REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-295/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., sa sjedištem u [adresa], nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 12. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i tužitelja osobno, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 7.1. Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 od 13. travnja 2006. zaključenog između tužitelja VD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, [adresa], koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno unaprijed.”.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, [adresa], OIB 14036333877, isplatiti tužitelju VD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 204,12 eura (slovima: dvije stotine četiri eura dvanaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, [adresa], OIB 14036333877, naknaditi tužitelju VD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 446,07 eura (slovima: četiri stotine četrdeset šest eura sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 16. travnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa iz točke III. Izreke presude, za iznos od 511,98 eura kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d, Zagreb, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 13. travnja 2006. tužitelj i tuženik, odnosno njegov pravni prednik Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe da se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu.

1.2. Nadalje, da je tuženik u tom kreditnom odnosu i to člankom 7. stavkom

1. Ugovora o kreditu odredio da će tužitelj platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1,50% iznosa kredita jednokratno unaprijed. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za naknadu za obavljanje bankarskih usluga po kreditnom zahtjevu nepoštena i ništetna.

1.3. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presudu EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi je li odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin & quot; naknade za otvaranje & quot;) utvrđeno je da članak 2, članak 4 stavak 2 i članak 5 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom & quot; glavni predmet ugovora trebaju shvatiti one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, da je sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4 stavka 2 te direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3 stavak 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

1.4. U ovom konkretnom slučaju tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. U konačnici tužitelju nikada nije predočena, niti zna postoji li uopće, Odluka o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, od kojeg datuma i gdje ju može pronaći ili pročitati.

1.5. Tužitelj ističe kako je člankom 81 stavkom 1 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, odnosno da se o tome, toj odredbi, pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

1.6. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja na način da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 1,50% iznosa kredita. Tužitelj navodi da je prije puštanja kredita u opticaj, vjerojatno u travnju 2006. platio iznos naknade što predstavlja iznos od oko 515,00 eura, prema tečaju Hrvatske narodne banke na u mjesecu travnju 2006. od 1.5628 za jedan euro.

1.7. Slijedom navedenoga, predlaže sudu donijeti presudu kao u točkama I. i II. izreke, a tuženika obvezati na naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi navodeći da je tužitelj vrijednost spora naznačio u iznosu od 1.327,22 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 515,00 eura slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od 515,00 eura.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju kondemnatornog zahtjeva, te stoga osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada dana 14. travnja 2006. u iznosu od 1.537,97 kuna/ 204,12 eura, stoga osporava visinu tužbenog zahtjeva u dijelu koji prelazi iznos naplaćene naknade od 204,12 eura.

2.2. Dalje navodi da se u tužbi navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140030250-26000056382/2006 13. travnja 2006. za iznos od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

2.3. Kako je tužba podnesena dana 21. svibnja 2025. tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare jer se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 21. svibnja 2020., nastupila zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kako je kondemnatorni dio u zastari, smatra da tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu, kako to određuje ZPP-a u članku 187. stavku 2. čl. 187. st. 2., što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Također dodaje da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca VSRH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje.

2.4. Nadalje, da je odredbom članka 225. ZOO-a propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tuženik smatra da je tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Tuženik smatra da osnova tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno članku 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024.

2.5. Dalje navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode.

2.6. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

2.7. Nadalje, da je predmetni Ugovor o kreditu imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

2.8. Tuženik posebno ističe da je u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

2.9. Nadalje, da je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Nadalje, da je člankom 1022. st.2. ZOO propisano kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, a Ugovor o kreditu da nije unaprijed formulirani ugovor, već da upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

2.10. Tuženik posebno napominje da banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014), izdan od Ministarstva financija. Dakle, da se radi o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. Ujedno se navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade pa čak i one za samo informiranje klijenata. Člankom 296. st. 3. ZOO-a propisano je kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

2.11. Tuženik prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, dok to i ne dokaže te navodi da prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi, odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko je takvo što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošaka, dok tu znatnu neravnotežu tužitelj ničim nije dokazao. Posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Ističe da je tužitelj bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze te da tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao previdjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega smatra da sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.12. Zaključno, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor, saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja te provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik je predložio izvršiti uvid u dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu te zatražiti očitovanje HNB-a o značenju EKS.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 (str. 6-11 spisa) te je saslušan tužitelj VD kao stranka u svrhu dokazivanja (str.131-132). S obzirom da tuženik nije osporio visinu naplaćene naknade to je punomoćnica tužitelja na pripremnom ročištu odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem vještačenja. Sud nije izveo dokaz pribavljanjem očitovanja HNB-a o značenju EKS jer se istim ne utvrđuje pravno relevantne činjenice za odluku o tužbenom zahtjevu, odnosno isto nije bilo odlučno za primjenu prava u ovom postupku.

4.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.2. Pročitanu materijalnu dokumentaciju priloženu uz tužbu, odgovor na tužbu i podneske parničnih stranaka dostavljenu do pripremnog ročišta sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Istima se dokazuju isključivo (među strankama spora) nesporne činjenice pa ju nije potrebno posebno ocjenjivati.

4.3. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 7.1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 od 13. travnja 2006. koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno unaprijed.”.

6. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj dana 13. travnja 2006. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., Osijek, Podružnica Slavonski Brod, sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje novčani iznos od 22.000,00CHF (švicarski franak) u kunskoj protuvrijednosti i uz ugovoreni rok otplate od 6 godina.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je člankom 7.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,50% jednokratno unaprijed. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku predmetnu naknadu platio i to u iznosu 1.537,97 kuna koji iznos odgovara iznosu od 204,12 eura sukladno pravilima preračunavanja propisanima Zakonom o uvođenju EUR-a kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine broj: 57/2022., 88/2022.), a prema fiksnom tečaju konverzije 1,00 eur = 7,53450 kuna.

6.2. Nije sporno niti pravno sljedništvo tuženika i njegovih pravnih prednika Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb.

7. Između stranka bila je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva te visina tužbenog zahtjeva preko iznosa 204,12 eura. Nakon što je tuženik dostavio dokaz o visini naplaćene naknade (str.124-125) između stranaka više nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva. Sporno je ima li tužitelj status "potrošača" te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.2. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

9. Iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 od 13. travnja 2006. vidljivo da su tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d., Osijek, predmetni Ugovor zaključili u kunskoj protuvrijednosti 22.000,00 CHF (švicarski franak) uz ugovoreni rok otplate od 6 godina te da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (tipski ugovor) kojim je u članku 7.1. Ugovora o kreditu, ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

9.1. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru.

9.2. Između stranaka nije bilo sporno da je ulazna naknada od tužitelja doista naplaćena temeljem odredbe članka 7.1. Ugovora, kao niti visina naplaćene ulazne naknade nakon što je tuženik dostavio potvrdu o naplaćenoj naknadi (str.124-125).

9.3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su ga prilikom podizanja kredita za renovaciju stana u banci uvjeravali da je to najpovoljniji kredit i da boljih nema na tržištu. Vezano za naknade, u banci ih nisu spominjali, nisu ništa govorili o njima, bile su navedene samo u špranci ugovora koju banka koristi. Nitko ga nije upozorio da će biti naplaćena naknada, nego je to utvrdio nakon isplate kredita kada je primijetio da je od iznosa kredita naplaćen određeni iznos koji se odnosi na nekakvu naknadu. Nitko mu nije pojašnjavao na što bi se ta naknada trebala odnositi niti visinu naknade. Nije mu jasno što je s tom naknadom zapravo naplaćeno i koji su to troškovi banke koje ta naknada obuhvaća. Napomenuo je da se ne radi o malom, minornom iznosu, nego da se radi o značajnom iznosu koji je naplaćen s osnova naknade. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao otvoren obrt niti trgovačko društvo, a kredit je podigao kao fizička osoba za renoviranje stana u kojem živi s obitelji. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je iskazivao jasno, detaljno, bez proturječnosti i nejasnoća.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je kredit podigao za renoviranje stana u kojem živi s obitelji.

10.1. Ocjenom svih izvedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da u banci nisu spominjali naknade, da su bile navedene samo u špranci ugovora koju banka koristi, osobito u djelu u kojemu je iskazao da ga nitko nije upozorio da će biti naplaćena naknada, nego je to utvrdio nakon isplate kredita kada je primijetio da je od iznosa kredita naplaćen određeni iznos koji se odnosi na nekakvu naknadu kao i u dijelu u kojem je iskazao da mu nitko nije pojašnjavao na što bi se ta naknada trebala odnositi niti visinu naknade pa da mu nije jasno što je s tom naknadom zapravo naplaćeno i koji su to troškovi banke koje ta naknada obuhvaća) sa sadržajem članka 7.1 Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o obvezi plaćanja ove naknade kao niti o iznosima navedene naknade. Tužitelj nije bio informiran niti o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

10.2. Navedena odredba ugovora je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnosti utjecati, a tužitelj je u odnosu na tuženika (koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem) u „slabijem“ položaju, a tuženik nije dokazao suprotno. Odredba članka 7.1. Ugovora o tzv. naknadi za obavljanje bankarskih usluga je jasna i lako uočljiva, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu odredbe članka 84. Zakona o zaštiti potrošača.

10.3. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 6. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. u daljnjem tekstu: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a tuženik svoje navode da su "…tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke.." tuženik u postupku nije dokazao.

10.4. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., dalje: ZZP 96/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07. i 79/09., dalje: ZZP). Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 6. Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

10.5. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.6. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.7. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ 10.8. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

10.9. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

10.10. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

10.10. Kako se o odredbi o plaćanju predmetne naknade nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

11. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

11.2. Kako je odredba o naknadi obradu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

11.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o naplaćenoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa kako je tužba podnesena sudu 21. svibnja 2025. to je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

12. Obje parnične stranke postavile su zahtjev za naknadu troškova postupka str.119/133. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 204,12 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023., 107/2025., dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

12.1. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. ožujka 2026. popisao trošak u ukupnom iznosu od 958,05 eura, a tuženik u iznosu 375,00 eura uvećano za sudske pristojbe.

12.2. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 25 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 28. listopada 2025. i 19. veljače 2026. za svaki u iznosu 50,00 eura, ukupno 100,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 25 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 4. studenog 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova), zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 14. siječnja 2026. i 12. ožujka 2026.u iznosu 50,00 eura za svako, ukupno 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova), pristup ročištu za objavu presude 16. travnja 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade) što ukupno iznosi 325,00 eura što uvećano za PDV 81,25 eura (Tbr.46) iznosi 406,25 eura.

12.3. Navedenom iznosu treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 446,07 eura. U preostalom dijelu, za iznos od 511,98 eura zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan jer je previsoko odmjeren, ovo stoga jer je troškove obračunavao prema vrijednosti predmeta spora od 515,00 eura, umjesto 204,12 eura i jer je popisao trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 40,00 eura, dok sudska pristojba za presudu iznosi 13,27 eura.

12.4. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao stranke koja je u cijelosti izgubila spor, u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, odbijen je kao neosnovan točkom V. izreke presude.

12.5. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 16. travnja 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

13. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 16. travnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku). Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici u Slavonskom Brodu,

2. Tuženik po po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., sa sjedištem u [adresa].