Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-770/2023-19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja PT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojega zastupaju punomoćnici Jelena Matulić i Boris Bilić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice FT te zamjenice punomoćnika tuženika VT, na ročištu za objavu odluke, dana 16. travnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl.1., čl.4., čl.5. i čl.6. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012530920 od 24.05.2007.g. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Joškom-Donika Stanojević u Kaštel Starom dana 29.05.2007.g. pod brojem OV-5166/07.

II. Dužan je tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju PT, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 5.163,60 EUR i to sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od po:

-0,57 EUR koja teče od 31.7.2007.

- 1,81 EUR koja teče od 31.8.2007.

- 0,57 EUR koja teče od 30.11.2007.

- 3,04 EUR koja teče od 31.1.2008.

- 6,67 EUR koja teče od 29.2.2008.

- 11,23 EUR koja teče od 31.3.2008.

- 3,72 EUR koja teče od 30.4.2008.

- 2,06 EUR koja teče od 31.5.2008.

- 4,51 EUR koja teče od 30.6.2008.

- 2,79 EUR koja teče od 30.9.2008.

- 26,85 EUR koja teče od 31.10.2008.

- 10,63 EUR koja teče od 30.11.2008.

- 27,94 EUR koja teče od 31.12.2008.

- 30,59 EUR koja teče od 31.1.2009.

- 31,75 EUR koja teče od 2.3.2009.

- 28,10 EUR koja teče od 31.3.2009.

- 28,68 EUR koja teče od 30.4.2009.

- 23,93 EUR koja teče od 31.5.2009.

- 19,88 EUR koja teče od 30.6.2009.

- 20,78 EUR koja teče od 31.7.2009.

- 23,12 EUR koja teče od 31.8.2009.

- 22,86 EUR koja teče od 30.9.2009.

- 20,63 EUR koja teče od 31.10.2009.

- 24,80 EUR koja teče od 30.11.2009.

- 27,85 EUR koja teče od 31.12.2009.

- 32,74 EUR koja teče od 31.1.2010.

- 31,46 EUR koja teče od 28.2.2010.

- 37,79 EUR koja teče od 31.3.2010.

- 36,40 EUR koja teče od 30.4.2010.

- 39,29 EUR koja teče od 31.5.2010.

- 58,42 EUR koja teče od 30.6.2010.

- 54,34 EUR koja teče od 31.7.2010.

- 65,37 EUR koja teče od 31.8.2010.

- 61,76 EUR koja teče od 19.10.2010.

- 54,31 EUR koja teče od 31.10.2010.

- 68,83 EUR koja teče od 30.11.2010.

- 86,99 EUR koja teče od 11.1.2011.

- 74,45 EUR koja teče od 31.1.2011.

- 73,60 EUR koja teče od 8.3.2011.

- 67,29 EUR koja teče od 11.4.2011.

- 78,56 EUR koja teče od 6.5.2011.

- 97,98 EUR koja teče od 31.5.2011.

- 93,04 EUR koja teče od 6.7.2011.

- 132,27 EUR koja teče od 8.8.2011.

- 98,94 EUR koja teče od 12.9.2011.

- 99,20 EUR koja teče od 30.9.2011.

- 97,81 EUR koja teče od 31.10.2011.

- 97,12 EUR koja teče od 2.12.2011.

- 106,38 EUR koja teče od 27.1.2012.

- 103,38 EUR koja teče od 6.4.2012.

- 107,02 EUR koja teče od 15.6.2012.

- 104,41 EUR koja teče od 5.7.2012.

- 105,40 EUR koja teče od 7.8.2012.

- 103,12 EUR koja teče od 18.10.2012.

- 104,34 EUR koja teče od 26.10.2012.

-104,34 EUR koja teče od 26.10.2012.

- 98,52 EUR koja teče od 9.3.2013.

- 105,74 EUR koja teče od 19.4.2013.

- 96,03 EUR koja teče od 7.6.2013.

- 101,77 EUR koja teče od 3.12.2013.

- 113,02 EUR koja teče od 15.12.2014.

- 112,99 EUR koja teče od 15.12.2014. do isplate,

sa zakonskom kamatom na navedene iznose do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbi Ugovoru o kreditu broj 9012530920 od 24.05.2007.g. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Joškom-Donika Stanojević u Kaštel Starom dana 29.05.2007.g. pod brojem OV- 5166/07, kojom je trošak obrade obrade kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) sadržana u čl.11.3. Ugovora o kreditu.

IV. Dužan je tuženik Privredna banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime povrata naknade troškova za obradu zahtjeva i odobravanja kredita (ulazna naknada) isplatiti tužitelju PT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 253,00 EUR-a, sve sa kamatama koje teku od 01. lipnja 2007.g. do isplate, koja se zakonska kamata na navedeni iznos do 31. srpnja 2015. obračunava po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Dužan je tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju PT, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.839,53 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2026., kao dana donošenja odluke, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 28. veljače 2023. u bitnome se navodi kako su stranke dana 24. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012530920 koji je solemniziran dana 29. svibnja 2007. pred javnim bilježnikom Joškom Donikom- Stanojevićem u Kaštel Starom pod brojem OV-5166/07. Temeljem navedenog ugovora, da je tužena odobrila kredit za kupnju automobila u iznosu od 28.640,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Protivno ugovoru i otplatnom planu, da su tužitelju povećani anuiteti, te da je tuženik naplatio veći iznos od onoga koji je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.

1.2. Tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tuženik je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakvih ugovornih odredbi. Međutim, tuženik je napravio upravo suprotno, jednostrano je odredio obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene. Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze. U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati Rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu. Konkretno, da je na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita. Sud EU-a da je u bitnom je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile.

1.3. U konkretnom slučaju, da se radi o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojedine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH.

1.4. Tužitelj nadalje navodi da su korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima, ovlašteni radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužitelj je bio prisiljen plaćati bitno veće iznose od ugovorenih. Kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, da tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tužena primila s osnove ništetnih odredbi Ugovora, a sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Tužena da je temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po jednostranoj odluci banke nepripadno stekla određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a, sa zakonskim kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate.

1.5. Zbog svega navedenoga, tužitelj je predložio da sud donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u roku od 15 dana u spis predmeta dostavi i kreditnu dokumentaciju vezanu za zaključeni ugovor o kreditu, i to prvi otplatni plan, sve otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi, sve promjene tečaja CHF te evidenciju uplata po predmetnom kreditu – konto karticu za razdoblje od sklapanja kredita do isplate, navodeći da će, sukladno članku 186. b. ZPP, po pribavi dokumentacije i nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, točno urediti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 7. lipnja 2023., tuženik navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe, jer isti nije ni zatražio od tuženika dostavu kreditne dokumentacije po spornom ugovoru o kreditu, a niti je tuženik istu odbio dostaviti, slijedom čega predlaže tužbu odbaciti odnosno odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja da mu naknadi troškove postupka. Nadalje, ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije isticanja ništetnosti iz članka 3226. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

2.2. Tuženik nadalje navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 20. srpnja 2015., dale više od sedam godina prije podnošenja tužbe 28. veljače 2023. Nastavno, ističe da se na ništetnost ugovora ne može pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila manjeg značenja. Pravni odnos koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem predmetnog Ugovora o kreditu 2007., da je u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane što da je u konačnici rezultiralo zatvaranjem istoga 20. srpnja 2015.

2.3. Da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za sud, u smislu odredbe članka 138. Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku, da bi ova parnica morala biti parnica za naknadom štete, a da ista to nije, već da se radi o isplati temeljem stjecanja bez osnove pa da je pozivanje tužitelja da utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda pravno irelevantno. Tuženik ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno te da tim ugovaranjem stranke nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla, a ratio te zakonske odredbe iz članka 22. ZOO, je da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, a sukladno načelu monetarnog nominalizma, sadržanog u članku 21. ZOO, da je dužnik dužan isplatiti onaj broj jedinica na koji obveza glasi. Tuženik navodi kako je predmetni ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te da ima snagu javnobilježničkog akta, odnosno da je javni bilježnik predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta te da je ispravu svim sudionicima pročitao, upozorio ih je na značaj ovršne isprave, nakon čega da su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-770/2023-5 od 5. veljače 2025., tužitelju je tužba vraćena na dopunu, odnosno ispravak te mu je naloženo u roku od 15 dana dopuniti tužbu na način da dostavi dokaz o tome da mu tuženik ne želi dati podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 186. b. st. 3. ZPP, ili da u istom roku postavi određeni tužbeni zahtjev kojim će nadomjestiti nekvalificirani odnosno uopćeni kondemnatorni zahtjev sadržan u stupnjevitoj tužbi, uz upozorenje na posljedice iz članka 109. ZPP.

4. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 10. ožujka 2025., tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.140,12 EUR sa pripadajućim zateznom kamatama kako je navedeno u petitu uređenog tužbenog zahtjeva iz toga podneska, temeljem ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu vezanih za valutu CHF te na isplatu iznosa od 57,02 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama temeljem ništetne ugovorne odredbe o trošku obrade kreditnog zahtjeva, dok je podneskom od 10. veljače 2026., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vješačenja, konačno specificirao tužbeno traženje.

5. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1929/2021-2 od 15. prosinca 2022., presude Općinskog suda u Splitu broj P-731/19 od 29. ožujka 2021. Nadalje, izveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić te saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

6. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim i bez pravnog učinka dijelova odredaba članka 1., 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu broj 9012530920 od 24. svibnja 2007., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora te restitucijski zahtjev za isplatom iznosa od 5.140,12 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe.

8.2. Nadalje, predmet spora predstavlja i zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim i bez pravnog učinka odredbe članka 11.3. citiranog ugovora o kreditu te restitucijski zahtjev za isplatom iznosa od 57,02 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe.

9. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između tuženika kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 24. svibnja 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF na iznos od 28.640,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u valuti CHF, namjena: kupnja automobila, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,10 % godišnje, te da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 406,14 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja. Nije bilo sporno niti da je člankom 11.3. ugovora o kreditu, ugovoreno da je korisnik kredita dužan podmiriti trošak obrade kreditnog zahtjeva.

10. Među strankama je sporno jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule u CHF te o trošku obrade kreditnog zahtjeva, nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatom stečenog bez osnove, i to u visini razlike zbog promjene tečaja CHF tijekom otplatnog perioda odnosno visini podmirene "ulazne naknade". Sporno je i je li osnovan istaknuti prigovor zastare.

11. Temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio kao pravno relevantne slijedeće odlučne činjenice:

- da su tužitelj i tuženik dana 24. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, na iznos od 28.640,00 CHF, za namjenu kupnje motornog vozila,

- da iz sadržaja Ugovora proizlazi kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 28. veljače 2023.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. ;

-da je tužitelju naplaćena tzv. "ulazna naknada"za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 253,00 EUR;

-da je tužitelj u stranačkom iskazu u bitnome naveo da je predmetni ugovor o kreditu podigao u banci tuženika, radi kupnje osobnog automobila, da je poznavao djelatnika banke pa mu se obratio te da mu je on rekao da je najpovoljniji kredit u valuti CHF, time da mu nitko nije obrazložio niti pojasnio da rate mogu rasti ovisno o promjeni tečaja CHF , a niti mu je itko objasnio značenje promjenjive kamatne stope, jedino da je znao da je taj kredit najpovoljniji i zato ga je uzeo. Ugovor je zaključen na unaprijed pripremljenom obrascu, nije mogao iznositi svoju volju oko ugovora niti pregovarati o odredbama, službenica mu je pročitala ugovor, ali ga nije skroz razumio, a zna da je platio i naknadu za obradu kredita, ali ne zna točno na što se odnosi ta naknada;

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj P-731/2019 od 29. ožujka 2021. utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena je i protiv tuženika, a tužiteljica se pozvala na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom članka 502.c ZPP, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru, u kojemu tužitelj nesporno ima status potrošača. Obzirom da tuženik spori navode tužitelja kako bi se na konkretan slučaj primjenjivala utvrđenja iz kolektivne parnice Potrošač, u nastavku će se sud primarno referirati na navedeno.

14. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

15. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor, odnosno presudom istog suda broj Pž-6632/17od 14. lipnja 2018., je konačno okončan spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik (odnosno prednik ovdje tuženika Sberbank d.d.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

17. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tužene banke (među kojima je i tuženik) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

20. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev zautvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

21. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03, na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o valutnoj klauzuli pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), obzirom da tijekom postupka nije predlagao izvođenje nikakvih dokaza na navedenu okolnosti.

22. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate) te presude Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 28. veljače 2023., to je jasno da nije nastupila zastara potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, neosnovan.

24. Slijedom navedenog, tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

25. Stoga ovaj sud smatra da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na valutu švicarski franak, i to dijelovi članka 1., članka 4., članka 5. i članka 6. Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), smatrajući da je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice.

26. Jednako tako, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi, a ujedno među strankama nije ni bilo sporno, da je tužitelju naplaćena i naknada za obradu kredita u iznosu od 253,00 EUR, čije je plaćanje ugovoreno člankom 11.3. predmetnog ugovora o kreditu.

27. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. - u daljnjem tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

28. Prema odredbi članka 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

29. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB

Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

30. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

31. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

32. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

33. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).

34. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

35. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

36. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (24. svibnja 2007.) nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. godine, propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14.), kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

37. Tijekom ovog postupka tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o tome da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade (niti je naveo na koje usluge banke bi se odnosila ugovorena naknada) , što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

38. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu zbog obrade kreditnog zahtjeva, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo (iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da mu nisu protumačene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, niti mu je bilo objašnjeno od strana bankarskih službenika na što se točno odnosi ta naknada), a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

39. Ovdje je dodatno za navesti, kako sama činjenica što je jednokratna naknada ugovorena u visini od 1,5 % od iznosa kredita, dakle određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, dodatno dovodi tužitelja kao korisnika kredit u neravnopravan položaj.

40. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, isti tijekom ovog postupka nije sa uspjehom dokazao koji su to troškovi. Naprotiv, da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

41. Nadalje, uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, prema stavu ovog suda, ocjenjuje se i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na unaprijed pripremljenom, tipskom obrascu koji su mu dali službenici u banci, odnosno da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

42. Za navesti je kako tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je isti imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

43. Obzirom na navedeno, u ovom je postupku u potpunosti zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

44. Prigovor zastare u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita te zahtjev za restitucijom temeljem ništetne ugovorne odredbe je neosnovan. Naime, deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne zastarijeva, a ništetnost navedene odredbe je utvrđena tek u ovom postupku, slijedom čega ni restitucijski zahtjev nije u zastari.

45. Posljedično, tužitelj ima pravo i temeljem ništetne ugovorne odredbe o naplaćenoj naknadi, zahtijevati povrat isplaćenog.

46. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

47. Kada je sud, dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule u CHF te o naknadi za obradu kredita, valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama. Tužitelj, dakle, temeljem izvršenih isplata s osnova koji je u ovom postupku utvrđen ništetnim, potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

48. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.).

49. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Ines Lozić, zaprimljenog pred ovim sudom dana 30. siječnja 2026., u bitnome proizlazi da , pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja otplate kredita, nije mogao mijenjati tečaj:

-ukupan iznos pretplata , uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate, iznose 5.163,60 EUR;

-da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 7,40 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je višeplaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita , slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 5.156,20 EUR.

Nadalje, ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznosi ukupno 253,00 EUR.

50. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ines Lozić, na čiju pravilnost i potpunost stranke nisu imale prigovora, obzirom da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

51. Nakon primitka nalaza i mišljenja, tužitelj je podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 10. veljače 2026. konačno specificirao tužbeni zahtjev u dijelu restitucijskog zahtjeva temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te naknadi za obradu kredita, tako da potražuje isplatu iznosa od 5.163,60 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama te isplatu iznosa od 253,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio te je odlučeno kao u izreci.

52. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, što također proizlazi iz priloženog Izračuna.

53. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

54. Slijedom iznesenog i obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

55. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima postupka. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.

56. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 5.416,60 EUR te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

57. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 28. veljače 2023. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 200,00 EUR,

-sastav podneska od 10. ožujka 2025. (Tbr. (8/1 Tarife) iznos od 200,00 EUR,

- zastupanje na ročištu od 26. svibnja 2025. (Tbr. 9/1 Tarife) iznos od 200,00 EUR,

-sastav podneska od 10. veljače 2026. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 200,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 12. ožujka 2026. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 EUR;

-pristup na ročište radi objave presude od 16. travnja 2026. (Tbr 9/3 Tarife), iznos od 100,00 EUR, odnosno ukupni iznos od 1.100,00 eura, što uvećano za PDV po stopi od 25 % (275,00), daje iznos od 1.375,00 EUR.

58. Navedeni iznos valjalo je uvećati za iznos od 464,53 EUR na ime predujma troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, čime se došlo do ukupnog iznosa od 1.839,53 EUR.

59. Dakle, tužitelju je na ime troškova ovog parničnog postupka dosuđen iznos od 1.839,53 EUR sa traženom zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2026., kao dana donošenja odluke, do isplate (članak 151. st. 3. ZPP u vezi sa člankom 29. ZOO).

60. Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke.

U Splitu 16. travnja 2026.

Sutkinja

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte