Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Glini
Trg bana Josipa Jelačića 5
44400 Glina
Poslovni broj: P-325/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja ĆO, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Goranu Suiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Maržić i partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, nakon održane i zaključene glavne rasprave 17. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („NN“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP), dana 16. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I.Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 13. Ugovora o kreditu broj: 9016282601 od 20.12.2011.godine sklopljenog između tužitelja ĆO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi:
" 13.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70 % (slovima: jedan cijelih sedamdeset posto) od iznosa kredita. "
II.Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu 1178,10 eura (tisućustosedamdesetosameuradesetcenta), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, su sklopile Ugovor o kreditu, broj: 9016282601 od 20.12.2011. Kreditor je korisniku kredita odobrio stambeni kredit. Člankom 13. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: "13.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70 % (slovima: jedan cijelih sedamdeset posto) od iznosa kredita. " Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Pravna osnova Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe.
U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07: Dalje ZZP) propisuje se: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Temeljem članka 102. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je predložio da sud donese presudu na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.
2. U svom odgovoru na tužbu te ističe kako se protivi navodima tužbe i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti te predlaže isti odbiti kao neosnovan, sve iz razloga kako slijedi. Prije svega, tužitelj podnosi deklaratornu tužbu bez da dokazuje pravni interes kako to propisuje čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj u ovom postupku podnosi isključivo deklaratornu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, iako je u odnosu na eventualni restitucijski zahtjev vezan za traženo utvrđenje nastupila zastara. Sukladno članku 187. stavku 1. ZPP-a, tužbu na utvrđenje dopušteno je podnositi samo ako tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje određenog prava ili pravnog odnosa. U konkretnom slučaju konkretan interes tužitelja ne postoji. Naime, čak i u slučaju da sud utvrdi ništetnost sporne odredbe, tužitelj od takve presude ne bi imao nikakve praktične i efektivne koristi, budući da ne može ostvariti restitucijski zahtjev zbog proteka zastarnog roka. Presuda na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a kako to tužitelj svojom tužbom traži, imala bi isključivo deklaratorni karakter, bez ikakvog učinka na njegov imovinskopravni položaj. Time se deklaratorne tužbe zloupotrebljava te se sud nepotrebno opterećuje zahtjevom koji ne može proizvesti nikakve pravne posljedice u korist tužitelja. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.
Tužitelj ne ističe kondemnatorni restitucijski zahtjev, obzirom je u odnosu na sve eventualne zahtjeve tužitelja u vezi sa ugovorom odnosno odredbama koje navodi u tužbi nastupila zastara, a deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom ostvaruje konkretan interes i ostvaruje subjektivno pravo, kako to određuje ZPP u čl. 187. st. 2. Svi eventualni zahtjevi i tražbine tužitelja temeljem sporne odredbe Ugovora su zastarjeli. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj: 9016282601 dana 20.12.2011. za iznos od 10.000,00 EUR prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita nepoštena odnosno ništetna, te traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe cit. Ugovora. Kako je tužba podnesena dana 05.09.2025. godine, a na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), isto u konkretnom slučaju znači da je za sva eventualna potraživanja tužitelja nastala prije 05.09.2020. godine nastupila zastara. Primjenjujući opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, sukladno čl. 215. ZOO-a taj rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno, u konkretnom slučaju kada je tužitelj mogao imati saznanja o eventualnoj ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a time i mogućnosti ostvarivanja povrata. Dakle, čak i u slučaju kada bi bio utemeljen stav tužitelja da bi odredbe ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu kredita bile ništetne, a čemu se tuženik izričito protivi, tužitelj je već u trenutku sklapanja ugovora bio upoznat s predmetnom ugovornom odredbom, koja je bila jasno istaknuta i nedvojbeno određivala obvezu plaćanja predmetnih troškova odnosno naknade, a takva je ulazna naknada i naplaćena. Stoga je jasno, a obzirom je Ugovor o kreditu zaključen 2011. g. te je i naknada naplaćena 2011. g., kako je tužba tužitelja podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina te se takvu tužbu i tužbeni zahtjev predlaže odbiti u cijelosti. Tako i presuda Općinskog suda u Zadru posl.br. P-2119/2021 od 4. travnja 2024. godine1. Sud Europske unije u predmetu C- 561/21 odlučivao je o pitanju početka tijeka zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve potrošača plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.
U predmetnoj odluci Suda EU(C-561/21)zauzet je stav prema kojem se ne protivi pravu EU da pružatelj usluga (trgovac, tj. kreditna institucija u ovom slučaju) ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovora (ili pojedine ugovorne odredbe) i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. Stoga, osim što treba uzeti u obzir da objektivan rok od pet godina od dana kada je ugovoreno i izvršeno plaćanje spornih naknada predstavlja razuman period u kojemu je tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti predmetnih odredbi, tuženik tvrdi da je tužitelj znao ili barem razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbi o naknadama i to u trenutku koji se dogodio ranije od petogodišnjeg razdoblja prije dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.
Naknada koju osporava tužitelj bila je jasno ugovorena a, unaprijed određena i prihvaćena od strane potrošača. Nije bile protivna tada važećim zakonima i drugim propisima.
Nadalje, tužitelj je za eventualnu nezakonitost naplaćenih ulaznih naknada mogao saznati davno. Naime, dana 14. lipnja 2018. Trgovački sudu Zagrebu donio je presudu u kolektivnom postupku pod posl. br. P-1401/12, kojom su određene ugovorne odredbe banaka u ugovorima o kreditima proglašene ništetnima i nepoštenima. Iako je taj postupak formalno obuhvatio ugovore u CHF valuti, u bitnom dijelu se odnosio na institut nepoštenih ugovornih odredbi u kreditnim ugovorima uopće. Time su se potrošači mogli već tada upoznati s bitnim pravnim zaključcima navedene presude. Ti zaključci nisu se iscrpili isključivo na pitanje kredita u valuti CHF, nego su obuhvatili i širi institut nepoštenih ugovornih odredaba u kreditnim ugovorima. Presuda je bila javna, široko medijski popraćena i lako dostupna, pa je nesporno za eventualnu nepoštenost ugovornih odredaba o naknadama ukreditima ugovorenim u eurima tužitelj kao prosječan potrošač, postupajući s dužnom pažnjom, mogao je i morao shvatiti da su pravni zaključci iz kolektivne presude jednako primjenjivi i na druge valute kredita, pa tako i na ugovore denominirane u eurima.
Navedeno je sukladno uspostavljenom kriteriju iz odluke Suda EU C-561/21koja odluka potvrđuje dopuštenost vremenskog ograničenja isticanja restitucijskih zahtjeva zastarom, pri čemu uspostavlja standard prema kojem je za početak tijeka zastare odlučan trenutak kada je potrošač razumno mogao znati za eventualne okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovora, a ne traži da isto bude uvjetovano tek pojedinačnom pravomoćnom odlukom.
Prihvaćanjem teze da bi zastara restitucijskog zahtjeva za povrat onog što je plaćeno na temelju ništetne odredbe počela teći tek od pravomoćnosti odluke kojom se ništetnost pojedinačno utvrđuje, a za što nema baš nikakvog utemeljenja u zakonskom propisu, praktično se prihvaća rješenje kako zastara takvih restitucijskog zahtjeva nikada niti ne nastupa. Naime, obzirom na vremenski neograničeno pravo na isticanje ništetnosti, prihvaćanjem gore opisane teze otvara se put pojedincima da i nakon više desetljeća pokreću postupke utvrđenja ništetnosti, i to moguće i parcijalno jedne po jedne odredbe određenog pravnog posla, a što dovodi do potpune negacije instituta zastare te se time narušava načelo pravne sigurnosti, koje načelo zastara, među inim, upravo i štiti.
Iz odluke Suda EU u predmetu C-561/21 kojom se dopušta primjena nacionalnih rokova zastare pritom postavljajući standard trenutka saznanja za okolnosti koje dovode do ništetnosti, kao početak tijeka zastarnog roka, jasno proizlazi svrha i intencija koja se očituje u održanju pravne sigurnosti, osiguranju ravnoteže interesa stranaka i stabilnosti pravnih odnosa. Stoga je jasan stav suda EU da se restitucijski zahtjevi moraju ostvarivati u razumnom roku, a ne u beskonačnost. Glede procesnih i materijalnih pretpostavki vezanih za ovlast tužitelja na vođenje gornjeg postupka tuženik ističe sljedeće prigovore: tužitelj nije dokazao status potrošača, tužitelj nije ovlašten isticati ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita obzirom na odredu čl. 326. st. 2. ZOO-a, tužitelj ne navodi određeno u čemu bi se sastojala nepoštenost odnosno ništetnost sporne odredbe, niti navodi konkretne dokaze.
Pored gornjih navoda o zastari pod t. III. te istaknutih prigovora pod t. II. i IV. odgovora na tužbu, tuženik ističe i kako navodi tužitelja o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu kredita nisu osnovani.
Sporna odredba Ugovora o kreditu u pogledu tzv. ulaznih naknada nije nepošteno ugovorena niti posljedično ništetna, sve iz sljedećih razloga:
Ugovaranje ovdje sporne naknade nije protivno propisima.
Temeljem ranije važećeg čl. 306. st. 4. t. 5. Zakona o kreditnim institucijama (117/2008, 74/2009, 153/2009), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zakonito su zaračunavane jednokratne naknade, uključivo i naknadu za obradu kredita. Ministarstvo financija RH donijelo je Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14), kojim se detaljnije razrađuju vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača pa tako, u čl. 3. cit. Pravilnika, i naknade za obradu kreditnog zahtjeva, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu itd., dok se u st. 2. uređuje ovlast vjerovnika na naplatu i drugih naknada pod uvjetom da je ista bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora. Obzirom je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao u skladu s tada važećim propisima i regulatornim okvirom, to je više no značajan pokazatelj da je djelovao u dobroj vjeri u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Naime, kriterij dobre vjere ocjenjuje se i kroz usklađenost s pozitivnim pravom. Korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a, slijedom čega nije razumno zaključiti da bi tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pritom se ukazuje kako iz odredbe čl. 13. 6. Ugovora proizlazi: ˝Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su prije sklapanja ovog Ugovora upoznate s Općim uvjetima poslovanja Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb s fizičkim osobama, Naknadama Banke za usluge u poslovanju s fizičkim osobama – građanima… koji su dostupni u poslovnicama Banka te na Internet stranicama Banke www.pbz.hr, te pristaju na njihovu primjenu.
Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb s fizičkim osobama, ostali uvjeti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, a dostupni su Korisniku kredita u poslovnicama Banke, te na internet stranici Banke www.pbz.hr.
13.7. Korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatni plan. Dakle, jasno je kako je predmetna naknada bila dopuštena, zakonita i ugovorena poštujući sve važeće propise.
Sporna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) kao ključni preduvjet razmatranja eventualne nepoštenosti ugovorne odredbe propisano je da sama ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ulazna naknada koja je ugovorena između tužitelja i tuženika 2011. godine, nipošto nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naknada je jasno i nedvosmisleno ugovorena, njezin iznos i svrha unaprijed su bili poznati tužitelju te je bila ugovorena i naplaćena razmjerno tada pružanim uslugama tužitelju. Tuženik ukazuje i na odluku Suda EU od 3. listopada 2019., Gyula Kiss i CIB Bank, C-621/17, kojoj točka 2. izreke glasi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba kao što je ona u glavnom postupku u vezi s naknadama za upravljanje ugovorom o zajmu, kada se ne može nedvosmisleno odrediti koje su specifične usluge koji se daje u zamjenu za te naknade, u načelu ne uzrokuje, suprotno zahtjevu dobre vjere, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana koje proizlaze iz ugovora na štetu potrošača.“ Nadalje, cit. Presudom Suda EU zauzet je stav da čl.4.st.2 i čl.5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojim se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Dakle, odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, kao što je to slučaj s predmetnim Ugovorom o kreditu, ali tuženik, kao kreditna institucija, ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, a krajnja svrha naknade tužitelju je nesporno poznata, što nedvojbeno proizlazi već iz samog naziva naknade. Ujedno, iznos koji je određen u postotku od iznosa kredita kao u konkretnom slučaju 170,00 EUR zasigurno ne predstavlja obvezu koja je tužitelju uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje ulazne naknade u postotku od iznosa uplate ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, već se temelji na načelu razmjernosti. Model razmjernosti je u potpunosti u skladu s pravnim standardima i nije uobičajen samo u praksi financijskih institucija, nego ga primjenjuje i sama država u odnosima prema građanima. Čak i području stambenog pitanja građana, primjerice kod izdavanja građevinske dozvole, upravna pristojba koja se naplaćuje građanima, računa se razmjerno određenim kriterijima kao primjerice veličina objekta ili od procijenjenih troškova građenja, a time se pokriva troškove administrativnog postupanja tijela kao što su zaprimanje zahtjeva, vođenje postupka, izdavanje rješenja. Navedeno je i logično obzirom stvarni troškovi pružanja usluge niti ne moraju biti obračunati u apsolutno točnom iznosu, obzirom je praktično nemoguće svaku administrativnu ili operativnu radnju precizno razlomiti na pojedinog potrošača. U prilog navedenom govore i odluke ŽS ZG posl.br. Gž-2101/2022-4 od 11.10.2022.g., ŽS ST, br. Gž- 279/2023 od 8.3.2023.g., ŽS ST br. Gž-230/2023 od 9.02.2023.g.
Prilikom provođenja testa nepoštenosti, nužno je uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Sud EU u presudi broj C-621/17 od 3.10.2019.g. je zauzeo stav da spomenuti zahtjev transparentnosti valja razumjeti tako da nalaže obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da on može, na temelju točnih i razumljivih kriterija, procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Iz sadržaja sporne odredbe i njenog naziva nedvojbeno je jasno kako je ista jasno i nedvosmisleno ugovorena, njezin iznos i svrha unaprijed su bili poznati tužitelju te je bila ugovorena i naplaćena razmjerno tada pružanim uslugama tužitelju. Obzirom na sadržaj odredbe tužitelj je jednostavnim matematičkim izračunom mogao predvidjeti iznos naknade koji se potpisivanjem ugovora obvezao platiti banci prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, jasno je da je mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze čime je udovoljeno zahtjevu transparentnosti. Nisu postojale nikakve otegotne okolnosti koje bi ograničavale tužitelja u razumijevanju ili prihvaćanju predmetne odredbe: ugovor nije bio sklopljen u žurnosti, naknada nije bila skrivena u općim uvjetima niti je predstavljala neočekivani trošak. Stoga nije moguće zaključiti da je odredba ugovora dovela do neravnoteže na štetu potrošača, već naprotiv – ona je bila transparentna i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je pri sklapanju ugovora 2011. bio upoznat sa svim aspektima naknade za obradu kredita. Potrošačima su bile dostupne različite opcije kreditnih proizvoda s različitim visinama naknada pa ne može biti riječi o unaprijed nametnutoj odredbi bez mogućnosti izbora, već o komercijalnom uvjetu o kojem se u okviru ugovaranja pregovaralo što dokazuje, između ostalog, i činjenica da je sama ulazna naknada po Ugovoru o kreditu broj 9016282601 bila umanjena za inovaciju.
Slijedom svega prethodno navedenog razvidno je kako tužitelj nema konkretan pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe to se predlaže tužbu tužitelja odbaciti, a podredno kako tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu zaključen između Privredne banke d.d. i ĆO od 20. prosinca 2011., Otplatnu tablicu od 20. prosinca 2011. te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.
4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9016282601, zaključen između Privredne banke Zagreb d.d. i ĆO kao korisnika kredita od 20. prosinca 2011. vidljivo je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 10000,00 eura, a kredit se odobrava kao nenamjenski kredit. Rok korištenja kredita je do 20. ožujka 2012. Korisnik kredita temeljem članka 13. ugovora obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70% od iznosa kredita.
5. Spisu prileži Otplatna tablica od 20. prosinca 2011. o datumu dospijeća, isplatama kredita i otplatnim ratama.
6. Saslušan kao stranka tužitelj je naveo da je u [adresa] krajem 12. mjeseca 2011. sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu na iznos od 10000,00 eura, ugovor je bio na 10 godina te je kredit u cijelosti otplatio. Rečeno mu je da može dobiti zatraženi iznos od 10000,00 eura i da se riješi trajanja otplate kredita. Ugovor je pročitao, ali mu nije jasna odredba o naknadi i zašto mora plaćati naknadu za obradu kredita. Naknada za obradu kredita iznosila je 1,70%, a osobni bankar nije mu objašnjavao o čemu bi se sve radilo u navedenom ugovoru. Njegova supruga je prije njega imala kredit i podnijela tužbu protiv tuženika, pa je i on odlučio ustati tužbom radi zaštite svojih prava. Nije mu objašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita, već je mogao pregovarati samo o trajanju otplate kredita, ali ne i o uvjetima kreditiranja. Ne može se sjetiti da li je u vezi sklapanja ugovora išao kod javnog bilježnika.
7. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.-dalje ZPP) koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
8. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.
9. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti temeljem članka 3. točka 9. te članka 15. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014.). Iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača ugovor o kreditu. Iz Ugovora je vidljivo da je tužitelj fizička osoba te se ne navodi nikakva njegova poslovna djelatnost ili slobodno zanimanje, a u Ugovoru je navedena i namjena kredita, tužitelj je nenamjenski potrošio sredstva dobivena kreditom. Prema tome, ne stoji tvrdnja tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Odredbom članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora. Tijekom postupka nadalje je utvrđeno da je tužitelj 20. prosinca 2011. godine sklopio ugovor o kreditu te se obvezao s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 1,70% od iznosa kredita. Tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, a nije mu objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade u navedenom postotku. Kao što je i sam tužitelj naveo u svom iskazu, rečeno mu je da mora izvršiti uplatu u iznosu od 1,70% za kredit, ali mu nije objašnjen razlog zašto je naveden ugovoren iznos naknade baš u postotku od 1,70%. Prema tome, iz svega navedenog proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, radi čega je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu.
10. Također se prigovor zastare tuženika u ovom predmetu ukazuje neosnovanim, imajući u vidu i sudsku praksu sudova. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući ovo u vidu prigovor zastare tuženika nije osnovan.
11. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi sastava podneska od 20. studenog 2025., troškovi zastupanja na ročištima od 25. veljače 2026. i 17. ožujka 2026., što zajedno sa troškovima objave presude u iznosu od 100,00 eura, troškovima PDV-a i sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 53,10 eura, daje ukupan iznos od 1178,10 eura.
12. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.
U Glini 16. travnja 2026.
Sudac
Zoran Pleše
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostavna naredba:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
