d.d. iz [adresa] (čiji je OIB: 23057039320), zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Ivanu Dilberu i drugi iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Parteneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 41.627,86 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 4. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice LJS i zamjenice punomoćnika tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., dana 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice LJS koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da tužiteljici LJS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati novčani iznos od 3.750,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče

- na iznos od 145,51 EUR (1096,34 kn) počevši od 15.05.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 145,43 EUR (1095,73 kn) počevši od 10.06.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 145,35 EUR (1095,11 kn) počevši od 07.07.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 58,14 EUR (438,04 kn) počevši od 02.08.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 87,13 EUR (656,45 kn) počevši od 19.08.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 145,18 EUR (1093,83 kn) počevši od 05.09.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 145,10 EUR (1093,22 kn) počevši od 10.10.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 116,45 EUR (877,37 kn) počevši od 02.11.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 28,56 EUR (215,19 kn) počevši od 19.11.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,92 EUR (1091,89 kn) počevši od 31.12.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,83 EUR (1091,19 kn) počevši od 13.01.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,74 EUR (1090,53 kn) počevši od 27.02.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,64 EUR (1089,78 kn) počevši od 23.03.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,55 EUR (1089,08 kn) počevši od 20.04.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,45 EUR (1088,37 kn) počevši od 26.05.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 169,02 EUR (1273,51 kn) počevši od 02.07.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 42,88 EUR (323,09 kn) počevši od 14.07.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 76,71 EUR (577,94 kn) počevši od 24.07.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,15 EUR (1086,12 kn) počevši od 07.08.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,05 EUR (1085,37 kn) počevši od 10.09.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 34,20 EUR (257,66 kn) počevši od 30.11.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 213,36 EUR (1607,53 kn) počevši od 01.12.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 103,52 EUR (779,95 kn) počevši od 28.12.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 82,30 EUR (620,1 kn) počevši od 11.01.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 21,14 EUR (159,28 kn) počevši od 25.01.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 206,63 EUR (1556,82 kn) počevši od 18.03.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 17,54 EUR (132,14 kn) počevši od 27.04.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 188,74 EUR (1422,08 kn) počevši od 20.05.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 63,34 EUR (477,21 kn) počevši od 16.06.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 63,27 EUR (476,73 kn) počevši od 26.07.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 63,21 EUR (476,29 kn) počevši od 31.08.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 126,24 EUR (951,12 kn) počevši od 05.10.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,15 EUR (31,24 kn) počevši od 01.12.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,14 EUR (31,19 kn) počevši od 29.12.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 8,25 EUR (62,17 kn) počevši od 28.02.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,11 EUR (30,97 kn) počevši od 17.03.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,11 EUR (30,93 kn) počevši od 28.04.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,09 EUR (30,84 kn) počevši od 30.05.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,09 EUR (30,8 kn) počevši od 22.06.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 8,14 EUR (61,33 kn) počevši od 31.08.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,06 EUR (30,58 kn) počevši od 13.09.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,05 EUR (30,49 kn) počevši od 27.10.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,03 EUR (30,4 kn) počevši od 30.11.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,03 EUR (30,36 kn) počevši od 21.12.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,02 EUR (30,27 kn) počevši od 31.01.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,00 EUR (30,14 kn) počevši od 05.02.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 7,98 EUR (60,14 kn) počevši od 01.05.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,98 EUR (29,96 kn) počevši od 21.05.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,96 EUR (29,87 kn) počevši od 29.06.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,95 EUR (29,78 kn) počevši od 25.07.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,95 EUR (29,74 kn) počevši od 10.08.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,94 EUR (29,65 kn) počevši od 04.09.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,93 EUR (29,61 kn) počevši od 19.10.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,91 EUR (29,48 kn) počevši od 07.11.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,91 EUR (29,43 kn) počevši od 25.12.2013. godine, pa sve do isplate

i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila nasvoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da tužiteljici LJS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, s osnova promjene tečaja CHF/HRK u odnosu na početni tečaj, isplati novčani iznos od 37.877,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče

- na iznos od 0,11 EUR (0,83 kn) počevši od 02.07.2007. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 0,54 EUR (4,1 kn) počevši od 02.08.2007. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 12,86 EUR (96,91 kn) počevši od 02.09.2007. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,12 EUR (23,49 kn) počevši od 02.12.2007. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,83 EUR (28,83 kn) počevši od 04.12.2007. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 1,81 EUR (13,61 kn) počevši od 02.01.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 16,84 EUR (126,85 kn) počevši od 09.01.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 33,08 EUR (249,27 kn) počevši od 02.02.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 51,35 EUR (386,92 kn) počevši od 02.03.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 30,06 EUR (226,46 kn) počevši od 02.04.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 34,35 EUR (258,84 kn) počevši od 05.04.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 27,07 EUR (203,95 kn) počevši od 02.05.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 9,09 EUR (68,49 kn) počevši od 02.06.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 13,97 EUR (105,22 kn) počevši od 06.06.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 7,46 EUR (56,22 kn) počevši od 02.07.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 20,77 EUR (156,46 kn) počevši od 08.07.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 2,44 EUR (18,38 kn) počevši od 02.08.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 0,40 EUR (3 kn) počevši od 19.08.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 1,84 EUR (13,87 kn) počevši od 02.09.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 5,36 EUR (40,36 kn) počevši od 04.09.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 9,35 EUR (70,43 kn) počevši od 02.10.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 54,36 EUR (409,58 kn) počevši od 17.10.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 153,29 EUR (1154,98 kn) počevši od 02.11.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 39,16 EUR (295,07 kn) počevši od 02.12.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 20,64 EUR (155,49 kn) počevši od 10.12.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 3,71 EUR (27,98 kn) počevši od 19.12.2008. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,83 EUR (36,4 kn) počevši od 02.01.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 142,28 EUR (1072,04 kn) počevši od 09.01.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 92,41 EUR (696,26 kn) počevši od 02.02.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 88,96 EUR (670,28 kn) počevši od 18.02.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 46,89 EUR (353,26 kn) počevši od 02.03.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 91,51 EUR (689,5 kn) počevši od 20.03.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 6,69 EUR (50,39 kn) počevši od 02.04.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 31,17 EUR (234,86 kn) počevši od 09.04.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 65,13 EUR (490,74 kn) počevši od 16.04.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 13,24 EUR (99,79 kn) počevši od 21.04.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 37,64 EUR (283,58 kn) počevši od 01.05.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 104,58 EUR (787,95 kn) počevši od 02.05.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 22,52 EUR (169,7 kn) počevši od 15.05.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 15,15 EUR (114,17 kn) počevši od 20.05.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 23,48 EUR (176,92 kn) počevši od 23.05.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 13,37 EUR (100,76 kn) počevši od 02.06.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 129,54 EUR (975,99 kn) počevši od 10.06.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 22,93 EUR (172,77 kn) počevši od 02.07.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 112,68 EUR (848,97 kn) počevši od 07.07.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 86,77 EUR (653,79 kn) počevši od 02.08.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 35,92 EUR (270,62 kn) počevši od 19.08.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 10,08 EUR (75,94 kn) počevši od 20.08.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 0,81 EUR (6,14 kn) počevši od 02.09.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 149,44 EUR (1125,93 kn) počevši od 05.09.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 30,13 EUR (227,02 kn) počevši od 02.10.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 99,03 EUR (746,14 kn) počevši od 10.10.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 90,45 EUR (681,5 kn) počevši od 02.11.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 39,73 EUR (299,32 kn) počevši od 19.11.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 5,98 EUR (45,03 kn) počevši od 21.11.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 0,21 EUR (1,55 kn) počevši od 02.12.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 31,01 EUR (233,68 kn) počevši od 17.12.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 131,31 EUR (989,35 kn) počevši od 31.12.2009. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 1,50 EUR (11,3 kn) počevši od 02.01.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 126,59 EUR (953,78 kn) počevši od 13.01.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 49,80 EUR (375,25 kn) počevši od 28.01.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 42,21 EUR (318,05 kn) počevši od 17.02.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 156,98 EUR (1182,79 kn) počevši od 27.02.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 0,47 EUR (3,54 kn) počevši od 02.03.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 220,81 EUR (1663,68 kn) počevši od 23.03.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 50,17 EUR (378,04 kn) počevši od 02.04.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 38,94 EUR (293,36 kn) počevši od 15.04.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 138,27 EUR (1041,82 kn) počevši od 20.04.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 19,98 EUR (150,52 kn) počevši od 02.05.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 45,00 EUR (339,09 kn) počevši od 18.05.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 17,89 EUR (134,82 kn) počevši od 20.05.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 104,47 EUR (787,14 kn) počevši od 26.05.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 52,71 EUR (397,14 kn) počevši od 27.05.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 8,87 EUR (66,83 kn) počevši od 02.06.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 4,16 EUR (31,32 kn) počevši od 19.06.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 443,09 EUR (3338,43 kn) počevši od 02.07.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 9,61 EUR (72,38 kn) počevši od 14.07.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 84,33 EUR (635,41 kn) počevši od 24.07.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 212,52 EUR (1601,23 kn) počevši od 07.08.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 722,34 EUR (5442,47 kn) počevši od 10.09.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 14,87 EUR (112,06 kn) počevši od 02.10.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 90,45 EUR (681,53 kn) počevši od 07.10.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 87,18 EUR (656,89 kn) počevši od 10.11.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 244,08 EUR (1839,02 kn) počevši od 27.11.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 31,02 EUR (233,75 kn) počevši od 30.11.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 66,57 EUR (501,56 kn) počevši od 01.12.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 79,31 EUR (597,55 kn) počevši od 23.12.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 37,28 EUR (280,85 kn) počevši od 25.12.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 287,69 EUR (2167,63 kn) počevši od 28.12.2010. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 332,44 EUR (2504,79 kn) počevši od 11.01.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 59,50 EUR (448,29 kn) počevši od 25.01.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 73,32 EUR (552,4 kn) počevši od 29.01.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 30,88 EUR (232,7 kn) počevši od 01.02.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 236,54 EUR (1782,18 kn) počevši od 02.03.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 72,99 EUR (549,93 kn) počevši od 09.03.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 33,39 EUR (251,58 kn) počevši od 10.03.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 514,96 EUR (3879,96 kn) počevši od 18.03.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 104,68 EUR (788,74 kn) počevši od 21.04.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 165,33 EUR (1245,66 kn) počevši od 27.04.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 165,66 EUR (1248,14 kn) počevši od 12.05.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 199,63 EUR (1504,12 kn) počevši od 20.05.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 53,35 EUR (401,99 kn) počevši od 24.05.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 254,07 EUR (1914,26 kn) počevši od 08.06.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 328,03 EUR (2471,53 kn) počevši od 16.06.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 188,87 EUR (1423,02 kn) počevši od 17.06.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 128,06 EUR (964,9 kn) počevši od 09.07.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 218,87 EUR (1649,07 kn) počevši od 20.07.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 210,99 EUR (1589,72 kn) počevši od 26.07.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 145,98 EUR (1099,88 kn) počevši od 02.08.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 299,84 EUR (2259,12 kn) počevši od 31.08.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 224,55 EUR (1691,85 kn) počevši od 03.09.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 135,96 EUR (1024,4 kn) počevši od 16.09.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 193,79 EUR (1460,08 kn) počevši od 04.10.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 267,54 EUR (2015,76 kn) počevši od 05.10.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 124,23 EUR (936 kn) počevši od 21.10.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 125,20 EUR (943,33 kn) počevši od 29.11.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 418,28 EUR (3151,51 kn) počevši od 01.12.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 564,56 EUR (4253,65 kn) počevši od 29.12.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 379,62 EUR (2860,27 kn) počevši od 31.12.2011. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 128,11 EUR (965,23 kn) počevši od 04.01.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 0,19 EUR (1,45 kn) počevši od 05.01.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 42,13 EUR (317,46 kn) počevši od 06.01.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 182,30 EUR (1373,56 kn) počevši od 26.01.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 475,10 EUR (3579,61 kn) počevši od 28.02.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 599,77 EUR (4518,95 kn) počevši od 17.03.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 555,23 EUR (4183,41 kn) počevši od 28.04.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 267,72 EUR (2017,16 kn) počevši od 15.05.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 26,08 EUR (196,53 kn) počevši od 22.05.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 306,82 EUR (2311,73 kn) počevši od 30.05.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 120,07 EUR (904,7 kn) počevši od 16.06.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 316,99 EUR (2388,33 kn) počevši od 22.06.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 512,64 EUR (3862,46 kn) počevši od 29.06.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 249,80 EUR (1882,13 kn) počevši od 31.07.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 613,02 EUR (4618,8 kn) počevši od 31.08.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 369,34 EUR (2782,79 kn) počevši od 13.09.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 222,36 EUR (1675,37 kn) počevši od 22.09.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 578,90 EUR (4361,73 kn) počevši od 27.10.2012. godine, pa sve do isplate

1 0

- na iznos od 537,76 EUR (4051,78 kn) počevši od 30.11.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 580,88 EUR (4376,65 kn) počevši od 21.12.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 27,32 EUR (205,88 kn) počevši od 28.12.2012. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 526,30 EUR (3965,42 kn) počevši od 31.01.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 601,34 EUR (4530,77 kn) počevši od 05.02.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 41,86 EUR (315,4 kn) počevši od 12.02.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 325,09 EUR (2449,41 kn) počevši od 13.02.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 38,32 EUR (288,69 kn) počevši od 22.03.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 96,28 EUR (725,45 kn) počevši od 23.03.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 31,09 EUR (234,21 kn) počevši od 29.03.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 135,63 EUR (1021,9 kn) počevši od 19.04.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 194,58 EUR (1466,05 kn) počevši od 24.04.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 246,22 EUR (1855,16 kn) počevši od 01.05.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 41,67 EUR (313,98 kn) počevši od 08.05.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 243,85 EUR (1837,32 kn) počevši od 09.05.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 133,06 EUR (1002,55 kn) počevši od 21.05.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 127,40 EUR (959,86 kn) počevši od 01.06.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 40,55 EUR (305,5 kn) počevši od 25.06.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 83,04 EUR (625,7 kn) počevši od 27.06.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 413,56 EUR (3115,94 kn) počevši od 29.06.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 124,78 EUR (940,12 kn) počevši od 23.07.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 302,27 EUR (2277,44 kn) počevši od 25.07.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 105,46 EUR (794,61 kn) počevši od 31.07.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 286,90 EUR (2161,63 kn) počevši od 03.08.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 220,98 EUR (1664,95 kn) počevši od 10.08.2013. godine, pa sve do isplate

1 1

- na iznos od 132,15 EUR (995,72 kn) počevši od 21.08.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 87,39 EUR (658,42 kn) počevši od 22.08.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 369,63 EUR (2784,97 kn) počevši od 04.09.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 89,41 EUR (673,63 kn) počevši od 21.09.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 136,75 EUR (1030,35 kn) počevši od 24.09.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 1.046,73 EUR (7886,6 kn) počevši od 19.10.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 454,12 EUR (3421,55 kn) počevši od 07.11.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 138,94 EUR (1046,81 kn) počevši od 27.11.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 90,37 EUR (680,9 kn) počevši od 28.11.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 138,25 EUR (1041,61 kn) počevši od 18.12.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 92,26 EUR (695,11 kn) počevši od 19.12.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 695,41 EUR (5239,58 kn) počevši od 25.12.2013. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 0,11 EUR (0,83 kn) počevši od 02.01.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 136,22 EUR (1026,38 kn) počevši od 18.01.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 469,03 EUR (3533,89 kn) počevši od 06.02.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 142,59 EUR (1074,38 kn) počevši od 28.02.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 226,71 EUR (1708,13 kn) počevši od 10.04.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 141,82 EUR (1068,55 kn) počevši od 16.04.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 811,26 EUR (6112,43 kn) počevši od 03.05.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 256,37 EUR (1931,65 kn) počevši od 09.05.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 134,81 EUR (1015,69 kn) počevši od 07.06.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 228,12 EUR (1718,74 kn) počevši od 09.07.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 728,87 EUR (5491,69 kn) počevši od 01.08.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,67 EUR (1090,02 kn) počevši od 30.08.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 138,80 EUR (1045,76 kn) počevši od 02.09.2014. godine, pa sve do isplate

1 2

- na iznos od 240,72 EUR (1813,72 kn) počevši od 03.09.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,16 EUR (1086,18 kn) počevši od 30.09.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 138,44 EUR (1043,09 kn) počevši od 01.10.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 241,27 EUR (1817,85 kn) počevši od 15.10.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 146,09 EUR (1100,71 kn) počevši od 24.10.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 408,16 EUR (3075,26 kn) počevši od 01.11.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 148,04 EUR (1115,41 kn) počevši od 22.11.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 569,46 EUR (4290,62 kn) počevši od 02.12.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 147,73 EUR (1113,08 kn) počevši od 19.12.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 490,94 EUR (3699,02 kn) počevši od 20.12.2014. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 198,61 EUR (1496,46 kn) počevši od 23.01.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 618,13 EUR (4657,28 kn) počevši od 31.01.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,13 EUR (1085,95 kn) počevši od 25.02.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 145,42 EUR (1095,68 kn) počevši od 25.03.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 611,15 EUR (4604,68 kn) počevši od 18.04.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 412,08 EUR (3104,84 kn) počevši od 21.04.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 150,13 EUR (1131,15 kn) počevši od 23.04.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 43,33 EUR (326,49 kn) počevši od 24.04.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 242,32 EUR (1825,75 kn) počevši od 30.05.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 177,58 EUR (1337,99 kn) počevši od 27.06.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 142,34 EUR (1072,45 kn) počevši od 01.07.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 150,13 EUR (1131,15 kn) počevši od 16.07.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 197,95 EUR (1491,43 kn) počevši od 17.07.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 597,52 EUR (4502,04 kn) počevši od 23.07.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 144,23 EUR (1086,69 kn) počevši od 31.07.2015. godine, pa sve do isplate

1 3

- na iznos od 142,80 EUR (1075,93 kn) počevši od 20.08.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 659,34 EUR (4967,78 kn) počevši od 04.09.2015. godine, pa sve do isplate

- na iznos od 249,10 EUR (1876,86 kn) počevši od 24.09.2015. godine, pa sve do isplate

i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u roku od 15 dana.“

II. Svaka strana snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Dana 14. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužiteljice LJS koja tvrdi da su ona i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. 15. lipnja.2007. godine sklopili ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103592483 te u dokaz navedene tvrdnje predlaže se izvršiti uvid u taj ugovor. Nadalje se navodi da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u periodu otplate kredita, bez da je o tome pregovarao s tužiteljicom LJS, samoinicijativno u nekoliko navrata izmijenio kamatnu stopu, a tužiteljici LJS tek kratkim dopisom o tome obavijestio. Obzirom da se kamatna stopa mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome i mogućnosti utjecaja tužiteljice LJS na isto, proizlazi da je takav način promjene kamatne stope nepošten i protivan načelu savjesnosti i poštenja, što naprijed navedenu ugovornu odredbu čini ništetnom. Dakle, jednostranom, nepoštenom promjenom kamatne stope tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. je tužiteljici LJS obračunavao veće kamatne stope od ugovorene. Stoga se po prosidbu tužiteljice LJS radi o ništetnoj odredbi iz čl. 8. Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke gdje je istaknuto da: “ Kamatna stopa je promjenjiva”. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme

1 4

trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. Stoga tužitelj ovom tužbom opravdano potražuje isplatu novčanog iznosa sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu (t. I. tužbenog zahtjeva). Isto tako, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužiteljici LJS pružio dovoljno informacija i obavijesti o ekonomskim rizicima i posljedicama vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Primjerice, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije ukazao tužiteljici LJS na činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku na način kako to čini u odnosu prema euru ili pak da je švicarski franak sigurna valuta, ali isključivo za tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao davatelja kredita, ne i za tužiteljicu LJS kao potrošača, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik valute utočišta koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima i tome slične informacije. Prema tvrdnjama tužiteljice LJS na naprijed naveden način tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokujući time neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Stoga se radi o ništetnoj odredbi iz čl. 3. Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke gdje je istaknuto: “Namjena: Stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu“, te odredba čl. 7. Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke gdje je istaknuto da: “Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog usljed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, dakle uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, što predstavlja ništetne ugovorne odredbe koje ne proizvode pravne učinke. Stoga tužiteljica LJS tvrdi da ona ovom tužbom opravdano potražuje isplatu novčanog iznosa sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu (t. II. tužbenog zahtjeva). Nadalje, se navodi da na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) izvršena je konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom EUR te su stranke dana 08. veljače 2016. godine zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu. U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica LJS predlaže uvid u dodatak Ugovoru o kreditu kao i saslušanje tužiteljice LJS. Unatoč tome, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tvrdnjama tužiteljice LJS nije u okviru provedene konverzije noj vratio iznos nastao kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni, da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen (presuda Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine). Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona te nije moguća voljom ugovornih stranaka, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka (aneksa) ugovora o kreditu ništetna budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru o kreditu prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Izvršenom konverzijom i sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i

1 5

obvezama ugovornih strana, nastala kao posljedica nezakonito povećavane kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Stoga je posljedično zbog ugovorenih odredaba koje su ništetne i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbe o valutnoj klauzuli, prema tvrdnjama tužiteljice LJS noj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u obvezi isplatiti iznos od 338.417,11 kuna koji je od nje naplatio bez pravne osnove. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužiteljica LJS predlaže uvid u: 1) Ugovor o kreditu, 2) Početni otplatni plan, 3) Pregled promjena kamatnih stopa, 4) Obavijesti o promjeni kamatnih stopa, 5) Promet po kreditu (Specifikacija uplata), 6) Dodatak ugovoru o kreditu, 7) Izračun konverzije, 8) Obavijest o izračunu efekata konverzije, 9) Izračun potraživanja tužiteljice LJS i 10) povijesni pregled tečajne liste (ako je sporno). Također tužiteljica LJS predlaže i provođenje financijskog vještačenja (ukoliko je Izračun potraživanja sporan) kao i njezino saslušanje u svojstvu stranke. Tužiteljica LJS tvrdi da je ona prema izračunu preplatila iznos od 24.938,33 kn na ime više plaćenih iznosa po kreditu CHF zbog promjene kamatne stope (t. I. tužbenog zahtjeva). Na temelju otplatnog plana sukladno iskorištenom kreditu i prometa po kreditu iz kojeg su vidljive uplate na ime otplate kredita, dat je izračun razlike između anuiteta utvrđenih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi do 31.12.2013. godine i plaćenih iznosa na ime anuiteta, te izračun razlike između anuiteta utvrđenih po propisanoj stopi od 3,23 % godišnje od 01.01.2014. godine i plaćenih iznosa na ime anuiteta. Iz izračuna razlike između anuiteta utvrđenih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi do 31.12.2013. godine i plaćenih iznosa na ime anuiteta, te izračun razlike između anuiteta utvrđenih po propisanoj stopi od 3,23 % godišnje od 01.01.2014. godine i plaćenih iznosa na ime anuiteta proizlazi da je tužiteljica LJS radi promjene kamatne stope ukupno više platila 24.938,33 kn. Radi više plaćenih iznosa zbog nepošteno određene odnosno korištene promjenjive kamatne stope, odnosno jednostrano mijenjane kamatne stope od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., tužiteljica LJS potražuje i zakonske zatezne kamate na tako više plaćene iznose, i to od prvog dana nakon svake pojedinačne uplate anuiteta. U dokaz prethodno navedenog predlaže se izvršiti uvid u tabelarni prikaz preplaćenih iznosa po osnovi nepošteno ugovorene promjenjive kamatne stope. Tužiteljica LJS tvrdi da je isto tako prema izračunu ona preplatila iznos od 313.478,78 kn na ime više plaćenih iznosa po kreditu zbog valutne klauzule CHF (t. II. tužbenog zahtjeva). Da bi se izračunao više plaćeni iznos radi valutne klauzule, zaračunate obveze po predmetnom kreditu (uz promjenu kamatne stope) konvertirane su u kune po tečaju na dan isplate kredita i umanjene za uplaćeni iznos na ime otplate kredita. Tako je na temelju prometa po kreditu utvrđen izračun više plaćenih iznosa radi valutne klauzule u CHF. Radi više plaćenih iznosa zbog nepošteno korištene valutne klauzule u CHF, tužiteljica LJS ističe da ona potražuje i zakonske zatezne kamate na tako više plaćene iznose i to od prvog dana nakon izvršene uplate svakog pojedinog anuiteta. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u tabelarni prikaz preplaćenih iznosa po osnovi nepošteno ugovorene valutne klauzule u CHF . Nadalje tužiteljica LJS ističe da ona i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. su 08. veljače 2016. godine sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR te se predlaže izvršiti uvid u navedeni Dodatak ugovoru o kreditu od 08.02.2016. godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev 2868/2018-2 utvrdio je

1 6

da pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa koji je tuženik stekao bez osnove prije same konverzije temeljem ništetne ugovorne odredbe imaju i dužnici koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu iz valute CHF u ovom slučaju EUR, pa tako ovo pravo pripada i tužiteljici LJS (uvid u citiranu odluku). Naime, tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ovlaštena tijela su podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. (među ostalim bankama) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovarala, a koja je ništetna. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužiteljica LJS predlaže uvid: a) u presudu Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, b) u presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.godine i c) presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj:

Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih banaka, i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. U dokaz prethodno navedenog tužiteljica LJS predlaže uvid u: a) presudu i rješenje Vrhovnog suda RH broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, b) presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine i c) presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15) –''Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove'' – propisano je da Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako, odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi

1 7

zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Zbog činjenice da je tužiteljica LJS bila u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te da se o pojedinim odredbama nije pregovaralo, zatim činjenice da se tužiteljica LJS nalazila u slabijem položaju u odnosu na tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., kako pregovarački tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora, kao i zbog činjenice da prije sklapanja Ugovora tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ni na koji način nije dao informacije i obrazloženja koja bi tužiteljici LJS kao prosječnom potrošaču dala valjana tumačenja odredbi ugovora ili rizika koji iz istih proizlaze, te činjenice da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. samoinicijativno, ponovo bez pregovaranja mijenjao kamatnu stopu te samim time i obvezu tužiteljice LJS, očigledno je nepošteno postupanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. koje je uzrokovalo ništetnost odredbi Ugovora o kreditu glede promjenjive kamate i valutne klauzule CHF, a što je u konačnici za posljedicu imalo nastanak štete za tužiteljicu LJS. Naglašava se da odredbom članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Sukladno stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona propisano da Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega izloženog u tužbi, tužiteljica LJS predlaže sudu da po provedenom postupku, ali i pod prijetnjom donošenja presude zbog ogluhe donese presudu: „I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da tužiteljici LJS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 24.938,33 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog specificiranog novčanog iznosa i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena. II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da tužiteljici LJS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 313.478,78 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog specificiranog novčanog iznosa i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za

1 8

razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena. III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u roku od 15 dana.“

2. U svom odgovoru na tužbu od 26. lipnja 2020. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice LJS i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Naglašava se da već u samom uvodu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. želi istaknuti kako je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužiteljice LJS već su uplate izvršene od strane gdina LJ, gđe FJ, gđe FJS, gđe JJ, gđe JJS te trgovačkog društva Automarkt monolithic d.o.o.. Stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra da sve i kada bi sud u pogledu navodne ništetnosti prihvatio stav tužiteljice LJS, a što se osporava u cijelosti u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu, tada tužiteljici LJS nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako to ona iznosi u svojoj tužbi. Naime, tužiteljica LJS bi mogla eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sama vršila, pa stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice LJS i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe. U dokaz prethodno navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u pregled prometa po partiji kredita 5103592483 koji prileži spisu kao i uvid u pregled prometa po partiji kredita 5114196572. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su on i tužiteljica LJS dana 08. veljače 2016. godine sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) te u dokaz navedenog se predlaže izvršiti uvid u citirani Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016., b) zatim prihvat konverzije i c) obračun konverzije. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice LJS koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice LJS je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristi la kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o

1 9

promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici LJS sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužiteljica LJS je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužiteljica LJS je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužiteljice LJS izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva ( vidi str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno

2 0

uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Vrhovni sud Republike Hrvatske dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - L) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučajakonverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: 1) Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; 2) Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; 3) Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove i 4) Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, po prosudbi tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. jasno je da tužiteljica LJS nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi i tijekom postupka, tužiteljica LJS uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi joj pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužiteljica LJS osporavala provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice LJS vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužiteljice LJS, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice LJS i naloži tužiteljici LJS da tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice LJS iz prethodno navedenih razloga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. ističe da tužiteljica LJS pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživala zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN

2 1

79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju. (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Naglašava se da predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK-a. Naime, ZKP se uopće niti ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer se prema odredbi čl. 3. st. 1.a) taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od kn 1.000.000,00, a tužiteljici LJS je predmetnim Ugovorom o kreditu broj 5103592483 isplaćen ugovoreni iznos od CHF 442.900,00 odnosno iznos od kn 1.951.417,40. U dokaz prethodno navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u pregled prometa po partiji kredita 5103592483 koji prileži spisu kao i Ugovor o kreditu koji prileži spisu. Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužiteljice LJS otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranu, slijedom čega se tužbeni zahtjev uopće ne može prosuđivati prema ZPKu. Osim toga, gore navedenu činjenicu da se ovdje ne radi o potrošačkom kreditu potvrđuje i činjenica da se tužiteljici LJS na tekući račun počela uplaćivati najamnina za poslovni prostor od [obrt], obrta za ugostiteljstvo, vl. RJ i to očigledno za najam nekretnine kupljene predmetnim kreditom. Dakle, nesporno je da je tužiteljica LJS predmetni ugovor o kreditu zaključila s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti i ostvarivanja novčane dobiti. Na ovu okolnost tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže saslušanje tužitelja i službenice banke koja je ugovarala ovaj kredit gđe ZJ kojoj se tužiteljica LJS obratila s idejom ugovaranja ovoga kredita te predlaže da se službenim putem od Ministarstva financija, Porezne uprave zatraži podatak ostvaruje li tužiteljica LJS prihod temeljem ugovora o najmu nekretnine. Dakle, činjenica je da se tužiteljica LJS bavi poduzetničkom djelatnošću i da su se sredstva kredita koristila u poduzetničke svrhe. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže: a) pribava podataka službenim putem od Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Vinkovci, b) saslušanje tužiteljice LJS, c) saslušanje gđe. ZJ, na adresi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i d) po potrebi dostava pregleda prometa po tekućem računu. Osim toga, gore navedene činjenice da se ovdje ne radi o potrošačkom kreditu prema tvrdnjama tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. potvrđuje i okolnost da je predmetni kredit otplaćivan od strane trgovačkog društva Automarkt monolithic d.o.o., [adresa], a čiji je jedini član i osnivač upravo tužiteljica LJS. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u pregled prometa po partiji kredita 5103592483 koji prileži spisu, zatim uvid u pregled prometa po partiji kredita 5114196572 te uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra za navedeno društvo. Ističe se da ZZP u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. upućuje na recentnu presudu Suda EU u predmetu C-630/17 ĐJ protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg- Wolfsberg eGen, koju dostavlja u privitku, a u kojoj presudi je Sud EU, odgovarajući na treće pitanje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, kojim je taj sud pitao Sud EU za tumačenje pojma potrošača iz perspektive pravne stečevine EU, utvrdio: “Pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan

2 2

položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini. S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem.” Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužiteljice LJS bespredmetno otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužiteljica LJS se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužiteljice LJS uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK- u. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužiteljice LJS u zastari. Naglašava se da na zahtjev tužiteljice LJS za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica LJS vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14. lipnja 2019. godine, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica LJS vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice LJS u zastari. Kao dokaz predlaže se uvid u pregled prometa po partiji kredita 5103592483 koji prileži spisu. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje navodi da dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d.) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Vrhovni sud Republike Hrvatske u cit. odluci nije iznio

2 3

nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (a kako je to potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužiteljica LJS bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužiteljicu LJS tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su tužiteljici LJS bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: a) u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo onudu kredita u CHF); b) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužiteljicu LJS na bilo koju opciju iz ponude; c) težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; d) isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužiteljica LJS mora biti svjesna i e) na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Na navedene okolnosti predlaže se izvršiti uvid u reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužiteljici LJS prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužiteljica LJS je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je on tužiteljicu LJS kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: 1) Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljica LJS je potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste &

2 4

Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103592483 od 15. lipnja 2007. 2) Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužiteljici LJS u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. informira potrošače pa tako i tužiteljicu LJS da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. U dokaz prethodno navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, 3) Nadalje se navodi da iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužiteljica LJS, također je vidljivo da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. 4) Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da svaki korisnik kredita pa tako i tužiteljica LJS također je dobila brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužiteljica LJS bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica LJS mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno tužiteljica LJS je itekako bila

2 5

obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U dokaz prethodno navedenog predlaže se saslušanje tužiteljice LJS. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužiteljici LJS je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenice Banke gđe ZJ, koja je sklapala predmetni Ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. PJ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se izvršiti uvid u pisani iskaz gđe PJ, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj: OV-1386/2020. Predloženim svjedocima i dostavljenim pisanim iskazom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužiteljici LJS odnosno da je tužiteljica LJS bila sasvim dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. PJ svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se izvršiti uvid u mail korespondencija gđe MJ upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. naglašava da osim toga u čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren je i depozit u visini od 5,00% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 22.145,00. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 21.06.2007. godine) depozit od CHF 22.145,00 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 99.032,44. Iznos depozita je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu i to dana: 1) 30.11.2011. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.931,18 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 11.500,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 8.636,24 – razlika u iznosu od kn 2.863,76), 2) 28.12.2011. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 2.499,18 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 15.000,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 11.176,33 – razlika u iznosu od kn 3.823,67), 3) 27.02.2012. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.839,64 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 11.300,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 8.226,87 – razlika u iznosu od kn 3.073,13), 4) 27.04.2012. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 2.319,16 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 14.200,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 10.371,28 – razlika u iznosu od kn 3.828,72), 5) 29.05.2012. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.253,01 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 7.700,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 5.603,46 – razlika u iznosu od kn 2.096,54), 6)

2 6

30.07.2012. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.062,66 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 6.500,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 4.752,22 – razlika u iznosu od kn 1.747,78), 7) 30.08.2012. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 2.634,83 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 16.000,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 11.782,96 – razlika u iznosu od kn 4.217,04), 8) 29.11.2012. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 2.255,16 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 13.800,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 10.085,08 – razlika u iznosu od kn 3.714,92), 9) 30.01.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 2.416,47 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 14.400,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 10.806,45 – razlika u iznosu od kn 3.593,55), 10) 28.03.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 131,57 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 800,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 588,38 – razlika u iznosu od kn 211,62), 11) 30.04.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 102,67 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 620,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 459,14 – razlika u iznosu od kn 160,86), 12) 31.05.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 630,79 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 3.718,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 2.820,89 – razlika u iznosu od kn 897,11), 13) 28.06.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.950,12 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 11.502,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 8.720,94 – razlika u iznosu od kn 2.781,06), 14) 30.07.2013. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 488,90 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 2.897,00, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 2.186,36 – razlika u iznosu od kn 710,64), 15) 26.06.2015. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 620,00 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 4.362,13, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 2.772,64 – razlika u iznosu od kn 1.589,49) i 16) 26.06.2015. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 14,34 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 100,89, a da je isplaćen po tečaju na dan 21.06.2007. godine vrijedio bi kn 64,13 – razlika u iznosu od kn 36,76). Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužiteljica LJS unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirala na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 35.346,65, pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužiteljica LJS preuzela ugovaranjem predmetnog kredita. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u: a) Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103592483 od 15. lipnja 2007., b) Ugovor o oročenom depozitu – naknadna dostava, c) pregled prometa po partiji kredita 5103592483 koji prileži spisu, d) pregled prometa po partiji kredita 5114196572 i e) promet računa po depozitu. Također ovisno o potrebi predlaže se i provođenje financijskog vještačenja. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. po njegovom mišljenju proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica LJS mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno tužiteljica LJS je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužiteljica LJS i profitirala ugovaranjem

2 7

oročenog depozita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također ističe kako on niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB -a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće činjenice: a) promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), b) banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) i c) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u: a) dopis HNB-a, b) očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21.01.2015. i c) grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Također se predlaže po potrebi provođenje financijskog vještačenja. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužiteljica LJS, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Zaključno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da tužiteljica LJS je, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjestna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici LJS kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica LJS nije znala za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te

2 8

se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici LJS kako je ranije opisano. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica LJS i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužiteljica LJS se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužiteljici LJS, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužiteljici LJS je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici LJS kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je to u ovoj stvari uredno činio što on smatra nespornim odnosno podredno dostaviti će se obavijesti o promjeni kamatne stope. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje ističe kako se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema

2 9

tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. U svezi metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je tužiteljici LJS pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. naglašava da je on postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u citiranu Metodologiju kao i uvid u obavijest o usklađenju kamatne stope koja prileži spisu. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Tuženik Erste &

3 0

Steiermärkische bank d.d. smatra potrebnim istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). U dokaz navedenog predlaže se uvid u citirana priopćenja kao i citiranu presudu VSRH-a. Prema tome, već je kroz ZPK tužiteljici LJS pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Potom se navodi da ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Navedeno bi po prosudbi tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. trebalo biti nesporno odnosno predlaže se izvršiti uvid u pregled prometa po partiji kredita 5103592483 koji prileži spisu te HNB-ova objava o prosječnoj ponderiranoj stopi od 9. prosinca 2013. (NN 149/13). Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužiteljici LJS, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužiteljica LJS osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,50%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužiteljica LJS se odrekla uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice LJS, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. konstatira da deklaratorna zaštita koju traži tužiteljica LJS u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Naime, dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor

3 1

pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. U dokaz takvog pravnog mišljenja tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se poziva na Prof. dr. sc. ŽJ: “Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“, zbornik “Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse“, Zagreb, 2014. godina. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ČJ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. spori da bi na strani tužiteljice LJS nastupila šteta, kao i da bi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici LJS. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužiteljicu LJS nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njezine slobodne volje. Ukoliko pak tužiteljica LJS želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, ona tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da ona nije niti željela pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao pružatelj

3 2

financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu LJS o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužiteljica LJS imala pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužiteljice LJS dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužiteljice LJS nastala šteta, njezin doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Pored svega dosad iznesenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava u cijelosti, tada tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio kn 35.346,65 više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u pregled prometa po partiji kredita 5103592483 koji prileži spisu kao i pregled prometa po partiji kredita 5114196572 odnosno po potrebi financijsko vještačenje. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu i to u iznosu od kn 35.346,65 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini specificirani novčani iznos od dospijeća pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom tužiteljice LJS. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave tuženika s tražbinom tužiteljice LJS. Ukoliko bi tužiteljica LJS osporavala visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti i sa zadatkom: izračun novčanog iznosa, izražen u kunama po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužiteljice LJS kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu

3 3

odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da bi imao protutražbinu prema tužiteljici LJS budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužiteljica LJS više ne bi uživala zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužiteljica LJS bi izašla iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imala bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužiteljici LJS, koja iznosi CHF 7.714,72 odnosno u kunskoj rotuvrijednosti iznos od kn 48.849,56 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini specificirani navčani iznos od dospijeća pa do isplate i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom tužiteljice LJS. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da si zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja. Ukoliko bi tužiteljica LJS osporavaLA visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti i sa zadatkom: izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz ove točke odgovora na tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužiteljice LJS podredno odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice LJS kao neosnovane te naloži tužiteljici LJS da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103592483 od 15. lipnja 2007. (list sudskog spisa od broja 7 do 10), Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016. (list sudskog spisa od broja 13 do 17) kao i svu drugu dokumentaciju koja je dostavljena od strane stranaka. Također je izvršen uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. 0d 16. rujna 2021. (list sudskog spisa od broja 381 do 421). Na

3 4

ročištu dana 2. veljače 2021. u svojstvu stranke saslušana je tužiteljica LJS (list sudskog spisa broj 370).

4. U svom nalazu i mišljenju angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. ističe da njezin zadatak je bio: 1) utvrditi kolike je iznose izražene u kunama po mjesecima tužiteljice LJS preplatila otplatom ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa (pozitivna razlika po osnovi promjenjive kamate), te kolike je iznose izražene u kunama po mjesecima tužiteljica LJS preplatila otplatom ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivao početno ugovoreni tečaj CHF prem HRK na dan isplate kredita, sve do dana konverzije (pozitivna razlika po osnovi rasta tečaja CHF), sve prema podacima i parametrima iz spisa odnosno ugovora i preostale dokumentacije tužiteljice, 2) očitovati se da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Z1DZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice LJS vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), 3) za razliku u kamati izračunati novčani iznos, izražen u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužiteljica LJS platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 1. veljače 2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VIII. b) iz odgovora na tužbu od dana 26. lipnja 2020. godine, 4) za razliku u depozitu - izračunati novčani iznos, izražen u kunama po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita, a sve sukladno toč. VI. c) pod nazivom o Ugovoru o oročenom depozitu i prigovoru radi prijeboja iz toč. VIII. iz odgovora na tužbu od dana 26. lipnja 2020. godine i 5) za preplatu iz konverzije - umanjiti potraživanje tužiteljice LJS prema tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. za iznos preplate priznat u konverziji. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. konstatira da LJS (ovdje: tužiteljica) zaključila je u svojstvu korisnika kredita s Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka (ovdje: tuženik) dana 15.06.2007. godine Ugovor o kreditu broj: 2402006 - 1031262160/51400607 - 5103592483 solemniziran od Javnog bilježnika Nikole Vulića iz [adresa] pod posl.br. OV-6801/07 dana 20.06.2007. godine (list 7-12 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 2. ugovoreno je iznos kredita od 442.900,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF banke kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, b) u čl. 4. usuglašeno je da će se iz iznosa kredita isplatiti depozit u iznosu od 5,0% odobrenog kredita, te se o istom sklapa Ugovor o oročenom depozitu , c) u čl. 6. ugovoren je rok vraćanja od 312 mjeseci od puštanja kredita u tečaj , d) u čl. 7. ugovorena je otplata kredita u 312 mjesečnih anuiteta nakon od puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta je 2.410,72 CHF. Povrat obveza iz ovog ugovora obračunat će se po srednjem tečaju banke kreditora na dan odobrenja žiro računa banke , e) u čl. 8. ugovorena je

3 5

promjenjiva kamatna stopa i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% p.a., promjenjiva. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode i f) u čl. 11. ugovoreni su instrumenti osiguranja, između ostalih, i oročeni depozit u visini 5,0% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 22.145,00 CHF. Nadalje se konstatira da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke (izvor: https: //www.erstebank.hr/hr/opci-uvjeti-i-metodologija/gradjanstvo/2013). Dana 01. siječnja 2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime je po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosila 3,23% godišnje. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Dana 08.02.2016. godine zaključen je Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103592483 sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR koji je solemniziran od Javnog bilježnika Mirodara Kovača iz [adresa] pod posl.br. OV-1533/16 dana 15.02.2016. godine (list 13-18 spisa) sa sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) u čl. 2.2. ugovoreno je da se mijenja partija kredita u 5114196572 , b) u čl. 3.1. ugovoren je izračun konverzije na način da se otplata obveza po ugovoru veže valutnom klauzulom uz EUR i otplaćuje prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR, c) u čl. 3.3. usuglašeno je da je banka kreditor dostavila korisniku kredita izračun konverzije, d) u čl. 4.1. usuglašeno je da korisnik kredita izjavljuje da na dan 30.09.2015. godine prije provedbe konverzije duguje banci kreditoru: 1) 1.290,09 CHF dospjele glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, 2) 953,73 CHF dospjele ugovorne kamate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, 3) 13,90 CHF dospjele zatezne kamate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB -a na dan podmirenja i 4) nedospjele glavnice kredita iznos 353.105,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, d) u čl. 5.2. ugovoreno je da obveza korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30.09.2015. godine na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 224.297,50 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, e) u čl. 5.3. utvrđeno je da je po provedbi konverzije kredita na dan zaključenja ovog Aneksa utvrđen više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 18.312,48 HRK čije korištenje/isplata će se regulirati sporazumom iz čl. 7 koji čini sastavni dio Aneksa, te da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 01.10.2015. godine do dana potpisa ovog Aneksa uzete u obzir pri izračunu ovog iznosa i f) u čl. 7.2. utvrđeno je da će se dio više uplaćenog iznoisa (preplate) iz čl.5.3., a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju do datuma iz zaglavlja ovog Aneksa, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću

3 6

sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. konstatira da tužiteljica LJS je u svojstvu deponenta zaključila s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. u svojstvu banke dana 19.06.2007. godine Ugovor o oročenom deviznom depozitu broj: [broj depozita]/73406038-7500089780 (list 12 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) u čl. 1. ugovor se zaključuje na temelju pologa deponenta u korist banke kao instrument osiguranja po kreditu, partija 5103592483, b) u čl. 2. ugovoren je iznos depozita od 22.145,00 CHF, c) u čl. 3. ugovoreno je da depozit služi kao instrument osiguranja tražbina banke koja proizlazi iz Ugovora o kreditu, d) u čl. 4. ugovoren je rok oročenja 313 mjeseci računajući od dana uplate depozita, e) u čl. 5. ugovoreno je da će banka vratiti deponentu oročena sredstva po isteku roka oročenja, odnosno nakon podmirenja svih tražbina banka koja proizlazi iz Ugovora o kreditu , f) u čl. 6. ugovorena je kamatna stopa: beskamatni oročeni depozit i g) u čl. 7. ugovoreno je da deponent izričito ovlašćuje banku da sva dospjela potraživanja iz Ugovora o kreditu može naplatiti iz depozita oročenom po ovom Ugovoru. Temeljem podatka iz dokumenata Otplatni plan za kredit (list 31-33 spisa) i Izračunu konverzije kredita (list 96-107 spisa) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen dana 21.06.2007. godine u iznosu od 442.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika 1 CHF=4,40600 HRK što je iznosilo 1.951.417,40 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan za kredit (list 31-33 spisa) u Tabeli br. 1 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je dala projekciju početnog otplatnog plana kredita za razdoblje do obračuna konverzije kredita dana 30.09.2015. godine. U izračunu je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. koristila sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: a) Iznos kredita = 442.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) Početna kamatna stopa = 4,50% p.a. i c) Početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita 1 CHF = 4,40600 HRK. Temeljem podataka iz dokumenata Obavijest o promjeni kamatne stope (list 34-50 spisa), angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je utvrdila visinu primjenjivanih kamatnih stopa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF i posljedično promjenama iznose obračunavanih iznosa anuiteta u valuti kredita, sve do obračuna konverzije. U Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je dala pregled kamatnih stopa po kreditu s razdobljima važenja istih, kao i iznose anuiteta u valuti kredita s datumima njihove primjene, sve do obračuna konverzije. Datume plaćanja i uplaćene iznose pojedinih anuiteta u izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je utvrdila iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5103592483 za razdoblje od 19.06.2007. do 30.09.2015. godine (list 24-30 spisa) i Pregled prometa po partiji kredita 5114196572 za razdoblje od 01.09.2015. do 28.04.2019. godine (list 80-89, 339-340 do 347-348 spisa). U odnosu na zadatak u pogledu oročenog depozita, promet po istome angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je utvrdila iz dokumenta Izvod prometa po računu 7500089780 (list 168-169 spisa). Konstatira se da tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste & Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za CHF

Hrvatske narodne banke (izvor: https://www.erstebank.hr/hr/opci-uvjeti-i- metodologija/gradjanstvo/2013). Uvid u tečajeve tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na dan svake pojedina uplate angažirana vještakinja za financije i

3 7

bankarstvo RJS dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na web stranicama tuženika https://www.erstebank.hr/hr/tecajna-lista do 01.08.2013. godine, dok je za razdoblje nakon 01.08.2013. godine primijenjene tečajeve angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista Hrvatske narodne banke https://www.hnb.hr/temeljne-funkcije/monetarna-politika / tecajna-lista / tecajna-lista. Naglašava se da Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. U odnosu na utvrđenja ispravnosti konverzije kredita te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice LJS vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. ističe da je elemente konverzije utvrdila analizom dokumenata Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 13-18 spisa), Izračun konverzije kredita broj na dan 30.09.2015. godine (list 94 - 107 spisa). Iznos preplate koju je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. utvrdio tužiteljici LJS u obračunu konverzije angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je utvrdila u iznosu od 2.666,13 EUR, odnosno 20.348,11 HRK temeljem podataka iz dokumenta Izračun konverzije kredita broj 5103592483 (list 96-107 spisa). Izračun se odnosi na razdoblje određeno zadatkom vještaku, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom. S obzirom da je tužiteljica LJS anuitete podmirivala višekratnim uplatama kroz cijelo razdoblje otplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je u izračunu preplate s osnova promjenjive kamatne stope i tečaja nije prikaza la po mjesecima, već po datumima stvarnih uplata po kreditu temeljem knjigovodstvenih podataka o kreditu. U svezi metodologije izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. ističe da kod kredita s valutnom klauzulom (ovdje u CHF) promjenom kamatne stope mijenja se iznos anuiteta i u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Dakle, razlika plaćenog anuiteta u HRK i početnog anuiteta u HRK po tečaju na dan isplate kredita jednaka je zbroju razlika kamate CHF po tečaju na dan isplate kredita plus razlike otplatne kvote CHF po tečaju na dan isplate kredita plus tečajna razlika (razlika između uplaćenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja i uplaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita. Usporedbu realiziranog i početnog otplatnog plana do 30.09.2015. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo OJ

3 8

RJS dipl. oec. je dala u Tabeli br. 3. Izračun iznosa koje je tužiteljica LJS preplatila otplatom ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa (pozitivna razlika po osnovi promjenjive kamatne stope) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je dala u Tabeli br. 4, dok izračun iznosa koje je tužiteljica LJS F preplatila otplatom ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivao početno ugovoreni tečaj CHF prem HRK na dan isplate kredita, sve do dana konverzije (pozitivna razlika po osnovi rasta tečaja CHF), sve prema podacima i parametrima iz spisa odnosno ugovora i preostale dokumentacije tužiteljice LJS angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je dala Tabeli br. 5. Izračun, za razliku u kamati, novčanog iznos izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužiteljica LJS platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 1. veljače 2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VIII. b) iz odgovora na tužbu od dana 26. lipnja 2020. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je dala Tabeli br. 6. Izračun, za razliku u depozitu, novčanog iznosa, izraženog u kunama po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita, a sve sukladno toč. VI. c) pod nazivom o Ugovoru o oročenom depozitu i prigovoru radi prijeboja iz toč. VIII. iz odgovora na tužbu od dana 26. lipnja 2020. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je dala Tabeli br. 7.. Prikaz umanjenja potraživanja tužiteljice LJS prema tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. za iznos preplate priznat u konverziji angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je dala u Tabeli br. 8. Usporedbom realiziranog i početnog otplatnog plana do obračuna konverzije 30.09.2015. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je utvrdila da je uslijed promjena kamatne stope neotplaćena glavnica kredita u realiziranoj otplati niža za 1.187,34 CHF. Tužiteljičina obveza s osnova redovne kamate po realiziranoj otplati dospjela je u iznosu od 146.901,47 CHF, dok bi po početnom otplatnom planu dospjela u iznosu od 148.196,63 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Naglašava se da u Tabeli br. 4 je izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope za utuženo razdoblje do 30.09.2015. godine. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. utvrdila, za razdoblje do 30.09.2015. godine: a) iznose koje je tužiteljica LJS preplatila otplatom ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa (pozitivna razlika po osnovi promjenjive kamatne stope) od ukupno 28.255,07 HRK kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 4 i b) iznose koje je tužiteljica LJS preplatila otplatom ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivao početno ugovoreni tečaj CHF prem HRK na dan isplate kredita (pozitivna razlika po osnovi rasta tečaja CHF) od ukupno 285.504,25 HRK kako je specificirano u stupcu 11 Tabele br. 5. U odnosu na utvrđenja da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine

3 9

te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice LJS vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. ističe da je analizirajući podatke o konverziji priležećih spisu koji reguliraju konverziju kredita utvrdila da je izračun konverzije izvršen ispravno i na način sukladan odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a u kojem je sadržano načelo konverzije kredita i način izračuna konverzije odredbama članka 19.b i 19.c na način da je tuženik ispoštovao načelo konverzije kredita da je položaj tužitelja s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačio s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kod tuženika kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno konverziju kredita je izvršio na način da je 1 ) na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunao iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR 2) umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijenio je kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3) početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati anuiteti u CHF, zamijenio je novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1) i 2), i na temelju kojeg su izračunati novi anuiteti u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta, 4) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvorio u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je tuženik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja. Takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su novu osnovu za namirenje anuiteta u EUR utvrđenih po novom EUR otplatnom planu iz točke 3), pri čemu je poštivan redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., bez obračuna zatezne kamate, 5) ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4) ovoga stavka veći od ukupnog iznosa anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3) ovoga stavka tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je smatrao preplatom koja je: – ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3) ovoga stavka, dana na korištenje za namirenje budućih anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, do potpunog iskorištenja preplate prema otplatnom planu iz točke 3) ovoga stavka. Iznos preplate iz ove točke preračunat je u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. godine i

4 0

na njega tuženik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi tužiteljica. 6) iznos preostale neotplaćene glavnice EUR kredita utvrdio je na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3 ) i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4), pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5) ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice EUR kredita i 7) učinak konverzije utvrdio je kao razliku: – stanja neotplaćene glavnice CHF kredita evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 6). Slijedom navedenog, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je utvdila da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, izvršio izračun konverzije kredita. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je utvrdio da su u izračun konverzije uzete u obzir sve kunske uplate tužiteljice LJS obveza na ime redovne kamate i glavnice po CHF kreditu u ukupnom iznosu od 1.318.424,63 HRK iz čega je razvidno da je konverzija vršena uzimajući u obzir sve kunske uplate po CHF kreditu simulirajući otplatu EUR kredita, dakle uzeta je u obzir valuta HRK -EUR, a nije uzeta u obzir valuta CHF-EUR, odnosno konverzija nije sačinjena na način da se stanje duga CHF kredita preračunalo u stanje EUR kredita, već su simulirane otplate dva različita nezavisna kredita. S obzirom da je konverzije kredita vršena na način da se simulirala naplata EUR kredita sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po njemu iz kunskih uplata tužitelja izvršenih po CHF kreditu sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po njemu u izračunu konverzije sadržana su i tužiteljičina potraživanja iz predmetnog spora. U Tabela br. 6 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je prikazala izračun novčane razlike za razdoblje niže kamatne stope za razdoblje po prigovoru radi prijeboja. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. utvrdila razliku između kamata koje bi tužiteljica LJS platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 1. veljače 2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VIII. b) iz odgovora na tužbu od 26. lipnja 2020. godine u ukupnom iznosu od 7.714,69 CHF kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 6, odnosno 33.990,94 HRK kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 6. Potom u Tabela br. 7 je prikazan obračun namjenski oročenog depozita br. [broj depozita]. U odnosu na zadatak izračunati novčani iznos, izražen u kunama po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita, a sve sukladno toč. VI. c) pod nazivom o Ugovoru o oročenom depozitu i prigovoru radi prijeboja iz toč. VIII. iz odgovora na tužbu od dana 26. lipnja 2020. godine, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. je utvrdila iznos od 0,00 HRK. Naime, sukladno Ugovoru o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita] nije ugovoren depozit s valutnom klauzulom već devizni depozit, stoga tečajnih razlika po njemu nema. Temeljem podataka iz dokumenta Izvoda računa broj 7500089780 (list 168-169 spisa) razvidno je da su po depozitu isplaćivani devizni iznosi (a ne kunske

4 1

protuvrijednosti), a jedino kod kupoprodaje mogu nastati negativne ili pozitivne tečajne razlike. U Tabeli br. 8. je dan prikaz umanjenja tužiteljičina potraživanja prema tuženiku za iznos preplate priznate u konverziji. Tužiteljičino LJS potraživanje prema tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. utvrđeno po angažiranoj vještakinji za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. vještaku umanjeno za iznos preplate koju je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. utvrdio u konverziji na dan 30.09.2015. godine iznosi 293.411,21 HRK što je uvjetovano tužiteljici LJS pripadajućim obračunom zatezne kamate za svaki pojedinačni preplaćen iznos utvrđen po vještaku, a u ukupnom iznosu od 313.759,32 HRK, tekućim od prvog dana nastanka preplate do isplate (sukladno stupcu 13 Tabele br. 4 i stupcu 11 Tabele br. 5 s pripadajućim datumima za cijelo razdoblje do isplate). Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna angažirane vještakinje za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. , na dan 30.09.2015. godine, utvrđeno je slijedeće: 1) iznosi koje je tužiteljica LJS preplatila otplatom ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa (pozitivna razlika po osnovi promjenjive kamatne stope) ukupno iznose 28.255,07 HRK kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 4. Iznosi koje je tužiteljica LJS preplatila otplatom ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivao početno ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita (pozitivna razlika po osnovi rasta tečaja CHF) ukupno iznose 285.504,25 HRK kako je specificirano u stupcu 11 Tabele br. 5, 2) Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) izvršio izračun konverzije kredita. Prilikom izračuna konverzije uzete su u obzir sve tužiteljičine kunske uplate s osnova kamate i glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po njemu, a čime je obuhvaćeno i potraživanje tužiteljice LJS iz predmetnog spora. Pri izračunu konverzije nije uzeta u obzir valuta kredita (CHF-EUR), već je iz izvršenih uplata u valuti HRK po kreditu s valutnom klauzulom u CHF simulirana naplata kredita s valutnom klauzulom u EUR (valuta HRK-EUR), 3) razlika između kamata koje bi tužiteljica LJS platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 1. veljače 2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VIII. b) iz odgovora na tužbu od 26. lipnja 2020. godine ukupno iznosi 7.714,69 CHF kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 6, odnosno 33.990,94 HRK kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 6., 4) novčani iznos izražen u CHF i HRK po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita, a sve sukladno toč. VI. c) pod nazivom o Ugovoru o oročenom depozitu i prigovoru radi prijeboja iz toč. VIII. iz odgovora na tužbu od dana 26. lipnja 2020. godine iznosi 0,00 HRK, jer nije ugovoren oročeni depozit u kunama s valutnom klauzulom u CHF, već devizni oročeni depozit u valuti CHF, 5) Tužiteljičino potraživanje prema tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. utvrđeno po vještaku ad 1. umanjeno za iznos preplate koju je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. utvrdio u konverziji na dan 30.09.2015. godine (20.348,11 HRK) iznosi 293.411,21 HRK što je uvjetovano tužiteljici pripadajućim obračunom zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćen iznos utvrđen po

4 2

vještaku, a u ukupnom iznosu od 313.759,32 HRK, tekućim od prvog dana nastanka preplate do isplate (sukladno stupcu 13 Tabele br. 4 i stupcu 11 Tabele br. 5 s pripadajućim datumima). Nitko od stranaka nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. od 16. rujna 2021. a istog je u cijelosti prihvatio i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

5. Usmeno saslušana na ročištu dana 2. veljače 2021. tužiteljica LJS je iskazala da ona i suprug su imali namjeru kupiti obiteljsku kuću. Nisu imali gotovine pa su zato odlučili podignuti kredit kod tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.. Kada su došli kod tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u njihovu poslovnicu u [adresa], službenica banke im je ponudila kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF. Nikakvi drugi krediti njima nisu ni nuđeni pa su oni prihvatili tu ponudu. Tužiteljica LJS je iskazala da joj je poznato da valute dnevno variraju. Osobno ona i njezin suprug su dakle bili svjesni da će njihova mjesečna rata ovisiti o tečaju CHF prema HRK, ali su oni očekivali neznatne oscilacije. Međutim, desilo se upravo suprotno od toga budući je tečaj CHF počeo naglo rasti prema gore u odnosu na HRK. Primjera radi, od njihove početne mjesečne rate od oko 11.000,00 kn ona se s vremenom povećala na preko 15.000,00 kn mjesečno. Što se tiče promjenjive kamatne stope koju je određivala sama banka tužiteljica LJS tvrdi da joj je potpuno nejasno na temelju čega je banka mijenjala kamatnu stopu, osim što može potvrditi da su oni o tome samo izvještavani, a na to nisu mogli niti na koji način utjecati. Ne sjeća se da su išli kod javnog bilježnika radi solemnizacije kako ugovora o kreditu od 15.6.2007., tako i kasnijem zaključenju Aneksa broj 1 tom ugovoru od 8.2.2016. Tužiteljica LJS tvrdi da ne zna zbog čega su oni potpisali taj aneks, a to bi mogao objasniti njezin suprug. Pretpostavlja da su ga potpisali budući su to učinili i mnogi drugi koji su bili u istoj situaciji kao i oni. Na kraju svoga iskaza tužiteljica LJS je iskazala da su oni kupili kuću za stanovanje u kojoj i žive, a u toj kući nema nikakvih poslovnih prostora. Ta kuća se sastoji od prizemlja i kata tj. dvije etaže, a svaka etaža ima oko 150 m[2] .

6. Svojim podneskom od 18. veljače 2026. sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. tužiteljica LJS je konačno specificirao svoj tužbeni zahtjev.

7. Na ročištu dana 4. ožujka 2026. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP -a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 4. ožujka 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Zamjenik punomoćnika tužiteljice LJS je

4 3

predložilo usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice LJS u cijelosti dok zamjenica punomoćnika tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. predložila odbijanje istog kao neosnovanog.

8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a, po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice LJS je neosnovan u cijelosti.

9. Između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103592483 od 15. lipnja 2007. kao i kasnije Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016. Između stranaka su sporna pravna pitanja tj. da li je ništetna točka 8. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103592483 od 15. lipnja 2007. prema kojoj tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. može jednostrano vršiti promjenu ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa svojim jednostranim odlukama. Nadalje sporno je da li je ništetna točka 7 Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103592483 od 15. lipnja 2007. kojim je ugovorena valutna klauzula CHF prema kojoj povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati će se po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro računa banke. Također prema tvrdnjama tužiteljice LJS nije sporno da je zaključen Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016. ali ona takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećena pa se potražuju preplate s osnova ništetne odredbe o promijeni kamatne stope koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenjao kao i ništetne valutne klauzule CHF tj. radi se o stjecanju bez pravne osnove. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava da je on bilo što stekao bez pravne osnove odnosno opreza radi ukoliko sud smatra drugačije istaknut je procesni prigovor radi prijeboja.

10. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna

4 4

prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa

4 5

anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu

4 6

učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužiteljice LJS. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica LJS nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103592483 od 15. lipnja 2007. budući joj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužiteljicu LJS iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

13. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

14. U odnosu na informiranost tužiteljice LJS i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene

4 7

tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužiteljica LJS bila u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103592483 od 15. lipnja 2007. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sama tužiteljica LJS čiji iskaz je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit.

15. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103592483 od 15. lipnja 2007. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužiteljice LJS koja tvrdi da je dobivenim kreditom riješila svoje stambeno pitanje. Prigovor tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da su u ovom konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 3. st.1a Zakona o potrošačkom kredtiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 ) budući je odobren kredit preko 1.000.000,00 kn 132.722,81 eura je neosnovan budući je taj zakon stupio na snagu nakon zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103592483 od 15. lipnja 2007. Ukoliko tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je smatrao da tužiteljica LJS nije potrošač nejasno je zašto je kasnije s njom zaključio Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016. Također je neosnovan prigovor tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice LJS budući tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. samo paušalno navodi da su rate dospjelih anuiteta plaćale i druge osobe. Također tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uopće nije sporno da je sve te uplate uredno proknjižio te nije našao da bi se radilo o nekoj omašci takvog uplatitelja tj. da ta uplate ne bi bila plaćana u ime i za račun tužiteljice LJS.

4 8

16. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

4 9

17. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

18. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103592483 od 15. lipnja 2007. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se

5 0

navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

19. Ovaj sud je na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo RJS dipl. oec. utvrdio da je zaključen Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Sve ono što je tužiteljica LJS kao potrošač platila povrh početno ugovorenog anuiteta, po njezinoj prosudbi mora joj biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije omogućila tužiteljici LJS da bude dovedena u položaj kao da takvih ništetnih odredaba nije bilo. U ovoj parnici se potražuje preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i pretplata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

20. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovoru o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016. prijašnji Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103592483 od 15. lipnja 2007. prestao je postojati pa tužiteljica LJS kao korisnica kredita na temelju

5 1

toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Aneksom broj 1. Ugovoru o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016. Tim Aneksom broj 1. Ugovora o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice LJS koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice LJS je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti

5 2

ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103592483 od 15. lipnja 2007. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužiteljica LJS i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uredili svoj međusobni odnos.

21. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja

5 3

denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

5 4

22. Točna je da bi za tužiteljicu LJS bilo povoljnije da nije prihvatila ponudu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da sklopi Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu br. 5103592483 između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i LJS (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 8. veljače 2016. Međutim tužiteljica LJS nije bila dužna sklopiti taj aneks ugovora te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bila je u potpunosti informirana kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njega polučiti.

23. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio M.

5 5

J, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi - retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije . Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

24. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili

5 6

kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I.

25. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice R i Z, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

U Rijeci 16. travnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

5 7

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice LJS i

- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.