Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-211/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić, članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice DI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Lana Humljak Gugić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini pod poslovnim brojem P- 1296/2023 od 18. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se uvažava žalba tužiteljice i tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini pod poslovnim brojem P-1296/2023 od 18. prosinca 2025. u dijelu točke III izreke za iznos 2.077,91 eur i dijelu toč. V i VI izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.077,91 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. pa do isplate kao i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 132,80 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 18. prosinca 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i tuženika te se potvrđuje citirana presuda u točkama I, II, i dijelu toč. III izreke kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 4.829,69 eura, zatim u toč. IV izreke kao i u preostalom dijelu toč. V izreke i toč. VI izreke.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, dok se nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 103,02 eura u roku od 15 dana dok se preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka do iznosa od 312,50 eura odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se odredba čl. 3. ugovora o kreditu br. 016-1140/2004, od 25. listopada 2004. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici DI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 7.665,85 EUR (slovima: sedam tisuća šesto šezdeset pet eura i osamdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 0,03 eur od 31. prosinca 2004. do isplate

- na iznos od 1,93 eur od 20. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 2,50 eur od 2. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 0,62 eur od 2. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 11,75 eur od 6. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 9,64 eur od 4. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 13,75 eur od 8. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 49,36 eur od 6. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 42,03 eur od 2. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 64,42 eur od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 56,68 eur od 30. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 44,93 eur od 29. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 70,50 eur od 6. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 102,85 eur od 7. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 79,43 eur od 5. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 88,44 eur od 7. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 77,99 eur od 11. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 79,89 eur od 10. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 124,14 eur od 10. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 128,45 eur od 8. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 165,42 eur od 4. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 146,43 eur od 7. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 125,64 eur od 7. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 122,49 eur od 7. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 120,90 eur od 9. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 130,74 eur od 12. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 139,32 eur od 7. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 140,47 eur od 8. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 134,54 eur od 6. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 138,54 eur od 7. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 141,28 eur od 5. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 136,67 eur od 4. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 137,89 eur od 3. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 134,43 eur od 6. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 127,06 eur od 3. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 135,03 eur od 6. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 138,85 eur od 10. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 136,06 eur od 7. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 121,04 eur od 7. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 133,80 eur od 8. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 134,92 eur od 5. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 129,91 eur od 9. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 114,35 eur od 12. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 113,95 eur od 9. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 117,78 eur od 6. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 123,91 eur od 11. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 132,39 eur od 10. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 128,02 eur od 18. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 131,12 eur od 13. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 134,63 eur od 10. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 125,35 eur od 7. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 129,59 eur od 7. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 128,20 eur od 5. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 123,52 eur od 5. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 122,01 eur od 2. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 122,69 eur od 8. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 128,01 eur od 7. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 132,49 eur od 5. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 131,56 eur od 7. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 135,43 eur od 7. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 138,06 eur od 8. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 136,51 eur od 8. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 6. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 6. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 7. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 7. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 8. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 7. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 10. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 7. rujna 2015. do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuju sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.829,69 EUR (slovima: četiri tisuće osamsto dvadeset devet eura i šezdeset devet centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate te iznos od 2.077,91 EUR (slovima: dvije tisuće sedamdeset sedam eura i devedeset jedan cent) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da naknadi tužiteljici DI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.239,55 EUR (slovima: tisuću dvjesto trideset devet eura i pedeset pet centi), sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.“

2. Protiv citirane presude u odnosu na odbijajući dio sadržan u točkama III i V izreke žalbu podnosi tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice kao i odluka o troškovima parničnog postupka jer da se tužiteljici dosudi zatraženi parnični postupak u 100% iznosu i da joj se nadoknade troškovi žalbenog postupka.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik i to u odnosu na točku I, II, IV i VI izreke predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice i žalba tuženika su djelomično osnovane.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti čl. 3. ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 25. listopada 2004. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 9.743,76 eura radi ništetnosti ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu te isplatu razlike glavnice nakon konverzije u iznosu od 2.077,91 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. pa do isplate, a na iznos od 7.665,85 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

7. Među strankama nije sporno da su 25. listopada 2004. sklopile ugovor o kreditu broj 016-1140/2004 kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 93.000,00 CHF radi kupnje stana, da je u čl. 3. st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta od 747,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja i da je između stranaka zaključen dodatak ugovora 1. lipnja 2016. kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8. Sporno je tijekom postupka da li su za ovu parnicu relevantne odluke trgovačkih sudova u odnosu na postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, da li tužiteljica ima svojstvo potrošača s obzirom na zaključeni ugovor o kreditu, zatim visina tužbenog zahtjeva i da li tužiteljica ima pravo na isplatu zatraženih iznosa nakon što je prihvatila konverziju te da li je nastupila zastara.

9. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna odredba čl. 3. zaključenog ugovora jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo da su u vezi ništetnosti ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu vođeni postupci radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2013 utvrđeno da tuženik nije pojedinačno pregovarao niti je u ugovoru predvidjelo egzaktne parametre i metodu izračuna što je sve imalo posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te da je postupljeno protivno čl. 81., 82. i čl. 92. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. te da su se koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kada je ugovorena valutna klauzula tj. isplata mjesečnih iznosa u CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate.

11. Naime, sud prvog stupnja se pravilno poziva na odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sukladno kojima smatra da je u ovoj parnici vezan za utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača te se s tim u vezi poziva na pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. koja je potvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

12. Tuženik je imao mogućnosti predložiti saslušanje zaposlenika na okolnosti da je davao obavijesti potrošaču konkretno tužiteljici prije sklapanja konkretnog ugovora te o rizicima i fluktuacije tečaja CHF, što tuženik nije učinio jer iako je predložio tijekom postupka saslušanjem zaposlenika od tog dokaznog prijedloga tijekom postupka je odustao.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada smatra da unatoč provedenoj konverziji tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa na način kako je to odlučeno u točki II izreke jer da je utvrđenje suda prvog stupnja suprotno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Gos-1/2019 i Rev-637/2019 jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je konverzija kredita izvršena na temelju ZID ZPK/15 prema čl. 19. b. tog zakona kojim je propisano da konverzija kredita u CHF u kredit u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača sa kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru.

14. Naime odredbama ZID ZPK/15 niti Dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog Zakona, izrekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi zbog promjenjive valutne klauzule. Dodatkom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja tog ugovora, ali ne i pitanje preplaćenih kamata u razdoblju koje je prethodilo konverziji, a do koje pretplate je došlo zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti u CHF u kredit u valuti eur koja je izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obaveze proizašle iz ugovora o kreditu, ali ne i na izvanugovorne obaveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita po osnovu ništetnih ugovornih odredbi.

15. Stoga je pravilno shvaćanje suda prvog stupnja da korisnicima kredita pa tako i tužiteljici, unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih(preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

16. Takvo pravno stajalište je sukladno pravnom shvaćanju suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., GI protiv Erstebank Hungary Zrt,C-118/17 prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje odnosno na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pritom nije od značaja okolnost što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji, dok je u nazočnom slučaju riječ o izmjeni ugovora suglasnošću stranaka. Naime iako mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 u odnosu na potrošača nije propisana obveza sklapanja sporazuma o konverziji, s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i kojim je izvršena konverzija(stalni rast tečaja CHF te značajno povećavanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu), nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovornih anuiteta te s tim u vezi do ozbiljnih posljedica(plaćanje zateznim kamata, raskid ugovora, ovrha na založenim nekretninama).

17. Isto tako shvaćanje suda prvog stupnja sukladno je i presudi Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibecaja Banko, SA, prema kojim nepoštene odredbe ugovora koje je trgovac sklopio sa potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, izuzimaju se od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodno informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju iz njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora što u nazočnom slučaju nije ispunjeno.

18. Pozivanje tuženika u žalbi na presudu Suda Europske unije pod poslovnim brojem C-567/20 u pravcu da potrošač koji je prihvatio konverziju nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovu ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope odnosno valutnoj klauzuli u CHF nije osnovano iz razloga što izračun konverzije iz čl. 19. c ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, jer je Vrhovni sud u odluci pod posl. br. Rev-1096/2022 u toč. 22. obrazloženja naveo sasvim suprotan stav da sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji te se pozivaju i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu D protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. u kojoj je navedeno „ da banka potpisivanjem aneksa(dodatak ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, i da se može zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

19. Navedeno pravno shvaćanje u cijelosti prihvaća i ovaj sud s time da se napominje da bi se potrošač mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, a samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

20. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tri godine nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Naime takav zaključak proizlazi iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 Xz protiv Ibecaja Banko SA. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava potrošačima, korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da presuda iz spora za kolektivnu zaštitu potrošača se ne odnosi na konvertirane CHF kredite već samo na nekonvertirane CHF kredite i da pravomoćnost presude u pogledu novčanih tražbina s osnove CHF valutne klauzule iz nekonvertiranih CHF kredita nemaju nikakav utjecaj na pitanje početka tijeka i nastupa zastare potraživanja.

22. Ovo iz razloga jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe o zastari i prekidu zastare jer podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku pod poslovni broj P- 1041/2012 došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te je zastara počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, s obzirom na činjenicu da je tužba podnesena u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, zastara je počela teći 14. lipnja 2018. Stoga nije protekao rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a te tražbina tužitelja nije u zastari, jer je tužba podnesena 13. lipnja 2023.

23. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljica potrošač po čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer je utvrđeno da je kredit podignut radi kupnje stana za potrebe obitelji tužiteljice, te da ugovor nije zaključen za svrhe koje bi bile namijenjene zanimanju tužiteljice niti njezinoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, a tuženik tijekom postupka nije naveo činjenice niti predložio dokaze u pravcu utvrđenja drugačijih odlučnih činjenica.

24. Stoga je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95) koji se primjenjuje u ovom slučaju u vrijeme sklapanja ugovora obvezao tuženika da vrati tužiteljici sve ono što je primila na temelju ništetnosti dijela ugovora o kreditu, pravilno primjenjujući odredbu čl. 210. st. 1. ZOO/91 o stjecanju bez osnove te dosuđujući kamate sukladno čl. 214. ZOO/91 jer je pravilno utvrdio da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja.

24.1. Naime, sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio nalaz sudskog vještaka za financije Darka Prpića kao stručnog, iz kojeg utvrđuje da više plaćena razlika u anuitetima s osnove promjene tečaja nakon konvencije iznosi 7.665,85 eura, te dosuđuje navedeni iznos tužiteljici zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dospjelosti do isplate.

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 4.829,69 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 4.829,69 eura, da se u to vrijeme tuženik upustio u raspravljanje i da se je protivio povlačenju tog dijela tužbe.

26. Za iznos preostale glavnice nakon konverzije sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 2.077,91 eur, pogrešno utvrđujući da nedospjela glavnica koja je utvrđena aneksom ugovora o kreditu na temelju obračuna temeljem ZID ZPK/15 je posljedica sklopljenog ugovora između stranaka koji se temelji na obračunu propisanom zakonom da je tužiteljica sklapanjem dodatka ugovora prihvatila takvu utvrđenu visinu glavnice, te da je tijekom postupka nije tvrdila da je neotplaćena glavnica ništetna. Naime, iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi pored ostalog da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivala kamatna stopa od 6,30%, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita. Shodno tome, nameće se zaključak da je tuženik u konkretnom slučaju, obračun preostale glavnice na 30. rujna 2015. vršio prema tečaju na taj dan, te s kamatnom stopom koja je tada vrijedila, a koji se tečaj, kao ni kamatna stopa, zbog svih do sada opširno iznesenih razloga nisu mogli primijeniti upravo zbog utvrđene ništetnosti tih odredaba. Kako je dakle provedenim vještačenjem utvrđeno i to da je iz prethodno iznesenih razloga, nastala razlika koja se očituje upravo u premalo umanjenoj glavnici, koja prema izračunu vještaka u konkretnom slučaju iznosi 2.077,91 eur, to znači da tužiteljica opravdano potražuje isplatu i tog novčanog iznosa. Konačno, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđene glavnice. Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana 30. rujna 2015. pa do isplate.

27. S obzirom na izloženo i da je tužiteljici dosuđen presudom daljnji iznos od 2.077,92 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a uspjeh tužiteljice iznosi 66,86% jer je tužiteljica sa osnovom uspjela 100% a sa visinom 66,86%, odnosno 166,86 eura što podijeljeno sa dva je iznos od 83,43% dok je tuženik uspio sa 16,57% pa stoga razlika uspjeha iznosi 66,86%. Stoga je tužiteljici od ukupno priznatog troška koji se odnosi na zastupanje odvjetnika po punomoćniku te sukladno Tarifi te navedenom uspjehu u sporu a dosuđujući troškove vještačenja u iznosu od 400,00 eura u cijelosti treba priznati parnični trošak u iznosu od 1.422,90 eura. Budući da je tužiteljici prvostupanjskom presudom u toč. IV izreke dosuđen iznos od 1.239,55 eura te uzimajući u obzir činjenicu da su djelomično osnovani žalbeni navodi tuženika da tužiteljici ne pripadaju troškovi sudske pristojbe u iznosu od 50,55 eura jer prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 51/23) koji je stupio na snagu 8 dana od dana objave u Narodnim novinama 20. svibnja 2023. tužiteljica kao potrošač je oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi jer se radi o postupku koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa je stoga od ukupnog parničnog troška koji pripada tužiteljici oduzet navedeni iznos te je ovom presudom dosuđen tužiteljici daljnji iznos od 132,80 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 18. prosinca 2025. pa do isplate.

28. Sud prvog stupnja opravdano nije priznao tužiteljici troškove preliminarnog vještačenja jer je provedeno drugo vještačenje u ovom postupku na temelju kojeg je preciziran tužbeni zahtjev i koje je vještačenje bilo potrebno da se utvrdi visina tužbenog zahtjeva koji trošak je tužiteljici priznat u cijelosti.

29. Slijedom obrazloženog žalbu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

30. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer je uspio u žalbenom postupku u manjem dijelu, pa je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke ove presude, a tužiteljici je dosuđen trošak žalbenog postupka u iznosu od 103,02 eur jer je uspjela u žalbenom postupku 30,08%, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u toč. III izreke ove presude.

U Rijeci 16. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić